· 

BORBA NEPRESTANA (II)

 

U ovoj knjizi pod naslovom "Borba nepretana" našlo se nekoliko ogleda o crnogorskom pjesniku i gospodaru Petru II Petroviću Njegošu. Sve je počelo sa proslavom dvijestote godišnjice rođenja ovoga pjesnika. Pokrenuo sam jednu stranicu na internetu sa kratkim predgovorom. Pitajući je gubio sam mnogo vremena stalno izložen pritisku i šovinističkim napadima i prijetnjama. Istovremeno intezivno sam čitao Njegoševu poeziju i to što su o njoj i njenom autoru pisali i pišu drugi. Shvatio sam da je Njegošev stih veoma bitan za Crnogorce. On nam otkriva tajnu mitoloije njihovog bivstvovanja i borbe neprestane.

 

Gorski vijenac, Njegoševo najpoznatije djelo, tematski sadrži više dogđaja. Istraga poturica kao središnja tema povezuje sve njih i pokreće dramsku radnju u spjevu. Istorija ne raspolaže dokumentima koji bi potvrdili da je bilo organizovanog napada na domaće muslimansko stanovništvo. Međutim u mitovima i legendama Crne Gore imamo istragu Vlaha na Cetinju, samouništenje dva plemena: Bukumira i Mataguža i progon Kriča iz Drobnjaka. Osim toga u raznim etnološkim zapisima govori se o averziji prema starom stanovništvu (starincima): Macurama, Matarugama, Matagužama, Španjima i Lužanima. Pripadnici ovih plemena imenovani su kao neznanija što upućuje na neku različitost ili drugačiji kulturni nivo. Suśedni narodi nemaju slične legende. Sve ovo ne dokazuje da se istraga zaista dogodila, ali uvećava mogućnost vjerovatnoće ovoga događaja koji je opjevan u epskoj pjesmi i sadržan u jednom spornom prepisu zapisa mitropolita Petra I. Ne može se tek tako ignorisati ni autorov podnaslov историческо событie (istorijski događaj).

 

DODATNI KONFLIKT

 

Ako se istraga poturica u spjevu Gorski vijenc, zaista dogodila, onda je treba posmatrati u okviru opštih evropskih procesa obuhvaćenih Bečkim i Velikim ratom u kojem su muslimani “očišćeni” iz Slavonije, Dalmacije i Mađarske. Ta istraga imala je mnogo veće razmjere od istrage u Crnoj Gori. Ova poslednja, za koju nijesmo sigurni da se dogodila, a tema je umjetničkog djela, bez sumnje, i ranije bila nekome trn u oku. Krajem dvadesetog  vijeka u toku Bosanskog rata i početkom dvadeset i prvog vijeka islamisti su pokrenuli veliku kampanju protiv Njegoša. Tome su pogodovali razni pokreti u islamskom svijetu i renesansa islama i pravoslavlja na Balkanu.

                             

Fundamentalni konflikt između Crnogoraca i Turaka, odnosno hrišćanstva i islama prisutan je u cijelom spjevu. Dvije vjere u stalnom su trvenju. Sukob najviše dolazi do izražaja u verbalnim duelima tokom skupštine na Cetinju, svatovskim pjesmama i stanku na Bijelijem Poljanama. On se nazire i u pjesmama-snovima. Ranije i tokom skupštine na Cetinju Crnogorci su pokazali nepremostivu averziju prema poturčenoj braći i uopšte prema muhamedancima.  Ne mogu slušati hodžu kako riče ili guguće, ne podnose njihov iskvaren govor (nadebljavanje);  čulom mirisa ne podnose njihovu blizinu. Olfaktivna odbojnost u stihovima, zaudara zemlja Muhamedom i nekršću se gore usmđeše, ima korjene u ranom hrišćanstvu. Na crnogorske gorštake, muhamedanske bogomolje, ostavljaju infernalni utisak.

 

Carevi sinovi u Njegoševom spjevu ponosni su na Osmansko carstvo. Oni ga veličaju, brane verbalno i oružjem, djelujući po pravilima koja islam nalaže. Ne skrivaju averziju prema krstu i hrišćanima. Zovu ih nevjernim đaurima. U tome prednjači Mustaj-kadija. Njegovu militantnu beśedu na cetinjskoj skupštini završava veličanstvenom himnom o Stambolu i strašnom  proroku:

 

Kakva vjera da se s ovom mjeri,

kakav oltar bliže neba stoji?

 

Tokom Skupštine na Cetinju, carevi sinovi su ohrabreni pismom novoga vezira koji prijeti upotrebom sile i traži bezuslovnu pokornost od vladike i glavara. Drugi vezir iz Skadra podmićuje proročicu da zavadi Crnogorce, a treći, travnički, kiti gradske zidine crnogorskim glavama.

 

Sa Selim-pašinim pismom, gđe se u pravoj mjeri pokazalo lice Osmanske carevine i sa odgovorom vladike Danila postavljeno je najvažnije političko pitanje, ko će nad kim dominirati. Lenjin ga defininisao sa dvije riječi: “Кто? Кого?" Samuel Huntington, profesor sa Harvarda ukazao je na jedan dodatni konflik koji je vođa Oktobarske revolucije smatrao beznačajnim, a to je konflikt različitih pogleda na svijet, o tome šta je isprvno, a šta nije, i kao rezultat toga, ko je u pravu, a ko nije. Taj dodatni konflikt u Gorskom vijencu prisutan je uvijek tamo gđe se licem u lice susreću dvije strane. On počinje verbalnim ratom i prijeti da pređe u oružani, kao što je slučaj na Bijelijem Poljanama, gđe se ruga Vuka Mićunovića i Vuka Mandušića sa Hamzom kapetanom okončala sa petnest nosila. Konflikt na Bijelim Poljanama eskalirao je upravo zbog različitih pogleda na svijet.

 

Kakav je stutus Crne Gore bio prije istrage? Odgovor na ovo pitanje moramo tražiti u prepisci Selim-paše i vladike Danila. Nominalno, u to vrijeme, Crna Gora je bila dio Тurskoga carstva sa organima vlasti koji su djelimično ili sasvim izgubili svoju funkciju. Koliko se kadija bavio sporovima? Kome je sudio? Kakvu vlast su imali age? Koga ili šta je čuvao kavazbaša? Odgovor na ova pitanja otežava nedostatak istorijskih izvora. Iz vladičinog pisma veziru jasno je da je Crna Gora neposlušna u odnosu na centralnu vlast. Nepokorna je, samosvjesna i slobodna. Nije joj stalo do novoga vezira. To je vrijeme vladike Danila. On govori jezikom suverena.

 

Nije vino pošto priđe bješe,

nije svijet ono što mišljste;

barjaktaru darivat Evropu

grehota je o tom i misliti!

Velja kruška u grlo zapadne.

Krv je ljudska rana naopaka,

na nos vam je počela skakati;

prepuniste mješinu grijeha!   

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Skoro svuda, u Crnoj Gori, u manjem broju bilo je domaćih Turaka. Paralelno jedno sa drugim egzistirala su dva društva u kojima je do izvjesnih granica vladala tolerancija zbog krvnog srodstva ili pripadnosti istom plemenu. Na mnogim mjestima nicale su institucije koje su stalno radile da Crnu Goru potčine centralnoj vlasti. Ne može se govoriti o mirnom muhamedanskom stanovništvu, koje je predano vjeri i Alahu, prije svega zato što su pod njihovom kontrolom bili utvrđeni gradovi, Obodnik, Besac i drugi. Borba oko ovih gradova bila je krvava i sa velikim brojem žrtava na obje strane.

 

Sukob vjera u dijalozima njihovih predstavnika veliki je, ali nije tako ubjedljiv da bi opravdao nemogućnost zajedničkog življenja. Problem nije samo u vjerskim shvatanjima. On je mnogo složeniji i dublji. Nasuprot tirjanstvu, azijatskom despotizmu i islamskom fanatizmu stoje Crnogorci sa plemenskom demokratijom i drugačijim pogledima na svijet, drugačijim načinom življenja i ophođenja, i ono što je najbitnije, sa drugačijim poimanjem slobode i pravde.

Kommentar schreiben

Kommentare: 0