· 

BORBA NEPRESTANA (I)

 

U ovoj knjizi pod naslovom "Borba nepretana" našlo se nekoliko ogleda o crnogorskom pjesniku i gospodaru Petru II Petroviću Njegošu. Sve je počelo sa proslavom dvijestote godišnjice rođenja ovoga pjesnika. Pokrenuo sam jednu stranicu na internetu sa kratkim predgovorom. Pitajući je gubio sam mnogo vremena stalno izložen pritisku i šovinističkim napadima i prijetnjama. Istovremeno intezivno sam čitao Njegoševu poeziju i to što su o njoj i njenom autoru pisali i pišu drugi. Shvatio sam da je Njegošev stih veoma bitan za Crnogorce. On nam otkriva tajnu mitoloije njihovog bivstvovanja i borbe neprestane.

 

Gorski vijenac, Njegoševo najpoznatije djelo, tematski sadrži više dogđaja. Istraga poturica kao središnja tema povezuje sve njih i pokreće dramsku radnju u spjevu. Istorija ne raspolaže dokumentima koji bi potvrdili da je bilo organizovanog napada na domaće muslimansko stanovništvo. Međutim u mitovima i legendama Crne Gore imamo istragu Vlaha na Cetinju, samouništenje dva plemena: Bukumira i Mataguža i progon Kriča iz Drobnjaka. Osim toga u raznim etnološkim zapisima govori se o averziji prema starom stanovništvu (starincima): Macurama, Matarugama, Matagužama, Španjima i Lužanima. Pripadnici ovih plemena imenovani su kao neznanija što upućuje na neku različitost ili drugačiji kulturni nivo. Suśedni narodi nemaju slične legende. Sve ovo ne dokazuje da se istraga zaista dogodila, ali uvećava mogućnost vjerovatnoće ovoga događaja koji je opjevan u epskoj pjesmi i sadržan u jednom spornom prepisu zapisa mitropolita Petra I. Ne može se tek tako ignorisati ni autorov podnaslov историческо событie (istorijski događaj).

 

LICA I MITSKI LIKOVI U OGLEDALU KULTURA

 

"Glavne ličnosti, predstavnici ideja svoga doba, ne nalaze pobude u sitnim individualnim raspoloženjima nego u istorijskom strujanju koje ih nosi."  Fridrih Engels — u pismu Ferdinandu Lasalu

 

U ambijentu sa velikim brojem događaja kakav je Njegošev Gorski vijenac srećemo lica koja djeluju na sceni, lica koja su opisana i ne izlaze na scenu i likove koji su poznati pjesničkom folkloru ili istoriji. Dijaloška forma otkriva identitete likova, pojedine osobine, karakter i htjenja. Samo jezik čini te likove prepoznatljivim. 

 

Lica crnogorske kulture odlikuju se istim, višim vrijednostima. Njima i njihovom svijetu, gđe je sve potčinjeno odbrani slobode, mora se diviti. Emocionalna veza sa ovim junacima temelji se na intelektualnim i moralnim interesovanjima, na poimanju pravde, istine, dobra i zla. Oni angažuju naš duh i senzibilitet. Mi saučestvujemo sa vladikom Danilom,  Vukom Mandušićem, sestrom Batrićevom i drugima. Zbog naših praktičnih interesovanja nama je stalo do njih i njihove sudbine kao ljudskih bića. Mi smo na njihovoj strani zbog njihovih moralnih svojstava. Oni žive pravim životom. Brane se. Brane svoju đecu i žene. Brane brastvo, pleme i svoju zemlju.

 

Lica crnogorske kulture spadaju u grupu naglašenih likova. Njegoš je sa njima sasvim jasno postavio prirodu dramskog objekta, odredio norme i povezao pojedinosti sa tim normama i na kraju povezao kazivanje sa opštim istinama. Sve to zajedno čini spjev veoma uvjerljivim. Za Crnogorce, odnosno lica crnogorske kulture može se reći da su zatočenici jedne strašne epohe i njene žrtve: predodređeni su da brane slobodu, da ginu mladi na bojnim poljanama:

 

Mlado žito navijaj klasove,

priđe roka došla ti je žnjetva.

 

Vladika Danilo, nije samo vladika i Gospodar Crne Gore, nego je i strateg, i vojskovođa u kojega su uprte sve oči. Njemu, kao ljudskom biću koje osjeća, stalo je do ljudskijeh života, ne samo svojih Crnogoraca, nego i poturčene braće; bori se protiv sudbinske predodređenosti, protiv strašnijeh pogibija, ali i njemu su ruke svezane. Na kraju uviđa da borbu koja se nameće odbranom slobode ne može izbjeći.  

 

Primjere kako služiti otačastvu Njegoš je preuzeo iz pjesničkog folklora južnijeh Slavena. To je mit o Obiliću. On je egzemplarni junak koga će pjesnik dići do neba i stvoriti apstraktnu normu sa kojom se mjeri viteštvo i junaštvo. Obilić se svojim djelom za pravdu i istinu uzdiže iznad svih učesnika jedne odsudne bitke. Mirča Eliade, veliki poznavalac religija, za mitskog junaka kaže da on “za razliku od običnoga smrtnika, nastavlja da djeluje i poslije smrti. Njegovi posmrtni ostaci imaju zastrašujuću religijskomagijsku moć. U izvjesnom smislu može se reći da se junaci približuju božanskom položaju zahvaljujući svojoj smrti: oni dobijaju neograničenu postegzistenciju, koja nije ni larvarna, ni čisto duhovna, već se sastoji u nadživljavanju sui generis, jer ovo zavisi od ostatka, tragova i simbola njihovih tijela”. Idealizovano ponašanje mitskoga viteza ostvaruje se u Njegoševoj drami. Lica crnogorske kulture svojim ponašanjem približavaju se istorijskim ličnostima: Ivanu Crnojeviću, Skenderbegu, Baju Pivljaninu i Janku Hunjadiju, ili mitskim ličnostima kao što je Obilić. Sa takvim ponašanjem oni sami postaju primjerima.

 

Kolo svojom igrom i pjesmom u Gorskom vijencu ima ulogu hora. Njegov glas glasova ispunjava prostor, dopire do svih učesnika i čini ga jednim od glavnih protagonista na sceni. Njegova pjesma je većim dijlom istorijski retrospektivna, okrenuta prošlosti, a manjim aktuelnoj stvarnosti u kojoj se zemlja nalazi. Osim o pojedinim istorijskim ličnostima i događajima kolo pjeva i o kolektivu junaka.

 

Sve su naše glave izabrane

momci divni isto ka zvijezde,

što su dosad ove gore dale

svi padali u krvave borbe,

pali za čest, ime i svobodu;

i naše su utirali suze

vješti zvuci divnijeh gusala.

 

Bez ovijeh vitezova, koje pjesnik poredi sa zvijezdama, nema borbe, nema slobode i nema pjesme i pjesničkoga vijenca. Bez njihovog pregalaštva nema slobodne Crne Gore. Na drugim mjestima u spjevu kolektiv junaka krase divna poetska imena: trideset zmajevatrista sokolovatri hiljde momka jednakogatri serdara... Pjesma o Čevu koju pjeva Vuk Lješevostupac, po svemu slična je glasu kola. U njoj se kolektiv junaka ne imenuje, ali prisutan je na bojnom polju; broji mrtve neprijatelje na kraju velike i slavodobitne bitke.

 

Serdar Vukota sreće se u snu sa svojim precima Ozrinićima.  Takav susret sa kolektivom ratnika kojih nema, jer su već davno mrtvi, djeluje zastrašujuće na žive. Oni osećaju odgovornost pred njima, odnosno prema nečemu što su stvorili i ostavili na čuvanje.

 

Od ženskih likova u spjevu istaknut je i naglašen lik Sestre Batrićeve. Združenost vremena i prostora u njenoj tužbalici, emocionalna snaga i ponovno osvajanje minulosti, i stih sa dva pola glavne su karakteristike ove pjesme. 

 

Lica islamske kulture djeluju odvažno i slobodno na sceni, ali i skladno sa propisima i potrebama Osmanske carevine. Čitaoci nijesu na njihovoj strani, ne zbog toga što su pristalice Muhameda, nego zbog odnosa prema slabijema, zbog odnosa prema ženama i zbog njihove pohlepe i nepoštovanja zakona i pravde. Zbog toga:

 

Ne trebuje carstvo neljudima

nako da se pred svijetom ruže.

Divlju pamet a ćud otrovanu

divlji vepar ima, a ne čovjek-

Kome zakon leži u topuzu,

tragovi mu smrde nečovještvom.

 

Cilj Osmanskog carstva nije bio samo da pokori Crnogorce, nego da ih sasvim potlači i pretvori u podanike drugoga reda. Crnogorci nijesu htjeli da prihvate odredbe islamskog prava — šerijata kojim se regulišu svi aspekti života muslimana i obaveze nemuslimanskih podanika; nijesu bili spremni da priznaju suverenitet Osmanske carevine i muslimansku dominaciju. Ako su to činili bilo je privremeno. Opijenost sa zlom i neprvdom kod lica islamske kulture produkt je feudalnoga sistema, vjerskih zakona, naučenih navika i pohlepe. Odnos Turaka prema ženama izložen je u dijalogu Serdara Janka:

 

U njih nema nikakva vjenčanja,

no pogodbu nekakvu učine

kâ da kravu napoli prodaju.

Oni žene u čeljd ne broje,

no ih drže kâ prodano roblje.

Oni kažu: žena je čovjeku

slatko voće al' pečeno jagnje;

dok je takva neka je u kuću,

nije l' takva sa njom na ulicu.

                                    

O ženama i odnosu među polovima, prije Njegoša, njemački filozof Emanuel Kant piše: “Stanovnik Istoka u ovom  pogledu ima  veoma izopačen ukus. Budući da nema nikakvog pojma o moralno lijepom koje može da bude vezano sa ovim nagonom, on upropašćuje čak i vrijednost čulnog zadovoljstva, a harem  mu je samo  vječiti izvor nemira. Na pamet mu padaju razne zaljubljeničke gluposti, među kojima mu je najdraža neka sitnica uobražene vrijednosti koju bi htio, prije svega, da osigura za sebe, a čija se cijela vrijednost sastoji jedino u tome što može da je razbije; na nju se u našem dijelu svijeta gleda sa sumnjičavim osmijehom a on se da bi je zadržao za sebe, poslužuje nedozvoljenim a često i gnusnim sredstvima. Zato je žena tamo uvijek u tamnici, bila ona đevojka ili imala surovog, nesposobnog i stalno sumnjičavog muža.”

Koranski stihovi, nastali sa ranim islamom, idu u prilog apsulutnoj dominaciji muškarca: “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama vašim prilazite kako hoćete…”.

     

Opijenost zlom i nepravdom vezira Selim-paše, koji ne izlazi na scenu, dijelom je uslovljena njegovim zvanjem i zanimanjem. On je u konfliktu sa crnogorskijem vladarem i sa cijelim Dar-al- Harbom. Silom, kojom raspolaže, prijeti, ali ne pokreće je. Nudi mito vladici. Vrijeđa njegove podanike. Velika hladnoća bije iz svake njegove riječi u pismu vladici i glavarima. Na prvom mjestu ističe religijsku pripadnost i tako postavlja vjersku granicu između sebe i vladike. Pismo završava prijetnjama koje niko ne smatra opasnim. Knez Janko, koji je uvijek na odstojanju kada laici govore o vjeri, ne vjeruje Selim-paši i Turcima.

 

Trgovac ti laže sa smijehom,

žena laže suze prosipljući,

niko krupno kâ Turčin ne laže.                                    

 

Na sceni, mnogo opasnije djeluje Mustaj-kadija, vjerni carev podanik i fanatični vjernik. Ne strahuje za svoj život; javno prezire krst, a svoju vjeru uzdiže:

 

Više valja dan klanjanja jedan

no krštenja četiri godine.

 

Sa ovakvim shvatanjima propala je nada u povratak poturčene braće vjeri prađedovskoj. Očigledno je, oni nijesu više braća, nego ljuti neprijatelji. Sa licima islamske kulture čitaoci ne saučestvuju. Kratko je, suviše kratko, naše divljenje lijepoj Fatimi. Čitaoca mnogo više interesuje sestra Batrićeva, boja njenoga glasa, njen korak, njen potonji zagrljaj, njena smrt.

 

U jednoj pjesmi, turski svat pjeva o Gergelez Aliji, mitskom junaku i prorokovom šehidu koga slavi muslimanska epska poezija:

 

Gergeleze krilo od sokola,

te na hata u raju poleće,

samovoljno, bez ikakva zora,

pred proroka da priđe izađeš,

hurije te divno zarobiše

te si nama tako zakasnio.

 

Taj Gergelezov* fanatični samoubilački poduhvat, taj smrtni skok za dušu cara careva, odnosno imaginarna prečica za raj, ne aludira samo na stara vremena, nego i na savremenu istoriju i bombaše samoubice. Razlika je u  tome, što Gergelez u smrt povlači svoga konja, a “sinovi Alaha” nevine ljude. U drugom dijelu pjesme Gergeleza zovu u rat protiv nevjernih hrišćana — đaura, kore ga što se zadržao sa rajskim hurijama i zapostavio džihad, (obavezu propisanu Koranom).

 

*Gergelez Alija (Đerđelez Alija), mitski junak; po jednoj legendi skočio je za sultanovo zdravlje sa  brda Gergelez u Dunav kad su Turci osvojili Budim 1526. godine.

 

Literatura

Petrović Njegoš, Petar II: Gorski vijenac, Cetinje, 1975.

Fallaci Oriana: Die Wut und der Stolz, München, 2002.

Markjevič Henrih: Nauka o književnosti, Beograd, 1974.                               

Seidensticker Tilman: Islamismus, Geschichte, Vordenker, Organisationen,

München, 2014 

Huntington P. Samuel: Kampf der Kulturen, Hamburg, 2006/2007 

 

Kommentar schreiben

Kommentare: 0