SUTJESKA I DIO

1: Znaš li Sujeska gdje je?

 

Znaš li Sujeska

gdje je?

— Granicom Gore Crne,

buntovne,

nepokorne

zemlje,

snažne su planine lomne

u podnožju načete svome.

Tu

bistri

izvori

biju

ispod granate gore,

iz stijenja Zelengore.

 

Izmlazao izdanak svijen,

modar iz temelja šiba,

vedar kroz vrleti suče —

to tijesno Sutjeska teče.

U stanac Sutjeska rije,

razbija zelenu grivu

u bijela

i rosna

runa

o kamenje stasitih gora.

Žestinom Sutjeska hrli,

u

ljutu

navire Drinu,

grane uronule grli

ko naše umorne ruke

kada smo brodili njome.

 

Znaš li Sutjeska

gdje je?

 

- Nad njom Volujak mrazan

Maglić joj maglena straža

gdje su se do neba peli

nemirni sinovi tvoji,

o,

zemljo,

u vjekovnoj vojni!

Tu su

na konopu

samu,

smetovima, u plimi lednoj,

ranjenike spuštali naše

niz snježnike zamrzlih strana.

 

Pređi jezera

uvalom

dubokom

zađi,

gdje

proplav ne svine

neba,

gdje

krici orlova jezde

i srne

plašljive

bježe

u špilje

i oblaka pramen.

 

Stranama opet ćeš zaći,

silazit umoran dugo

i tu ćeš poprište naći.

 

Sresti ćeš Sutjesku hitru

i vodu upitaj bistru:

zašto je zamućena

bila

i ljetos obojena

rila

kroz gorske spletove žila?

 

2: Po zbjegu narod se slegnu

 

Po zbjegu narod se slegnu

I tok je rijeke brži,

ptice su u divljem bjegu.

Sve suvo plamenje prži.

 

Krug je od vatre žive,

ljuti smo čelik u njemu,

i kršimo sred gole Pive

došljake u gvozdenom šlemu.

 

Nek oganj sastavi strane!

Druže,

niz obale roni —

ruke

da postanu brane!

Ne daj da prebrode oni!

Pivo, uskipi jedom,

survaj u vale, u pjene,

strojeve

što liticom,

gredom

ledene

uspinju sjene!

 

3: Ostane teško ranjeni

 

U marš kolona se slila.

Ranjenu, o, goro zelena,

orlu kad slome se krila,

tren je — vijek vremena.

 

Drugovi nose u smjeni,

pleći su umorne, svijene.

Ostane teško ranjeni

pod sinjim zglobom stijene.

Momak — krilata snaga,

da nekad krene i gorje,

i svako bojište zna ga,

sad — sjen i slomljen bor je.

 

Pogledom tužnim te sreta,

tuda kad prolaziš ćutke,

uzima želju od svijeta —

života poslednje vrutke.

 

4: Most nam srušili prvi

 

Što su ponori pukli?

Što su strljane

strane?

Što jek čuje se mukli

i cvile slomljene grane?

 

Most nam srušili prvi

i mi ga dizali

opet.

Most nam slomili drugi

i mi ga gradili

opet.

Most nam skršili treći

i mi —

prelazimo opet.

Ali okitismo

strvlju

zemlju

uzavrelu,

sivu,

ali zamutismo

krvlju

zapjenjenu

rijeku

Pivu.

 

5: Bez prestanka kolona juri

 

Bez prestanka kolona juri,

bez riječi, u mučan korak.

I dah je suvlji

uz kam suri

i gutljaj u naporu gorak.

 

Maglić, podmukli

šanac,

i svaka litica vreba,

svaki su zasuli

klanac

"junkersi" crni s neba.

 

Sutjesko, vodo studena,

razdvoj talase u noći,

umorna, od ruja rumena,

tu vojska naša će proći!

 

6: Zakrče kolone razrite staze

 

Vjetar, oblaci, slutnje.

Svjetlica gorom

plane.

Uvalom

topovi tutnje.

 

Vojska se niz trošne strane,

u maršu zloputnom,

patnom

— dok noć nad gorama pline —

po putu stočila

blatnom

da rijeku

Sutjesku

mine.

Zakrče kolone teške

točila,

razrite staze.

Ranjeni miču se pješke,

ranjeni na konjima slaze.

A kraj njih — da prođu prije —

pristignu drutovi bojni.

I mrakom nejač se sljije,

i sve..

u red

zamoren

trojni.

 

7: Drugovi u jurišu pucaju s ruku

 

Gora je mučala stravom,

zbili se oblaci smutni

i kiša osula mlazom.

 

Olovo rošavom

dubravom

satrije uzrunjeno lišće

i šiblje

pretvori lazom.

 

Kakva to jeka jutros

niz obronke nagrnu strme?

I ko to

siječe

virove

Sutjeske

rijeke

brze?

Ko to

probija klance

i krši jetki plamen

kroz mučke busije tvrde?

— To vale

poplave

tamne

razgrću sinovi gora.

To je ustala zemlja —

lakokreta

vojska,

da

s visa

tuđine

skine:

ognjem izgorješe živim

prostrana polja i šume,

i sela naša i kuće.

 

Sava poletje gorom

ko oluj snažni i hitri.

 

Sava po busiji mane,

pokosi nalete tamne

i sine proplanak neba.

 

Drugovi —

Zapeti ljukovi

u jurišu pucaju s ruku

ko s jedrih

jelovih

grana.

Padaju strojevi sivi —

došljaci s dalekih strana.

 

 

I naši padaju borci

s posljednjim žarom u oku,

momci —

pokresana

omlad.

 

8: Sava je jurnuo prvi

 

Što se zabijeli tamo

u Sutjesci

u mutnoj vodi?

Da li

padaju vali

s kamena

- na kamen hladni?

 

— To nijesu runasti vali,

no bijelac pov'jene grive,

obalom sedlo mu sinu,

sa njega skočio Sava

u goru —

mrčinu gustu:

 

— Naprijed, drugovi

moji!

Sava je jurnuo prvi,

na šance navali vrele

i sa njim čeone čete.

 

9: Niz obronke Sutjeske divlje

 

Još se kolona

giba...

 

Slegli se Sutjeskom konji —

ti

živi

mostovi

naši,

da pronesu ranjene, nejač.

 

Poteče ognjena

plima

i mlazevi

crveni,

gusti

niz obronke

Sutjeske

divlje.

 

10: Pokri sleđena pjena tijela djece i žena

 

Što to na uranku jutra

protiče Sutjeska mutna?

— Planina ko da se slila,

tu je prebrodila

sila,

što hrli, u dimu od boja,

na užaren pervaz osoja.

 

Tu pokri sleđena

pjena

tijela djece

i žena:

sočne

latice

gorske

zahuktali

nosili vali...

 

Sinoć u zgrušanu

mraku,

dok talasi zloslutno šume,

bolni vrisak se čuje:

— Ne daj, utopih se,

druže!

 

Armada tuda je prešla,

armada narodna,

silna.

 

11: U maršu nesanom, dugom

 

Što

muklo

talasi ječe?

Sumorno

kraj grma stanu,

zagrcnu

i presanu?

— To drugovi gaze

bez gaza,

pretaču na svoja njedra,

pretaču na skut i krilo

valove i sjene grana.

 

To vojska, na ograšju tmurnu,

vojska nabujala jurnu,

poteče iz jutra rana

u tamu olovnog dana.

 

Naprijed komandanti sunu,

za njima nizovi

novi.

Tog jutra, u mjesecu junu,

trava se od poloma povi.

 

Iskidana kolona stiže:

zbjegovi

i borci

ranjeni.

Osamljeni

pušteni

konji

tu vrište

negdje

u gori.

 

I noć do pomeđe dana

i studeno jutro do podne

s'lazimo...

i grabimo

gore,

u maršu nesanom, dugom.

 

12: Zdesna vatrena gnijezda su bila

 

Stranom nad obalom

drugom,

zdesna

do lijeva

krila,

vatrena

gnijezda su bila.

U grmenju, na svakoj koti,

nemušti prilegli Goti

i pribjezi ustaši s njima —

kama sred stuljenog dima.

 

13: Zbiti ih u klisure sure

 

Presjeći bijele drumove,

zasjesti okna, humove,

istrgnut šine željeza!

 

Bez staza,

klanaca, veza,

mostova, prelaza,

skela

— pod pljuskom naših strijela —

zbiti ih u klisure

sure,

da zadnje dokončaju ure!

 

Neka im i kosti prem'lje

usov namučene zemlje! —

 

14: Vojska se na Sutjesku sleže

 

Vojska se na Sutjesku sleže

Talasi — poklani janjci

i lišće se zamagli svježe,

rumenju se skvasiše klanci.

 

Stabla povijena, vita,

i smreke, i hridine crne —

sve je rov i zamka skrita

gdje jedan na deset ih srne.

 

I kamen prsne od sile,

a zasjede — te grivne tmole

u željezo i kost se svile.

I četa se rijedi polet.

 

15: Danas kidisali, druže

 

Danas kidisali, druže,

iz gore

lisnate

ove,

okupate

jutrom i krvlju.

 

Danas kidisale, druže,

te

žedne

željezne

hale

iz tamne,

podmukle

vale:

plamove

sipaju modre.

 

Kad vrhove

osvoje naši,

i četa i bataljon prodre,

kad uhvate puščana grla

i svale niz bukova prla

nesite,

bijesne

ljese —

i jutro raduje se.

 

 Čuješ poklike gromke,

nesustale, grlate momke

u naponu stosrca leta:

 

— Juriiiš!

Naprijed, Peta!...

 

I "štuke"

pritisle, druže,

vijući stravičnim

piskom,

nad nama ko ognjevi kruže

i sjure

pomamnim

vriskom:

i grom

na zemlju se svali,

prolom,

provali se gorom —

gvožđe u krvi se kali...

 

A bukve, borovi, breze,

u kvasno olujaju jutro.

Ranjeni drugovi panu

i mjesto bijela platna —

rukom pritisnu ranu.

 

Šumo, pred nama širi

prosna, rejava njedra!

 

16: Pogibe Mizara slavni

 

 Kad prvu busiju minu

naša neuzmakla vojska,

junak sred smrčeve ade

Bojović Dušane pade.

 

Drugu kad busiju minu

stravom zaognjena vojska,

gdje krv se po kamenju hladi,

skršen je na poviji visu

Lješković Nikola mladi.

 

I snaga se otrže muška:

nastupiše krila i čela,

grunuše na plamsaje ljute

i vatra opali skute.

Sa granjem i rukom puška

u jedan pokret se splela.

 

Kad treću busiju minu

gorska

na prosijek vojska

i šanac sa zemljom sravni

kad olovne pljusnuše kiše,

kad čelik, drvo i čovjek

u živi plamen se sliše —

pogibe Mizara slavni.

 

U maglu zavi se brdo,

junaci ojađeni tugom

u luku pod ranjenom dugom.

 

Razbismo zglobove okola,

al mnoge klonuše ruke

ponikle iz pojate puke —

jeknuše gore od bola.

 

17: Traži za nama u hajci

 

Dok dimi sa iva i tisa

u zamahu baruta sinja,

na vidiku dalekog visa

kolona premiče, linja...

 

Proplancima kolona stupa,

sjenke vrhovima minu

i mrka zasipa krupa,

munje sijeku planinu.

 

Srce je uognjena gruda

i mržnja uzavre do bola:

a čovjek da potone..., kuda?

Šta može mišica gola?

 

— Unakrst puške na nišan!

O, oko, na zemlju ga skini

i lomot gvozdeni stišaj

da zamukne danas u tmini!

 

Traži za nama u hajci,

prevrće krše i hraste.

Pripiješ se zemlji ko majci

pa opet kolona raste...

 

18: Još daleki poklik se ori

 

Ko negdje iz vjekova tamnih

duboko u mrčavi,

gori,

odjekom poigrava bura,

još daleki

poklik se ori...

 

Još bomba alugom rikne

i cikne

stoglasno puška,

a "šarac" dušmanski

crni

ko gavran podmuklo krikne.

 

 Još se obronjena sila

na juriš u prodoru bije

i planinska grozde se bila

i pramenje vrhove pije.

 

 I gora

uzmućena sva,

od ljudi je lazina pala

gdje su se tabora

dva

na život i nepovrat klala.

 

19: Mnoga se ugasila luča

 

Ko se sunovrat slama?

Po mekoj rudini zali

mlazama

uvelim,

crnim,

našu

najedralu

travu,

ruke u ledinu zari.

I kida — zemlji kidiše

što ga je potegla tuda

kuda

ni vran mu kosti

neće pronijeti više!

 

O,

lasto,

strijelo moja,

nemoj slijetati tamo

na prvi

tijesni

klanac,

nemoj počinuti tamo

na drugi

tijesni

klanac —

tu tuđi

leši su legli!

 

Stranama poleti gore

gdje samo palo je

gorje,

gdje jele

okršene

stoje,

i tiho čuvaju stražu,

gdje zajedno rude se rane

čovjeka,

cvijeta,

grane,

gdje gusti lom oružja

rasturen kraj ruku leži,

a još slapovi svježi

bujne, prosute krvi

staču se u toplo vrelo —

tu borci, ko hrašće plaho,

umiše vatreno čelo.

 

Tu ćeš sklopiti krila,

drugove mi pogledaj pale,

i leti,

preleti

vale,

daleko, u daljine,

rodnom

željenom,

kraju,

gdje prvo nikneš iz tmine,

da živi začuju,

znaju:

 

 - Narode! sinovi tvoji

i vlati proliše rumen,

što dugo poprište će bojit

Sutjeskom, u valovlju šume.

 

U prolomu tamnoga tuča

pali su ko stabla jedra:

mnoga se ugasila luča

za osvanak i jutra vedra.

SUTJESKA II DIO

 

1: O Sutjesko vodo ledna

 

 

O Sutjesko, vodo ledna,

čija vojska nepobjedna

 

jutros tvoje vale pređe

na njemačke bojne međe?

 

– To Savina vojska brodi

na Sutjesci hladnoj vodi.

 

U gori se jele dive:

ko su one munje žive

 

te njemačka ruše legla

što su crni obruč stegla?

 

– To Savini borci jezde

zelen gorom ko zvijezde,

 

te divljačne gone psine

i zasjede lome njine

 

gdje se ljuta guja svila,

tuđinima krše krila ...

 

Al cvijeće rosno eno

kao kosom pokošeno.

 

Zelengoru svija tuga –

tu je pao drug do druga.

 

Što to vojska sjetno minu

– Žali Savu i družinu.

 

U borbi su u planini

pali danas gorski džini.

 

 

Došaptava grana grani:

probiše se partizani.

 

2: Sestre, ko će vas previti?

 

Zašuštale tužno jasike i ive,

satrvene stabljike sočne trave,

utuljene oči vesele, žive

i prosute kose crne i plave.

 

Spustile se grane — klonula krila,

leptiri pali na trešnje skršene.

Rumen se svježa, zgrušana slila

na uvojke vitice zamršene.

 

Tu nema

melema —

sniježja bijelog

da se privije

na tvoje rane,

ko što znam, Stano, brižno ti čelo

kada nas vidaše, s bojne poljane.

  

Oko vas borci — slomljeni javori,

sad kopne, ko snijeg pokraj smreke.

Ko da žeđ toli,

Kad im grlo gori?

0,

Ljubinko,

gdje su riječi meke?

 

Gdje je lijek, sestre, za naše boli?

Ko će zapisat ime ranjenima,

kad se mlaz i vaše krvi proli

po bijeloj svesci i kamenjima?

 

Ko će vas previti, kad su odmakli

drugovi u daljinu što se otima?

Hoće li još ikad jutro se caklit,

vrhovi vedrit u vašim očima?

 

3: Smrt Gorana

 

Svuda je jama

i pokolj i tama

i rane razrite, jetke,

a jedna ruka nad Srbima, sama,

niže u suzama

retke.

 

Jedne su bratske

zadrhtale

grudi,

proklele domaći nesoj

dubokim krikom što u srce studi,

a bol je stihove kleso:

žalosne niske,

da i duša svisne

ko lišće kad strese

jesen. —

 

Sad Goranu grlom, sred gore lisne,

osule se krvave rese.

 

O,

neka usahne

i ta

šaka

tamna,

što prosu labuđe perje

i to na zemlji,

gdje u pjesmi

J a m a

izli od tuge biserje!

 

4: Smrt Masleše

 

Vidjeste li knjigu bijelu

kroz dim i olovo što se prosu?

Glava je klonula na ždrijelu,

gdje breza vita spusti kosu.

 

Vrh strme strane, kraj Sutjeske,

na pustoj pušci ruke pale,

ko ranjen labud prše sveske

i muklim šumom nekog žale.

 

Čija je knjiga, sveske, misli?

Posula ih rosa tmurnog dana,

u plam se redovi slova stisli:

"O bratstvu naroda sa Balkana."

 

Bješe mu riječ krotka

toka.

 

Danas je Bosna tužna za njim:

tu se ugasio odsjaj oka

i rasuo se u dan-danji.

Snizao se izdan snažna uma

kad

zapad

za gorom zrake sklopi.

Masleša leži pokraj druma. —

Još liju lišćem mlazi topli.

 

5: Smrt Dušana

 

Gdje od plama lišće je svelo,

gdje tmuša i osvit se bori,

palo je momačko čelo —

taj mladi mjesec na gori.

 

I četa

zastala je sjetna

nad momkom plavim što zgazi

zasjedu sred uranka ljetna —

a sad je mrtav na stazi.

  

I slap mu istopljen toči

po busiji gdje bridi tupe.

U zjenama utihlih oči

sela su pitome župe.

 

I ta se zalediše usta,

melemnim ne blistaju blistom.

Oj,

Dušane, to gora pusta

prolista jadovnim listom!

 

6: Smrt Save

 

Plotun se po dubravi

jekom navi

i dim se rasu iznad bojnog kruga.

Ledena tuga

i bol srcem zavi

i drug za Mizaru pita druga.

 

Gdje je vatra jurišem grlo žegla,

tu Sava pade. Muk se borjem vije,

nebo se naglo, Zelengora slegla,

da vide čovjeka poslednji sijev.

 

Junaka žali

i gora i trava,

i tama

zali

vidik cio.

Komandant gvožđu ko da oganj dava,

a trak se topli niz pušku slio.

 

Planina se kreće puna daha

i rame mu hladi lišćem jove.

Bluzom ogorjeli koluti praha.

Da li snuje

snove —

kuje

bitke nove?

 

Kraj vode noću, ko šum zrela klasja,

oživi lužje i zatrepte grane,

nad Savom prosuti luk zvijezda zasja

po modrom svodu prije zore rane.

 

7: Majka našla oči svoje

 

Majka Ljubica pljaninom se savi,

milujuć stabla i hvoje,

i nađe zvijezdu od svite uz pavit —

našla je oči svoje.

 

Uze znamenje i tiho mu zbori:

— Želja me od čela mine,

na kojem sijaše, zvijezdo, u gori. —

Rano mi pade, sine!

I srce joj tvrdo bol i nemir tače,

klonuše ruke po skutu,

al' ne pusti suzu, briznula bi jače

u osvetu ledenu, ljutu.

 

Sahrani Dragana gdje omlazje raste,

gdje humke vječnije traju,

u marš opet stupi na puteve tmaste,

rodnom, opustjelom kraju.

 

8: Drug u jutro pao

 

Drug u jutro

pusto

pokraj puta pao,

u kosi mu slijepljen šušanj i zemlja,

slomljena mu puška — a puške mu žao —

i na njoj ruka još se grči spremna.

 

Nijesmo se peli uz padinu težu,

gdje druga i mrtve zjenice nas prate,

gdje ruke za ruke ko lanac se vežu,

do visa da stignu, skrate

teške sate.

 

Dok se na nj odranja

usov izmeđ granja,

zrak poslednji pao na tamne mu oči,

pod našim hodom planina se oklanja,

a preko druga sjen vrhova kroči.

 

Gdje se sniza kamenje i zemlja suva,

kao da drum liju po njegovom tragu,

sad tišina šume neznan ljijes čuva,

u njedra ga svija, upija mu snagu.

 

9: Iz tame sijevnu vilice

 

Ako živiš još u izdahu mučnom,

iz tame sijevnu vilice ko osti:

žarom te lizne zvijere učno

i mučki skopa, i grize do kosti.

 

Vučjaci zlijede ranama ranu

i vuku i reže, u jednom času

zloolutno zaviju i divlje lanu. —

Sada će mašinke po nama zasut!

 

I potraga opet rije i skube,

da ne bi koji i živi ostali.

Odskoče šapom i oboje zube

tamo razbojem gdje još ima palih.

 

Dugi ljetni dan, gnjile rane, glad,

piju nas, peku, da srce progori.

Ali ove pasje čeljusti su — jad

od bola ljući i od smrti tori.

 

10: Tifusar sjedi kraj stuljene vatre

 

Tifusar sjedi otupljen i nijem

kraj stuljene vatre, pod olovnim zrnjem,

kao da se ništa dogodilo nije —

zuri na proplanak i boriće krnje.

 

Tu nas put nanese:

— Zašto ovdje čekaš?

On jedva:

— Grijem se.

I oživi za tren.

Uz šumu, ko zelen konac, grmom kleka

vije se

još tanki,

lijeni

dim s vatre...

 

Na žicu, kroz travu sprovedenu, grune

kolona, kida je.

On blijedi, rudi...

Mi smo izbili. Pred nama, ko grumen

pčela, u šipragu gomila je —

— Ko je tamo?

Misliš: smrt, zasjeda mami,

a to su naši — jato

otkinuto.

 

Njemu

osamljenu

i drvo i kami

u očima zebu: za nama bi luto.

 

Kud su naše divizije alugom prošle,

crni se prostrug kao dugi tunel:

stabla oglodana, podrubljene krošnje,

stopa i kopito... i šinjel što trune.

 

Iskopni tifusar. I trak već se gasi

sa poslednje žiške, kao njegov život.

Na gazu Vrbnice romore nam glasi

u šumu tokova niz kamenje sivo.

 

11: Tamo je ranjene skrila gora

 

Gdje je omorika

vojika

svela,

omlađuje se.

I granje jela

mahovinom

zavilo

prijesne

rane.

Narasla bijele

mezgre

kora.

Tamo na šušnju, gdje gavran pane,

tamo je ranjene

skrila gora.

 

Davno su zamukli

muški

glasi.

Šapat je tajni granja lisna

romore talasi

pod gorskom vlasi

da ne

uznemire

mrtve iz sna.

 

Tu traži sestra

svoga brata,

po ranom biljegu majka sina,

i sve je zemlja,

sve lišća jata,

sem kosti bijele — prosjaj tmina.

 

Gdje bješe stegla

gvozdena

sila,

tu još je samo kostur goli,

gdje

na živome

rana gnjila,

gdje se žeđ suva rosom toli,

razjela ih glad i muk smrti

uz hranu gorsku — korijen krti.

 

12: Tuga grudi steže

 

Tuga grudi steže:

hoću li vas ikad

vidjeti više,

rodni moji krši?

Sjeta i oblaci, u to jutro svježe,

i zgrčen jad

na dušu se sliše,

bol ko sleđen pljusak vlat mi srca skrši.

 

Jesu li lišnjaci,

prodoli zelene,

kao kad sam nekad čuvo kroz njih koze?

Ili su im stabla samo mrki traci,

što gledaju mutno prazne kolovoze

niz naše strane, od jeda i pjene?

 

O, htio bih danas

ljubav dati veću

i proplanku vašem i lipovom hladu,

Sad je crna pljeva nagrnula na vas,

A tamo se možda u poteru kreću

poskoci tuđi u pčelinjem kadu!

 

U maršu ovom

ruku s gvožđem spajam.

Pucamo...

A tamo

rude pusta cvanja.

S divljim nevremenom, pod nebeskim krovom,

ja se hvatam evo, i bolom odzvanja

svaki korak dalek - od mog zavičaja.

 

13: Klonemo snom

 

Ujutro svane:

rosa i trava,

i opet maršuješ:

izvor i trava,

u glad u nogama:

utjeha - trava.

 

Srijemušo —

travo,

ne kosi ljuta

iznemoglo

tijelo

sa pusta

puta!

 

Od boje

tvoje

— vlati žnjevane —

ne daj

da

lica

pozelene!

 

Padneš umoran —

mekša ti trava,

i rana peče —

melem je trava,

klonemo

snom —

na busen glava.

 

I nas opije

planinsko bilje

i travna postelja

ko okrilje.

14: Vidjeh lik oca i oba brata

 

Već sav sijed! U njemu vidjeh lik oca,

ali u trenutku željenu i hitnu.

I dok po drveću rosom lišće svitnu,

ko da mi zasu oči trešnje procvat,

suza se zamagli, oblik drugi stvori —

sad su oba brata zajedno u gori.

 

— Ah, ti si to?... Brdom polako kolona

zamiče, ni tu da zastane duže.

Kao sve u hitnji što je okolo nas,

mi smo dah i riječ.

Gdje bijah pri kosi:

samo da zgrabim torbu i oružje

i produžim ranjen dokle traje duše,

ali su nemoćni svi moji zanosi —

i oni se negdje tu u grlu suše.

 

A minuti jure,

misli su u vrenju,

najkraći spomeni

u oštrici bola.

željno, dok jek bure

stremi

izokola,

razgovor neki, ko u snoviđenju,

buncala su usta, i žešće i bolje,

da ćemo izići još po zraku dana —

probiti se brzo preko sviju brana,

svijetli će puknut i šuma i polje.

 

U susretu načas šumor blagih riječi

tugu mi za toplim ognjištem liječi.

 

I opet u prislon

vratim se pun sjete

ko samotan putnik... I on

uza stranu,

kuda još zalazi osnutak mu čete,

nestade za gorom i otpusti granu.

 

15: Projezdi Tito na konju

  

Po ovom

gorskom

kraju,

suvu,

kamenitu,

projezdi Tito

na konju,

konju vilovitu.

 

Tito je prešao Pivu

i goru zelenu:

mnoge brigade

za njim.

Sutjesku prelazi Tito,

Sutjesku ledenu:

mnoge divizije

za njim.

 

I Drinu preći će vodu,

Drinu

valovitu,

i vojsku prevesti

Tito,

vojsku silovitu.

 

16: Trava polegla pod srušenim tijelima

 

Planino moja, lastave, travne, mile,

jezero

zamagljeno,

sniježni cvijete,

vi ste mi svježinom

zdravlje lile;

mamile

mekotom

umorne čete!

 

Po tvojoj livadi, s bistrim vrelima,

izgažena trava,

opojna lijeka,

polegla

pod srušenim tijelima,

graktaj ti iskida grane smreka.

 

Ljubav tu nekad rasla uz uvojke. —

Danas prebrah sumanut

svu

goru

evo:

gdje klonuše prsti moje djevojke

kroz lom zadimljen i kreševo?

 

Vili se u tebi sokoli, srne.

Što mučiš tako,

planino nijema?

Sada te

gaze

cokule crne,

sin tvoj —

ni tebe

slobodne

nema!

 

17: Smrt sina jedinca

 

U snažnu

dahu

naših planina

majka je hranila

radost svoju,

majka je podigla

jedinca sina —

izgubi ga jutros u prvom boju.

 

U boju za vas, planine — lazi!

O, zemljo, rođena, što dim te ovi!

Kuda se zraka

junaka

razvi? —

Jesu li razbijeni

moji

snovi?

 

Hoću li opet vunata stada

osuti se tvojim osojem tamnim,

zaigrati po tebi kao nekada

hladnom izvoru, otkosom plamnim?

 

18: Ko znade odakle krenuše oni

 

O, oči drage,

stinjene

zjene,

i vi ste planinu gledale

širom,

i vi se radovale

kad trešnja zrene —

sad ste ugašene

nad gorskim virom!

 

Planino moja,

znaš li

ko ti je

satro vlati,

stravio torje?

Ko sluti

jarke,

divne

povije

momaka

snažnih ko javorje?

Ko znade

odakle

krenuše oni:

iz Crne Gore,

Like,

Srbije,

ili će majka da suze roni

za palim sinom Dalmacije?

 

Ili će majka da suze roni!...