RADOST STVARANJA

 

«Mijenjao se jezik i mi zajedno s njim.»

Česlav Miloš

 

Poezija se može posmatrati kao pokušaj dijaloga sa ljudima ili kao saučesništvo sa zbivanjima koja prate čovjeka. Ona je samo odbljesak stvarnosti jednoga svijeta, Lorkina vatra u rukama, Pazova podzemna žudnja, san u kojem snijeva svijet i njegova vatrena istina. Rađa se iz mikrokosmosa. Izrasta iz jedne riječi. Nastala uporedo sa magijom starija je od religije.

 

Stvaranje poezije vesela je, ozbiljna, svečana i čak opasna igra. Ta smjena riječi čini me srećnim kad uspijem, osjećaje i misli, da pretvorim u poetske slike i poređam grozdove riječi koje dišu živim govorom, i koje su stanju da nešto probude i pokrenu u ljudima. 

 

Snaga i ljepota jedne poetske tvorevine zavise prije svega od jezika, poretka zvukova, nivoa značenja i spoljašnjih dimenzija, odnosno njene aure. Pjesma, već napisana, kao ptica leti u svijet. Svi njeni putevi su otvoreni. Ona stremi nekom cilju. U tom zanosnom letu može da zaluta, da se izgubi i sasvim nestane. Njena sudbina je neizvjesna. 

 

Pjesnik je taj koji traga za poetskim srodnicima i dvojnicima, nastoji da im se približi i privoli ih da pjevaju zajedno. Hoće li uspjeti da ih pronađe zavisi od vitalnosti njegove riječi i od njene sugestivne moći. Hoće li muza pred kojom kleči i moli se, izaći pjesniku u susret i pomoći mu da nađe to mnoštvo, taj veliki hor koji će da ga prati, odlučuje njegov glas u djelu koje je stvorio. Poput mitskog Orfeja on svojim pjevanjem želi da pokrene živi svijet i da se sjedini sa njim.

 

Daleko od domovine opstajao je moj jezik. Oslanjao sam se na moju skromnu biblioteku, na knjige i novine, na društvo mrtvih pjesnika, na boravke u domovini i susrete sa ljudima. Nakon decenija i decenija bilo je jasno da jezik izmiče, da se neprimjetno i možda nepovratno udaljava. Te dimenzije koje nijesam slutio i nijesam znao da postoje, neodređene i nejasnih granica, iznjedrilo je vrijeme. Ostalo je to što je ostalo. Možda odjeci, samo odjeci jezika moje rodne grude. 


O umjetničkim dometima knjige «Snovi, mačevi i suze» ne mogu ništa da kažem, ali siguran sam da će biti interesantna čitaocima. To je poezija koja spaja vremena i prostore, bliske i daleke sa prostorom i vremenom gdje sam došao na svijet. 


A to što sam, reći će, previše prizivao Homera, Ovida, Dantea, Njegoša, Borhesa i druge, bilo je, vjerovatno iz očajanja, jer “čovječanstvo je ludo”. Ali to mogu biti i slučajnosti koje su našle mjesto u ovoj knjizi.

    

Autor 

 

SNOVI, MAČEVI I SUZE

SNOVI
SNOVI

POEZIJA

 

Kao ruža otvara se, 

motri me i prati,

svijet otkriva 

i pjeva iz snenih dubina.

 

Pruža mi hljeb i vino, 

širi lepeze, ogledala,

vodi me početku,

jasnoj svjetlosti, 

savršenstvu.

 

POHVALA HOMERU

Homer je svijet opjevao.

Nama je ostalo, o nama, 

o dušama našim i ranama

samo da se glaskamo.

 

On kao da se pomjera

heksametrima u budućnost,

snagom diva, odlučno

Pegazusa svog tjera!

 

U DOMU SVOM

 

Noći te iznenadi me majstor pantomime,

upravo kad vratih se sa daleka  putovanja,

u kutu sofe raskalašno smješten, a s njime

društvo odnekud i kod mene, da sanjaš

 

kako se svijet i ovđe zabalja i divani

o sjajnoj umjetnosti Salvadora! Iskreni

glumac taj kaže da mu je pozirao lani,

kad nagovor pao je pol da promijeni.

 

Evo do čega smo stigli, na prirode djelo

udaramo, nož vrgnuli, nehajno i smjelo.

  

DVOJE NJIH

Sjenima familije učitelja 

Nova Vujisića

 

Vrijeme tajne mnoge

pod ključem drži skrite. 

Dijete bijah tad’. Uboge

i bolne viđeh lica crte:

 

dvoje njih, očaj i tuga,

na domu divnom svom,

dva koplja, umorna, duga,

crnijem platnom i suzom

žale sina svog i druga.

 

(Žalosna popijevka)

Daleko od Crne Gore,

nije ga vratilo more.

Goli Otok nije ga vratio,

tamo je umoren,

tamo je patio.

 

Sa konjićem mojim

u dvorištu, pred njima,

njihove patnje osjetih svojim,

i danas kao da vidim sebe

u oku konjića kako zebem.

 

O MORE, AMORE

 

Prag  — hotel Alcron,

slušam glas neki, bariton,

rukovao se sa Lenjinom.

Divno. Zar ne? Božanski

Evropom željeznica tumara,

putuju da sruše cara. 

Plombiran drug bez brige spi!

U drugom pravcu što se zbi —

Alpima Langobardi jezde,

gaze sniježne zvijezde,

pred sobom ruše

led, šume, i pjevuše:

 

O toplo more, amore,

prije ili kasnije

past’ će imperije,

o toplo more, amore!

 

I sada, tautologije te,

kad nema druga Lenjina,

a nema ni Langobarda,

opminju nas i govore:

 

Prije ili kasnije,

past’  će imperije,

pasti sve!

 

GRČKI GOVOR

 

Kada sam poslije rata

posjetio Dahau - logor smrti,

sreo sam tamo mnogo Grka.

Okolo krematorijuma stariji svijet,

muškarci i žene. Unutra i van na stazama

čuo se samo grčki govor.

 

Tražili su nešto kao i ja - neobjašnjivo,

kako je sve to bilo i moglo da se desi,

nama i epohi našoj?

 

Pitao sam se,

jesu li govornici grčkog zaista Grci,

jeli vrijeme ovo - zaista ovo,

i jeli moguće da nas svakog trena

glas nekog drznika

na apel pozove?  

 

PREKO RIJEKA I GORA

 

Džugašvili - generalisimus

ne diše više. Poljska plače:

šume, prašume i hibiskus;

lijepi svijet, kotule i hlače!

 

Stalo je sve! Nema smijeha.

Traje minut ćutanja;

čase i dane bez grijeha,

drugačija stići će stanja.

 

Povijest Poljske, sem braka

sa Litvom, to je putanja

paklom, jauk iz mraka,

seobe, progoni i patnja!

 

Poljska se pomjera

preko rijeka i gora,

jezdi preko neba -

niko je ne treba.

Između istoka i zapada,

i između podjela,

Poljska potresno strada.

Poljska se rađa iz pepela!

 

GUBITNIK

 

Esesovac bivši očajnički  priča

kako u snu bježi pred potočnicima

i pada. Kad bi se riješio scene linča,

to bi vodilo sreći, čarobnim snima.

 

On je turista sasvim običan,

ljetuje na Pagu, Nova Novalja!

Naizgled svim je Pažanima sličan,

ipak postupkom jednim se izdvaja.

 

Podlac taj bakšiš unaprijed daje:

pred njim je plahta, blista sjajem,

posluga leti, vino nosi, svega ima!

Gubitnik se tako sveti Pažanima?

 

ZLI DUSI

 

Glumac taj sad panično vrišti

iz haosa svog, sve da uništi

spreman je, bije potonji boj,

gleda smak svijeta, kraj svoj.

 

Kod njega doma je skup:

zli dusi zasjeli, imaju pristup

svemu, i duše su im srodne,

zavjerenici protiv slobode.

         

ODESA 

 

Odesa kad bi razrušena

i pade kao dar od boga,

mi smo uvlačili ramena,

lumpovali, i radi toga

 

ne krivite nas. Barabe

sami ste spremili sve:

lupeže, bande, grabež,

banderovce. Te sjetve

 

žanjete sad. Evropom

napujdani kličete: «Dajte

oružje! Oružje! Atomskom

cijelu Moskvu sravnajte.»

 

Ne prolazi to. Ne može!

Vaša zluradost vraća se

kao bumerang, do kože

biće vam ogoljeno sve.

26. april, 2022

 

ZAŠTO TAKO GODINAMA

 

Razgovor, davno započet,

nastavismo u velikoj mljekari.

Okolo nas u nedogled

blistale su bavarske šume.

Sabeśednik moj poznavao je stare spise,

carstvo Urartu, Argonaute i bogove. 

Ali ne stiže znalac taj da objasni

zašto tako godinama

i bez znakova smirenja,

tinja vjerski sukob u Irskoj

Timoru i Sarajevu —

jer upozoreni bjesmo:

nepoželjno je govoriti o tome 

tu gđe teče čisto mlijeko. 

 

 AJNŠTAJN

 

Više se ne sjećam

kako je u potonjoj uri zavapio:

«Ja sam prvi pritisnuo dugme

Avaj, riješio se muka zemaljskih,

tereta godina i slave,

a tvorevinu znakova i formula

ostavi nam na amanet.

Bješe tu korisnih stvari

za planetu našu i potomstvo.

Mi u hitanji

prvo stvorismo bombu

i moć isprobasmo njenu

rušeći ljudska staništa.

Kasnije svi smo je imali 

i strah je rastao

u dušama našim,

strah do neba.

 

NI TUGE, NI SAUČEŠĆA 

                       Milivoju Milivojeviću Žoržu

    

Kada je Žorž umro, 

ne dugo poslije, sreo sam čovjeka 

koji je kod njega brendi ispijao često 

i tragove nikotina

ostavljao na plafonu i zidovima.

Upita za njega. Kaže: ne otvara,

kao pas čeka pred vratima

i uzalud zvoni.

 

Rekoh da je Žorž umro 

i ispraćen za domovinu sa počastima 

koje dolikuju samo onima 

što su dijelili sve

što se podijeliti može 

slaveći časno život 

i boravak naš na zemlji.

 

On se naljuti, 

na njega i na mene;

ni tuge, ni saučešća,

i reče da mu je ostao dužan

novac za koji je mogao 

mokasine da kupi. 

     

SNOVI, MAČEVI I SUZE

 

JEDNOJ BIBLIOTECI

 

Da je Njegoš živio tako dugo kao ja

u ovoj biblioteci bilo bi više blistavijeh stihova 

i haos na policama bio bi znatno veći.

I ne bi se nagađalo, kao što se već nagađa, 

kako je đetinjstvo proveo, strasti imao,

kako je umro i šta je kazao u potonjoj uri.

Ta velika retorika o vladaru i poeti —

tautologije su mračne i nepouzdane.

Što mi znamo o njemu? O tome

jeli čitao Dantea, Augustina i druge?

Jeli se sa Puškinom sreo?

Sa Epikurom bio je u nesporazumu.

 

Zar vijenac slave, 

istkan od materije, čvrste i jake, 

dovoljan nije, za sve nas?

I pravda koju je tražio i za neprijatelja,

i to što je na  tronu visokom

veselog carstva poezije.

 

IZVJEŠTAJ IZ PREVALITANE

 

Naše malo i slavno kraljevstvo opustošeno je,

nema više nikoga ko bi znao pametno da vlada.

Gospodar je još u dvorcu i na mukama,

pokušava da ispravi to što se ispraviti ne može.

U Senatu je haos, a na granicama varvari,

čekaju pogodan trenutak da prerežu naša grla!

Stanje, više nego alarmantno, ne brine nikoga.

Muževi su zauzeti. U planinama

jure divlje veprove, novac i zlato!

2021

 

PJESNIKOV RODNI DOM

 

Ima vrt. To je manja pustinja. Bez kaktusa. Dva zida dijele prostor sa dvije lipe. Jedna je već suvo stablo, druga, zelena, ide u susret nebu. Pjesnikov rodni dom impozantan je. Ognjište krase duge crne verige. Preko, na zidu je pjesnikov portret, a ispod na patosu njegov kofer sa putovanja i jedna kofa za vodu. Dalje ređaju se prazne ostave. Ispod zjapi veliki vinski podrum. Kroz puškarnice na zidovima nadire surova prošlost. Kustos nam glasom visokim dijeli povijest, dijeli tautologije. Rođen je, živio i umro.

 

JEDNE JESENI

 

Kada su na drevni grad Dubrovnik padale granate i kad je bio ranjen, mladi mjesec pobjegao daleko iza morske ravnice da ne gleda što zli dusi čine. I more je pod visokim zidovima jecalo sa bolom, i ribe su se udaljile od obale, i mačke su tražile zaklon, i sve živo! 

Prva žrtva bio je poeta. Nije se krio. Htio je da se uvjeri i vidi dokle su spremni da idu zli dusi. Strašni trenutak je stigao. Na kamenom trgu mrtav je ležao. 

 

VJEŠTINOM OBDARENI

 

Knjiga junaka

ne postoji.

Pojedini se pominju

kao Spartak i Leonida.

Oni su u vječnom snu

pod mramornim oblakom.

Veličanstveni, sa činom 

sačuvali su ime.

Ipak nadživjeli su ih oni

za koje povijest ne zna,

što bjehu manje hrabri,

vještinom obdareni,

oni koji su znali

smrt da prevare.

 

IZ POVIJSTI

 

Poklisar Trojanskog konja 

svakoga dana viče:

«O Crnogorci, 

odrecite se vašega 

sićušnog polisa

i ne mučite se:

mi ćemo za vas 

praviti med i mlijeko!»

Ide od plemena, do plemena,

od doma do doma,

ne bole ga glasnice, viče:

«O Crnogorci,

odrecite se Vladimira i Kosare,

odrecite se vašega Njegoša,

Oktoiha, Crvene Stijene,

crvenih jezerskih vina,

odrecite se  mora i gora,

neba i svega, 

mi ćemo za vas 

praviti med i mlijeko!»

 

SNOVI, MAČEVI I SUZE 

 

Dobro je da postoji taj brijeg

i jedno jutro od svjetlosti

koje svijetom nosim

s pogledom na Sedam Brda.

 

Dobro je da imam zelene mačeve,

i snove Mandušića Vuka,

i Sestru Batrićevu sa kojom mogu da se isplačem;

dobro je da postoje knjige, biblioteke i ljudi

koji pokušavaju da oplemene svijet;

da mislim na gore spasa,

na trideset zmajeva, na trista sokolova;

na majku koja je imala talenat za muziku i poeziju;

na Penelopu koja me živoga oplakala

i veselo otplovila sa svatima;

da mislim na godine zanosa, sjećanja i susrete,

i ljude koji me neće prepoznati;

na dvoboj - odložen za plamene časove

što neće biti naklonjeni meni,

ili onom drugom što moju smrt

želi i zatuca mi ime u kamen.

 

Dobro je da postoji taj brijeg

i jutro od svjetlosti,

ti snovi, mačevi i suze.

  

VATRE DANTEOVSKE

 

Neizbježno sjećanje ponoviće

susrete i snove koje nijesam htio.

Vidjeću pakao, vatre danteovske,

prevaru i izdaju koja se zbila.

Ali izbaviće me lik neki,

oči koje govoriše sa mojima

i život činiti uzvišenim.

Vratiću se svom bdjenju

da tajne otkrivam i vjenčavam.

 

PRED NEPOZNATOM

 

Stojimo! 

Tražimo do bola,

do ushićenja — riječ spasilačku,

da stiša bijes epohe,

ridanje, golu žeđ...

 

Stojimo!

Pred nepoznatom smo

u tišini, što stiže,

navire, nadolazi!

 

Stojimo! 

Na tananim linijama,

na vodi, 

na vatri;

noćima, 

dnevima,

tražimo riječ

spasenja,

pomirenja ...

   Alcudia, Španija, 1992.

 

RIJEČI ZA NIJEMI FILM

(Piva, juni, 1943)

 

Raskršće:

ljudska staništa,

dimni oblaci,

dišu vatre.

 

Crnobijela tišina.

Jedna žena doziva,

bespomoćno,

beskrajno.

Na grudima 

stisla mikrokosmos —

grumen živi.

 

Vide se boje

očiju, neba, zemlje.

Piva gori!

Sve gori!

 

TRIJUMFU OSMIJEHA

Čedomiru Ljubu Čupiću

 

Na njegovoj obali,

od sna i svjetlosti, ne bješe nikoga.

Sam gasne. Drugi, bez duha i duše,

lakomo gutali su vazduh.

 

Pred crkvom Petra i Pavla,

odlazak - rečenica bez kraja,

obred između života i smrti:

Doći će dani slobode!

 

Horizontom, zagrljaj proljeća, 

prelazi lukove i mostove,

krvari kamen i rasprskava se,

a njegov osmijeh raste

kao zvjezdani vodoskok.

 

PETROVO TROJE

MALOLJETNE ĐECE

 

Da se ne zaboravi,

izgorješe kao vitke stabljike,

Zviceri, đeca Petrova.

Njihova imena su tajne

u raspršenim slovima,

koje nagriza svjetlost.

Ona su u žeravici, 

gomilama godina,

mineralnoj utrobi zemlje,

u zvjezdanoj prašini.

 

Izgorješe kao vitke stabljike,

Zviceri, đeca Petrova.

U kući njihovoj,

u Rokočima.

nema nikoga,

niko se ne odaziva.

 

 

 

DIMENZIJE

 

SAMO GOVOR SMIJEHA

 

Stigosmo iz daljine,

samotni na samotni arhipelag,

dovezoše nas pomamni konji,

da vidimo iguane i ptice od mora.

 

Tanušnu i nagu

ne tače ruka moja,

samo govor smijeha,

toplo sunce i more.

 

Ne povedoh je da mi oboji život

i vrati buduće dane,

da ne listam prošle

pučinom rasutih ogledala.     

Cayo Largo de Sur, 1994.

 

DAROVI

 

Pokreti, radnje,

rađanja koja mijenjaju svijet,

nenadni glasovi, mimohodi! 

 

Riječi, micanje usana,

govor koji slijedi drugi.

 

Dan koji se otkriva,

golemim zrcalima grli,

tvori pjesmu, darove nosi,

sa lučom vječnom

pita nas i uzima.

 

JEZERSKA TIŠINA 

 

Stazom kraj jezera 

na riđem konju 

tanušna đevojka jezdi.

Bjelinom jutra 

odlazi planine vrhu, 

nebu, zvijezdi.

Ostasmo jezero i ja, 

tišina i bjelina. 

 

NA DOHVATU

 

Zanosna i mlada pitala je,

gdje su leptiri u vašim strofama?

Ta bića dražesna. Leptiri!

Nekad davno, opsjednuti Tarzanom,

polunagi i bez buca, jurili smo za njima.

Ko bi uhvatio prvoga leptira s proljeća,     

vjerovalo se, ostvariće svoje želje i snove.

Ne stigoh da uhvatim veliku sreću,

a bila je na dohvatu, lepršava i obojena,

bila je pored mene, ali ne sa mnom,

jurila je i udaljavala se.

Ne stigoh je!

 

DIMENZIJE

 

Jednom položila je

ruke i lice na moje lice.

To razarajuće blaženstvo

prati me godinama.

 

IGRA

 

Da li to staza korača iz daljine

ili tvoja crvena haljina igra s vjetrom,

ili si ti, ili vrijeme uzvodno teče 

i vitla uspomene.

 

CRNA RUŽA

 

Sa druge planine

treperenje vatre doziva.

 

Njena je koliba tamo,

a iza zvjezdane zavjese,

daleka svetilišta

i beskraj.

 

Između nas bezbrižna

crna ruža — noć —

gola krstari.

 

VELIKI MITING

 

Brani se muški 

čelo muško,

gori i traje

na skutu ljubavnice.

  

PRIJEVOJ TRUBJELA

         

Ispratila me smjelim

smiješkom etrurskim.

Putem uskim 

dubok snijeg gazim.

 

NE BRINI, MOMIRE

 

Na drugoj strani okeana mrak je i zima.

Tamo Debora rješava problem

koji me snašao iznenada.

Ćaskali smo. Na odgovor

čekala je duže nego što se čeka,

smijući se mojem engleskom.

Prije nego se izgubila sasvim, obećala je,

učiniti sve što je u njenoj moći.

—Tu smo. Ne brini Momire!

Debora je naglo su ušla

u moj život i pjesmu,

i sada negdje u snovima treperi

kao zvjezdana svjetlost. 

 

ZLATNA STRANA

  

ŽIVOT

Ristu Spasojevu sa Krsca

 

Vidiš taj prozor 

preko ognjišta

što nas gleda,

već sto godina

otvoren je,

ljeti i zimi.

 

Kad umrem,

zatvoriće se své,

pa i taj prozor.

 

 

SPOREDNIK

 

Poznanik moj iz starih vremena,

nagrađivan i slavljen,

skripte nam ostavi mnoge 

o tamnim dubinama mora

i drevnim dinastijama,

hvaleći samo prošlost.

O dobu našem ni slova,

i ne izjasni se, mudrac taj,

ni Za, ni Protiv.

Na mitingu slobode nije ga bilo.

Skrivao se negđe

kao ptica u suton,

balans držeći tako da mu se

ne može prići.

  

ZLATNA STRANA

 

Ovdje, na platou, neko je sazidao hram,

visoko prema vrhu planine, 

tu gdje se razbuktava plaveti jasnost

i brijeg pod nebom treperi.

 

Poslije, neko je sve to razorio

i kosti ljudske zajedno s kamenjem

bacao okolo u provalije vremena.

 

Dođoh da istražujem. 

Srete me izvor, živa voda,

njeni nejasni slogovi. 

lišće, lišajevi, srne i ptice,

Nad gorom gora,

kamen na kamenu,

lik neki koga slutim,

cvjetovi, sve govori,

ova svjetlost rasuta ovdje,

zlato je, ne traži ništa drugo.

 

OTVORENA PJESMA

 

Moji neprijatelji ne miruju

i kad drijemaju čine to jednim okom,

drugim secesionističkim mjere, vrebaju, …

Mnogo ih je: sve sami razbijači,

derikože, potencijalne ubice,

žongleri, prevaranti, ...

Htjeli bi sve da okrenu:

moje, protiv mojih,

crnce, protiv crnaca,

Crnogorce, protiv Crnogoraca,

Mocarta, protiv Mocarta.

Moji neprijatelji pritajeni

śede sa mnom za istom trpezom,

meze, piju ista vina,

odlaze u Blagovješćensku crkvu,

boga mole i dišu sve nesigurnije.

Sve teže i teže drže vještačke brade.

Jednom kad se sasvim otkriju

ničeg zvjezdanog neće biti

na licima tim.

 

JUŽNOAMERIKANSKI CRNOGORCI

 

Ove oktobarske noći dok vjetar 

silovito ubacuje sjemenke breze

kroz odškrinuti prozor, 

mislim kako se udaljismo,

svako pod svojim nebom.

Samo da se dozivamo

i sanjamo zagrljaj koji budi uspomene 

kad bjesmo jedno grlo i duša.

 

Miko je otplovio davno,

ostavio nam svoj — Mikov Vrt.

Mi ga obrađujemo

i ogradu od pruća, kao on,

pletemo svakoga petoga ljeta.

Sjedimo u hladu stare lipe

na ivici korita presahle rijeke.

 

Mi promatrači neba, vremena i nepogoda,

udaljismo se. Razdvojiše nas mora, okeani,

diktature, žene, jezici i dijalekti.

     

Noćas kad s nama teče istorija

i vjetar silovito ubacuje sjemenke breze

kroz odškrinuti prozor,

mislim na vas pod južnim nebom

i na bijeg od presahle rijeke.

  

NEKE PRETPOSTAVKE

BLISKE ISTINI 

 

U redu mir i stabilnost,

ali ko tamo slavi zločince,

moli Boga i priželjkuje

smrt Crnogorcima?

 

Sad posve siguran sam,

da bog naš i bog njihov,

nijesu isti, mada teolozi

i drugi mudraci,

uporno i vjekovima glagolje

da je bog jedan! 

5. September, 2021  

 

PJESMA VOJNIKA

ŚEVERNE ARMIJE 

      

Svjetiljka cijele noći, jedva primjetna,

tinja blagotvorna nad ovim bdjenjem.

Rešetkama vremena prolaze śećanja

i strah sa kojim dolazi zora i dan

kad neminovan je surovi nastavak istorije.

Na granicama kraljevstva gomilaju se varvari,

premazani ugljem i glibom,

oružjem ubojitim smrt će da siju. 

Ako ih ne ustavimo i ne damo otpor,

veći nego se može dati,

iza njih ostaće dimni oblaci, čađ i pepeo.

Do odlučne doći će bitke,

gđe neće biti uzmicanja.

U jurišu s mačem, da li ću znati

za njen ishod, ili mrtav ostati

na bojnom polju, a potom biti slavjlen,

ili zaboravljen? 

 

SO, HLJEB I SVJETLOST

 

Ako progovorim o njima 

što sjede gore pod baldahinom

i kažem ko su ta gospoda

što kradu nam

so, hljeb i svjetlost,

što će se desiti sa slobodicom mojom?

Ako progovorim o dobu koje sanjamo

u napuštenoj luci ili zgradi mjuzik hola

koja pada i pada u zaborav, poslije

što će se desiti sa nama, sa njima? 

Poslije - ne može više da se odlaže.

 

BORHESOV CVIJET

 

Pomislim kako ništa slučajno nije,

formula svijeta jasnija biva. 

U knjizi jednoj brižno čuvan je 

cvijet od Borhesa otet.

Kad sam je kopirao, 

umjesto cvijeta, otisak je ostao

 — tama i stihovi istinski.

 

Da li taj cvijet sada

magijom nekom otvara

mjesta gdje nijesam bio

i dane stvaranja ljepote,

pravdajući prizivanje ovo 

i hodočasnika koji cvijet ote;

pravdajući sve što prah je, 

i što će tek biti,

i praha besmrtnost samu.

 

CRNOMORKI MONOLOG

 

Moglo se drugim putem,

to znaju svi, i ja bi sjedio

u hladu baldahina 

s ordenjem šarenim prsima.

Ovdje sam sa varvarima; 

pratim sudare godišnjih doba

i čekam rimske galije

da uplove sa djelom imperatora: 

«Spisak pomilovanih lica».

Sa morem zdravim se.

Ono surovom magijom

nadu daje, veže me i vara;

svijet će se popraviti 

i vratiće se sve na pravo mjesto.

Cezar, zauzet orgijama,

brine jedino o sebi,

ali kad pane sa trona

i bude zgažen kao mrav,

Publije Ovidije Naso

prognanik i poeta

može da se vrati

na rimski pločnik 

i počne sve ispočetka:

retorika, ljubav, afere,

Amores, Ars amatoria,

Tristia, …

 

SVE DA IMENUJEM

 

Kretao sam se od jednog lavirinta,

do drugoga, cijologa života, 

putevima i bespućima,

a kad sam u posjete bio,

daleko prijateljima mojim,

zemlju mi uzeše i kuću

što bješe na stijenu naslonjena.

 

Što mi sve nijesu uzeli i oteli,

moji i drugi, ali osta mi dosta:

jezik sve da imenujem

i stvaram riječi niz,

opet, stalno i bez kraja

svijet da pretačem.

  

POTONJI  MANIFEST 

 

Sad je nebitno i to ko je izdao

kad svi tonemo sa ovom olupinom

što bješe nekad brod.

 

ČISTA ZVIJEZDA

 

LIK IZ ROMANA

Za Gregoria Fuentesa

 

Na tvrdoj stijeni Kohimara

stari kapetan srete nas.

Zatečeni smo bez dara,

blamaža naša, sramni čas!

 

Dolari - sve je što imamo,

za unuke i za ljekove.

O Hemingveju ćaskamo

i «Pilar». Da! Tako se zove 

 

barka iz knjige koju listam.

Ko je ko i otkuda, pita,

nas skitnice, dok blistav

pogled od lica do lica hita.

 

Jeli moguće sada to?

Smjelo, sa godina sto,

motre na more široko 

oči te očarane svijetom.

 

Na tvrdoj stijeni Kohimara

sa licem iz lektire divanimo.

Susret zamalo nestvaran,

samo čudesima zahvalimo.

 

PJESMA

Čedomiru Ljubu Čupić

 

Na prozoru čekala ga,

Majka jatka, kad će proći,

Sunce rano od Ostroga 

Ne moga joj tad' pomoći.

 

Sto dželata ide s Ljubom,

Lanac mu je ruke stega.

Pređe heroj osmijehom —

Onogoštom preko svega!

 

Hita smrti za slobodu

Ka brijegu Petrovome

I Trebjesi, plavom svodu,

Prahu svome vječitome.

 

Zapucaše u dva maha,

Ljotićevci na junaka,

Sve krvavci i svi zlice,

Sve domaće izdajice. 

  

VELIKI INOVATOR

 

Svi su ga slavili i podržali na djelu,

ali kad umrije sa klevetom poče

svjetina bez znanja.

Sada hronična nestašica slobode vlada

i nepravda je zaśela na tronu,

rđa da nema gore.

 

RIKŠA

 

Odlučismo se napokon na vožnju rikšom

sa ruba Tiananmena, Mao da ne vidi, ni mrtav,

dažd se sručio u prilog tome, kada smo krišom

trg prelazili veličanstveni i blistav.

 

Pred nama vozač je kaskao, a mi od srama

gledali nekuda u stranu. Daj da zamijenimo role,

da vučemo mi, da iskočimo iz naruženoga rama,

iz gorde uzvišenosti, iz naše uobrazilje gole. 

 

Vozača sa rikšom ostavismo, nekažnjeni i bodri

sa pitanjem što sve muči — o pravdi i slobodi!

 

PUTEVI HARMONIJE

 

Na Zabranjeni grad jurili smo

kroz snijeg kasni, martovski,

vodiča sa zastavicom gubili smo,

slali ga dovraga bremenom psovki.

 

Prostorom i trenom tim opijeni

napredovali smo kao da vuče nas

drevnim zdanjima duh skriveni,

kao da čujemo negdje carev glas.

 

Zamisli nekada tu utrina bila je,

te neimare i krute okolnosti

i iskorak na putu harmonije, 

to mnoštvo i trijumf umjetnosti.

 

Sačuvaj ovo za vječnost, ako je ima

i oči neke žedne za svjetovima.

Nama smrtnima zerica sreće treba

kao sjaj večernji zvjezdanoga neba.

 

SMARAGDNA DOLINA

 

SMARAGDNA DOLINA

 

Svijete, hej svijete,

ja sam tvoje dijete,

vidiš li kako padam,

vidiš li kako stradam.

Pruži mi hrastov prut,

izvuci me iz blata,

daj mi oku zlata,

poželi mi srećan put.

 

1

Doba je pogodno za putovanje,

ne za svjetinom što na pompezne gozbe kreće,

za njima — tuđijem mjestima nećemo se vući,

za srećnim kraljevstvom nećemo tragati.

Idemo što dalje od lave i vulkana,

postojbini našoj što nas vjerna čeka,

planinama kitnim gdje sunce obasjava

staze vijugave prema Zlatnoj Strani,

kroz zanovijet, viš i kokločevinu,

do hrama sveca Georga, na brijegu,

gdje odmah iza portala smješteni su:

cement, civare i letve, a oko hrama

u tvrdoj zemlji naši mrtvi.   

 

2

Ova smaragdna dolina,

međama izbrazdana,

ponekad u jezero se pretvara

kad zemlja ne može da podnese teret neba

i vodu vraća ispod kamenih gromada,

a s ravne podine šiknu mlazevi

kao gejziri na Islandu.

U  rasutoj stvarnosti toj

naš svijet sav potone

samo krst od hrama trepti nad vodama.

 

3

Na muljevitoj obali prste lome

obnovitelji i ktitori,

gutači plamena, alhemičari,

mudraci istočnih strana i pjevač jedan 

sa guslama od stakla.

Taj mob svjetski i vrhuška nad ponorom,

danima besjede čine,

dugačke i mutne. 

 

4

Živjeti ovdje čovjeku je dato,

jednom će ili dvaput da vidi Letu,

njen nagli prodor kad stiže

sa podzemnom žudnjom i pomamnom jekom.

Na kraju sve se zabravi, samo priča ostane

i  traje dok drugi udes ili čudo

ne prođu ovim krajem.

 

Mi, stari promatrači neba i nepogoda

pod čistom zvijezdom istrajavamo.

Molimo jakoga boga: 

 

O bože, bože,

ništa nam nije,

ništa nam nije!

A nešto kada je,

ti za nas ne haješ,

tvoj ne čusmo glas,

  1. ti ne vidiš nas!          

GEDICHTE AUS DEM NECKARTAL

 

EIN BRIEF

 

Herr:

der du alle Sprachen sprichst,

lehre sie,

daß sie meine Name aussprechen

 

erlöse ihn von diesem Schicksal,

von Einsamkeit,

Unglück und Elend.

 

löse ihnen die Zunge

wie nur du es kannst un vermagst

- durch Keilschrift,

- durch Hieroglyphen

- durch Algebra

sie sollen zu Begreifendes begreifen

nichts weiter

 

denn

furchtbar sind, oh Herr,

die Qualen unter unwissenden:

wenn nötig gib den Urschrei zurück

im Schlund 

daß sie ihn reinigen,

um unseren Namen auszusprechen.

 

HIROSHIMA UND NAGASAKI

 

Das, was war,

war vor uns,

es dauert an wie die düstere Bitternis des Tages,

die Tore der Hölle haben sich geöffnet:

 

irgendjemand hat die Güte des Feuers mißbraucht,

das gelbe Licht hat er erfunden,

das Feld zu ernten, hat er die Horizonte entzündet

und die Häauser mit schönen Ammeen:

 

der Durst kommt von dort, aus dem Reich des Leidens,

aber das war schon längst, das war gestern:

irgendjemand hat vergessen,

die Höllentore zu schließen.

 

REQUIEM

 

Einst sah ich das Entsetzen in den Augen des Hirsches

als er verwundert am Abhang stehen blieb:

ich sah auch das Entsetzen in den Augen der Jäger

als der Hirsch sich entfernte

mit einem Rest Leben

und einem Fünkchen Hoffnung.

 

Autorisierte Überstzung: ELENA DROZDIK