Snovi, mačevi i suze

Kao ruža otvara se,

motri me i prati,

svijet otkriva

i pjeva iz snenih dubina.

Pruža mi hljeb i vino,

širi lepeze ogledala,

vodi me početku,

jasnoj svjetlosti,

savršenstvu.

GRČKI GOVOR

Pohvala Homeru 

Homer je svijet opjevao;

nama je ostalo o nama,

o dušama našim i ranama,

samo da se glaskamo.

On kao da se pomjera 

heksametrima u budućnost,

snagom diva, smjerno,

Pegazusa svog tjera. 

U domu svom

Noći te iznenadi me majstor pantomime,

upravo kad vratih se s daleka putovanja,

u kutu sofe raskalašno smješten, a s njime

društvo odnekud i kod mene, da sanjaš

kako se svijet i ovđe zabavlja i divani

o sjajnoj umjetnosti Salvadora! Iskreni

glumac taj kaže da mu je pozirao lani,

kad nagovor pao je pol da promijeni.

Evo do čega smo stigli, na prirode djelo

udaramo; nož vrgnuli nehajno i smjelo.

Dvoje njih 

        Sjenima familije učitelja

        Nova Vujisića

Vrijeme tajne mnoge

pod ključem drži skrite. 

Dijete bijah tad’. Uboge

i bolne viđeh lica crte:

dvoje njih, očaj i tuga,

na domu divnom svom,

dva koplja umorna, duga,

sa crnim platnom i suzom

žale sina svog i druga.

Daleko od Crne Gore,

nije ga vratilo more.

Goli Otok nije ga vratio,

tamo je umoren, tamo patio.

Sa konjićem mojim

u dvorištu, pred njima,

muke i jad ośetih svojim.

I danas kao da vidim sebe

u oku konjića kako zebem.

O more, amore 

Prag — hotel Alcron,

slušam glas neki, bariton, 

rukovao se sa Lenjinom.

Božanski, predivno,

Evropom željeznica tumara,

putujju da sruše cara.

Plombiran drug bez brige spi!

U drugom pravcu, što se zbi? 

Alpima Langobardi jezde,

gaze sniježne zvijede,

pred sobom ruše

led i šume. Pjevuše:

O toplo more, amore,

prije ili kasnije

past' će imperije,

o toplo more, amore!

I sada, tautológije te,

kad nema druga Lenjina,

a nema ni Langobarda,

opominju nas i govore:

Prije ili kasnije,

past' će imperije,

pasti će sve!

Dahau

Kada sam poslije rata

pośetio Dahau — logor smrti,

sreo sam tamo mnogo Grka.

Okolo krematorijuma stariji svijet,

muškarci i žene. Unutra i van na stazama

čuo se samo grčki govor.

Tražili su nešto kao i ja — neobjašnjivo,

kako je sve to bilo i moglo da se desi,

nama i epohi našoj?

Pitao sam se,

jesu li govornici grčkog zaista Grci,

je li vrijeme ovo — zaista ovo,

i je li moguće da nas svakog trena

sa tornja visokog

glas nekog drznika

na apel pozove?

Esesovac bivši očajnički  priča

kako u snu bježi pred potočnicima

i pada. Kad bi se riješio scene linča,

to bi vodilo sreći, čarobnim snima.

On je turista sasvim običan,

ljetuje na Pagu — gradić Novalja!

Naizgled svim je Pažanima sličan,

ipak postupkom jednim se izdvaja.

Podlac taj bakšiš unaprijed daje:

pred njim je plahta, blista  śajem.

Posluga leti, vino nosi, svega ima!

Gubitnik se tako sveti Pažanima. 

Preko rijeka i gora 

Džugašvili — generalisimus

ne diše više. Poljska plače:

šume, prašume i hibiskus;

lijepi svijet, kotule i hlače.

Sve je stalo. Nema smijeha.

Minut ćutanja odzvanja.

Čase i dane bez grijeha,

drugačija stići će stanja.

Povijest Poljske, sem braka

sa Litvom, to je putanja

paklom, jauk iz mraka,

seobe, progoni i patnja.

Poljska se pomjera

preko rijeka i gora,

jezdi preko neba —

niko je ne treba.

Između Istoka i Zapada,

i između podjela,

Poljska potresno strada.

Poljska se rađa iz pepela.

Zapis

Ljeto ruševinama svjetlost rasipa

a naše rane nikako da zacijele

i nigdje nikoga da nas upita,

kako smo preživjeli godine zle.

Ponekad iskrsne to kobno ljeto

i sjećanje na one kojih nema.

O, kako je sad sve divno i sveto,

kad ti je ostala glava na ramena,

Zli dusi

Glumac taj sad panično vrišti

iz haosa svog, sve da uništi

spreman je, bije potonji boj,

gleda smak svijeta, kraj svoj.

Kod njega doma je skup,

zli dusi zaśeli, imaju pristup

svemu, i duše su im srodne —

svi su zakleti protv slobode.

Odesa kad bi naružena

i pade zamalo zbog toga

mi smo uvlačili ramena,

lumpovali, i radi boga,

barabe, ne krivite nas

sami ste spremali sve,

vama neka su na čast

bande vasksle. Te śetve 

žanjete sad. Evropom

napujdani urlate: «Dajte

oružje! Još i još! Topom

na Moskvu udarajte.»

Ne prolazi to. Ne može!

Vaša zluradost vraća se

kao bumerang; do kože

biće vam ogoljeno sve.

Zašto tako godinama

Razgovor, davno započet,

nastavismo u velikoj mljekari.

Okolo nas u nedogled 

blistale su alpske šume.

Sabeśednik moj poznavao je stare spise,

carstvo Urartu, bogove i Argonaute,

ali ne stiže znalac taj da objasni

zašto tako godinama

i bez znakova smirenja,

tinja vjerski sukob u Irskoj,

Timoru i Sarajevu —

jer upozoreni bjesmo:

nepoželjno je govoriti o tome,

tu, gdje teče čisto bijelo mlijeko.

Noć u Granadi

Kamo ga vode,

o tamno nebo Granade?

Kud ide

u noć crnu,

crnju od svega?

Ni smrt da vidi,

ni smrt da se javi,

ni riječ živa,

ni sunce čisto.

Noć u Granadi

uzela je svjetla,

otela najboljega.  

Noć crna,

crnja od svega.

Ni tuge, ni saučešća 

                        Milivojeviću Žoržu Milivojeviću

Kada je Žorž umro,

ne dugo poslije, sreo sam čovjeka

koji je kod njega brendi ispijao često

i tragove nikotina ostavljao

na plafonu i zidovima.

Upita za njega. Kaže, ne otvra,

kao pas čeka pred vratima

i uporno zvoni.

Rekoh da je Žorž umro

i ispraćen nedavno

za domovinu sa počastima

koje dolikuju samo onima

što su dijelili sve

što se podijeliti može

slaveći časno život

i boravak naš na zemlji.

On se naljuti,

na pokojnika i na mene;

ni tuge, ni saučešća,

i reče da mu je ostao dužan

novac za koji je mogao 

mokasine da kupi.

JUTRO SVJETLOSTI

Jednoj biblioteci 

Da je Njegoš živio tako dugo kao ja

u ovoj biblioteci bilo bi više blistavijeh stihova 

i haos na policama bio bi znatno veći.

I ne bi se nagađalo, kao što se već nagađa, 

kako je đetinjstvo proveo, strasti imao,

kako je umro i šta je kazao u potonjoj uri.

Ta velika retorika o vladaru i poeti —

tautologije su mračne i nepouzdane.

Što mi znamo o njemu? O tome,

jeli čitao Dantea, Augustina i druge?

Jeli se sa Puškinom sreo?

Sa Epikurom bio je u nesporazumu.

Zar vijenac slave, 

istkan od materije, čvrste i jake, 

dovoljan nije, za sve nas?

I pravda koju je tražio i za neprijatelja,

i to što je na  tronu visoko

veselog carstva poezije.

   Izvještaj iz Prevalitane

Naše malo i slavno kraljevstvo opustošeno je,

nema više nikoga ko bi znao pametno da vlada.

Gospodar je još u dvorcu i na mukama,

pokušava da ispravi to što se ispraviti ne može.

U Senatu je haos, a na granicama varvari,

čekaju pogodan trenutak da prerežu naša grla!

Stanje, više nego alarmantno, ne brine nikoga.

Muževi su zauzeti. U planinama

jure divlje veprove, jure novac i zlato!

2021 

    Sve je u redu, a nije 

S mora stižem

planini i pjesnicima u susret.

Na obali jezera 

razgovor sasvim običn

o pjesničkoj umjetnosti,

oksimoronima i Durmitoru.

Profesor besprekorno odjeven,

besprekorno govori naš jezik.

A doktor? On u bijelom odijelu

odudara u divljem predjelu.

Čista egocentrika pretvoriće će ga

u čudo: u jetija iz magle,

u biće kao Jozef Mengele,

u biće sa mengelama!

Uveče pred manastirom

elita čita pred kamerama

svi su sa svojom vrhunskom poezijom,

sa voštanim licima, sa metaforama.

Na bure su me posadili, vinsko, prazno,

o kazno kazivanja stihova!

Śedi, rekli su! Ovo su tvojih pet minuta; 

svi će da te vide od Triješća do Gevgelije.

Govori kao da si pred Šilerovom kućom?

I govorio sam uzalud, o ticama i anđelima.

I doktor, sa sredine manastirskog dvorišta,

oglasio se, o gadovima i rušenju gradova.

I sve je naizgled bilo u redu, a nije,

jer on će, godinu — dvije, kasnije, početi stvarno

sa rušenjem ljudskih staništa,

sa rušenjem škola,

sa rušenjem biblioteka!

A kad  je u ponor pao,

nije bilo nikoga da mu doda

urivak ili granu da ga izvuče.

Ima vrt. To je manja pustinja. Bez kaktusa. Dva zida dijele prostor sa dvije lipe. Jedna je već suvo stablo, druga, zelena, ide u susret nebu. Pjesnikov rodni dom impozantan je. Ognjište krase duge crne verige. Preko, na zidu je pjesnikov portret, a ispod na patosu njegov kofer sa posljednjeg putovanja. Dalje, ređaju se sobe i  prazne ostave. Ispod zjapi veliki vinski podrum. Kroz puškarnice na zidovima nadire surova prošlost. Kustos nam glasom visokim dijeli povijest, dijeli tautologije. Rođen je, živio i umro.

Jedne jeseni 

                Milanu Milišiću

Kada su na svetog Nikolu, na drevni grad Dubrovnik padale kao kiša granate, i kad je bio ranjen, pun mjesec pobjegao je daleko iza morske ravnice da ne gleda što zli dusi čine. I more je sa bolom pod visokim zidovima jecalo, i ribe su se udaljile od obale, i mačke su tražile zaklon, i sve živo. Strašna ura zadesila je grad. Jedan pjesnik mlad htio je da vidi dokle su varvari stigli. Ranjen, smrtno, granatom sa brda, pao je na tvrdi pločnik.

Iz povijesti  

Poklisar Trojanskog konja

svakoga dana viče:

"O Crnogorci,

odrecite se vašega 

sićušnoga polisa

i ne mučite se:

mi ćemo za vas praviti

med i mlijeko."

Ide, od plemena, do plemena,

od doma, do doma,

viče, ne bole ga glasnice:

"O Crnogorci, 

odrecite se Vladimira i Kosare,

odrecite se vašega Njegoša,

Crvene Stijene, Oktoiha,

crvenih jezerskih vina,

odrecite se mora i gora,

neba i svega,

mi ćemo za vas

praviti med i mlijeko.

I nije nas briga 

Štititi sebe

i druge od sebe

                           pravilo bješe.

Sad ne štitimo

                          ni sebe,

                                        ni druge.

Idemo zaošijeni

kao krdo bizona,

idemo dalje!

Kulantno, 

                  i nije nas briga,

za prostor, ispred i iza.

Biće dok je nas!

O budućnosti,

                        tek ponekad 

poneko,

              ponešto.

Idemo,

Dok je nas

                  biće i planete.

Idemo zaošijeni,

kao krdo bizona.

Idemo dalje!

Dobro je da imam taj brijeg

i jutro od svjetlosti

koje svijetom nosim

s pogledom na Sedam Brda.

Dobro je da imam zelene mačeve,

i snove Mandušića Vuka,

i Sestru Batrićevu sa kojom mogu da se isplačem;

dobro je da postoje knjige, biblioteke i ljudi

koji pokušavaju da oplemene svijet.

Dobro je da mislim na gore spasa,

na trideset zmajeva, na trista sokolova;

na majku koja je imala talenat za muziku i poeziju;

na Penelopu koja me živoga oplakala

i veselo otplovila sa svatima.

Dobro je da mislim 

na godine zanosa, śećanja, susrete i muke,

na ljude koji me neće prepoznati,

i na dvoboj odložen za plamene časove

što neće biti naklonjeni meni 

ili onom drugom što moju smrt

željno čeka i zatuca mi ime u kamen.

Dobro je da postoji taj brijeg

i jutro od svjetlosti,

ti snovi, mačevi i suze!

Sestra Batrićeva 

        Na motiv iz Gorskog vijenca

Ide nam u susret

Sestra Batrićeva.

Nazirem je. Prepoznajem!

Lice anđela stiže

antičkom stazom.

Strofama kaže 

gđe smo i dokle stigli.

Njen glas otvara 

prostore i vrijeme,

reda mramorne slike.

Njen izvještaj 

ledi nam krv u žilama,

doziva nas,

budi, trese nam tijelo.

Ne spasismo je!

Ne otesmo!

Ode iznenada

i klonu između nas.

Sestra Batrićeva,

vazda nas pokrene,

kad dopre do nas njen glas!

Vatre danteovske  

Neizbježno śećanje ponoviće

snove i susrete koje nijesam htio.

Viđeću pakao, vatre danteovske,

prevaru i izdaju koja se zbila.

Izbaviće me lik neki,

oči koje govoriše sa mojima

i život će činiti uzvišenim.

Vratiću se svom bdjenju

da tajne otkrivam i vjenčavam.

Pred nepoznatom 

Stojimo!

Tražimo do bola,

do ushićenja — riječ spasilačku,

da stiša bijes epohe,

ridanje, golu žeđ.

Stojimo

pred nepoznatom 

u tišini, što stiže,

navire, nadolazi!

Stojimo

na tananim linijama,

na vodi,

na vatri,

noćima,

dnevima;

tražimo riječ

spasenja,

pomirenja ...

   Alcudia, Španija, 1991.

 Riječi za nijemi film  

        Piva 1943.

Raskršće:

ljudska staništa,

dimni oblaci,

dišu vatre.

Crnobijela tišina;

jedna žena doziva,

bespomoćno,

beskrajno.

Na grudima 

stisla mikrokosmos — 

grumen živi.

Vide se boje

očiju, neba, zemlje.

Piva gori.

Sve gori!

Trijumfu osmijeha 

                                              Ljubu Čupiću

" Kada je on umro, cijeli grad je umro za trenutak,

ali nada je opstala. I kao da se sam njegov duh

digao i ulio se u nas, i nagnao nass da idemo naprijed.

I još uvijek živi s nama." (Anonim)

Na njegovoj obali,

od sna i svjetlosti, ne bješe nikoga.

Sam gasne. Drugi, bez duha i duše,

lakomo gutali su vazduh.

Pred crkvom Petra i Pavla,

odlazak — rečenica bez kraja,

obred između života i smrti:

"Doći će dani slobode!"

Horizontom, zagrljaj proljeća,

prelazi lukove i mostove,

Trebjesom krvari kamen

i rasprskava se, a njegov osmijeh

raste kao zvjezdani vodoskok.

Petrovo troje maloljetne đece 

Da se ne zaboravi,

izgorješe kao vitke stabljike,

Zviceri, đeca Petrova.

Njihova imena

ostala su u žeravici,

u raspšenim slovima,

u gomilama godina

u mineralnoj utrobi zemlje,

u zvjezdanoj prašini,

u strašnoj uri

u podnebesju,

tamo gđe majka

sa krilima plamenim

nad zgarištem

lebdi i doziva.

Tamo gdje se niko ne odaziva.

DIMENZIJE

Stih i forma

U pjesmu ovu malu svijet može stati,

pa i ti, pohitaj, već čekam da svratiš.

I stih i forma bljesnuće kao zora;

dođi, da se ne izgubi i ode bestraga.

 Samo govor smijeha 

Stigosmo iz daljine,

samotni na samotni arhipelag,

dovezoše nas pomamni konji

da vidimo iguane i ptice od mora.

Tanušnu i nagu

ne tače ruka moja,

samo govor smijeha,

samo sunce, more i vjetar.

Ne povedoh je da mi oboji život

i vrati buduće dane,

da ne listam prošle

pučinom rasutih ogledala.

Cayo Largo de Sur, 1994.

Darovi

Pokreti, radnje,

rađanja koja mijenjaju svijet,

nenadni glasovi, mimohodi!

Riječi, micanje usana,

govor koji slijedi drugi.

Dan koji se otkriva, 

golemim zrcalima grli, 

pjesmu tvori, darove nosi

i pita nas

sa lučom vječnom.

Jezerska tišina  

Stazom kraj jezera

na riđem konju

tanušna đevojka jezdi.

Bjelinom jutra

odlazi planine vrhu,

nebu, zvijezdi.

Ostasmo jezero i ja,

tišina i bjelina.

Na dohvatu 

Zanosna i mlada pitala je,

gdje su u vašim strofama leptiri

ta bića dražesna?

Nekad davno, opsjednuti Tarzanom,

polunagi i bez buca, jurili smo za njima.

Ko bi uhvatio prvoga leptira s proljeća,

vjerovalo se, ostvariće svoje želje i snove.

Ne stigoh da uhvatim veliku sreću,

a bila je na dohvatu, lepršava i obojena,

jurila je cvjetnim trgovima.

Blaženstvo

Jednom položila je

ruke i lice na moje lice.

To razararajuće blaženstvo

prati me godinama.

Dolazak 

Da li to staza korača iz daljine

ili tvoja crvena haljina igra s vjetrom,

ili si ti, ili vrijeme uzvodno 

vitla uspomene.

Crna ruža 

Sa druge planine

treperenje vatre doziva.

Njena koliba je tamo,

a iza zvjezdane zavjese,

daleka svetilišta

i beskraj.

Između nas bezbrižna

crna ruža — noć — 

gola krstari.

Veliki miting  

Brani se muški

čelo muško,

gori i traje

na skutu ljubavnice.

Prijevoj Trubjela 

Ispratila me smjerno

smijehom etrurskim.

Putem uskim

dubok snijeg gazim.

ZLATNA STRANA

Život  

        Ristu Spasojevu sa Krsca 

Vidiš taj prozor

preko ognjišta

što nas gleda,

već sto godina

otvoren je

ljeti i zimi.

Kad umrem,

zatvoriće se sve,

pa i taj prozor

Dječak i svijet

Gleda

          padinom planine

                                        stabala drvored

prema nebu.

A iza, što je? Pita.

Iza je druga planina, 

i svijet se nastavlja:

jezera, mora i okeani,

sela i gradovi,

ljudi, žene

                  i đeca.

A iza?

Iza dijete,

iza je nebo,

                  zvjezdani tepih

i beskraj.

Sporednik 

Poznanik moj iz davnih vremena,

nagrađivan i slavljen,

skripte nam ostavi mnoge

o tamnim dubinama mora,

svetim mjestima i kraljevima,

hvaleći samo prošlost.

O dobu našem,

ništa — ni slova,

i ne izjasni se mudrac taj,

ni Za, ni Protiv.

Na mitingu slobode nije ga bilo.

Skrivao se negđe kao tica,

balans držeći tako da mu se

ne može prići.

Moji neprijatelji ne miruju

i kad drijemaju čine to jednim okom,

drugim secesionističkim mjere, vrebaju.

Mnogo ih je: sve sami razbijači,

derikože, potencijalne ubice,

žongleri, prevaranti.

Htjeli bi sve da okrenu:

moje, protiv mojih,

crnce, protiv crnaca,

Crnogorce, protiv Crnogoraca,

Mocarta, protiv Mocarta.

Moji neprijatelji pritajeni

śede sa mnom, za istom trpezom,

meze, piju ista vina,

odlaze u Blagovješćensku crkvu,

boga mole i dišu sve nesigurnije.

Sve teže i teže drže vještačke brade.

Jednom kad se sasvim otkriju

ničeg zvjezdanog neće biti

na licimc tim.

Južnoamerikanski Crnogorci 

Ove večeri dok vjetar

silovito ubacuje śemenke breze

kroz odškrinuti prozor,

mislim na to, kako se udaljismo,

svako pod svojim nebom.

Samo da se dozivamo

i sanjamo zagrljaj koji budi uspomenu

kad bjesmo jedno grlo i duša.

Miko je otplovio davno,

ostavio nam svoj - Mikov Vrt!

Mi ga obrađujemo

i ogradu od pruća, kao on,

pletemo svakoga petoga ljeta.

Śedimo u hladu stare lipe

na ivici korita presahle rijeke.

Mi posmatrači neba, vremena i nepogoda, 

udaljismo se. Razdvojiše nas mora, okeani,

diktature, žene, jezici i dijalekti. 

Ove večeri dok teče istorija

i vjetar silovito ubacuje śemenke breze

kroz odškrinuti prozor,

mislim na vas  pod južnim nebom

i na bijeg vaš od presahle rijeke.

Neke pretpostavke bliske istini  

U redu mir i stabilnost,

ali ko tamo slavi zločince,

moli boga i priželjkuje

smrt Crnogorcima.

Sad posve siguran sam,

da bog naš i bog njihov,

nijesu isti,  mada teolozi

i drugi mudraci,

uporno i vjekovima glagolje

da je bog jedan!

Pjesma vojnika Śeverne armije 

Svjetiljka cijele noći, jedva primjetna,

blagotvorna je nad ovim bdjenjem.

Rešetkama vremena prolaze  śećanja

i strah sa kojim dolazi zora i dan

kad neminovan je surovi nastavak istorije.

Na granicama našim gomilaju se varvari,

premazani ugljem i glibom,

oružjem ubojitim smrt će da siju.

Ako ih ne ustavimo i ne damo otpor,

veći nego se može dati,

iza njih ostaće dimni oblaci, čađ i pepeo.

Do odlučne doći će bitke,

gđe neće biti uzmicanja.

U jurišu s mačem, da li ću znati

za njen ishod, ili mrtav ostati

na bojnom polju, a potom biti slavjlen,

ili zaboravljen?  

So, hljeb i svjetlost 

Ako progovorim o njima

što śede gore pod baldahinom

i kažem ko su ta gospoda

što kradu nam

so, hljeb i svjetlost,

što će se desiti sa slobodicom mojom?

Ako progovorim o dobu koje sanjamo

u napuštenoj luci ili zgradi mjuzik hola

što pada i pada u zaborav, poslije

što će se desiti sa nama, sa njima?

Poslije — ne može više da se odlaže.

Crnomorski monolog 

Moglo se bez ovoga,

to svi znaju.

Śedio bih u hladu baldahina

s ordenjem šarenim prsima.

Ovđe sa varvarima pratim

sudare godišnjih doba

i čekam rimske galije

da uplove sa djelom imperatora

"Spisak pomilovanih lica".

Sa morem zdravim se.

Ono surovom magijom

nadu daje, veže me i vara;

svijet će se popraviti

i vratiće se sve na pravo mjesto.

Cezar, zauzet orgijama,

brine jedino o sebi,

ali kad pane s trona

i bude zgažen kao mrav,

Publije Ovidije Naso,

prognanik i poeta, 

može da se vrati

na rimski pločnik

i počne sve iz početka:

retorika, ljubav, afere,

Amores, Ars amatoria,

Tristia, Metamorphose, . . .

Sve da imenujem 

                    Bošku Tomaševiću 

Kretao sam se od jednoga

do drugoga lavirinta, cijeloga života,

putevima i bespućima,

a kad sam u posjetu bio,

daleko, prijateljima mojim,

zemlju mi uzeše i kuću

što bješe na stijenu naslonjena.

Šta mi sve nijesu uzeli i oteli,

moji i drugi, ali osta mi dosta:

jezik sve da imenujem

i stvaram riječi niz,

opet, stalno i bez kraja

svijet da pretačem.

Zagranična pjesma

Kad krene kolo,

moji Crnogorci

kao da se čude,

śede i gledaju

kako svijet cupka.

Sa Kozarom je drugo,

i sa Crmnicom;

tada požure, spletu ruke

i oglase se snažno pjesmom,

ili prave piramidu,

od svojih tijela,

dižu kolo u visinu.

A kad svirka stane

podižu čaše vina,

ozareni ožive uspomene,

na domovinu.

na igre i pjesme.

Potonji manifest

Sad je nebitno i to ko je izdao

kad svi tonemo sa ovom olupinom

što bješe nekad brod.

POD ČISTOM ZVIJEZDOM

Ernesto Che Guevara  

Poezija i revolucija,

riječi nevine kao san.

Ernesto Che Guevara!

Kako si sve spojio,

stihom i retorikom,

čojstvom i herojstvom

Kako je snažan tvoj glas?

Ernesto Che Guevara!

Kako si život od sna

s velikom nadom

u riječi i himnu pretvorio,

kao da te rodila Crna Gora,

da oslobodiš sve nas?

Ernesto Che Guevara!

Sa tvojim likom 

bude se horizonti.

Santa Clara, Santa Clara!

Sloboda diše puno sunce.

Ernesto Che Guevara!

Sve si sjedinio

sa tvojom zvijezdom,

sa tvojom revolucijom,

sa stihom i retorikom. 

Ernesto Che Guevara!

31. maj, 2025.

Bolni crveni krug  

Na praznik žetve, praznimo čaše,

pijemo za ljubav, za pobjede naše,

a noć tropska se vječava sa nama

i vjetar, sve jači je, bije sa okeana;

kad stiže glas, iz zemlje, zemlji 

vraća se Gevara, mediko — naš drug.

Njegova krvna zrnca po džungli

rastočena su u bolni crveni krug!

Bolivija samotna, topos velike nade,

nije vidjela, niti je htjela da vidi

krv na poprištu i gerilca kad pade,

okrutna, okrenula se sebi i bijedi.

Odjednom tišina zauze naš prostor

i tuga prekide smijeh i govor,

sa mislima svi smo negdje drugo,

u stroju žalosti, u koloni dugoj.

Vitomir Nikolić 

Najposle

tu gomilu strofa

zli dusi ubili su.

Koliko toga

ostalo je 

nedorečenoga?

Borhesov cvijet 

U knjizi jednoj brižno čuvan je cvijet

od Borhesove humke otet.

Kad sam je kopirao, otisak je ostao,

umjesto njega, tama i stihovi istinski.

Sad cvijet taj i sjena njegova,

pravda prizivanje ovo

i ruku hodočasnika koji ga ote,

i prah, i praha besmrtnost samu.

NA RUBU PUSTINJE

  Rikša

Putevi harmonije 

Na Zabranjeni grad jurili smo

kroz snijeg kasni, martovski,

vodiča sa zastavicom gubili smo,

slali ga dovraga bremenom psovki.

Prostorom i trenom tim, opijeni,

napredovali smo kao da vuče nas

drevnim zdanjima duh skriveni,

kao da čujemo negdje carev glas.

Zamisli nekada tu utrina bila je,

te neimare i krute okolnosti

i iskorak na putu harmonije, 

to mnoštvo i trijumf umjetnosti.

Sačuvaj ovo za vječnost, ako je ima

i oči neke žedne za svjetovima.

Nama smrtnima zerica sreće treba

kao sjaj večernji zvjezdanoga neba.

  Na rubu pustinje 

Na Uskrs, čim svanu, iznenadi nas snijeg

i panika pritisnu

zbog putovanja na Veliki Zid.

Tamo u planinama gđe vlada led,

tišina i neprohodi, naš je cilj.

Oko deset i tridest, bez pozdrava,

otperjasmo iz megalopolisa

pored vrtova, pagoda i carskih zdanja

penjući se sve više visinama i nebu.

Kad odjednom pred nama 

iskrsnu zid što prostor siječe vijugavo

i kamile u pdnožju, ravnodušne,

tu, daleko od Arabije,

i dalje od Libije i Maroka.

Kasnije, sjetih se,

da pustinje stoje u vezi:

tako što jedan krak Sahare

pruža rukavce duboko u Aziju.

Jezdeći pijeskom i putevima svile

stigli su ovdje pustolovi, kao mi,

trgovci, proroci i kamile.

      Strašno je bilo biti

Moj sabesjednik iz Antihije

nosi ožiljke Korejskog rata,

na licu i duši.

Iz njegove hronike izdvajam riječi,

koje bi pouka mogle biti za sve nas

i pokoljenje.

— I Turska je, kaže,— slala vojnike,

tamo daleko, da naprave red 

na poluostrvu blistavih šuma.

A mi smo, dolaskom našim,

samo uvećali haos

i broj žrtava, naših i njihovih.

Strašno je bilo biti 

u nepoznatom prostoru,

gdje se ne zna sa koje bande

smrt dolazi.

Jedne noći pred zoru

čuo se tutanj gore

kao da se planina raspada.

Za mnoge, od nas, bilo kasno,

kad su stijene satrle naš logor.

Poraženi ratom i retorikom, i oružjem

što dugo nije u upotrebi,

vratili smo se na početnu tačku.

Na liniji razdvajanja

sklopili smo primirje

koje traje i traje. 

SMARAGDNA DOLINA

© Copyright 2025 /2026 – Alle Inhalte, insbesondere Texte, Fotos und grafische Gestaltungen dieser Seite unterliegen urheberrechtlichem Schutz. Alle Rechte, einschließlich der Vervielfältigung, Veröffentlichung, Bearbeitung und Übersetzung, liegen bei Momir Delibašić. Wer Werke oder Werkteile dieser Seite nutzen möchte, kann sich an den Seitenbetreiber als Ansprechpartner wenden. Dieser wird gegebenenfalls den Urheber/Nutzungsberechtigten informieren.