«Mijenjao se jezik i mi zajedno s njim.»
Česlav Miloš
Poezija se može posmatrati kao pokušaj dijaloga sa ljudima ili kao saučesništvo sa zbivanjima koja prate čovjeka. Ona je samo odbljesak stvarnosti jednoga svijeta. To je Lorkina vatra u rukama, Pazova podzemna žudnja, san u kojem snijeva svijet i njegova vatrena istina. Rađa se iz mikrokosmosa. Izrasta iz jedne riječi. Vjerujem da je nastala uporedo sa magijom.
Stvaranje poezije ozbiljna je, svečana, vesela i čak opasna igra. Mene smjena riječi čini srećnim kad uspijem, osjećaje i misli, da pretvorim u poetske slike i poredam grozdove riječi koje dišu živim govorom, a koje su stanju da nešto bude i pokrenu u ljudima.
Snaga i ljepota jedne poetske tvorevine zavisi prije svega od jezika, poretka zvukova, nivoa značenja i spoljašnjih dimenzija, odnosno njene aure. Pjesma, već napisana, kao ptica leti u svijet. Svi njeni putevi su otvoreni. Ona stremi nekom cilju. U tom letu može da zaluta, da se izgubi i sasvim nestane. Njena sudbina je neizvjesna.
Pjesnik sa svojim riječima traga za poetskim srodnicima i dvojnicima, nastojeći da im se približi i privoli ih da pjevaju zajedno. Hoće li uspjeti da ih pronađe zavisi od vitalnosti njegove riječi i od njene sugestivne moći. Hoće li muza pred kojom kleči i moli se, izaći pjesniku u susret i pomoći mu da nađe to mnoštvo, taj veliki hor koji će da ga prati, odlučuje njegov glas u djelu koje je stvorio. Poput mitskog Orfeja on svojim pjevanjem želi da pokrene živi svijet i da se sjedini sa njim.
Daleko od domovine opstajao je moj jezik. Oslanjao sam se na moju skromnu biblioteku, na knjige i novine, na društvo mrtvih pjesnika, na boravke u domovini i susrete sa ljudima. Nakon decenija i decenija bilo je jasno da jezik izmiče, da se neprimjetno i možda nepovratno udaljava. Te dimenzije koje nijesam slutio i nijesam znao da postoje, neodređene i nejasnih granica, iznjedrilo je vrijeme. Ostalo je to što je ostalo. Možda odjeci, samo odjeci jezika moje rodne grude.
O umjetničkim dometima moje knjige «Snovi, mačevi i suze» neka drugi govore. Ja vjerujem da će čitaocima biti interesantna. To je poezija koja spaja ljude, prostore i vremena.
A to što sam, možda i previše, prizivao Homera, Ovida, Dantea, Njegoša, Borhesa i druge, bilo je iz očajanja, jer “čovječanstvo je ludo”. Ali to mogu biti i slučajnosti koje su našle mjesto u ovoj knjizi.
Autor
POEZIJA
Kao ruža otvara se,
motri me i prati,
svijet otkriva
i pjeva iz snenih dubina.
Pruža mi hljeb i vino,
širi lepeze, ogledala,
vodi me početku,
jasnoj svjetlosti,
savršenstvu.
POHVALA HOMERU
Homer je svijet opjevao.
Nama je ostalo, o nama,
o dušama našim i ranama
samo da se glaskamo.
On kao da se pomjera
heksametrima u budućnost,
snagom diva, odlučno
Pegazusa svog tjera!
U DOMU SVOM
Noći te iznenadi me majstor pantomime,
upravo kad vratih se sa daleka putovanja,
u kutu sofe raskalašno smješten, a s njime
društvo odnekud i kod mene, da sanjaš
kako se svijet i ovđe zabalja i divani
o sjajnoj umjetnosti Salvadora! Iskreni
glumac taj kaže da mu je pozirao lani,
kad nagovor pao je pol da promijeni.
Evo do čega smo stigli, na prirode djelo
udaramo, nož vrgnuli, nehajno i smjelo.
DVOJE NJIH
Sjenima familije učitelja
Nova Vujisića
Vrijeme tajne mnoge
pod ključem drži skrite.
Dijete bijah tad’. Uboge
i bolne viđeh lica crte:
dvoje njih, očaj i tuga,
na domu divnom svom,
dva koplja, umorna, duga,
crnijem platnom i suzom
žale sina svog i druga.
(Žalosna popijevka)
Daleko od Crne Gore,
nije ga vratilo more.
Goli Otok nije ga vratio,
tamo je umoren,
tamo je patio.
Sa konjićem mojim
u dvorištu, pred njima,
njihove patnje osjetih svojim,
i danas kao da vidim sebe
u oku konjića kako zebem.
O MORE, AMORE
Prag — hotel Alcron,
slušam glas neki, bariton,
rukovao se sa Lenjinom.
Divno. Zar ne? Božanski
Evropom željeznica tumara,
putuju da sruše cara.
Plombiran drug bez brige spi!
U drugom pravcu što se zbi —
Alpima Langobardi jezde,
gaze sniježne zvijezde,
pred sobom ruše
led, šume, i pjevuše:
O toplo more, amore,
prije ili kasnije
past’ će imperije,
o toplo more, amore!
I sada, tautologije te,
kad nema druga Lenjina,
a nema ni Langobarda,
opminju nas i govore:
Prije ili kasnije,
past’ će imperije,
pasti sve!
GRČKI GOVOR
Kada sam poslije rata
posjetio Dahau — logor smrti,
sreo sam tamo mnogo Grka.
Okolo krematorijuma stariji svijet,
muškarci i žene. Unutra i van na stazama
čuo se samo grčki govor.
Tražili su nešto kao i ja - neobjašnjivo,
kako je sve to bilo i moglo da se desi,
nama i epohi našoj?
Pitao sam se,
jesu li govornici grčkog zaista Grci,
jeli vrijeme ovo - zaista ovo,
i jeli moguće da nas svakog trena
glas nekog drznika
na apel pozove?
PREKO RIJEKA I GORA
Džugašvili - generalisimus
ne diše više. Poljska plače:
šume, prašume i hibiskus;
lijepi svijet, kotule i hlače!
Stalo je sve! Nema smijeha.
Traje minut ćutanja;
čase i dane bez grijeha,
drugačija stići će stanja.
Povijest Poljske, sem braka
sa Litvom, to je putanja
paklom, jauk iz mraka,
seobe, progoni i patnja!
Poljska se pomjera
preko rijeka i gora,
jezdi preko neba -
niko je ne treba.
Između istoka i zapada,
i između podjela,
Poljska potresno strada.
Poljska se rađa iz pepela!
GUBITNIK
Esesovac bivši očajnički priča
kako u snu bježi pred potočnicima
i pada. Kad bi se riješio scene linča,
to bi vodilo sreći, čarobnim snima.
On je turista sasvim običan,
na Jadranu je - Nova Novalja!
Naizgled svim je Pažanima sličan,
ipak postupkom jednim se izdvaja.
Podlac taj bakšiš unaprijed daje:
pred njim je plahta, blista sjajem,
posluga leti, vino nosi, svega ima!
Gubitnik se tako sveti Pažanima?
ZLI DUSI
Glumac taj sad panično vrišti
iz haosa svog, sve da uništi
spreman je, bije potonji boj,
gleda smak svijeta, kraj svoj.
Kod njega doma je skup:
zli dusi zasjeli, imaju pristup
svemu, i duše su im srodne,
zavjerenici protiv slobode.
ODESA
Odesa kad bi razrušena
i pade kao dar od boga,
mi smo uvlačili ramena,
lumpovali, i radi toga
ne krivite nas. Barabe
sami ste spremili sve:
lupeže, bande, grabež,
banderovce. Te sjetve
žanjete sad. Evropom
napujdani kličete: «Dajte
oružje! Oružje! Atomskom
cijelu Moskvu sravnajte.»
Ne prolazi to. Ne može!
Vaša zluradost vraća se
kao bumerang, do kože
biće vam ogoljeno sve.
26. april, 2022
ZAŠTO TAKO GODINAMA
Razgovor, davno započet,
nastavismo u velikoj mljekari.
Okolo nas u nedogled
blistale su bavarske šume.
Sabeśednik moj poznavao je stare spise,
carstvo Urartu, Argonaute i bogove.
Ali ne stiže znalac taj da objasni
zašto tako godinama
i bez znakova smirenja,
tinja vjerski sukob u Irskoj
Timoru i Sarajevu —
jer upozoreni bjesmo:
nepoželjno je govoriti o tome
tu gđe teče čisto bijelo mlijeko.
AJNŠTAJN
Više se ne sjećam
kako je u polutami
potonje ure zavapio:
«Ja sam prvi pritisnuo na dugme.»
Avaj, riješio se muka zemaljskih,
tereta godina i slave,
a tvorevinu znakova i formula
ostavi nam na amanet.
Bješe tu korisnih stvari
za planetu našu i potomstvo.
A mi u hitanji
prvo stvorismo bombu
i moć isprobasmo njenu
rušeći ljudska staništa.
Kasnije svi smo je imali
i strah je rastao
u dušama našim,
strah do neba.
NI TUGE, NI SAUČEŠĆA
Milivoju Milivojeviću Žoržu
Kada je Žorž umro,
ne dugo poslije, sreo sam čovjeka
koji je kod njega brendi ispijao često
i tragove nikotina
ostavljao na plafonu i zidovima.
Upita za njega. Kaže: ne otvara,
kao pas čeka pred vratima
i uzalud zvoni.
Rekoh da je Žorž umro
i ispraćen za domovinu sa počastima
koje dolikuju samo onima
što su dijelili sve
što se podijeliti može
slaveći časno život
i boravak naš na zemlji.
On se naljuti,
na pokojnika i na mene;
ni tuge, ni saučešća,
i reče da mu je ostao dužan
novac za koji je mogao
mokasine da kupi.
JEDNOJ BIBLIOTECI
Da je Njegoš živio tako dugo kao ja
u ovoj biblioteci bilo bi više blistavijeh stihova
i haos na policama bio bi znatno veći.
I ne bi se nagađalo, kao što se već nagađa,
kako je đetinjstvo proveo, strasti imao,
kako je umro i što je kazao u potonjoj uri.
Ta velika retorika o vladaru i poeti —
tautologije su mračne i nepouzdane.
Što mi znamo o njemu? O tome
jeli čitao Dantea, Augustina i druge?
Jeli se sa Puškinom sreo?
Sa Epikurom bio je u nesporazumu.
Zar vijenac slave,
istkan od materije, čvrste i jake,
dovoljan nije, za sve nas?
I pravda koju je tražio i za neprijatelja,
i to što je na tronu visokom
veselog carstva poezije.
IZVJEŠTAJ IZ PREVALITANE
Naše malo i slavno kraljevstvo opustošeno je,
nema više nikoga ko bi znao pametno da vlada.
Gospodar je još u dvorcu i na mukama,
pokušava da ispravi to što se ispraviti ne može.
U Senatu je haos, a na granicama varvari,
čekaju pogodan trenutak da prerežu naša grla!
Stanje, više nego alarmantno, ne brine nikoga.
Muževi su zauzeti. U planinama
jure divlje veprove, novac i zlato!
2021
PJESNIKOV RODNI DOM
Ima vrt. To je manja pustinja. Bez kaktusa. Dva zida dijele prostor sa dvije lipe. Jedna je već suvo stablo, druga, zelena, ide u susret nebu. Pjesnikov rodni dom impozantan je. Duge crne verige krase ognjište. Preko, na zidu je pjesnikov portret, a ispod na patosu njegov kofer sa posljednjeg putovanja po Italiji. Dalje ređaju se prazne ostave. Ispod zjapi veliki vinski podrum. Kroz puškarnice na zidovima nadire surova prošlost. Kustos nam glasom visokim dijeli povijest, dijeli tautologije. Rođen je, živio i umro.
JEDNE JESENI
In memoriam Milanu Milišiću
Kada su na drevni grad Dubrovnik padale granate i kad je bio ranjen, mladi mjesec pobjegao daleko iza morske ravnice da ne gleda što zli dusi čine. I more je pod visokim zidovima jecalo sa bolom, i ribe su se udaljile od obale, i mačke su tražile zaklon, i sve živo! Pjesnik je bio prva žrtva. Nije se krio. Htio je da se uvjeri i vidi dokle su spremni da idu varvari. Strašna ura ga je stigla. Na starom kamenom trgu mrtav je ostao da leži.
VJEŠTINOM OBDARENI
Knjiga junaka
ne postoji.
Pojedini se pominju
kao Spartak i Leonida.
Oni su u vječnom snu
pod mramornim oblakom.
Veličanstveni, sa činom
sačuvali su ime.
Ipak nadživjeli su ih oni
za koje povijest ne zna,
što bjehu manje hrabri,
vještinom obdareni,
oni koji su znali
smrt da prevare.
IZ POVIJSTI
Poklisar Trojanskog konja
svakoga dana viče:
«O Crnogorci,
odrecite se vašega
sićušnog polisa
i ne mučite se:
mi ćemo za vas
praviti med i mlijeko!»
Ide od plemena, do plemena,
od doma do doma,
ne bole ga glasnice, viče:
«O Crnogorci,
odrecite se Vladimira i Kosare,
odrecite se vašega Njegoša,
Oktoiha, Crvene Stijene,
crvenih jezerskih vina,
odrecite se mora i gora,
neba i svega,
mi ćemo za vas
praviti med i mlijeko!»
SNOVI, MAČEVI I SUZE
Dobro je da postoji taj brijeg
i jedno jutro od svjetlosti
koje svijetom nosim
s pogledom na Sedam Brda.
Dobro je da imam zelene mačeve,
i snove Mandušića Vuka,
i Sestru Batrićevu sa kojom mogu da se isplačem;
dobro je da postoje knjige, biblioteke i ljudi
koji pokušavaju da oplemene svijet;
da mislim na gore spasa,
na trideset zmajeva, na trista sokolova;
na majku koja je imala talenat za muziku i poeziju;
na Penelopu koja me živoga oplakala
i veselo otplovila sa svatima;
da mislim na godine zanosa, sjećanja i susrete,
i ljude koji me neće prepoznati;
na dvoboj - odložen za plamene časove
što neće biti naklonjeni meni,
ili onom drugom što moju smrt
želi i zatuca mi ime u kamen.
Dobro je da postoji taj brijeg
i jutro od svjetlosti,
ti snovi, mačevi i suze.
VATRE DANTEOVSKE
Neizbježno sjećanje ponoviće
susrete i snove koje nijesam htio.
Vidjeću pakao, vatre danteovske,
prevaru i izdaju koja se zbila.
Ali izbaviće me lik neki,
oči koje govoriše sa mojima
i život činiti uzvišenim.
Vratiću se svom bdjenju
da tajne otkrivam i vjenčavam.
PRED NEPOZNATOM
Stojimo!
Tražimo do bola,
do ushićenja — riječ spasilačku,
da stiša bijes epohe,
ridanje, golu žeđ...
Stojimo!
Pred nepoznatom smo
u tišini, što stiže,
navire, nadolazi!
Stojimo!
Na tananim linijama,
na vodi,
na vatri;
noćima,
dnevima,
tražimo riječ
spasenja,
pomirenja ...
Alcudia, Španija, 1992.
RIJEČI ZA NIJEMI FILM
(Piva, juni, 1943)
Raskršće:
ljudska staništa,
dimni oblaci,
dišu vatre.
Crnobijela tišina.
Jedna žena doziva,
bespomoćno,
beskrajno.
Na grudima
stisla mikrokosmos —
grumen živi.
Vide se boje
očiju, neba, zemlje.
Piva gori!
Sve gori!
TRIJUMFU OSMIJEHA
Čedomiru Ljubu Čupiću
Na njegovoj obali,
od sna i svjetlosti, ne bješe nikoga.
Sam gasne. Drugi, bez duha i duše,
lakomo gutali su vazduh.
Pred crkvom Petra i Pavla,
odlazak - rečenica bez kraja,
obred između života i smrti:
Doći će dani slobode!
Horizontom, zagrljaj proljeća,
prelazi lukove i mostove,
krvari kamen i rasprskava se,
a njegov osmijeh raste
kao zvjezdani vodoskok.
PETROVO TROJE
MALOLJETNE ĐECE
Da se ne zaboravi,
izgorješe kao vitke stabljike,
Zviceri, đeca Petrova.
Njih troje
sa sestrama,
sa braćom,
sa majkom
u kući svojoj,
u Rokočima
gđe nema nikoga,
gđe se niko ne odaziva.
Tražim njihova imena
u gomilama godina,
u žeravici,
u raspršenim slovima,
u zvjezdanoj prašini.
SAMO GOVOR SMIJEHA
Stigosmo iz daljine,
samotni na samotni arhipelag,
dovezoše nas pomamni konji,
da vidimo iguane i ptice od mora.
Tanušnu i nagu
ne tače ruka moja,
samo govor smijeha,
topli januar i more.
Ne povedoh je da mi oboji život
i vrati buduće dane,
da ne listam prošle
pučinom rasutih ogledala.
Cayo Largo de Sur, 1994.
DAROVI
Pokreti, radnje,
rađanja koja mijenjaju svijet,
nenadni glasovi, mimohodi!
Riječi, micanje usana,
govor koji slijedi drugi.
Dan koji se otkriva,
golemim zrcalima grli,
tvori pjesmu, darove nosi,
sa lučom vječnom
pita nas i uzima.
JEZERSKA TIŠINA
Stazom kraj jezera
na riđem konju
tanušna đevojka jezdi.
Bjelinom jutra
odlazi planine vrhu,
nebu, zvijezdi.
Ostasmo jezero i ja,
tišina i bjelina.
NA DOHVATU
Zanosna i mlada pitala je,
ima li leptira u vašim strofama?
Tih dražesnih bića, leptira, ima.
Nekad davno, opsjednuti Tarzanom,
polunagi i bez buca, jurili smo za njima.
Ko bi uhvatio prvoga leptira s proljeća,
vjerovalo se, ostvariće svoje želje i snove.
Ne stigoh da uhvatim veliku sreću,
a bila je na dohvatu,
lepršala je obojena pored mene
i udaljavala se.
Ne stigoh je!
DIMENZIJE
Jednom položila je
ruke i lice na moje lice.
To razarajuće blaženstvo
prati me godinama.
IGRA
Da li to staza korača iz daljine
ili tvoja crvena haljina igra s vjetrom,
ili si ti, ili vrijeme uzvodno teče
i vitla uspomene.
CRNA RUŽA
Sa druge planine
treperenje vatre doziva.
Njena je koliba tamo,
a iza zvjezdane zavjese,
daleka svetilišta
i beskraj.
Između nas bezbrižna
crna ruža — noć —
gola krstari.
VELIKI MITING
Brani se muški
čelo muško,
gori i traje
na skutu ljubavnice.
PRIJEVOJ TRUBJELA
Ispratila me smijehom, etrurski.
Putem uskim
dubok snijeg gazim.
NE BRINI, MOMIRE
Na drugoj strani okeana mrak je i zima.
Tamo Debora rješava problem
koji me snašao iznenada.
Ćaskali smo. Na odgovor
čekala je duže nego što se čeka,
smijući se mojem engleskom.
Prije nego se izgubila sasvim, obećala je,
učiniti sve što je u njenoj moći.
—Tu smo. Ne brini Momire!
Debora je naglo ušla
u moj život i pjesmu,
i sada negdje u snovima treperi
kao zvjezdana svjetlost.
ŽIVOT
Ristu Spasojevu sa Krsca
Vidiš taj prozor
preko ognjišta
što nas gleda,
već sto godina
otvoren je,
ljeti i zimi.
Kad umrem,
zatvoriće se své,
pa i taj prozor.
SPOREDNIK
Poznanik moj iz starih vremena,
nagrađivan i slavljen,
skripte nam ostavi mnoge
o tamnim dubinama mora
i dinastijama drevnim,
hvaleći samo prošlost.
O dobu našem ni slova!
I ne izjasni se, mudrac taj,
ni Za, ni Protiv.
Na mitingu slobode nije ga bilo.
Skrivao se negđe
kao ptica u suton,
balans držeći tako da mu se
ne može prići.
ZLATNA STRANA
Ovdje, na platou, neko je sazidao hram,
visoko prema vrhu planine,
gdje razbuktava se plaveti jasnost
i brijeg treperi pod teretom neba.
Poslije, neko je sve razurio,
a to što nije, nestalo je
u nesitoj provaliji vremena.
Dođoh da se uvjerim,
od čega je Zlatna Strana?
Srete me kladenac, nejasni slogovi
- govor žive vode;
kamenje nad kamenjem,
počivala, orlovo gnijezdo,
katun na proplanku,
samotno zborište, viline grede…
Lik neki gore iz gore
- sabesjednik nebeski,
sa visina šapnu mi:
ova svjetlost što se rasipa,
zlato je, ne traži drugo.
OTVORENA PJESMA
Moji neprijatelji ne miruju
i kad drijemaju čine to jednim okom,
drugim secesionističkim mjere, vrebaju, …
Mnogo ih je: sve sami razbijači,
derikože, potencijalne ubice,
žongleri, prevaranti, ...
Htjeli bi sve da okrenu:
moje, protiv mojih,
crnce, protiv crnaca,
Crnogorce, protiv Crnogoraca,
Mocarta, protiv Mocarta.
Moji neprijatelji pritajeni
śede sa mnom za istom trpezom,
meze, piju ista vina,
odlaze u Blagovješćensku crkvu,
boga mole i dišu sve nesigurnije.
Sve teže i teže drže vještačke brade.
Jednom kad se sasvim otkriju
ničeg zvjezdanog neće biti
na licima tim.
JUŽNOAMERIKANSKI CRNOGORCI
Ove oktobarske noći dok vjetar
silovito ubacuje sjemenke breze
kroz odškrinuti prozor,
mislim kako se udaljismo,
svako pod svojim nebom.
Samo da se dozivamo
i sanjamo zagrljaj koji budi uspomene
kad bjesmo jedno grlo i duša.
Miko je otplovio davno,
ostavio nam svoj — Mikov Vrt.
Mi ga obrađujemo
i ogradu od pruća, kao on,
pletemo svakoga petoga ljeta.
Sjedimo u hladu stare lipe
na ivici korita presahle rijeke.
Mi promatrači neba, vremena i nepogoda,
udaljismo se. Razdvojiše nas mora, okeani,
diktature, žene, jezici i dijalekti.
Noćas kad s nama teče istorija
i vjetar silovito ubacuje sjemenke breze
kroz odškrinuti prozor,
mislim na vas pod južnim nebom
i na bijeg od presahle rijeke.
NEKE PRETPOSTAVKE
BLISKE ISTINI
U redu mir i stabilnost,
ali ko tamo slavi zločince,
moli Boga i priželjkuje
smrt Crnogorcima?
Sad posve siguran sam,
da bog naš i bog njihov,
nijesu isti, mada teolozi
i drugi mudraci,
uporno i vjekovima glagolje
da je bog jedan!
5. September, 2021
PJESMA VOJNIKA
ŚEVERNE ARMIJE
Svjetiljka cijele noći, jedva primjetna,
tinja blagotvorna nad ovim bdjenjem.
Rešetkama vremena prolaze śećanja
i strah sa kojim dolazi zora i dan
kad neminovan je surovi nastavak istorije.
Na granicama kraljevstva gomilaju se varvari,
premazani ugljem i glibom,
oružjem ubojitim smrt će da siju.
Ako ih ne ustavimo i ne damo otpor,
veći nego se može dati,
iza njih ostaće dimni oblaci, čađ i pepeo.
Do odlučne doći će bitke,
gđe neće biti uzmicanja.
U jurišu s mačem, da li ću znati
za njen ishod, ili mrtav ostati
na bojnom polju, a potom biti slavjlen,
ili zaboravljen?
SO, HLJEB I SVJETLOST
Ako progovorim o njima
što sjede gore pod baldahinom
i kažem ko su ta gospoda
što kradu nam
so, hljeb i svjetlost,
što će se desiti sa slobodicom mojom?
Ako progovorim o dobu koje sanjamo
u napuštenoj luci ili zgradi mjuzik hola
koja pada i pada u zaborav, poslije
što će se desiti sa nama, sa njima?
Poslije - ne može više da se odlaže.
BORHESOV CVIJET
Pomislim kako ništa slučajno nije,
formula svijeta jasnija biva.
U knjizi jednoj brižno čuvan je
cvijet od Borhesa otet.
Kad sam je kopirao,
umjesto cvijeta, otisak je ostao
— tama i stihovi istinski.
Da li taj cvijet sada
magijom nekom otvara
mjesta gdje nijesam bio
i dane stvaranja ljepote,
pravdajući prizivanje ovo
i hodočasnika koji cvijet ote;
pravdajući sve što prah je,
i što će tek biti,
i praha besmrtnost samu.
CRNOMORKI MONOLOG
Moglo se bez ovoga,
svi znaju, i ja bi sjedio
u hladu baldahina
s ordenjem šarenim prsima.
Ovdje sa varvarima;
pratim sudare godišnjih doba
i čekam rimske galije
da uplove sa djelom imperatora:
«Spisak pomilovanih lica».
Sa morem zdravim se.
Ono surovom magijom
nadu daje, veže me i vara;
svijet će se popraviti
i vratiće se sve na pravo mjesto.
Cezar, zauzet orgijama,
brine jedino o sebi,
ali kad pane sa trona
i bude zgažen kao mrav,
Publije Ovidije Naso
prognanik i poeta
može da se vrati
na rimski pločnik
i počne sve ispočetka:
retorika, ljubav, afere,
Amores, Ars amatoria,
Tristia, …
SVE DA IMENUJEM
Kretao sam se od jednog lavirinta,
do drugoga, cijologa života,
putevima i bespućima,
a kad sam u posjete bio,
daleko prijateljima mojim,
zemlju mi uzeše i kuću
što bješe na stijenu naslonjena.
Što mi sve nijesu uzeli i oteli,
moji i drugi, ali osta mi dosta:
jezik sve da imenujem
i stvaram riječi niz,
opet, stalno i bez kraja
svijet da pretačem.
POTONJI MANIFEST
Sad je nebitno i to ko je izdao
kad svi tonemo sa ovom olupinom
što bješe nekad brod.
LIK IZ ROMANA
Za Gregoria Fuentesa
Na tvrdoj stijeni Kohimara
stari kapetan srete nas.
Zatečeni smo bez dara,
blamaža naša, sramni čas!
Dolari - sve je što imamo,
za unuke i za ljekove.
O Hemingveju ćaskamo
i «Pilar». Da! Tako se zove
barka iz knjige koju listam.
Ko je ko i otkuda, pita,
nas skitnice, dok blistav
pogled od lica do lica hita.
Jeli moguće sada to?
Smjelo, sa godina sto,
motre na more široko
oči te očarane svijetom.
Na tvrdoj stijeni Kohimara
sa licem iz lektire divanimo.
Susret zamalo nestvaran,
samo čudesima zahvalimo.
PJESMA HEROJU
Na prozoru čekala ga,
Majka jatka, kad će proći,
Sunce rano od Ostroga
Ne moga joj tad' pomoći.
Sto dželata ide s Ljubom,
Lanac mu je ruke stega.
Pređe heroj osmijehom —
Onogoštom preko svega!
Hita smrti za slobodu
Ka brijegu Petrovome
I Trebjesi, plavom svodu,
Prahu svome vječitome.
Zapucaše u dva maha,
Ljotićevci na junaka,
Sve krvavci i svi zlice,
Sve domaće izdajice.
VELIKI INOVATOR
Svi su ga slavili i podržali na djelu,
ali kad umrije sa klevetom poče
svjetina bez znanja.
Sada hronična nestašica slobode vlada
i nepravda je zaśela na tronu,
rđa da nema gore.
RIKŠA
Odlučismo se napokon na vožnju rikšom
sa ruba Tiananmena, Mao da ne vidi, ni mrtav,
dažd se sručio u prilog tome, kada smo krišom
trg prelazili veličanstveni i blistav.
Pred nama vozač je kaskao, a mi od srama
gledali nekuda u stranu. Daj da zamijenimo role,
da vučemo mi, da iskočimo iz naruženoga rama,
iz gorde uzvišenosti, iz naše uobrazilje gole.
Vozača sa rikšom ostavismo, nekažnjeni i bodri
sa pitanjem što sve muči — o pravdi i slobodi!
PUTEVI HARMONIJE
Na Zabranjeni grad jurili smo
kroz snijeg kasni, martovski,
vodiča sa zastavicom gubili smo,
slali ga dovraga bremenom psovki.
Prostorom i trenom tim opijeni
napredovali smo kao da vuče nas
drevnim zdanjima duh skriveni,
kao da čujemo negdje carev glas.
Zamisli nekada tu utrina bila je,
te neimare i krute okolnosti
i iskorak na putu harmonije,
to mnoštvo i trijumf umjetnosti.
Sačuvaj ovo za vječnost, ako je ima
i oči neke žedne za svjetovima.
Nama smrtnima zerica sreće treba
kao sjaj večernji zvjezdanoga neba.
SMARAGDNA DOLINA
Svijete, hej svijete,
ja sam tvoje dijete,
vidiš li kako padam,
vidiš li kako stradam.
Pruži mi hrastov prut,
izvuci me iz blata,
daj mi oku zlata,
poželi mi srećan put.
1
Doba je pogodno za putovanje,
ne za masom što na pompezne gozbe kreće,
za njima — tuđijem mjestima nećemo se vući,
za srećnim kraljevstvom nećemo tragati.
Idemo što dalje od lave i vulkana,
postojbini našoj što nas vjerna čeka,
planinama kitnim gdje sunce obasjava
staze vijugave prema Zlatnoj Strani,
kroz zanovijet, viš i kokločevinu,
do hrama sveca Georga, na brijegu,
gdje odmah iza portala smješteni su:
cement, civare i letve, a oko hrama
u tvrdoj zemlji naši mrtvi.
2
Ova smaragdna dolina,
međama izbrazdana,
ponekad u jezero se pretvara
kad zemlja ne može da podnese teret neba
i vodu vraća ispod kamenih gromada,
a s ravne podine šiknu mlazevi
kao gejziri na Islandu.
U rasutoj stvarnosti toj
naš svijet sav potone
samo krst od hrama trepti nad vodama.
3
Na muljevitoj obali prste lome
obnovitelji i ktitori,
gutači plamena, alhemičari,
mudraci istočnih strana i pjevač jedan
sa guslama od stakla.
Taj mob svjetski i vrhuška nad ponorom,
danima besjede čine,
dugačke i mutne.
4
Živjeti ovdje čovjeku je dato,
jednom će ili dvaput da vidi Letu,
njen nagli prodor kad stiže
sa podzemnom žudnjom i pomamnom jekom.
Na kraju sve se zabravi, samo priča ostane
i traje dok drugi udes ili čudo
ne prođu ovim krajem.
5
Mi, stari promatrači neba i nepogoda
pod čistom zvijezdom istrajavamo.
Molimo jakoga boga:
O bože, bože,
ništa nam nije,
ništa nam nije!
A nešto kada je,
ti za nas ne haješ,
tvoj ne čusmo glas,
ti ne vidiš nas!
EIN BRIEF
Herr:
der du alle Sprachen sprichst,
lehre sie,
daß sie meine Name aussprechen
erlöse ihn von diesem Schicksal,
von Einsamkeit,
Unglück und Elend.
löse ihnen die Zunge
wie nur du es kannst un vermagst
- durch Keilschrift,
- durch Hieroglyphen
- durch Algebra
sie sollen zu Begreifendes begreifen
nichts weiter
denn
furchtbar sind, oh Herr,
die Qualen unter unwissenden:
wenn nötig gib den Urschrei zurück
im Schlund
daß sie ihn reinigen,
um unseren Namen auszusprechen.
HIROSHIMA UND NAGASAKI
Das, was war,
war vor uns,
es dauert an wie die düstere Bitternis des Tages,
die Tore der Hölle haben sich geöffnet:
irgendjemand hat die Güte des Feuers mißbraucht,
das gelbe Licht hat er erfunden,
das Feld zu ernten, hat er die Horizonte entzündet
und die Häauser mit schönen Ammeen:
der Durst kommt von dort, aus dem Reich des Leidens,
aber das war schon längst, das war gestern:
irgendjemand hat vergessen,
die Höllentore zu schließen.
REQUIEM
Einst sah ich das Entsetzen in den Augen des Hirsches
als er verwundert am Abhang stehen blieb:
ich sah auch das Entsetzen in den Augen der Jäger
als der Hirsch sich entfernte
mit einem Rest Leben
und einem Fünkchen Hoffnung.
Autorisierte Überstzung: ELENA DROZDIK