SNOVI, MAČEVI I SUZE

RADOST STVARANJA  

«Mijenjao se jezik i mi zajedno s njim.»

Česlav Miloš

 

Poezija se može posmatrati kao pokušaj dijaloga sa ljudima ili kao saučesništvo sa zbivanjima koja prate čovjeka. Ona je samo odbljesak stvarnosti jednoga svijeta. Ne može se definisati? Ona je Lorkina vatra u rukama, Pazova podzemna žudnja, san u kojem snijeva svijet i njegova vatrena istina. Rađa se iz mikrokosmosa. Izrasta iz jedne riječi. Starija je od religije i od magije.

 

Stvaranje poezije mahom je vesela, ozbiljna, svečana i čak opasna igra. Ta smjena riječi čini me srećnim kad uspijem, osjećaje i misli, da pretvorim u poetske slike i stvorim grozdove riječi koje dišu živim govorom i koje su stanju da nešto probude i pokrenu u ljudima. 

 

Snaga i ljepota jedne poetske tvorevine zavise prije svega od jezika, poretka zvukova, nivoa značenja i spoljašnjih dimenzija, odnosno njene aure. Pjesma, već napisana, kao ptica leti u svijet. Svi njeni putevi su otvoreni. Ona stremi nekom nevidljivom cilju. U tom zanosnom letu može da zaluta, da se izgubi i sasvim nestane. Njena sudbina je neizvjesna. 

 

Pjesnik je taj koji traga za poetskim srodnicima i dvojnicima, nastoji da im se približi i privoli ih da pjevaju zajedno. Hoće li uspjeti da ih pronađe zavisi od vitalnosti njegove riječi i od njene sugestivne moći. Hoće li muza pred kojom kleči i moli se, izaći pjesniku u susret i pomoći mu da nađe to mnoštvo, taj veliki hor koji će da ga prati, odlučuje njegov glas u djelu koje je stvorio. Poput mitskog Orfeja on svojim pjevanjem želi da pokrene živi svijet i da se sjedini sa njim.

 

Daleko od domovine opstajao je moj jezik. Oslanjao sam se na moju skromnu biblioteku, na knjige i novine, na društvo mrtvih pjesnika koje sam čitao, na boravke u domovini i susrete sa ljudima. Nakon decenija i decenija bilo je jasno da jezik izmiče, da se neprimjetno i možda nepovratno udaljava. Te dimenzije koje nijesam slutio i nijesam znao da postoje, neodređene i nejasnih granica, iznjedrilo je vrijeme. Ostalo je to što je ostalo. Možda odjeci, samo odjeci jezika mojih gora i dolina. 

 

Sjećam se, kako sam jednom na moru, kao uhoda i špijun, prisluškivao studente sa Cetinja, kao da sam htio da se uvjerim da je to moj jezik. Živio sam sa njim i izvan njega.

Autor 

 

 

 

DVOJE NJIH 

Sjenima familije učitelja 

Nova Vujisića

 

Vrijeme tajne mnoge

pod ključem drži skrite. 

Dijete bijah tad’. Uboge

i bolne viđeh lica crte:

 

dvoje njih, očaj i tuga,

na domu divnom svom,

dva koplja umorna, duga,

sa crninom i suzom

žale sina svog i druga

nestalog u vremenu zlom.

 

(žalosna popijevka

Daleko od Crne Gore,

nije ga vratilo more.

Goli Otok nije ga vratio,

tamo je umoren,

tamo je patio.

 

Sa konjićem mojim

u dvorištu, pred njima,

muke i jad osjetih svojim.

I danas kao da vidim sebe

u oku konjića kako zebem.

 

ODESA

 

Odesa kad bi razrušena 

i pade kao dar od boga,

mi smo uvlačili ramena,

lumpovali, i radi toga

 

ne krivite nas. Barabe

sami ste spremili sve:

prevare, bande, grabež,

banderovce. Te sjetve

 

žanjete sad. Evropom

napujdani kličete: «Dajte

oružje! Oružje! Atomskom

cijelu Rusiju sravnajte.»

 

Ne prolazi to. Ne može!

Vaša zluradost vraća se

kao bumerang, do kože

biće vam ogoljeno sve.

26. april, 2022 

 

OTVORENA PJESMA

 

Moji neprijatelji ne miruju

i kad drijemaju čine to jednim okom,

drugim secesionističkim mjere, vrebaju, …

Mnogo ih je: sve sami razbijači,

derikože, potencijalne ubice,

žongleri, prevaranti, ...

Htjeli bi sve da okrenu:

moje, protiv mojih,

crnce, protiv crnaca,

Crnogorce, protiv Crnogoraca,

Mocarta, protiv Mocarta.

Moji neprijatelji pritajeni

śede sa mnom za istom trpezom,

meze, piju ista vina,

odlaze u Blagovješćensku crkvu,

boga mole i dišu sve nesigurnije.

Sve teže i teže drže vještačke brade.

Jednom kad se sasvim otkriju

ničeg zvjezdanog neće biti

na licimc tim.

 

LIK IZ ROMANA

STARAC I MORE

Za Gregoria Fuentesa

 

Na tvrdoj stijeni Kohimara

stari kapetan srete nas.

Zatečeni smo bez dara,

blamaža naša, sramni čas!

 

Dolari - sve je što imamo,

za unuke i za ljekove.

O Hemingveju ćaskamo

i «Pilar». Da! Tako se zove 

 

barka iz knjige o ribarima. 

Ko je ko i otkuda, pita,

nas skitnice, dok blistav

pogled od lica do lica hita.

 

Jeli moguće sada to?

Smjelo, sa godina sto,

motre na more Karipsko

oči te očarane svijetom.

 

Na tvrdoj stijeni Kohimara

sa licem iz lektire divanimo.

Susret zamalo nestvaran,

samo čudesima zahvalimo.

Havana, 1992.

 

 SNOVI, MAČEVI I SUZE 

     

Dobro je da postoji taj brijeg

i jedno jutro od svjetlosti

koje svijetom nosim

sa pogledom na Sedam Brda.

Dobro je da imam zelene mačeve,

i snove Mandušića Vuka,

i Sestru Batrićevu sa kojom mogu da se isplačem;

da postoje knjige, biblioteke i ljudi

koji pokušavaju da oplemene svijet;

da mislim na gore spasa,

na kameno more, 

na trideset zmajeva, 

na trista sokolova,

na majku koja je imala talenat 

za muziku i poeziju;

na Penelopu koja me živoga oplakala

i vesela otišla sa svatima;

na godine zanosa, sjećanja i susrete 

ljude koji me neće prepoznati;

na dvoboj odložen za plamene časove

što neće biti naklonjeni meni 

ili onom drugom što moju smrt priželjkuje

i zatuca moje ime u kamen.

Dobro je da postoji taj brijeg

i jutro od svjetlosti,

ti snovi, mačevi i suze!

 

PJESNIKOV RODNI DOM

 

Ima vrt. To je manja pustinja. Bez kaktusa. Dva zida dijele prostor sa dvije lipe. Jedna je već suvo stablo, druga, zelena, ide u susret nebu. Pjesnikov rodni dom impozantan je: ognjište, ostave, vinski podrum. Kroz puškarnice na zidovima nadire surova prošlost. Tu je i kofer sa putovanja i kofa za vodu. Kustos visokim glasom dijeli nam  istinu, dijeli tautologije. Rođen je, živio i umro.

 

JEDNE JESENI

 

Kada su na drevni grad Dubrovnik padale granate i kad je bio ranjen, mladi mjesec pobjegao daleko iza morske ravnice da ne gleda što zli dusi čine. I more je sa bolom jecalo, i ribe se udaljile od obale, i mačke su tražile zaklon, i sve živo!

 

RIKŠA

 

Odlučismo se napokon na vožnju rikšom

sa ruba Tiananmena, Mao da ne vidi, ni mrtav,

dažd se sručio u prilog tome, kada smo krišom

trg prelazili veličanstveni i blistav.

 

Pred nama vozač je kaskao, a mi od srama

gledali nekuda u stranu. Daj da zamijenimo role,

da vučemo mi, da iskočimo iz naruženoga rama,

iz gorde uzvišenosti, iz naše uobrazilje gole. 

 

Vozača sa rikšom ostavismo, nekažnjeni i bodri

sa pitanjem što sve muči — o pravdi i slobodi!

PUTEVI HARMONIJE

 

Na Zabranjeni grad jurili smo

kroz snijeg kasni, martovski,

vodiča sa zastavicom gubili smo,

slali ga dovraga bremenom psovki.

 

Prostorom i trenom tim opijeni

napredovali smo kao da vuče nas

drevnim zdanjima duh skriveni,

kao da čujemo negdje carev glas.

 

Zamisli nekada tu utrina bila je,

te neimare i krute okolnosti

i iskorak na putu harmonije, 

to mnoštvo i trijumf umjetnosti.

 

Sačuvaj ovo za vječnost, ako je ima

i oči neke žedne za svjetovima.

Nama smrtnima zerica sreće treba

kao sjaj večernji zvjezdanoga neba.

 

GRČKI GOVOR

 

Kada sam poslije rata

posjetio Dahau - logor smrti,

sreo sam tamo mnogo Grka.

Okolo krematorijuma stariji svijet,

muškarci i žene. Unutra i van na stazama

čuo se samo grčki govor.

 

Tražili su nešto kao i ja - neobjašnjivo,

kako je sve to bilo i moglo da se desi,

nama i epohi našoj?

 

Pitao sam se,

jesu li govornici grčkog zaista Grci,

jeli vrijeme ovo - zaista ovo,

i jeli moguće da nas svakog trena

glas nekog drznika

na apel pozove?  

 

SMARAGDNA DOLINA

 

Svijete, hej svijete,

ja sam tvoje dijete,

vidiš li kako padam,

vidiš li kako stradam.

Pruži mi hrastov prut,

izvuci me iz blata,

daj mi oku zlata,

poželi mi srećan put.

 

1

Doba je pogodno za putovanje,

ne za svjetinom što na pompezne gozbe kreće,

za njima — tuđijem mjestima nećemo se vući,

za srećnim kraljevstvom nećemo tragati.

Idemo što dalje od lave i vulkana,

postojbini našoj što nas vjerna čeka,

planinama kitnim gdje sunce obasjava

staze vijugave prema Zlatnoj Strani,

kroz zanovijet, viš i kokločevinu,

do hrama sveca Georga, na brijegu,

gdje odmah iza portala smješteni su:

cement, civare i letve, a okolo

u tvrdoj zemlji naši mrtvi.   

 

2

Ova smaragdna dolina,

međama izbrazdana,

ponekad u jezero se pretvara

kad zemlja ne može da podnese teret neba

i vodu vraća ispod kamenih gromada,

a s ravne podine šiknu mlazevi

kao gejziri na Islandu.

U  rasutoj stvarnosti toj

naš svijet sav potone

samo krst od hrama trepti nad vodama.

 

3

Na muljevitoj obali prste lome

obnovitelji i ktitori,

gutači plamena, alhemičari,

mudraci istočnih strana i pjevač jedan 

sa guslama od stakla.

Taj mob svjetski i vrhuška danima,

nad ponorom, besjede čine,

dugačke i mutne. 

 

4

Živjeti ovdje čovjeku je dato,

jednom će ili dvaput da vidi Letu,

njen nagli prodor kad stiže

sa podzemnom žudnjom i pomamnom jekom.

Na kraju sve se zabravi, samo priča ostaje

i  traje dok drugi udes ili čudo

ne prođu ovim krajem.

 

Mi, stari promatrači neba i nepogoda

pod čistom zvijezdom istrajavamo.

Molimo jakoga boga:

 

O bože, bože,

ništa nam nije,

ništa nam nije!

A nešto kada je,

ti za nas ne haješ,

tvoj ne čusmo glas,

ti ne vidiš nas!