Pred Njegoševom Biljardom na Cetinju raslo je drvo sa velikom krošnjom. Njemu u pohode išli su Crnogorci, kao Homerov Odisej u Dodonu, po savjet božanskom lišću. Vjerovali su u njegovu mudrost i snagu. Pod njim je kao Herkules sjedio Gospodar Crne Gore i dijelio pravdu. A kad je hrast uginuo iz “nekog slijepog prerasuždenija” njegovu ulogu preuzeo je Brijest. Njega su srbijanske okupacione vlasti ubile noću 1918. godine, planski, tajno i precizno. Htjeli su presjeći naše sjećanje na prošlost; htjeli su da nam uzmu to što nije moguće - naše genetsko pamćenje. Pjesnik Mirko Banjević, posvetio je tom drvetu jednu pjesmu.

BRIJEST

Pjesma o istorijskom Brijestu

pod kojim su se sakupljali Crnogorci

 

U tihoj,

u noći gluvoj

tristoljetni krstati Brijest,

gust kao šuma,

vrisnuo je muklo...

 

Rastao je zeleni Brijest

da zagrli bijeli svijet,

da stigne vrhom do neba,

da se razruni u beskraj.

 

Skupljale se u hlad debeli

gomile mrkih ljudi

na odmor,

na dogovor...

Rađale se velike misli

dok toplo sunce rudi.

ljudi su ispod sjeni

izrastali ko Brijest snažni.

 

Tri put u noć,

u muklu žalosnu noć,

jeknuo je neko slomljeno.

 

Rasla je Lovćen planina,

a zorni zeleni Brijest

rastao nasred grada.

Udubile se sočne žile

u žljebi kamenite,

snagom vjekova.

I svako

tvrdo Jutro

kad grane veselo sunce žuto,

ponosnom kitom,

pokretom širokih grana,

krikom —

stubova njihom

glasio se visoki džin

nad gradom,

nad selom,

nad radom,

nad kolibom,

umornom rukom,

nad suvom pojatom pukom.

 

Noć skamenjenu, pustu

razdrije golem jauk.

 

Tu dugu, stravičnu noć

— htjeli su tako —

ušuljali se,

prikrali,

ščepali —

tebe su pritisli zvjerski,

stegli.

Pomoći nije bilo.

Bila je mrčava noći.

Na te se kišom sručilo:

stotine udara,

zamaha,

mučkih oštrih sjekira,

bijelih sindžira,

šaka

divljih došljaka.

 

Crnim gvozdenim kljunom

potkopali te —

mučki ti dušu vadili.

Razrivali kremenje sivo,

rovili žilavo tlo,

odgrtali, vukli,

trgali ti duboke žile,

sjekli čupali tkivo,

krvne kidali vene,

Sa zemljom —

sa životom

tebe su rastavljali.

Ti si ljuljnuo silno,

davao divovski otpor,

posegao si bregove,

zemlju...

I nije pomoglo.

 

Te bezočne i podle noći

lupeški

tebe su tuđe

svirepe

stotine ruku, lanaca

iskorijenili.

Privukli ogromna kola

Zgrabili te žedno, suludo —

odvukli veliki plijen.

 

Nijesmo bili nad dubokom rapom,

niti te vidali!

Suva pjeskuša zemlja,

iz krvi tvojih žila,

žedna se pojila.

Srž je šibala mlazom —

jetkim krvavim sokom.

Otsječene satrte grane

ronile suze rosne...

 

U Lovćen odjeknu glas

prignječen tmuo —

niko ga nije čuo!

Progutale ga aluge,

pronijeli pusti vjetrovi,

lomili bregovi...

Te noći pod golom planinom

pao je spomenik živi —

Brijest veliki.

Na široka grunuo leđa,

razbio muške grudi,

slomio granate ruke.

Zemlja je tutnjela tupo,

stablo se rušilo muklo,

granje kršilo bolno...

 

Te noći grabive, vučje

stotinu tovara drva —

teške pragove brda,

od tebe su sasjekli.

Oćerali na kola puna

velika tvoja runa

kroz tamnu noć,

nekuda...

 

Te tučne surove noći

tebe su ukrali sramno,

kršni Brijeste — planino!

Razrita zjapi poljana

i šira je rana

no što hvataše hlad,

đe dodiše nekad

đedovi, očevi naši,

moji,

đe svježinu pili smo mi.

Mračnu zatrpaše jamu

što jadno boli u srcu.

I nestade ti

kao i mnogi!

 

Ah! kad si divljački mučen,

rovitim drumom vučen,

padaše rumena rosa;

umukao šum i glas,

visi otkinuta kosa,

prelomljen krupni stas,

a za tobom, u muku,

iskopnici kao zvijeri,

gaze tišinu večeri —

kroz tamu nijemu kukavički se vuku!

 

Jutro —

izronilo tužno.

iz kuća provali gnjev...

Na vrelo Cetinje,

zorom,

na počinak stari,

putnik banuo

mirisan od puta gorom.

 

— Kud svraćeš umorni brate?

Jutros je u gradu praznina,

golema provalija crna

sravnjena tone planina...

Uronuo zeleni hlad

u jezivu noć —

u nepovrat.

 

Nalik na kamen

stao je putnik

— u srcu je gorio plamen —

gleda sumorno čovjek

u modri prostor prazni

što vapi

i đe poznaka nema

od drveta našeg, putničkog.

O, ko će da rashladi

dugi i teški put?

 

Noć pogana, podmukla

pritisla prigušen krik,

spržila golemi Brijest —

snagu, povijest.

 

I na tom nemirnom mjestu

zar,

da se skameni zemlja,

da dubi studena ploča?

Ah!

 

O, kako bi bilo to,

planinski dive,

ako ostade igđe,

u dubini zemljine vlage

tvoje ijedne žile,

ukopane žive,

da silinom sirove snage,

iskonske

poslednje jače,

silovito opet izbije,

rasprši crni kam —

da brijest išiklja mlad!

 

ZAPIS

U crkvi Gospe od Škripjela, na ostrvcu pred Perastom,

neki je Njemac 1944. urezao ovaj distih:

- Wie oft dass ich hier gestanden und gedacht dass

mich der Teufel nach Montenegro gebracht.

(Koliko sam puta ovđe stajao i razmišljao koji me đavo 

u Crnu Goru donese).

 

O, ko me dovede u taj kamen siv

đe se i val morski izubija živ,

 

a ni paklu ovđe nije sličan trag,

po kome skapava i sam ljuti vrag!

 

Ove mračne zemlje, đe si nezvan gost,

staze su – zasjede, prelaz – srušen most.

 

Ni kost moju neće iznijeti vran

iz te Gore Crne, crnji sviće dan.

 

I ko ovđe uđe, susilan i jak,

ne vraća se više, poniće ga mrak.

 

Bezdano mu more – otpočinak crn,

a postelja – škriljci i otrovni trn.

 

I vrisak mi majke biće žalan pjev

mome pustom glasu, kad padnem pod gnjev

 

podmukloga krša, đe kopamo rov,

đe i krik divljači nemušti je zov,

 

od koga se zebe – trudi su mi led –

i sve tu što soči samo toči jed,

 

samo je osveta i buntovnik sam:

ovđe ugušimo – tamo bukne plam!

 

Ah u noći mojoj, u beznadan čas,

bdim, daleki dragi, misleći na vas.

 

I gledam zloslutnih ovih brda zub

kako mi zakida na vidiku rub.

 

Đe ja kruto stadoh – žme mi srce strah.

Nek sto živih munja raznesu i prah

 

toga ko me spremi ovom kraju zlom,

iz kog nikad više neću viđet dom!

 

MOJ GRADE

Drugovima strijeljanim u Nikšiću

 

Slomiše oko tebe moje rukosade

polje pogaziše ravno.

Srce ti htjeli iščupati grade

i sunce zasjede tamno.

 

Nema đačkog parka i ograde sočne

no crni rovovi mukli

kraj njih tamnice kao duplje očne

đe narod su zaptili tukli.

 

ja se obazrem zasjaju mi zjene

i baklja postajem moćna –

u meni se razgore poznate sjene

što tama zgrabi ih noćna.

 

POVRATAK

Opet, umoran i ranjen, stigoh u rodni kraj,

u krše puste i griske.

Ne sreta me zvono krda niti šapova laj

ni ruke tople i bliske.

 

Kroz okna kuće na ognjištu ne igra plam,

ne čuje se graje, ni glasa.

Pustoš je nikla. Prikradam se klancima sam

na baštine gdje nema klasa.

 

Davno tu, po velikoj od stanca ploči

dubio sam prve stihove proste

i radosno u njih upirao djetinjske oči

kao u mile poznate goste.

 

Danas milujem sa bolom travu ko grivu,

po zaraslim stazama kračem

i gledam zatravljene kuću, obor i njivu –

na kam vrelinu suza stačem.

 

O SUTJESKO VODO LEDNA

 

Pjesma Mirka Banjevića

koja je postala narodna

 

O Sutjesko, vodo ledna,

čija vojska nepobjedna

jutros tvoje vale pređe

na njemačke bojne međe?

 

 – To Savina vojska brodi

na Sutjesci hladnoj vodi.

 

U gori se jele dive:

ko su one munje žive

te njemačka ruše legla

što su crni obruč stegla?

 

– To Savini borci jezde

zelen gorom ko zvijezde,

te divljačne gone psine

i zasjede lome njine

gdje se ljuta guja svila,

tuđinima krše krila ...

 

Al cvijeće rosno eno

kao kosom pokošeno.

 

Zelengoru svija tuga –

tu je pao drug do druga.

 

Što to vojska sjetno minu

– Žali Savu i družinu.

 

U borbi su u planini

pali danas gorski džini.

 

Došaptava grana grani:

probiše se partizani.

1943.

II verzija

 

Oj, Sutjesko, vodo ledna,

čija vojska nepobjedna

vale tvoje jutros pređe

na njemačke bojne međe?

 

To Savina bojna sila

fašistima lomi krila.

 

U gori se jele dive

ko su one munje žive

što njemačke gone psine,

i zasjede lome njine?

 

 Ono su ti ljute zmije —

borci Treće divizije!

 

 Eno Sava borce zove,

partizane, sokolove:

— Napr'jed, braćo partizani, -

moji borci odabrani!

  

Zaciktaše puške tanke,

osvetnice partizanske,

krv se proli po poljani

i prođoše partizani!