VLADIMIR I KOSARA

 

I tako brat naš Vladimir i sestra naša Kosara,

Završiše pečalno i skončaše ljubav svoju i živote.

Imali su putijera, odeždi i zlata tri tovara,

I dvor sazidaše, dvor od kamena, bijel i otmen.

 

Voljeli su se, to znaju knjigopisci i karavandžije,

To znaju sebri i lovci od Akova do Bara.

Kažu - i kad oči više Vladimir imao nije,

Voljela ga je s najljepšim očima sestra naša Kosara!

 

I ništa narodu dukljanskom ne ostaviše u amanet

Do samo ljubav svoju i dva imena prastara . . .

A imadoše i zemlju i more i zakona sijaset -

Brat naš Vladimir i sestra naša Kosara!

1959.

 

CETINJE

 

Traje tvoja zvijezda, traju zvona,

O skamenjeni jauče u ropstvu.

Istorija svrati na kameni konak

I stvori tebe - stvori Crnu Goru.

 

Bezglave ptice vise niz strmine,

Osušeni barjaci, sablje s prelomima,

Raspukla vaseljena pa sive urvine

Umjesto tebe nad očima.

 

Biljarda večera uz glavu vezira.

(Kakav vijek takva mu i svita).

Vrijeme od praha, srme i sindžira

Svu noć kaplje Radu iz divita.

 

MONTENEGRO

 

Montenegro, toneš li to, Montenegro, 

U ponor, u ambis, u već znanu tmušu?

Zažižu krila Ptici s tvojim biljegom, 

Gubiš svoju povjesnicu i dušu. 

 

Montenegro, tebe dave, guše, stišću, 

Sve tvoje nište, sirotice uboga. 

U tvojoj smrti i ja smrtnik biću, 

Bez groba na groblju, bez imena svoga. 

 

Montenegro, zbilja ti mreš nedostojno, 

Na koljena padaš, klečiš, već si klekla.

Uniženo je ime ti karabojno – 

Kao da si već potonju riječ rekla. 

 

Montenegro, slaziš s vječne one staze,

Gdje si Crna Zvijezda svijeta bila. 

Gle, evo satiru, pršte, gnječe, gaze 

Sva tvoja čula da sebe ne bi usnila.

 

Montenegro, zemljo, grobe, nebo, dome,

Trgni se, u smrt besmrtno zakorači! 

Ja ću na tvom grobu, a ti na mome, 

Biti krstača što nad kostima zrači. 

                                          21. VI 1993. Zagreb 

 

KAD SU ZVICERI GORJELI

 

Između jednog Velikog petka

I jedne Velike subote,

(Aprila mjeseca 1923. godine) bila je takva noć

Kad su Zviceri gorjeli,

Kad su nebesa plakala,

Kad je neki žandarmerijski major Kecmanović

Viš no Bog Đavola Crnogorce mrzio.

 

Naredio je

Da te cijele noći između petka i subote

Gore samo Zviceri,

Gore čeljad Petra odmetnika.

 

Petar odmetnik je imao samo dvoje čeljadi:

Imao je majku i ženu i uz njih troje đece,

Troje doučadi,

Tri kaćunasta anđelčića gladna,

Što još ne bjehu stigla ni čeljad da budu.

 

Cijele te noći, između Grahova i Cetinja,

Između kamene pučine i čađavih zvijezda,

Gorjela su Petrova đeca,

Gorjela je Petrova žena,

Gorjela je Petrova kuća!

 

Te noći

Samo Petrova majka nije gorjela:

Vezali su staricu za mladu trešnju pred kućom

Da bolje vidi kako joj Petrova đeca i žena gore.

Pred smrt je u ludnici doktoru Baltiću prišapnula:

Sine moj,

Teže je gledati kako ti sreća gori nego gorjeti!

 

ZVONO IVANOVO

           Gospođi Jelisaveti Đeli Vujović

 

Gospodar naš Ivan Crnojević 

Ostavi nam Zetu zemlju i Velju vodu nasred 

Zemlje.

Ostavi nam sina Đurđa, a Đurđe Oktoih 

Na Obodu,

Ostavi nam Cetinje i Manastir na Cetinju. 

Ostavi nam Gospodar naš Ivan i Zvono 

Ivanovo! 

Na Zvonu je Ivanovom bilo zapisano: 

Gospodar Ivan Crnojević za dušu gospođe 

Mare,

Plemenite majke svoje iz roda Kastriota."

Zvono je u Veneciji sliveno

Pod nadzornim okom majstora Erika Berina. 

Bilo je i takvih naših godina

Kada sve olovno,

Sve bronzano,

Sve mesingano,

Sve mjedeno,

Sve lastreno

Stopismo i u oružje sječivno

I zrnevlje puščano pretopismo.

 

Bilo je i takvih naših godina!

Samo smo Zvono Ivanovo na Cetinju

Ostavljali

Da smrt našu ili uskrsnuće oglasi!

Zvonilo je Zvono Ivanovo

I kad se Petar Prvi Cetinjski predstavio,

I kad se u svetitelja obreo,

I kad se Rade Tomov ustoličio,

I kad oči sklopio,

I kad je na Lovćen iznešen da vjekuje!

 

Gdje god zadobili, 

Zvonilo je Zvono Ivanovo,

I kad izgubili!

Zvonilo je Zvono Ivanovo! 

I kad mladi knjaz naš Danil Petrović 

U Kotoru usmrćen.

 

Zvonilo je Zvono Ivanovo 

I kad Nikola Mirkov postao Nikola Prvi, 

I kad je na zli put s Cetinja okrenuo -

Samo je zajektalo Zvono Ivanovo!

 

Na Cetinju, i u Crnoj Gori cijeloj,

U potonje vrijeme vijeka koji naš bio,

Bilo je i silnijih zvona od Zvona Ivanova,

Ali samo ono imaše onaj zvon i glas,

Što je i kad ne zvoni

U svakom Crnogorcu odzvanjao! 

 

U prvini vijeka kojeg još ima,

Nasilno umukoše sva naša zvona.

Ivanovo Zvono s Cetinja Ivanova

Kao staro gvožđe u Bačku otpremljeno je

I tamo pretopljeno

U kvake za dvorac gospodina Dunđerskog Gedeona! 

Sveto naše Zvono Ivanovo!

 

JEVREM BRKOVIĆ, (Seoci u Piperima, 29 decembra 1933 - Podgorica, 24 januar 2021) crnogorski i jugoslovenski književnik, novinar i kulturni radnik. Izvjesno vrijeme radio u Beogradu, a od 1958. godine u Radio Titogradu. Pisao je poeziju, drame, romane i eseje. Devedesetih godina prošlog vijeka suprostavio se sumanutoj politici Slobodana Miloševića. U egzilu proveo skoro jednu deceniju. Dobitnik je mnogih domaćih i stranih nagrada. Bio je predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

 

DJELA

Knjige poezije: Oporuke; Zrelo doba; Brđanska zemlja; Brđanski Homer je mrtav; Kučkini sinovi; Revolver pod jastukom, 1992; Starinska magla oko doma; Komitske balade, 

Zidanje i razur kule Ozrovića....

Romani: Pantelej na drijenu; Kneževi ljudi; Crne tačke; Monigreni; Kamenštaci; Ljubavnik Duklje; Skotna vučica