PJESMA O MOJOJ ZEMLJI

 

1.

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi

kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.

Koliko rijeka i slapova. Dođi, prijatelju.

Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji.

Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.

Mi znamo kako rana peče i kako boli nož.

Ima i jablanova do neba i sunca za sve slikare i kupače

i bistrih voda brzica. Vidjet ćeš sam.

Vidjet ćeš zemlju svu na dlanu. Takvu kakova jeste.

I zgarišta gdje su bila. Sve ćemo ti reći.

Tamo kod novogradnje: još juče vješala,

gdje smo sa Titom ustali prkoseći.

Znaš gdje je Balkan, Jugoslavija — na Balkanu.

Zemlja socijalizma. Možeš i vodom i zrakom. Dođi i vidi.

Istina je naša krvlju zapisana.

Gledaj i mjeri kuda ti se svidi.

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. U njoj smo,

daleki druže, i za te umirali.

Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu.

U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.

 

2.

Lijepa si, zemljo moja, i skladna ko vodarica

s krčagom na glavi.

Bijela stada i lađe na pučini

i zuj pčelinjaka i ulje maslinika.

Volim tvoje svijetle pjesme i tužne

u kojima me majka zibala,

svjetlost tvoju — ovo proljeće što je moralo doći,

proljeće tvoje i naše s traktorom preko njiva.

Lijepa si, zemljo moja, kao sloboda, kao oči

tvojih junaka što i preko smrti gledaju.

Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama.

I kad ih vjetar češlja — oni pjevaju,

i u grlu tvojih rijeka — oni pjevaju,

i u pjesmi tvojoj — oni pjevaju,

i prkosu tvome —

oni prkose,

i u životu tvome —

oni žive,

i u istini tvojoj —

oni su istina!

Volim te. jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu

čovjeku dala.

Otvorila si škole i parkove s plavim i modrim cvijećem

i odmarališta. I međaše rušiš i ružu zalijevaš

na prozorima iz kojih je zjapila bijeda.

I kad se dime dimnjaci tvojih tvornica —

brane tvoju istinu.

I kad rudari u utrobu zemlje silaze —

brane tvoju istinu.

I kad strojevi štampaju »Manifest« i »Oktobarsku« —

brane tvoju istinu.

I kad te gledam buduću —

ja pjevam tvoju istinu.

Pjevam tebe, ali još više snagu koja te rodila.

 

3.

Rasti sretna pod suncem rasti

u jaslama dječjim.

Rasti i cvjetaj, zemljo radnih ljudi.

I neka mir

nad tvojim poljima vlada,

mir tvojim lađama na pučini

i tvome danu što se vedar budi.

Rasti sretna da svi narodi vide

sa strana svih, sa juga i sjevera,

kako se rađa i kako se voli,

kako se brani zemlja proletera.

I neka mir

nad tvojim ljudima vlada,

mir tvome rudaru i tvome rataru,

mir graditelju i tvome čuvaru,

mir tvojoj sreći u vodi i zraku,

u pjesmi strojeva

i u sjaju žita.

Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode,

pod rukom Partije

i pod srcem Tita.

 

TIFUSARI

 

1.

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

Svaka

ide

svome

grobu.

Svaka ide svome grobu

ko izvori

svome

moru.

Svaka ide svome grobu.

 

2.

Hoće li ikad ovom stazom proći

nebo široko, oko puno sreće?

Da li će briznuti frule i izvori

i cvrkutati jutra u proljeće?

Hoće li stope ostati na zemlji

i prkositi krvlju utisnute

ili će snjegovi u mrkloj tišini

zamesti riječi, tragove i pute?

 

3.

Vijavica.Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ognja, ognja -

kosti vrište.

- Zvijezde, zvijezde -

oko ište.

Žvale mračne, večerat će

moje prste i možđane...

Vijavica. Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ljudi mili, braćo, ljudi...

U tišini

gluvi korak

izmoreni.

Slušam riječi

u ognjici.

- Druže...

- Druže...

Rukom hvatam ladnu ruku.

Idem

nijem

u koloni.

Ne zbori noć.

Tišina nez utvara.

Nijemo

bez glasa

u meni

mrtvac progovara.

Oj, Cetino, moje selo ravno

kud si ravno kad si vodoplavno

 

4.

Ne zbori noć.

To majka ruke

nad mojim snom

nad svojim sinom

savija

i njena crna

crna

kosa

ko san

na mojem čelu

klija.

Ne zbori noć.

Za gorom

smrt

noževe kuje

i jama - mješina

nozdrve nadima:

požare

i vješala

bljuje.

Oj Cetino, moje selo ravno

Ne zbori noć.

bez jutra

i bez krila

još zadnju riječ

i zadnji pozdrav

smrt mi je

ostavila.

 

5.

Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,

otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste

sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,

sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

hoćeš li umirući živu ljubav dati

što prkosi smrti i čelik prelama?

Hoćeš li umirući živu ljubav dati

što u svakom srcu iznova se rađa,

hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,

prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu

pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.

 

6.

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.

Uz čelo druga moje čelo gori.

U požaru ludom kad se pamet mrači

osvetom još jačom, ljubav progovori.

Kolona ide.U groznici rastu

goleme šume suncem rascvjetane.

U mraku čujem žive razgovore,

Očima živih gledam nove dane.

Gledam jezera prozirna i mirna,

vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom

i nove riječi nikad nečuvene,

ljude u kraju znanom i dalekom.

Rođena zemljo, nisam te dočeko,

nego u gunju, ušljiv, sav od rana,

nemoćan, zguren, jedva korak vučem -

i zato si jače u me urezana.

Od čela do čela samo vatra gori.

Glad i oganj žedne usne pruža

za kapljom vode. Tmina oči steže,

i što smo bliže zori noć postaje duža.

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. Za me nema zore,

ali i u smrti mi smo partizani

I naši mrtvi još se jače bore.

OJ, MOSORE, MOSORE

 

Sve se diže u gore.

Skupljaju se sa svih strana,

Čete partizana.

 

O mladosti, mladosti,

Stegni puške na kosti.

Za slobodu svoga roda,

Istjeraj izroda.

 

Oj Mosore, Mosore,

Naša sela sva gore.

Fašistička zvjerad kolje,

Sve što ostalo je.

 

Partizani, drugovi,

Puni su vas lugovi.

Vaša puška mirna nije,

Sve krvnike bije.

 

Oj Mosore, Mosore,

Skoro ćemo na more.

Skoro ćemo svom narodu,

Donijeti slobodu.

Jure Kaštelan (Zakučac kraj Omiša, 18. decembar 1919. - Zagreb, 24. februar 1990.) bio je hrvatski i jugoslavenski pjesnik, dramatičar, novelist, esejist i prevodilac. Iskustva iz Drugog svjetskog rata, antifašistička borba u partizanima. snažno su djelovala na njegov književni opus. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, a diplomirao i doktorirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslije oslobođenja radio je u redakcijama novina i izdavačkih poduzeća. Od 1949. godine do odlaska u penziju radi na Katedri za jugoslavensku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a od 1956. do 1958. godine bio je lektor hrvatskosrpskog jezika na Sorboni. Bio je član je JAZU. Dobio je Nazorovu nagradu 1965. godine, Nagradu AVNOJ-a 1978. godine, Goranovu nagradu 1986. godine, Zmajevu nagradu, Nagradu grada Zagreba i druge. Također je dobitnik i Nagrade »Slobodne Dalmacije« za životno djelo u oblasti umjetnosti za 1989. godinu.

 

DJELA

Crveni konj (1940.); Pijetao na krovu (1950.); Biti ili ne (1955.); Malo kamena i puno snova (1957.); Divlje oko (1978.); Pijesak i pjena (1958.), drama; Čudo i smrt (1961.) lirska proza