Je li bilo istrage poturica u Crnoj Gori početkom 17. vijeka, ili je nije bilo? Oko toga spore se istoričari. Jedno je sigurno da se dogodila u književnom djelu, u Gorskom vijenacu Petra II Petrovića Njegoša, crnogorskoga vladike, vladara i filozofa. Za islamiste Gorski vijenac je neprihvatljiv. Oni ne osporavaju istragu. Naprotiv, tvrde da se dogodila i da su Crnogorci tim činom napravaili zločinački poduhvat, pa čak i genocid. Sa takvim stavom osporavaju Crnogorcima pravo na borbu protiv osvajača, pravo da se brane, da brane svoja ognjišta, đecu, žene, pleme i narod. Prvi i veliki atak na Njegoša lansiran je iz Bosne i Hercegovina od islamističkih krugova na samom početku Bosanskog rata 1992. godine. Islamiste su podržali pojedini Evropljani sa tvrdnjom da su Njegoševi stihovi, dali krila bosnskim Srbima da čine zločine. O tome, ko je dao krila bosanskim muslimanima da se ponašaju isto onako kao Srbi nije bilo govora, ali ni o tome ko je dao krila islamskom svijetu da svoju braću po vjeri podrži i pomogne. Ko kome daje krila u ratovima je veoma složeno pitanje. Njegoševa filozofija u Gorskom vijencu sasvim je prirodna i zasniva se na odbrani koja je sa "životom skopčana"

 

Što se tiče Srba, oni su najviše pisali o Njegošu, i na silu ga, kao strano tijelo,  trpalii i trpaju u srpsku književnost i politiku. Stiče se utisak da su više pisali o njemu i citirali pojedine stihove (pogrešno), nego što su ga čitali i razmišljali o čemu je pisao ovaj crnogorski pjesnik. Na sami pomen Srba u Gorskom vijencu, u bilo kom smislu (pozitivno ili negativno), Srbi padaju u trans i lebde u davno izgubljenom carstvu i mitovima. Francuz Mišel Oben u knjizi Njegoš i istorija piše da akteri u Gorskom vijencu nijesu Srbi nego Crnogorci, da njihov jezik nije srpski nego crnogorski i njihova etika nije srpska nego crnogorska. Upravo Njegoš je obnovio i preustrojio crnogorski mit. Akademik Radoslav Rotković zaključio je da se Oben nije upleo  u inače pogrješno shvaćene termine: srpstvo, Miloš, Karađorđe, jer to su simboli: srpstvo: nesloga, Miloš: junaštvo; Marko: junak ali turski udvorica. Miloš Obrenović stoji nasuprot Milošu Obiliću, jer Obilić, iako je izmišljen, važan je kao primjer i simbol žrtvovanja, a Obrenović je taj koji hladno gleda svoj interes. Likove iz Gorskog vijenca i Lažnog cara Šćepana Malog teško je zamisliti u nekoj drugoj sredini izvan Crne Gore. I pored svega toga što su o Njegošu i Crnogorcima rekli Pavle Rovinski, Lavrov, Alojz Šmauz, Vladimir Osolnik i mnogi drugi, Srbi su, na svoju sramotu, donekle uspjeli da u regiji i na svjetskom nivou Njegoša predstave kao svoga pisca.

Istraga Vlaha na Cetenju

 

"Jedno od opštih predanja o Vuku Bjeloševiću koji je po želji Ivana Crnojevića ubio nekakva silna Vuka Zoćevića. Po drugom takvom predanju koje su mi kazali u Bjelošima, ubio je silnoga Radula Vlaha iz Boke, koji je izlazio sa svojima na Cetinje, te je Ivan htio da ga se oslobodi. U nagradu za to djelo Ivan je dao Vuku vodopoj u cetinjskom Donjem Polju i zimnicu u Primorju i dio od ribolova na Blatu, i još po njegovoj želji makao iz Bjeloša Cigane, kovače, u Očiniće (gđe su sad od njih Borišići). Isto predanje samo malo na drugačiji način, saopštava A. Jovićević. O tome kako je Radule Vlah ubijen, kod njega se kaže ovo: "Nađe se jedan Zećanin iz Grla, koji uzme sobom 30 Crnogoraca od raznih plemena, zapadne pod Bjeloškim Sokolom i tu ga, kad je išao sa svojom tevabijom o Đurđevu-dne iz Primorja na Cetinje, ubiju sa svom pratnjom". Glavno u svim tim kazivanjima je da su Vlasi izlazili iz Primorja na Cetinje i da je u vrijeme Ivana Crnojevića njihov starješina bio Radule Vlah, koga se Ivan htio da oslobodi. Uzrok je tome bio, po jednom kazivanju, što je Radule Vlah na krpljama dohodio po snijegu na Cetinje i krao Cetinjski Manastir., a po drugom kazivanju što je Ivan htio da se seli na Cetinje. Topografska imena na bjeloškom zemljištu mogu biti samo od romanskih Vlaha: Lašor, Gropeza, Šura, Bućenela, možda i Žurim i Levorinski Brijeg." Stara Crna Gora, Jovan Erdeljanović

 

Dvije istrage u Kučima: istraga Mataguža i istraga Bukumira

 

Prema predanjima ove istrage dogodile su se nezavisno jedna od druge. Navodno ova stara kučka plemena su pokrvila su se i zatrla među sobom. Na Ćafi kod Nikića sebe su uništili Mataguži. O njihovoj pogibiji svjedoči preko 200 kiljana (mramora). Bukumiri su sebe uništili na Momonjevu, gđe također postoji njihovo mramorje i zajednička masovna grobnica. 

Neprijateljski odnosi Pipera prema Lužanima i Mugošima

 

Stari Piperi bili su u neprijateljstvu prema starincima Lužanima i Mugošima. Snaga i ekspanzivnost starih Pipera bila je pojačana novim doseljenicima koji su se naselili u centralnom dijelu plemena. Oni su nastojali da istisnu starince. Zbog sušnih i nerodnih godina broj Lužana se smanjivao. Piperi se jednom osmjele i napadnu ih. Tom prilikom su skoro sasvim uništili stare Seočane. O tom sukobu govore brojni kiljani na Kokotovu Ždrijeli koji sigurno nijesu spomenik "međusobnom pokolju lužanskom". Piperi su tako postepeno uzimali lužanske zemlje i planine. Uz pomoć Lužana Piperi su sa Kopilja izagnali Mugoše, koji su bili veoma silni.

 

Iz svega ovoga može se zaključiti da su Piperi pokušali da istraže starince Lužane, da su ih progonili i primoravali na iseljavanje.

Predanja o progonu Kriča koje je zabilježio Andrija Luburić u Drobnjacima

 

Nakon prodora novih plemena na područje današnje Hercegovine, ona su se sukobila sa Matarugama, starijim slojem stanovništva. Predanje kaže da je Mataruge predvodio Sumor. Nakon jedne velike bitke kod Nevesinja i Sumorove pogibije, Mataruge su se povukle prema današnjoj Foči i grupisao oko rijeke Tare. Mataruge su bili samo ogranak Kričkog plemena. Oblast koju su naselili nazvana je Kričkom. Drobnjaci su sa Kričima došli u sukob odmah nakon njihovog doseljavanja. U prvom sukobu doživjeli su poraz. Sklopljen je mir koji je krunisan udajom šćeri drobnjačkog kneza Kosorića za sina kričkog vojvode Kaloke. Nakon tri godine došlo je do novog sukoba nakon ubistava Kalokinog sina. U Bukovičkoj gori odigrala se krvava bitka gđe su Kriči poraženi. Borbe su nastavljene do konačnog potiskivanja Kriča preko Tare. Drobnjačka odiva se nakon pogibije njenoga muža vratila u rod. Njeni potomci su nosili prezime Guska. 1875. godine umro je Jeftko Guska, a sa njim i brastvo. Oni su se fizički razlikovali od drugih Drobranjaka. Bili su sitni rastom, crnomanjasti, zdepasti, zelenih očiju i debelih usana.

Zapis Vladike Danila

 

"Pišem ja, vladika Danilo, da se zna kako Turke izgnasmo između nas 1707. godišta. Prvo kada me otkupiše iz Podgorice, skupismo se nekoliko glavarah crnogorskijeh u magazin na Stanjeviće i tu mi dadoše vjeru da će Turke između sebe izagnati, i da će im udriti na Bijele poklade, a dogovor činjećemo na Nikoljdan pred Božić; ali Crnogorci prevariše, na Turke ne udriše. Kada ja to viđeh, jopeta se skupismo na Lovćen u žitnicu manastirsku oko Đurđeva dne, i tu se dogovorismo da im udrimo u gospođine posti. No gospođini posti dođoše i prođoše, a Turci ostadoše zdravo, i jošt se počeše mnozima turčiti, ere ih mićaše paša iz Podgorice. Kada ja viđeh da Crnogorci ne smiju Turcima uložit, ja to ostavi stojati do neđelje svetijeh otacah, a u istu neđelju čujem đe govori narod da oće Turci skadarski poslati nekoliko ljudih da me ufate, zato što sam bunio Crnogorce da svoje Turke pobiju. Kako to čujem, pošljem za Vuka Borilovića i četiri brata Martinovića, i sve njima kažem kako je i što je, i rečem im ako neće Turke pobiti koji su među njima, da ću se mać iz Crne Gore. Oni odgovore da ne smiju uložiti. Onda uzmem moju sablju, i dam Boriloviću i onijem četvorici: jednom ćurak, drugome dvije puške pecke srebrne, trećem šeišanu (pop Jankovu) vezenu srebrom, a četvrtome deset dukatah. Ali oni po svemu tome mene rekoše da neće nipošto što im neću dati moje ljude da počnu, e se bojahu i oni da jedan drugoga ne izdaju. Onda dozovem Vučka Njeguša, Stanišu Velestovca i Marka Duplijanina i rečem njima da oni pođu s njima, i da oni prvi počnu biti Turke. I tako pođoše na Božić pređe zore, i pobiše Turke cetinjske i ćeklićke, koji ne kćeše doć da se pokrste kod mene. I tu se moj momak Staniša Velestovac rani, ali fala Bogorodici, ne bi mu ništa, nego ga ona sačuva, a bješe ga ubila puška posred prsi i nož posjeka po obje ruke. ..."