· 

Śećanje na Vitomira Nikolića

Vitomir Nikolić
Vitomir Nikolić

 

 

Vitomira Nikolića upoznao sam za mojih gimnazijskih dana u jednom malom bistrou u Nikšiću. Za stolom śedio je sam, nagnut nad novinama. I kasnije, na drugim mjestima, sretao sam ga u istoj pozi, kako čita. Śećam se jednog putovanja u Trebinje. Mislim da je to bilo 1967. Sa Vitom bio je Bota Gojković i nas dva-tri omladinca iz Nikšića koji smo u to vrijeme pokušavali pisati poeziju. U istom vagonu voza našli su se i mladi pjesnici iz Hercegovine koji su se dan ranije predstavili publici u  gimnaziji i malom teatru. Hercegovci su bili bučni. Todor Dutina posebno. On je i na poetskom mitingu u nikšićkoj gimnaziji histerično vrištao dok je tebinjski pjesnik Meho Baraković govorio svoje strofe. Putnici, gospoda ili bolje reći neka viša i otmjenija klasa, dame i oficiri reagovali su žestoko. Čulo se: "Ko? Vi pjesnici?” Vitomir se na te primjedbe nije osvrtao. 

 

U Trebinje smo stigli prije svanuća. Rano ujutro govorili smo stihove u nekoj sali u suterenu. Petoro mladih ljudi dočekali su nas oduševljeno. Prisna atmosfera. Niko se nije ośećao nelagodno zbog toga da tu nema više publike. Bota Gojković govorio je, njegovu, u to vrijeme čuvenu "Matematiku". Bio je odličan recitator. Vjerovali smo u njegov pjesnički put. Publika ga je voljela. On se kasnije negđe izgubio i nestao iz svijeta poezije.

 

Upravo tu u toj polumračnoj sali u Trebinju bio je moj prvi poetski nastup. Jedna pjesma. Pet stihova. Imao sam tremu. Čitanje i pojavljivanje pred publikom je veliki izazov. Uvijek se postavlja pitanje šta čitati i koje pjesme? Ponekad tako stvore se stihovi pred neki nastup. Reakcije publike veoma su važne za svakog pjesnika. Ljudi kao da se sašapću i o svakom interpretu donesu svoj sud. Mislim da je publiku nemoguće  prevariti.

 

Toga dana Vitomir Nikolić trebao se suočiti na sudu sa Mikijem Jevremovićem u Beogradu zbog pjesme "Slika sa periferije" koju je ovaj pjevač plagirao. Nosio je sudski poziv sa sobom. Bio je ogorčen i tu ogorčenost nije skrivao. Ostao je u Trebinju. A da li je otputovao za Beograd, ne znam. Kasnije nijesam imao priliku da se sretnem sa njim. Za mene bio i ostao pjesnik i svojim bićem, i svojim djelom. Iza sebe ostavio je knjige i pjesme koje se pamte.

 

IMPRESIJE O POEZIJI VITOMIRA NIKOLIĆA

 

Vitomir Nikolić (1934 - 1994) je bez sumnje najpoznatiji crnogorski pjesnik druge polovine XX vijeka. Njegove i Njegoševe stihove u Crnoj Gori tako često recituju i znaju napamet. Živio je u izuzetno teškim okolnostima. Umjesto škole "pohađao je Drugi svjetski rat." U ratnom vihoru 1941. godine umire njegova majka i familija se vraća iz Mostara u Nikšić. Za kratko vrijeme gubi oca i brata. Ostaje sam. Vraća se tokom rata kod tetke u Mostar, a potom ponovo u Nikšić gđe će dočekati oslobođenje. Mladost je proveo u domovima za ratnu siročad. Poslije navršenih 18. godina našao se na ulici. Spava na željezničkoj stanici u vagonima ili pod stepeništem. Pored svih nedaća pritiskala ga je i pratila bolest pluća. 

Bila su to vremena kada je opšte bilo važnije od ličnog. Osim garsonjere, za koju se pobrinula preśednica Sreskog komiteta Saveza komunista Vjera Kovačević, niko nije izašao u susret ovom mladom čovjeku. On će biti često u nesporazumima sa državnim organima, ili bolje rečeno sa lokalnom birokratijom. Ta elita znala je ponekad pjesniku i slobodu uzeti. Svojski se trudilia da ga progna iz Nikšića i rastavi od kruga njegovih prijatelja. Zbog takvih okolnosti Nikolić se 1969. godine seli u Podgoricu. Dobio je stalni posao u dnevniku "Pobjeda". 1991. godine dočekao je i drugi rat u svom životu. Nije htio podržati ratnohušačku politiku novinske organizacije u kojoj je radio. Digao je svoj glas protiv rata zbog čega će mu "Pobjeda" uručiti otkaz. Bile su to za pjesnika teške godine. U snu je umro 1994. godine. Ne mogu tvrditi da su ga zli dusi ubili, ali sigurno je da su dali nečasni prilog njegovoj smrti.

 

Sunce, hladno mi je

 

Ovaj stih ujedno je i naslov jedne knjige Vitomira Nikolića. To je i pjesnikov vapaj za životom koji su razumjeli samo pojedini čitaoci. Pjesnik će u gorkoj svakidašnjici stvoriti cijelu jednu hroniku "između nas i plavog neba" sa beskrajnom nježnošću za prostor, voljenu i ptice. Jeseni, zime i proljeća prepliću se drumovima sa vjetrovima i kišama. A ljeta kao da nije bilo u njegovom životu.  Ni topline. Ni kapi nježnosti da odnekud stigne. 

 

Kad pišem o Vitomiru Nikoliću, mislim na Crne glasnike Sestara Valjeha i stihove:

 

"U životu postoje udarci, tako jaki ... ne znam!

Jave se kao Božiji gnjev"

 

Mnogo jakih udaraca u životu i mnoge drame podnio je i prećutao Vitomir Nikolić. Prinuđen da se "zida i survava" uspio je da stvori čiste pjesme, kao da je bio u dosluhu sa bogovima. Motiv smrti često je prisutan u njegovim pjesmama. On je i u naslovu knjige "Sunce, hladno mi je". Smrt o kojoj pjeva nije daleka, ni buduća, nije ni ona koja se može zamisliti, nego je to smrt koja nadgleda pjesnika. On je prema njoj verbalno uzdržan i spokojan. I motiv ljubavi izuzetno je važan za Vitomira Nikolića. On ga u jednoj pjesmi postavlja kao moto življenja i kaže: Neka me ne bude kad budem prestao da volim. 

 

Pjesme Vitomira Nikolića su duboko humane sa izuzetnim ośećajem za svijet i život, nevolje i nepravde. Tanani slojevi jezika dali su njegovoj poeziji snažnu auru. Od običnih i svakidašnjih riječi Nikolić je stvarao pjesme težeći jednom savršenstvu. Verbalnim tkanjem vratio nam je i ostavio iskrenu, lijepu i trajnu poeziju.  

 

 

Vitomir Nikolić: Granada
Vitomir Nikolić: Granada

 

 

Noć sa Dubrovnikom

 

Svi smo u opsadi, ovih crnih dana,

sve nas podjednako, tuku moj Gosparu,

i s’ kopna i s’ mora – sa svih strana,

samo grmi: barut, barut, barut!

Ne poznajem nikog, sred dima i tmuše,

ali, ipak ćutim, ovu mržnju staru,

koju nikogović sipa, obezdušen,

na sve, što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo, vrijeme i meci,

a, naša je patnja, u suzi skrivenoj,

što je svojoj, mrtvoj dugujemo djeci,

kad budemo nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih, tragičnog Solina,

onog velegrada, krasnih sarkofaga,

što ga nakon dvije hiljade godina,

zatrpaše zemljom, pa ode bestraga.

Nije onda bilo, ni rata, ni flote,

ni pijane rulje, njihove i naše,

mogao se Solin, spasiti strahote,

mogao je, ali – ipak nije spašen.

A, šta tebe čeka Gospodine Grade,

u ovoj noći, bratske krvomutnje,

dok krvnici mirno, svoj posao rade?…

Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje.

Decembar, 1991.

    


Kommentar schreiben

Kommentare: 0