GRANADA

Izvešće jedno jutro mene sužnja

i prije no se dan razdani

ubiće me ni kriva ni dužna

izvan grada na pustoj poljani.

I ponoviće se sramna slika

već toliko puta ponovljena:

mrtav pjesnik pred četom vojnika

a okolo pjesma ponižena.

INSTRUKCIJA ZA JEDNU SLIKU

Prvo zamislite prapočetak,

dinosaure, mamute, oluje,

pa onda zamislite svog kosmatog pretka

kako se na riječ odlučuje.

 

Zamislite mu pri tom lice i oči,

pa zube, kosu i čelo nisko,

pa dočarajte kako mu se koči

očajno grlo netaknuto vriskom.

 

Pa zatim dodajte čitavoj slici

nijemu masu koja čeka

da čuje ime suncu, ptici...

Jeste li zamislili tog čovjeka?

 

Sad naslikajte kosmatog divljaka

sa glavom malo nagnutom u stranu

kako zažiže usred mraka

svjetlost do tada nikom znanu.

 

Pa opet zamislite sve ispočetka,

dinosaure, mamute, oluje,

i veličanstveni glas čovjeka

kako kroz prostor odjekuje.

INTIME

Noćas tako želim da me neko voli,

pregršt nečije nježnosti mi treba;

Noćas ću sve da zaboravim i prebolim

i da se vratim u naručje neba.

 

Ja sam bio kafanski i više ničiji,

i bio pust i prezren - neželjen ko grobar.

Noćas bih htio sebi - dječaku da ličim

i da mi opet kažu kako sam dobar.

BALADA

Mi smo beskućnici al' ne i ubice

i zašto nas se svak gnuša i boji

zašto širiš plave oči djevojčice 

kad prođemo jutrom kraj prozora tvojih.

 

Nismo mi s Marsa pali, živa bila,

ovakvi se dronjci ni gore ne nose,

pa kad otud nismo što bi se plašile

naših mutnih oči i prljave kose.

 

Mi smo ljudi ko i drugi ljudi

samo s mnogo više sreće zle,

ali zato mi imamo grudi

i široko srce za svakog i sve.

 

Mi smo beskućnici al' ne i ubice

i neka nas se niko ne gnuša i boji

nemoj širit plave oči djevojčice

kad prođemo opet kraj prozora tvojih.

PISMO MOJOJ UČITELJICI

Draga gospođo učiteljice,

ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

 

Sjetih se, znate, onih Vaših priča

punih ljubavi za ptice nevine i slabe

poslije kojih smo, zbog svake praćke

i kamička, klečali dugo iza table.

 

Ne zamjeram Vam – daleko bilo,

pa čak ni to što me vukoste za uši,

sve je to danas na svoj način milo

i prijatno je od toga u duši.

 

Ja se često sjetim tog vremena davnog

rata, zime, gladi, bodljivakve žice,

nije, bogme, tada bilo jednostavno

naučiti nekog da zavoli ptice.

 

Gospođo, to je, u najmanju ruku,

junaštvo dostojno poštovanja

učiti nekog ljubavi uz huku

jednog strašnog rata, jednog propadanja.

 

Hvala Vam, gospođo učiteljice,

i ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

MIR

Čudna me ponekad želja hvata

da kupim razglednicu i napišem:

"Dobro je: pošte rade, nema rata ..."

I ništa više.

ZABORAVITI SVE

Sve zaboraviti i kafanu

i pjesme i nesne i sve,

pa opet voljeti neku Anu

iz prve klupe petog C.

 

Pa opet sanjati negdje uz kišu

gladan i žedan, go i bos,

velike ljude koji pišu

i žarko željeti da budeš to.

 

Pa opet čitati Robinzona

i vjerovati u sve te priče,

pa opet biti divni siromah

koji sem srca nema ničeg.

PROLJEĆE

Stariji za tamu jeseni tmaste

i grublji za grubost ove zime prošle,

ja vam ovoga proljeća neću mahati, laste,

i neću vam reći toplo dobro došle.

 

Vrapcima ja moram, nježno kao otac

reći nešto lijepo u dan ovaj plavi,

vrapcima, tom sitnom grumenju života,

što je cvrkutalo zimus na mećavi,

 

dok ste vi negdje, ispod tuđeg neba

izvodile svoje igre vragolaste.

Ne, vaš mi cvrkut sad, zbilja, ne treba,

razmažene gospođice laste.

 

Oni su zimus zebli ispod streha,

oni su voljeli i golo ovo granje.

Moje poštovanje, vesela ruljo smijeha,

drugovi vrapci - moje duboko poštovanje.

ROĐENDAN

Rođendan...

Dvadeset i peta opomena

za dugujući život.

Već - dvadeset i peta!

Kako se ludo okreće ova matora planeta,

kao zaljubljena šiparica

blesava od sreće.

 

Okreći se ti samo, stara,

okreći, okreći...

Što se tiče mene

- ja ću samo da začepim uši,

pa i poslije stote opomene,

biću opet dužnik ravnodušni.

 

Ali da platim

- ne, nikako!

Rađe

odlazim iz ovog gnijezda.

 

Hej,

zaustavite planetu,

ja hoću da izađem,

idem u vječnu skitnju između zvijezda.

NOĆ SA DUBROVNIKOM 

Svi smo u opsadi, ovih crnih dana,

sve nas podjednako, tuku moj Gosparu,

i s’ kopna i s’ mora – sa svih strana,

samo grmi: barut, barut, barut!

Ne poznajem nikog, sred dima i tmuše,

ali, ipak ćutim, ovu mržnju staru,

koju nikogović sipa, obezdušen,

na sve, što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo, vrijeme i meci,

a, naša je patnja, u suzi skrivenoj,

što je svojoj, mrtvoj dugujemo djeci,

kad budemo nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih, tragičnog Solina,

onog velegrada, krasnih sarkofaga,

što ga nakon dvije hiljade godina,

zatrpaše zemljom, pa ode bestraga.

Nije onda bilo, ni rata, ni flote,

ni pijane rulje, njihove i naše,

mogao se Solin, spasiti strahote,

mogao je, ali – ipak nije spašen.

A, šta tebe čeka Gospodine Grade,

u ovoj noći, bratske krvomutnje,

dok krvnici mirno, svoj posao rade?…

Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje.

Decembar, 1991.    

 

SJEĆANJE NA VITOMIRA NIKOLIĆA

Vitomira Nikolića upoznao sam za mojih gimnazijskih dana u jednom malom bistrou u Nikšiću. Za stolom śedio je sam, nagnut nad novinama. I kasnije, na drugim mjestima, sretao sam ga u istoj pozi, kako čita. Śećam se jednog putovanja u Trebinje. Mislim da je to bilo 1967. Sa Vitom bio je Bota Gojković i nas dva-tri omladinca iz Nikšića koji smo u to vrijeme pokušavali pisati poeziju. U istom vagonu voza našli su se i mladi pjesnici iz Hercegovine koji su se dan ranije predstavili publici u  gimnaziji i malom teatru. Hercegovci su bili bučni. Todor Dutina posebno. On je i na poetskom mitingu u nikšićkoj gimnaziji histerično vrištao dok je tebinjski pjesnik Meho Baraković govorio svoje strofe. Putnici, gospoda ili bolje reći neka viša i otmjenija klasa, dame i oficiri reagovali su žestoko. Čulo se: "Ko? Vi pjesnici?” Vitomir se na te primjedbe nije osvrtao. 

 

U Trebinje smo stigli prije svanuća. Rano ujutro govorili smo stihove u nekoj sali u suterenu. Petoro mladih ljudi dočekali su nas oduševljeno. Prisna atmosfera. Niko se nije ośećao nelagodno zbog toga da tu nema više publike. Bota Gojković govorio je njegovu, u to vrijeme čuvenu "Matematiku". Bio je odličan recitator. Vjerovali smo u njegov pjesnički put. Publika ga je voljela. On se kasnije negđe izgubio i nestao iz svijeta poezije.

 

Upravo tu u toj polumračnoj sali u Trebinju bio je moj prvi poetski nastup. Jedna pjesma. Pet stihova. Imao sam tremu. Čitanje i pojavljivanje pred publikom je veliki izazov. Uvijek se postavlja pitanje šta čitati? Ponekad tako stvore se stihovi pred neki nastup. Reakcije publike veoma su važne za svakog pjesnika. Ljudi kao da se sašapću i o svakom interpretu donesu svoj sud. Mislim da je publiku nemoguće  prevariti.

 

Toga dana Vitomir Nikolić trebao se suočiti na sudu sa pjevačem Mikijem Jevremovićem u Beogradu zbog pjesme "Slika sa periferije" koju je ovaj plagirao. Nosio je sudski poziv sa sobom. Bio je ogorčen i tu ogorčenost nije skrivao. Ostao je u Trebinju. A da li je otputovao za Beograd, ne znam. Kasnije nijesam imao priliku da se sretnem sa njim. Za mene bio i ostao pjesnik i svojim bićem, i svojim djelom. Iza sebe ostavio je knjige i pjesme koje se pamte.

 

IMPRESIJE O POEZIJI VITOMIRA NIKOLIĆA

 

Vitomir Nikolić (1934 - 1994) je bez sumnje jedan od najpoznatijih crnogorskih pjesnika druge polovine XX vijeka. Njegove stihove tako često recituju i znaju napamet. Živio je u izuzetno teškim okolnostima. Umjesto škole pohađao je Drugi svjetski rat. U ratnom vihoru 1941. godine umire njegova majka i familija se vraća iz Mostara u Nikšić. Za kratko vrijeme gubi oca i brata. Ostaje sam. Vraća se tokom rata kod tetke u Mostar, a potom ponovo u Nikšić gđe će dočekati oslobođenje. Mladost je proveo u domovima za ratnu siročad. Poslije navršenih 18. godina našao se na ulici. Spava na željezničkoj stanici u vagonima ili pod stepeništem. Pored svih nedaća pritiskala ga je i pratila bolest pluća. 

Bila su to vremena kada je opšte bilo važnije od ličnog. Osim garsonjere, za koju se pobrinula preśednica Sreskog komiteta Saveza komunista Vjera Kovačević, skoro da niko nije izašao u susret ovom mladom čovjeku. On će biti često u nesporazumima sa državnim organima, ili bolje rečeno sa lokalnom birokratijom. Ta elita znala je ponekad pjesniku i slobodu uzeti. Svojski se trudilia da ga progna iz Nikšića i rastavi od kruga njegovih prijatelja. Zbog takvih okolnosti Nikolić se 1969. godine seli u Podgoricu. Dobio je stalni posao u dnevniku "Pobjeda". 1991. godine dočekao je i drugi rat u svom životu. Nije htio podržati ratnohušačku politiku novinske organizacije u kojoj je radio. Digao je svoj glas protiv rata zbog čega će mu "Pobjeda" uručiti otkaz. Bile su to za pjesnika teške godine. Umro je u snu 1994. godine. Ne mogu tvrditi da su ga zli dusi iz Pobjede ubili, ali sigurno je da su dali nečasni prilog njegovoj smrti.

 

Sunce, hladno mi je

 

Ovaj stih ujedno je i naslov jedne knjige Vitomira Nikolića. To je i pjesnikov vapaj za životom koji su razumjeli samo pojedini čitaoci. Pjesnik će u gorkoj svakidašnjici stvoriti cijelu jednu hroniku "između nas i plavog neba" sa beskrajnom nježnošću za prostor, voljenu i ptice. Jeseni, zime i proljeća prepliću se drumovima sa vjetrovima i kišama. A ljeta kao da nije bilo u njegovom životu.  Ni topline, ni kapi nježnosti da odnekud stigne. Kad pišem o Vitomiru Nikoliću, mislim na Crne glasnike peruanskog pjesnika Sesara Valjeha i stihove:

 

U životu postoje udarci, tako jaki ... ne znam!

Jave se kao Božiji gnjev.

 

Mnogo jakih udaraca u životu i mnoge drame podnio je i prećutao Vitomir Nikolić. Prinuđen da se zida i survava uspio je da stvori čiste pjesme, kao da je bio u dosluhu sa bogovima. Motiv smrti često je prisutan u njegovim pjesmama. On je sadžan i u naslovu knjige "Sunce, hladno mi je". Smrt o kojoj pjeva nije daleka, ni buduća, nije ni ona koja se može zamisliti, nego je to smrt koja nadgleda pjesnika. On je prema njoj verbalno uzdržan i spokojan. I motiv ljubavi izuzetno je važan za Vitomira Nikolića. On ga u jednoj pjesmi postavlja kao moto življenja i kaže: Neka me ne bude kad budem prestao da volim. 

 

Pjesme Vitomira Nikolića su duboko humane sa izuzetnim ośećajem za svijet i život, nevolje i nepravde. Tanani slojevi jezika dali su njegovoj poeziji snažnu auru. Od običnih i svakidašnjih riječi Nikolić je stvarao pjesme težeći jednom savršenstvu. Verbalnim tkanjem vratio nam je i ostavio iskrenu, lijepu i trajnu poeziju.  

MOMIR MIGOV DELIBAŠIĆ