Zapisi Fjodora Mihailoviča Dostojevskog po mnogo čemu interesantni su i važni, prije svega za čitaoce iz Crne Gore i sve druge koje interesuju odnosi izmedu istočne i zapadne hrišćanske civilizacije. Taj dio zapisa, koje ovdje donosim, preveo sam sa ruskog na crnogorski jezik. Za govornike ruskog jezika dodao sam i original iz sabranih djela Dostojevskog koji je objavila "Nauka" u dvadesetom tomu, 1980. godine.

Da, još jedna prepirka. Došlo se do te tačke da su naši slavenofili i zapadnjaci, uzeti u svom najčistijem stanju (avaj! oni i dalje postoje u čistom stanju, čak i u najčistijem, sa impulsima najfanatičnije isključivosti), iznenada su naišli na to i bili primorani da međusobno iznesu svoje mišljenje, da iznesu sve što je njihovo, i naravno, došlo je do svađe. Žurimo da ovaj novi sukob uvrstimo u našu hroniku: nije bez interesa.

Tačka gđe su se neprijatelji sukobili zove se Crnogorci. Poznato je da su ove godine, a i nedavno, Slaveni, uključujući i Crnogorce, vodili veliku bitku sa sultanom. Ni sada stvar nije završena. Crnogorci su djelovali svom snagom: borili su se kao očajnici, tukli sultanovu vojsku. Pa i njih su tukli. Štaviše, spaljivani su, opljačkani, obeščašćeni, silovani – jednom riječju, tretirani su na turski način. Ovđe je, kako to uvijek biva kod Slavena, u najodlučnijem trenutku izbio razdor oko Crnogoraca. Na kraju, i sada su, u veoma lošem stanju. Sve je polomljeno, spaljeno i uništeno. Naravno da im je bila potrebna pomoć. Ako ne ličnim učešcem, onda barem novcem. Ponekad je novac gotovo isto što i učešce. A kako nikad ne možemo skupiti novac ni za šta, onda smo, naravno, morali pomoći barem mrvicama. E, tu leži čast i slava za one koji su prvi otvorili pretplatu, ne bojeći se ovih mrvica i ne prezirući mrvice. Malo je ipak bolje nego ništa. Ali ako svi počnemo da budemo popustljivi, čekajući milione s neba, da nas, tako važnih ljudi, ne bude sramota da radimo tako težak posao, onda sa ovom računicom nikada nećemo viđeti ni rublju. Da ne preziremo i počnemo s mrvicama, a do miliona ćemo doći, ako ne sada, onda kasnije. Prvi korak je uvijek prva i najvažnija stvar. Kad bismo samo mogli upoznati društvo s tim, naviknuti ga, uvesti u običaje i pobuditi interesovanje...

Ali tu se dogodila nevolja. Čast prve inicijative pripada listu „Sovremennoe slovo“, a to je još veća čast jer je „Sovremennoe slovo“, po svemu sudeći, organ čistog zapadnjaštva, a ako zanemarimo neke činjenice, čak i fanatično zapadnjaštvo. Čak i "Dan", koji se iznenada pojavio nakon tromjesečne pauze, bio je iznenađen podvigom "Sovremennog slova". Nije očekivao da će uspješno objaviti pretplatu za Crnogorce! Poznato je da je "Dan" iznenada stao u ljeto na svom 34. broju. Svi smo mi, mislim, sva literatura, iskreno žalili zbog toga, prvo, načelno, a drugo, bilo nam je žao "Dana": jer to je bila dobra publikacija, koju su objavili ljudi odani stvari, nesebično i iskreno, iskreno i jasno iznoseći svoja uvjerenja. A jasno izraziti znači imati najveće povjerenje u svoja uvjerenja. Iako smo se u našem časopisu povremeno doticali "Dana", oduvijek smo vjerovali u iskrenost i poštenje izdavača "Dana", i po tome se razlikujemo od "Sovremennog slova", koje je u štampi priznalo da do izvesne činjenice nije u potpunosti vjerovalo u iskrenost i poštenje izdavača "Dana" u njegovim uvjerenjima. Uredništvo poput "Dana" ne može se sumnjičiti za neiskrenost. Poštujemo ga, iako se još, recimo, ne možemo bez smijeha priśetiti čak ni prijedloga „Dana“ o mogućnosti da glavni tužilac Svetog Sinoda bude iz reda Jevreja. (Mislimo da se čitaoci śećaju ovog fantastičnog jevrejskog glavnog tužioca. Pitanje je bilo oko izjednačavanja prava Jevreja i Rusa u Rusiji. „Ako postoji jednakost prava, onda će se možda još jedan Jevrejin popeti do ranga glavnog tužioca Sinoda. Pa, šta je onda sa "Biće s nama", uzviknuo je "Dan" i zaključio iz mogućnosti ovog glavnog tužioca da je nemoguće dati određena prava Jevrejima! Ali ovakvi susreti našeg časopisa sa "Danom" nimalo ne mogu poljuljati naše lično poštovanje! za to. Dakle, pređimo na posao. Upravo je izašao ažurirani „Dan“, a u svom prvom 35. broju sa brutalnom slavom za  „Sovremennoe slovo“ u vezi sa pretplatom za Crnogorce. Istina, “Sovremennoe slovo” je vrijeđalo slavenofile i prije toga, nego što je prvi put objavljena pretplata. Ali čini nam se da je ovđe u dijelu „Dana“, pored negodovanja, bilo i malo ljubomore na „Sovremennoe slovo“: „Zašto ste, kažu, prvi počeli vi sa pretplatom, a ne mi, slavenofili , pravi prijatelji Slavena? Otkrili smo ih, izmislili smo ih, čak smo i sa Slavenima svima dosadili, dakle, čast nam i slava! Osim ove lične ljubomore, svakako je postojala i druga, plemenitija ljubomora, odnosno ljubomora na uvjerenja: „Šta! zar neopranim, nečistim zapadnim rukama, čak i dodirnuti tako nešto!” itd. itd. “Dan” nije mogao a da ne pohvali djelo: to je ipak bilo jako dobro, a i Crnogorci bi nešto dobili; ali ono što nervira je to što „Sovremennoe Slovo“ ovako ne gleda na stvar! Bez poštovanja, bez poštovanja prema uzvišenim predmetima, pa čak i da zabijete nos u kalašni rov! Oni pomažu Crnogorcima, ali ne što su Crnogorci i pravoslavni Slaveni, naša rođena braća, naša krv, koja će se stopiti sa ruskom zemljom, već samo zato što su ugroženi i za nezavisnost. Podržavaju svoje, bore se za slobodu, za načelo nezavisnosti. I naposljetku se pokazalo da su se oba protivnika složila u svojim ośećanjima oko istog dobrog djela, i složivši se, obadva su se odmah naljutila jeden na drugog za ovo isto dobro djelo, i skoro se postiđeli. U najmanju ruku, određene rezerve i opravdanja u drugim slučajevima i u drugim postupcima znače, po našem mišljenju, skoro da se stidim ovih postupaka. I nastala je pretkomična slika. Ne možemo a da ne zamislimo lično: na jednoj strani stoji "Dan", na drugoj  – "Sovremenoe slovo", a u sredini su Crnogorci. "Dan" i "Sovremenoe slovo" su toliko ljuti da se Crnogorci čak i plaše.

— Evo vam, Crnogorci! — kaže "Dan". —primite,  Hrista boga radi, za bijedu, po bratski. Mnogo vas volimo. Vi se, međutim, śetite zašto vas volimo, nikako ne zaboravite: upravo zato što ste vi Crnogorci, a ne samo neki drugi ljudi koji brane svoju nezavisnost. Mi uopšte nismo kao "Sovremennoe Slovo", koje vas voli samo zbog ovoga. To znači da vas uopšte ne voli, jer voli samo apstraktno, voli u vama samo ljude koji brane princip nezavisnosti. (Kakvo iznenađenje!) Naravno, odbrana nezavisnosti je dobra stvar. Slažemo se sa ovim i veoma smo sretni zbog vas što imate takav duh. Ali zamislite, recimo da niste bili Crnogorci, odnosno braća Slaveni sa kojima se moramo vremenom spojiti u jedno (šta god „Sovremenoe slovo“ kaže, „Dan“ nastavi, biće!). Pa, što bi nam onda to značilo? Tamo bi jednostavno bilo ljudi koji brane svoju nezavisnost i ništa više. Možda bismo vas i tada hvalili (doduše samo da niste Njemci), ali da se bacite, kao što vam se sada bacamo, da se izvučete iz kože — bez jutra! niko to ne bi uradio. Što nas je briga za druge ljude! Ometanje! Ovo ostavljamo "Sovremennom slovu". Vjerujte mi, Crnogorci, da je „Sovremennoe Slovo“ takve novine, takve novine koje već…

— Crnogorci! — prekida ga "Sovremennoe slovo", — ne slušajte "Dan": on je fanatik, on vas kvari. Evo, uzmite! To je sve što smo mogli prikupiti od pretplate. Molim vas, bez zahvale. U suštini, nije nam mnogo stalo do vas. Stalo nam je do principa, principa koji nam je drag, principa koji branite; Upamtite: mi vam pomažemo kao narod koji brani princip nacionalnosti, i što je najvažnije, nezavisnost, a nikako kao Crnogorce. Čak i u ovom slučaju (pošto smo krenuli u ovaj okršaj sa ovim ludim „Danom“) čak je i šteta što ste Crnogorci. Čak je i malo neugodno. Čak i da ste crnci, izgledalo bi bolje. Nije nas briga da li ste vi crnci, ili; zapamtite ovo. Mi cijenimo princip, princip, princip! Pa, naravno, rasa... Pa, tu je i činjenica da ste vi, da tako kažem, posrednici između nas i Evrope... {“Sovremennoe Slovo”, br. 86, članak “Oživljavanje 'dana'” .

} Jednom riječju, nismo još sasvim skontali, da ste vi posrednici, pa ćete i ostati tamo posrednici... Sve su to, naravno, gluposti... Ali morali smo nešto da kažemo ovaj... ljubičasti Vizantinac... ima "Dan"... Ah, da vi (bar za ovu priliku!) nijeste Crnogorci, nego neki Švajcarci, Tirolci, Baden-Badenci, Englezi! Međutim, nije nas briga; princip je glavna stvar! Zašto odlagati? Brzo se civilizujte! Šaljite svoju  đecu u Evropu da uče. Mi, naravno, snažno podržavamo princip nacionalnosti. Ali zar je zaista moguće misliti da se nacionalnost sastoji od rase, vjere, jezika, narodnih običaja, istorije itd. Tako može suditi samo "Dan". Nacionalnost je, po našem mišljenju... to je Evropa; ovo treba da bude isto kao i sve ostalo, tako da nema posebnosti ni u čemu, i naravno, evropska sloboda, evropski napredak, odnosno, nije jednostavano, prirodni napredak, već evropski. Slušaj, Evropljanin! I neka bude evropska sloboda! Eh-eh! Da ste samo ranije postali milordovi, bilo bi to veličanstveno! Napustite vaše planine... Ali stvarno: samo ih poravnajte i to bi bio kraj; Pa, što vam trebaju? Istina, ima planina u Švicarskoj, a možda i u Tirolu... Ali ovo je karakteristika, ovo je stigma; to koči panevropski razvoj. Princip, princip, princip prvo! Da ste milordovi, Katkov bi vas hvalio. Ali laskavo je kada vas Katkov hvali, zar ne? I on je Evropljanin... Pa, dobro, ne mrštite se, nemojte to shvatiti kao šalu o Katkovu; Mi samo... Zaista, stvarno, stvarno, šteta što ste Crnogorci! Čak je i dosadno! Čak i samo za inat ovom "Danu"... dovraga!

Crnogorci stoje zamišljeni, otvorenih usta i raširenih ruku, pa ih je čak i stid. Prije "Dana" još me nije toliko sramota. „Istina je“, misle oni, „da smo mi narod koji brani svoju nezavisnost; Ne može se sakriti, ali mi smo Crnogorci; a ovo iskupljuje sve. Pa, što se tiče "Sovremenog slova“, zaista se stidim. Ovdje “Crnogorci” ništa ne kupuju. Istina je da smo mi zaista narod koji brani princip nezavisnosti, ali šta ćeš od nacionalnosti! Ne možeš je sakriti, ne možeš je zakopati: kako god je umotao, i dalje je crnogorska. Eh-eh! Bolje bi se borili kod kuće, a onda bi nam došli potpuno spremni! Bilo bi bolje! A zovu se i braća! Samo se vuku u različitim smjerovima. "Oh, vi ste potpuno van reda!"

Naravno, Crnogorci su se mogli delikatnije izraziti i ne bi rekli: „Ma daj!“ od prvog puta. Oni su još uvijek grub, neotesan narod i nisu navikli na evropsku razmetljivost naše peterburške književnosti i naših civilizovanih publikacija. Još nisu prenijeli, uz označavanje vlastitih imena, takve savjete, na primjer, da, kažu, savjetujemo gospodinu Razinu da ne raste tako visok, savjetujemo gospodinu Bestužev-Rjuminu da se namaže mašću za kotače nakon kupanja, ili takve, na primjer, dosjetke da gospodin Vodovozov treba da nosi vodu. Oni još nijesu ispravno koristili u štampi takve štampane zamjerke kao što je, na primjer, onaj koji je citiran u The Economistu i upućen jednom od njegovih zaposlenika: „Ako se ružnoća odgovora pripisuje abnormalnosti autorovih moždanih funkcija, onda patološki sastav je blizak idiotizmu, da naš Baškir nije učio od mule za bakrene novčiće; ljude bi s takvom logikom slali u duševnu bolnicu. Baškir iz Belebeja možda; da bi se opametio, trebao se okrenuti ne štampanoj riječi, već drugim... osjetljivijim sredstvima, itd.

Sve, ovo će ostati samo spomenik epohi našeg peterburškog evropejstva, eri u kojoj je „Sovremennoe slovo” zameralo „Danu” što ga popularno psuje, a kao primer je ukazivalo na „Journal des Débats”. dobrih manira. “Šta će Evropljani reći o nama?” A da li se tako psuju, na primjer, u “de Deba”? Iz naših evropskih i civilizovanih novina „Sovremennoe slovo” je, naravno, moglo naučiti da se i na nenarodni način može psovati na način na koji ni narod ponekad nije ni sanjao. A u Parizu, iako ne psuju kao mi sada, psuju na svoj način, čak i bolji od našeg, a osim toga, tamo u novinama, čak i bez psovki, ponekad napišu stvari koje bi razboljele svaku pristojnu osobu. Ali, uzgred, kakve veze ima šta Crnogorci kažu? Šta nas briga za parišku prepisku? Imamo svoje stvari da radimo...

Moj vlastiti posao, i mnogo toga! Zašto, zašto, molim vas, recite mi, da dobrovoljno vezujemo ruke teoretiziranjem i isključivošću? Kakvi okorjeli starovjerci s obje strane! Obje publikacije su poštovane, ugledne i, što je najbolje, korisne; i tako je među njima takav nered — oprostite na izrazu, ali ovo je mentalni nered i ništa više. “Ja, kažu, volim čovjeka bez kože, a volim kožu bez čovjeka” itd, itd. A kakva je potreba društvu za sve ovo, pomislite samo! Naravno, ne možete objasniti zapadnjačku izuzetnost ničim. Samo će vas prekoriti zbog toga, i ništa više. Sa slavenofilima je takođe nemoguće raspravljati u ovom smislu, to je kao da gazite po vodi. Ne zamjeramo im sada značenje ovih drevnih teorija. Vjerujemo da će ove dvije najnaivnije i najnevinije teorije današnjeg svijeta konačno umrijeti same od sebe, kao dvije oronule babe, gunđajuci pred mladim plemenom, pred svježom nacionalnom snagom u koju još uvijek ne veruju i koju, iz navike, još uvek sve bake tretiraju kao maloletnu decu. Ne, ne plašimo se sada ovih teorija, u ovom slučaju, ali nam je loš primjer bio neprijatan. Nešto se desilo, pa bar ova pretplata (bilo mala ili velika stvar, sve je isto), i odmah nastaje razdor, odmah treba povući društvo u raznim pravcima, odmah su tu teorije gđe bi trebalo ujedinite se još jače... 

Članci i bilješke 1862-1865