«Mijenjao se jezik i mi zajedno s njim.»  Česlav Miloš

Poezija se može posmatrati kao pokušaj dijaloga sa ljudima ili kao saučesništvo sa zbivanjima koja prate čovjeka. Ona je samo odbljesak stvarnosti jednoga svijeta. To je Lorkina vatra u rukama, Pazova podzemna žudnja, san u kojem snijeva svijet i njegova vatrena istina. Rađa se iz mikrokosmosa. Izrasta iz jedne riječi. Vjerujem da je nastala uporedo sa magijom.

Stvaranje poezije ozbiljna je, svečana, vesela i čak opasna igra. Ta smjena riječi čini me srećnim kad uspijem, osjećaje i misli, da pretvorim u poetske slike i poredam grozdove riječi koje dišu živim govorom, a koje su stanju da nešto bude i pokrenu u ljudima. 

Snaga i ljepota jedne poetske tvorevine zavise prije svega od jezika, poretka zvukova, nivoa značenja i spoljašnjih dimenzija, odnosno njene aure. Pjesma, već napisana, kao ptica leti u svijet. Svi njeni putevi su otvoreni. Ona stremi nekom cilju. U tom letu može da zaluta, da se izgubi i sasvim nestane. Njena sudbina je neizvjesna. 

Pjesnik sa svojim riječima traga za poetskim srodnicima i dvojnicima, nastojeći da im se približi i privoli ih da pjevaju zajedno. Hoće li uspjeti da ih pronađe zavisi od vitalnosti njegove riječi i od njene sugestivne moći. Hoće li muza pred kojom kleči i moli se, izaći pjesniku u susret i pomoći mu da nađe to mnoštvo, taj veliki hor koji će da ga prati, odlučuje njegov glas u djelu koje je stvorio. Poput mitskog Orfeja on svojim pjevanjem želi da pokrene živi svijet i da se sjedini sa njim.

Daleko od domovine opstajao je moj jezik. Oslanjao sam se na moju skromnu biblioteku, na knjige i novine, na društvo mrtvih pjesnika, na boravke u domovini i susrete sa ljudima. Nakon decenija i decenija bilo je jasno da jezik izmiče, da se neprimjetno i možda nepovratno udaljava. Te dimenzije koje nijesam slutio i nijesam znao da postoje, neodređene i nejasnih granica, iznjedrilo je vrijeme. Ostalo je to što je ostalo. Možda odjeci, samo odjeci jezika moje rodne grude. 

Vjerujem da će moje pjesme biti interesantne čitaocima. Ona spaja ljude, prostore i vremena. A to što sam, možda i previše, prizivao Homera, Ovida, Dantea, Njegoša, Borhesa i druge, bilo je iz očajanja, jer “čovječanstvo je ludo” (Česlav Miloš).. Ali to je dio moga bića i slučajnosti koje su našle mjesto u mojim pjesmama.  

       Momir Migov Delibašić