O,  ti bićem beskonačni

bez početka i bez kraja!

Početak si sam osnova

i kraj svega u tebe je.

Ti, dubino neizmjerna,

ti, visoto nedolećna,

ti si śajnost svoju skrio

mlogostručnim pokrivalom

veličanstva i prostranstva,

te se ne daš da te vidi

oko duše najumnije,

nit' um sebe voobrazi,

no tek počne o teb' mislit,

zanese se u beskrajnost

sve s višega k višem odeć,

leteć želno da te vidi

ili śenku barem tvoju.

Al' zaludu njemu muka,

po prostoru tumaranje,

kada si ga ti stvorio

kratkovidno i slijepo,

da u tebe ne pogleda,

no se natrag mora vratit

u ćeskotnom svome hramu

zanešeno, utruđeno.

veličinom začuđeno.

Pogledam li tečnost stvarih,

pogledam li svjetlost sunca,

pogledam li śajnost, hitrost

milionah gornjeg svoda, -

sve to mene udivljava,

tebe kaže svemoguća,

i duša me tvoja mala

više svega uzvišava,

tebe što si više svijeh

tvojom r'ječju svu stvar krećeš, -

bog si uma, duše moje.

Koliko je daljnost tvoja

od kratkoga uma ljudskog,

svekolike umne glave

što su dosad na sv'jet bile

i posada te se rode

da u jedno pero sliju

silu mislih najvišijeh,

ne bi znale čerte povuć

niti r'ječi upisati

o tvojemu veličastvu.

Ah, ti stvari previsoka,

jer si mene takvog dala

kratkovidna i malena?

I čemu sam ja podoban?

Ja se nadam nešto tvoje

da u dušu moju śaje;

neizvjestan, al' se gordim

što sa tobom svojstvo imam.

No i bilo štogođ malo,

to se može upodobit,

spram śajnosti tvoje velje,

premalojzi iskri ognja

koja pođe tamom lećet

od ognjenog okeana,

dok se opet k njemu vrati.

Ti s' okean beskonečni,

a ja plovac bez vesalah.

Misli su mi bura jaka;

sa mnom čine valovanje,

nagone me napr'jed plivat,

žele štogođ vidijeti.

No kako ću vodom odit

kad u ruke vesla nejmam,

već sam dužan stojat tužan

u smrtnome čamcu malom

na sredinu okeana

dok s' prevrati čamac isti

i okean mene proždre?

Ja se zemlje car nazivam,

ja se gordim i ponosim

jer vrh svega zemnog vladam;

ja s prirodom često ratim,

pobjeđavam tresk gromovah,

pobjeđavam zuk vjetrovah

i sinjega ljutost mora.

Ja umnima letim krilma

oko sunca i planetah,

znadem njinu veličinu,

znadem njina krug tečenja,

njinu svjetlost i bistrotu;

ja nad ljutim lafom, tigrom

i nad svijem životnima

mora, zemlje i vozduha

vladam umom i carujem, -

sve s' to mene pokorava,

sve mi s' klanja i služi me.

Kud goda se ja obratim,

veličastvo svud ti vidim;

pogledam li kita, slona,

pogledam li mravca, muhu,

pogledam li ravna polja,

raznim cv'jećem nakićena,

pogledam li gorde gore

u zelenost obučene

ili cv'jetak jedva vidni, -

svud te vidim svemoguća.

Najmanji te cv'jetak slavi

ka najvišeg svjetlost sunca.

No, ah, tvorče, što sam smrtni

ja u sravnost tvoje sile,

tvog mogućstva, veličastva?

Mogu li se živ pokazat,

sprama tvoje veličine?

Ti, koji si premudrošću

u prostranstvu vozdušnome

sozda sv'jetah milione

i sve jednog s drugim sveza

tvojim lancem nevidimim

i svakome život dao,

te uredno svoj tok čine,

jedan drugom svjetlost daju, -

ko se ravnit s tobom može?

Ja li smrtni da se ravnim

sprama tvorca besmertnoga?

Ja li tebe da s' podobim,

teb', koji si sama vječnost,

spram koje se jedva mogu

ja pokazat da sam bio

i na sv'jet se pojavljao?

Ti, božestvo previsoko,

koje živiš u prostoru,

nad prostorom, pod prostorom,

u svijetlim planetama,

u zrakama śajna sunca

i u svaku malu stvarcu

nam vidimu, nevidimu,

ti svačemu život daješ

nevidimom tvojom silom.

No ko će te opisati,

ko li umom obuzeti?

Um si kratak dalo čojku,

ne može te ni nazreti,

akamoli vidijeti,

već um leti čojka slijep

po prostoru beskrajnome

tražeć sv'jetlo po tavnini

kako sova u mrak noćni.

Al' ja više sile nemam

da izbliže tebe vidim,

već iz stvarih vidimijeh

svoritelja njina slavit

i s čudenjem velikijem

dušom, srcem tebe vikat:

"Ti si car moj i sveg drugog,

kojega je ruka vrgla

temelj svemu vidimome

i u koga ruku stoji

konac iste veličine!

Tebe slava beskonačna,

tebe časti prekovječne,

tebe fala, ka svemoćnu,

neka bude i biti će

dok je sv'jeta i naroda!"

1833.g.

 

PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ