Na rubu pustinje

Na Uskrs, čim svanu, iznenadi nas snijeg

i panika obuze: nećemo stati nogom

na Veliki Zid.

Tamo u planinama, gđe vlada led i tišina,

putevi su zavijani, a mi imamo cilj.

Oko deset i tridest, na svoju ruku,

otperjasmo taksijem iz megalopolisa

penjući se sve više visinama i nebu.

Kad odjednom pred nama zid

što prostor predvaja vijugavo

i kamile, u podnožju, sa zobnicama, 

tu, daleko od Arabije,

i dalje od Libije i Maroka.

Kasnije čuo sam razgovor

da pustinje stoje u vezi:

tako da jedan krak Sahare

ide skoro preko cijele Azije.

Jezdeći po pijesku i putevima svile

sigli su ovamo skupa pustolovi, kao mi,

proroci, trgovci i kamile.

Putevi harmonije 

Na Zabranjeni grad jurili smo

kroz snijeg kasni, martovski,

vodiča sa zastavicom gubili smo,

slali ga dovraga bremenom psovki.

Prostorom i trenom tim opijeni

napredovali smo kao da vuče nas

drevnim zdanjima duh skriveni,

kao da čujemo negdje carev glas.

Zamisli nekada tu utrina bila je,

te neimare i krute okolnosti

i iskorak na putu harmonije, 

to mnoštvo i trijumf umjetnosti.

Sačuvaj ovo za vječnost, ako je ima

i oči neke žedne za svjetovima.

Nama smrtnima zerica sreće treba

kao sjaj večernji zvjezdanoga neba.

Tan Yan

Tan Yan,

djevojka iz Pekinga,

ostavi čudan zapis u meni

veliki kao knjiga,

pa se sjećam kose

što se crnosvileni

i mostova

na Jeniseju i Leni.

O putevi svjetski,

susreti nebeski,

palate zlatne,

zašto me tražite,

u snove ulazite,

budite ljepotom

i u nespokoj bacate

da venem

kad pomislim

na rastojanja

između Tan Zan i mene.

Deveti oltar

Plato veličastven,

lica radoznala,

krugovi, redovi;

zanosno uskačem

u  centar svijeta careva,

udarcem dlan o dlan

i tri put nogom,

potom tišina,

osluškivanje 

i mogući kontakt

s nebom - minut -

ne mnogo manje,

pa korak naprijed

uz smijeh sveopšti,

dobri - jezik tajni.