Potomak

Ne postoje prađedovski portreti,

rodoslova ne zapisa nijedan sin,

i ne znam njine zavjete, zakletve,

njihova lica, duše, život njin.

No osjećam, u meni teče drevna,

skitalačka i nepokorna krv.

Iz sna me noćnoga budi gnjevno

i vodi me grijehu ne ustuknuv.

Možda mi je prababa tamnooka,

zgrabiv brzo šalvare i turban,

pobjegla usred noći duboke,

zanio je kakav strani, svijetli kan.

Od kopita je možda odzvanjala

podunavska ravan unedogled

i vjetar ih je oboje od kinžala

spasio zamećući brzo slijed.

Zato ja možda ne bih ni s čim

mijenjala ravnica neobuhvat,

konjski galop uz fijuke biča,

glas vjetrom povijen kao vlat.

Možda sam griješna i rđava,

možda ću negđe doživjeti slom —

ja sam samo tvoja kćerka prava,

majčice-zemljo, moje rodno tlo.

Veče

Na moj prag slazi večernjača rana.

Kroz zatvorena vrata prođe hlad:

brid sa dalekih i planinskih strana,

i dođe veče, neosjetno, sad.

I zgušnjava se tako sve od mraka

i srce i doma moga svaki kut,

pred kojim nema sad tvojih koraka —

što ne uspješe da poprave put.

Iz brojanica dana će se tako

iznizati sva teška zrna, zar?

A neutažen pogled još će lako

da traži leta ugašenu jar?

Sluh je napregnut — ko da čeka zvuke:

onaj u pola prekinuti zov.

Moje od tvojih otkinute, ruke

teške su sada ko željezni kov.

Imala ne bih miran dan, a s njime

ni jedne noći koja nosi mir:

kad uz njih ne bi bilo tvoje ime

i tvoga oka plavičasti vir.

Interieur

Ti me gledaš tako ljubavnički nježno,

riječ ti je tako i topla i odana.

Napolju zavija vijavica sniježno.

Ja te slušam u daljine zagledana.

Stižu neobični mirisi i mame

sa cvjetova iznad mene nadnesenih,

i napominju bez riječi, oni sami,

da su mi juče od tebe doneseni.

Ti si odan, vjeran i nježan sve više,

ti si neopozivo kraj mene zastȏ —

Oprosti smijeh moj nemaran i smišljen,

i moje žensko poneko lukavstvo.

Jer i ja volim ljubavlju iz priče —

beznadežnost, patnja i meni su znani,

i često se samo na prazno zaričem

da ne idem na sastanak zakazaani.

 Ali kad te začujem da se bližiš,

reklo bi se, nenadno, naglo probuđena,

tamo kroz drugi ulaz, da ne vidiš,

uteknem sva zbunjena, izgubljena.

I odlazim ka njemu pokorna

kao u mutnom hipnotisanom stanju.

I vraćam se ubijena i umorna,

ponižena u gorkom pokajanju.

Plavooka

Ej, ti sudbo meni dosuđena!

Majko moja, moja ljuta tugo!

Što da kažem, što da kažem drugo —

bilo je to pisano od boga . . .

Zar ja platno đeversko ne srezah,

zar nijesam mlada, bjela lika,

zar ja nemam stas ko jasika

i košulje pune teška veza?

Ne metem li dvorove široke

prije zore ružom rosnom kitim?

Ne pjevam li tanko, glasovito

na sijelu, niza zaseoke?

Zašto će mi oči trnjinice,

tamnosvile obrve i kose?

Nikad nije na njih obazro se.

Danas sam ga viđela kod strica,

gonio je do na pašnjak stoku.

Bješe lica ko vosak blijeda.

Nit mi reče štogođ ni pogleda.

Shvatila sam, da mi bude teže:

zaljubljen je on u plavooku

koja sinoć drugome pobježe.

Niko te zamijenio nije

Niko te ovde zameniti neće: 

prazna je tvoja stolica, tvoj kut. 

I u knjizi mi niko ne okreće 

strane — nedočitane ovaj put.

U letnje veče - nikoga uz mene 

da s praga gleda zvjezdani ekran. 

I nikog da se zadivljeno prene —

na buket, još u rano jutro bran.

Kad drhtim, nema kog da mi ogrne 

sada u topli šal ramena ta. 

U žezi — s vodom vitoškom što trne 

nikoga nježno čašu da mi da.

Opet godina za godinom mine 

i smjenjuju se sezone kraj nas.

Viju se bure, ruše se lavine,

grane krši čas plod, a snijeg čas...

I vidnog, da u domu opomene, 

ničeg od tebe u čas svekolik —

nit kakve stvari tvoje omiljene, 

niti u ramu na zidu tvoj lik.

Ogrćeš me tim zrakom što se vije, 

u mojoj krvi tvoje bilo vri —

niko te ovdje zamenio nije, 

u kući, gde još i ne uđe ti.

Elisaveta Bagrjana rođena je 29. aprila 1893. godine u činovničkoj porodici u Sofiji. Godinu dana provela je sa familijom u Tarnovu, gdje su nastale njene prve pjesme (1907-1908). Srednju školu završila je u Sofiji 1910. godine, nakon čega je godinu dana radila kao učiteljica u selu Aftane (danas Nedeljasko), gdje je stekla direktne utiske o životu bugarskog sela i seoske žene. Od 1911. do 1915. godine, Elisaveta Bagrjana studirala je slavensku filologiju na Univerzitetu u Sofiji. Godine 1915. dvije njene pjesme prvi put su štampane u časopisu Savremena misao.  Od 1915. do 1919. godine bila je nastavnica u srednjoj školi u Vraci i Ćustendilu. Godine 1921. vratila se u Sofiju i uključila se u književni život. Sarađivala je u Vjesniku na ženata, novinama Lik, u časopisima Savremennik, Zlatorog i drugima. Konačno se etablirala nakon objavljivanja svoje prve knjige Vječna i sveta (1927). Kasnije je sarađivala s listom Književni front, časopisima Iskustvo, Septembar, Plamen i drugima. Od 1952. godine članica je uredništva časopisa Septembar. Godine 1919. udala se za kapetana Ivana Šapkarjeva i rodila sina Ljubomira Šapkareva. Umrla je 23. marta 1991. godine u Sofiji, mjesec dana prije svog 98. rođendana.

DJELA

Vječna i sveta, 1927; Prava godina, 1931; Mornareva zvijezda, 1932; Ljudsko srce, 1936; Pet zvijezda, 1953; Izabrane pjesme, 1955; Izabrana djela, 1957; Od obale do obale, 1963; Izabrane pesme, 1964; Pjesme, 1968; Kontrapunkti, 1969; Izabrana poezija u 2 toma, 1973;

Svijetle sjenke, 1977; Na obali vremena, 1983; Vječna i sveta, antologija, 2002.