Istorija (ne samo srednjovjekovna) uči da se narod podvrgnut policijskim metodama unutra razara i gubi sposobnost za otpor. Čak i najbezobzirnija borba ljudi kad se bore licem u lice nije tako pogubna kao šapat, prisluškivanje, strah od susjeda i izdaja koja visi u vazduhu. Herbert, Varvarin u vrtu

Razmišljanje gospodina Kogita o iskupljenju

Nije trebalo da šalje sina

previše ih je mnogo vidjelo

sinovljeve probodene šake

njegovu običnu kožu

        to je bilo zapisano

        da bi nas pomirilo

        najgorim pomirenjem

previše mnogo nozdrva je

s uživanjem udisalo

iris njegovog straha

        nije se slobodno spuštati

        prenisko

        bratimiti se s krvlju

nije trebalo da šalje sina

bolje da je carovao

u baroknom dvorcu

od mramornih oblaka

na prestolu straha

sa žezlom smrti

Poruka gospodina Kogita

Idi kuda su i oni pošli do tamne crte

po zlatno runo ništavila po tvoju poslednju nagradu

idi uspravan sred onih što su na koljenima

sred okrenutih leđima i sagnanih u zemlju

spasen si ne zbog toga da bi živio

imaš malo vremena treba da svjedočiš

budi hrabar kad razum omanjuje budi hrabar

na kraju krajeva jedino se to računa

a tvoj bespomoćni Gnjev neka bude kao more

kad god čuješ glas ponižavanih i pretučenih

neka te ne napušta tvoj brat Prezir

prema žbirima dželatima kukavicama – oni će pobijediti

doći će na tvoj pogreb i s olakšanjem baciti grumen zemlje

a potkornjak će napisati tvoju uljepšanu biografiju

i ne praštaj jer nije u tvojoj moći

da praštaš u ime onih koji su izdali u zoru

čuvaj se ipak nepotrebne oholosti

posmatraj u ogledalu svoje ludačko lice

ponavljaj: pozvan sam – ali zar nije bilo boljih

čuvaj se hladnoće srca voli jutarnje izvore

bezimenu pticu zimski hrast

svjetlost na zidu veličanstvenost neba

njima ne treba tvoj topli dah

postoje da bi govorili: niko te neće utješiti

pazi – kada svjetlost na gorama da znak – ustani i idi

dok krv u grudima kotrlja tvoju mračnu zvijezdu

ponavljaj stare zaklinjalice čovječanstva bajke i legende

jer ćeš tako steći dobro koje se ne stiče

ponavljaj velike reijči ponavljaj ih uporno

kao oni što su išli kroz pustinju i propadali u pijesku

i nagradiće te onim što imaju pri ruci

batinom smijeha ubistvom na đubrištu

idi jer ćeš samo tako biti primljen u društvo hladnih

lobanja

u društvo svojih predaka: Gilgameša Hektora Rolanda

branitelja carstva bez granica i grada pepela

Fortinbrasova elegija

                                  Česlavu Milošu

Sada kad smo ostali sami kneže možemo da 

razgovaramo kao čovjek s čovjekom

iako ležiš na stepenicama i vidiš koliko i mrtav mrav

to znači crno sunce slomljenih zraka.

Nikad nijesam mogao da mislim bez osmijeha o

tvojim rukama

i sada kad leže na kamenju kao oborena gnijezda

nesposobne su kao nekad. To je zapravo kraj.

Ruke leže posebno. Špada leži posebno. Posebno 

glava i noge viteza u mekim cipelama.

Pogreb ćeš imati vojnički mada vojnik nijesi bio

to je jedini obred u koji se malo razumijem

neće biti sveća ni opijela biće fitilji i grmljavina

crno platno na kaldrmi šllemovi potkovane čizme

artiljerijski konji doboši doboši znam ništa lijepo

to će biti moj manevar pred preuzimanjem vlasti

treba grad ščepati za vrat i malo ga prodrmati.

Ovako ili onako morao si da pogineš Hamlete

nijesi bio za život

vjerovao si u kristalne pojmove a ne u ljudsku glinu

živio si u stalnom grču kao u snu lovio si himere

požudno si grizao zrak i odmah povraćao

ništa nijesi umio ljudski nijesi umio čak ni da dišeš.

Sad imaš mir Hamlete učinio si svoje

i imaš mir. Ostalo nije ćutanje nego preostaje meni

izabrao si lakši dio efektan potez

ali šta je junačka smrt u poređenju s vječnim

bdjenjem

s hladnom jabukom u ruci na visokoj stolici

s pogledom na mravinjak i brojčanik časovnika.

Zbogom kneže čeka me projekt kanalizacije

i dekret o prostitutkama i prosjacima

moram takođe da izmislim bolji sistem zatvora

jer kao što si dobro zapazio Danska je zatvor

odlazim svojim poslovima Noćas će se rodit 

zvijezda Hamlet. Nikad se nećemo sresti

ono što poslije mene ostane neće biti predmet

tragedije.

Nije nam dato ni da se pozdravljamo ni da se

opraštamo živimo na arhipelazima

a ova voda ove riječi – što one mogu što mogu

kneže.

Izvještaj iz opsjednutoga grada

Previše star da bih nosio oružje i borio se kao drugi — 

određena mi je milost poslednja uloga hroničara

zapisujem — ne zna se za koga – istoriju opsade

treba da budem tačan ali ne znam kad je počela najezda

prije dvjesta godina u decembru septembru možda juče u osvit

svi ovdje boluju od gubitka osjećanja vremena

ostalo nam je samo mjesto vezanost za mjesto

još držimo ruševine hramova priviđenja vrtova i kuća

ako izgubimo ruševine neće preostati ništa

pišem onako kako mogu u ritmu beskrajnih neđelja

poneđenik: prodavnice prazne prometna jedinica postao je pacov

utornik: gradonačelnika ubili neznani izazivači

srijeda: razgovori o primirju neprijatelj internirao poslanike

ne znamo njihova mjesta boravka to znači mjesta pogubljenja

četvrtak: posle burnog sastanka odbačen većinom glasova

predlog trgovaca začinima za bezuslovnu kapitulaciju

petak: početak kuge

subota: izvršio samoubistvo N. N. nesalomljivi branitelj

neđelja: nema vode odbili smo

napad na istočnu kapiju zvanu Kapija Saveza

znam monotono je sve to nikog neće moći da uzbudi

izbjegavam komentare osjećanja držim na uzdi

pišem o činjenicama

kažu da samo njih cijene na stranim tržištima

ali s izvjesnim ponosom želim da javim svijetu

da smo zahvaljujući ratu odgajili novu vrstu đece

naša đeca ne vole bajke igraju se ubijanja

na javi i u snu snijevaju o supi hljebu i kosti

baš kao psi i mačke

uveče volim da lutam po krajnjim djelovima Grada

duž granica naše nesigurne slobode

gledam odozgo na bezbrojnu vojsku na njene vatre

slušam hučno bubnjanje i varvarsku vrisku

zaista je neshvatljivo što se Grad još brani

opsada traje dugo neprijatelji moraju da se smjenjuju

ništa ih ne vezuje sem želje da nâs unište

Goti Tatari Švedi Carevi odredi pukovi Preobraženja Gospodnjeg

ko bi ih pobrojao

boje zastava mijenjaju se kao šuma na vidiku

od nježne ptičje boje u proljeće preko zelene i crvene

do zimske sasvim crne

tako uveče oslobođen od činjenica mogu da razmislim

o stvarima davnim dalekim na primjer o našim

saveznicima preko mora znam iskreno s nama saosjećaju

šalju brašno vreće ohrabrenja mast i dobre savjete

čak i ne znaju da su nas njihovi očevi izdali

bili su naši saveznici u doba prve Apokalipse

sinovi nijesu krivi zaslužuju zahvalnost pa smo i zahvalni

nijesu doživjeli opsadu dugu kao vječnost

oni koje je pogodila nesreća uvijek su usamljeni

branioci Dalaj-Lame Kurdi avganistanski gorštaci

sada kad pišem ove riječi pristalice smirenja

stekle su izvjesnu prevagu nad strankom nepokolebljivih

obično kolebanje raspoloženja sudbina se još koleba

groblja rastu smanjuje se broj branilaca

ali odbrana traje i trajaće do kraja

i ako Grad padne a preostane jedan

on će nositi Grad u sebi putovima izgnanstva

on će biti Grad

gledamo u lice gladi u lice vatre lice smrti

najgore je od svih — lice izdaje

i samo su naši snovi ostali neponiženi

1982.

Ubice kraljeva

Kako tvrdi Režis svi su slični kao blizanci

Ravajak i Princip Kleman i Kaserio

najčešće potiču iz porodica padavičara i samoubica

sami su ipak zdravi znači prosječni

obično mladi vrlo mladi i takvi ostaju vječito

njihova samoća mjesecima godinama oštre svoje noževe

i u šumi van grada uče da gađaju pomno

razrađuju napad vrijedni su sami i vrlo pošteni

majci daju skromnu zaradu izdržavaju braću i sestre ne piju

nemaju djevojaka ni prijatelja

poslije atentata predaju se bez otpora

hrabro podnose mučenja ne mole za milost

odbacuju tobožnje saradnike koje im podmeće istraga

nije bilo zavjere zaista su bili sami

njihova neljudska iskrenost i prostota

razbješnjava sudije branioce javnost željnu senzacije

one koji duše otpremaju na onaj svet

zadivljuje mir ovih osuđenika u poslednjem času

mir nedostatak gnjeva žaljenja čak ni mržnje

gotovo ozarenost

čeprkalo se stoga po mozgovima

mjerilo srce sečena jetra nisu otkrivena ipak

nikakva odstupanja od normale

nijedan od njih nije uspeo da promijeni tok istorije

ali s koljena na koljeno prenosi se mračno predanje

stoga su dostojne razmišljanja te male ruke

male ruke u kojima drhti sigurnost udarca

Zbignjev Herbert smatra da čovjek u sebi nosi urođenu potrebu za poezijom, ili, kako on kaže - "iracionalnu česticu" - potrebe za poezijom, i potrebe za onim što su naši preci nazivali Bogom, a za što mi, njihovi potomci, tražimo novo ime. 

Upitan u jednoj prilici da li vjeruje u funkciju poezije u današnjem svijetu odgovorio je sasvim odlučno. "Da ne vjerujem izgubio bih posao. Prestao bih da pišem". Petar Vujičić

Zbignjev Herbert, poljski pjesnik, dramaturg i esejista rođen je 29 oktobra 1924. godine u Lavovu (Istočna Galicija, Poljska). Umro je 28. jula 1998. u Varšavi. Herbert se smatra jednim od najvažnijih poljskih poslijeratnih autora i svjedokom svog vremena . Dobio je brojne međunarodne nagrade i bio je blizu dodjele Nobelove nagrade, Posthumno mu je dodijeljeno najviše poljsko odlikovanje, Orden bijelog orla.

Životni put iz Lavova vodi ga u Krakov, Sopot, Torunj i Varšavu.  Tokom rata se školuje i studira u untergrundu, a nakon rata nastavlja  studije  prava, ekonomije, filozofije i istorije umjetnosti na raznim univerzitetima. Upoznao je gorčinu podsanarskog života i gorčinu odbačenosti. Da bi zaradio za život i izbjegao državnu cenzuru, radio je kao bankarski službenik i urednik poslovnog časopisa.

Prvu knjigu pjesama Struna svjetlosti objavio je u 32 godini 1956. Ubrzo je postao jedan od najvećih pjesnika poljskog jezika i najintelektualnijih pjesnika svijeta. Igrajući se sa parabolom, alegorijom i ironijom Herbert je stvorio veličanstvene pjesme: Prokonzulov povratak, Fortinbrasova elegija, Saslušavanje ađela i druge. I Gospodin Kogito, veliki junak Herbertove poezije, rođen je iz alegorije. To je živi lik koji ima porijeklo, život i naravno društvene probleme koji ga muče. On razgovara s Bogom i sa ljudima iz davnih vremena.

"Herbertova majstorska umjetnost poljske poezije, izvanredna je. Pisao je slobodnim stihom, ali ni tradicionalna forma za njega bila nepoznata. Njegov jezik ima jasnoću: postoji muzički red elemenata u transparentnosti samoglasnika, jasna sintaksa nosi racionalnu misao, a senzualne slike su toliko transparentne da ljubav, emocija ljepote, prodire bez prelamanja. Kada se pojavi disharmonija, ili slike raspada (a Herbert može slikati portrete nihilizma!), one nikada ne uništavaju unaprijed definisani kvalitet jezika, principe poetskog zanata. Haos se mora izraziti sredstvima estetskog reda.

U svojoj manifestnoj pjesmi Putovanje, Herbert je napisao da je poezija „pakt nametnut nakon borbe velikim pomirenjem“. Ako se radi o borbi duše sa svijetom, onda se pakt plaća gorčinom savjesti". Mikołaj Gliński 

DJELA

Struna svjettlosti, 1956; Hermes, pas i zvijezda, 1957; Studija predmeta, 1961; Varvarin u vrtu, 1962; Nadpis, 1969; Drame, 1970; Izvještaj iz opsjednutog grada, 1985. Zbirke eseja (putopisni eseji s filozofskim naglaskom): Varvarin u vrtu,1962; U domovini mitova, 1973; Gospodin Kogito, 1974; Mrtva priroda s uzdama,1994.