GROB U ŽITU

 

U vijavici slijepoj guši se blijedi dan,

podmukla veljača, februar u magle zamotan.

Kolone cestom i kamioni, gmiže oklopni voz…

Rđavi, druže, znaci.

 

Daljine prijete, daljine bruje, s obzorja tutnji siva,

Došla je legija crna… i Latin s pijetlovim perjem…

gazi oholo Tevton…

dolazi ofanziva…

 

Sjena od sela do sela, puška za puškom žuri,

šapat pod strejom u štaglju, šapat po drumovima…

kroz maglu putuje glas, tajni zavjetni zov:

Na noge, još nas ima!

Svaka je čuka tvrđava, i svaka cesta klanica,

i svaki kamen rov!

 

I počelo je… na cesti više grada

čitavi dan se biju tri bojne i brigada,

a u svitanje umorno uz klanac magle se kradu

i sedam bojni uz brijeg juriša na brigadu.

 

Dva na jednoga… pet na jednoga… aveti nad šumom kruže.

Junački, drugovi, samo! Ni stope, partizani!

Sedam na jednog… osam na jednog…

Pravda je na našoj strani!

A u sam zalazak sunca: – Povlačimo se, druže!

 

Uzmak, ognjene ruže i zemlja razrivena,

humka kraj ceste u hitnji načinjena,

na njivi, u polju osniježenom, pala je jedna žena.

Jagoda, djevojka prkosna, narodna kćeri ponosna,

dvadeset i dva ljeta pod gorom odnjihana,

dvadeset i dva ljeta u borbi rascvjetana,

dvadeset i dva ljeta u zemlji zamrznutoj,

kraj ceste podgrmečke na straži vječitoj…

 

Bujaju trave, grgolje vode, prošla je ofanziva,

u mladom žitu, pod humkom, djevojka Jagoda sniva.

More ječmena klasja pod suncem juna spava,

planinski vjetar mrsi more pognutih glava,

djevojke Jagode to je rasuta kosa plava.

Na cesti podgrmečkoj ponosna i bez smjene,

partizanka stražari, budna, kose raspletene.

 

Komad modroga neba od lana rascvjetana

smije se usred polja uz pjesmu ljetnjega dana:

nečije oči modre budne u poljani toj,

nečije oči stražare na cesti slobodnoj –

Jagoda partizanka na straži vječitoj…

 

Dođite, drugovi moji, i oči pogledajte,

spustite, drugovi, ruke i kosu pomilujte,

stanite, drugovi stari, i stražu pojačajte,

ne dajte tuđinu da plavu kosu mrsi,

da modre oči popije,

drugovi, slomite kraj ceste grabljive šape dvije…

 

Valima žita šumno nečije riječi plove,

Jagoda, ponosna, živa, drugove svoje zove…

 

    PJESMA RIJEKE UNE 

 

Vječito tako protičem,

godine mutne odnosim,

godine duge krvave,

samotna, divlja, lomim se

i tugu raje pronosim

niz svoje kršne obale.

Ja, Una, rijeka studena,

nemirna kao Krajina,

Krajina, krvava haljina,

mnoge sam jade vidjela.

I ja to znadem najbolje:

raja se često bunila,

teški je sindžir zvonio,

silne su čete hodile,

Unu su rijeku brodile.

A tirani su smrknuto

stezali hladno oružje

i zabrinuto mrmljali:

Krajina glavu podiže

i kmet je zube pokazo,

teško nam vrijeme pristiže.

Mnoge sam čula, vidjela

sinove raje buntovne

i perjanice Krajine.

Oj, stani malo, putniče,

da ti o njima prozborim.

Sjećam se bune bosanske:

Goluba vidjeh Babića

i vidjeh Trivu Bundala,

Čula sam starca Karana

o kome pjesma govori:

Dušmani, bježte zarana,

eto vam popa Karana.

I u to doba daleko

bio je Vaso Pelagić,

učitelj svoga naroda,

zvijezda prerano rođena,

ugasiše je tamnice,

i naše tmine bosanske.

Oj, čuj me, umorni putniče,

sudbina mojih sinova

koji slobodu ljubiše

bila je mračna tamnica,

kolaci kugla, vješala,

bjekstvo u crnu tuđinu

i život zvjeri gonjene.

Sjeti se samo Kočića,

pjesnika tužne Krajine,

Crna ga Kuća poznaje,

i Zenica ga poznaje,

i mnoga druga tamnica...

Tekle su tako godine,

dok nisu došli ratovi

i čudno doba poratno.

Kralja smo, kažu, dobili,

ustav, gumene kuglice,

po selu mnoge kasarne,

i to se zvalo sloboda.

(O, tiše samo, putniče, .

jer mi iz divlje Krajine

još se plašimo žandara

i još se sjećamo kunđaka.)

I najzad — slika posljednja:

žalosna trula država,

izdaja, vojska tuđinska

i teška mora ustaška,

niz vode plove leševi.

I sad nek znadeš, putniče,

to mi je prošlost krvava.

A sad sam, evo, vesela,

slobodno pljuskam, protičem,

buntovnu pjesmu popijevam,

svoj divlji ponos ističem.

Novi se danak rodio,

narod je ropstvo zbacio.

Prislušaj, samo, putniče,

čuješ li gore karabin,

čuješ li bombe, mitraljez,

to sad govori partizan,

slobodne mi Krajine sin.

A s lijeve strane, čuješ li?

I to je, druže, karabin,

i to je pjesma slobode,

to naša smjela Banija

slobode barjak razvija.

S desne mi strane Krajina

s lijeve mi strane Banija,

ruke su bratski pružile

preko mog krila zelenog,

tu se podižu mostovi

od novog, druže, čelika

u teškoj borbi kaljenog.

Zato sad hučim veselo

ja, Una, voda zelena,

jer s mojih kršnih obala

gromko se javlja sloboda;

stoljećima je čekana

i stoljećima pjevana,

a sad se javlja iz gore,

nose je ruke otvrdle

prezrenog radnog naroda.

Živila nova sloboda!

1943.

 

NA PETROVAČKOJ CESTI 

 

Na cesti petrovačkoj izbjeglice

i trista djece u koloni,

nad cestom kruže grabljivice,

tuđinski avioni.

Po kamenjaru osniježenom

čelična kiša zvoni…

 

U snijegu rumenu Marija,

mamina kćerka jedina,

bilo joj je sedam godina.

 

Tri dana Grmeč gazila

i posrnula stotinu puta.

Suknju je imala - ni kratku ni dugu,

i prsluk - malen, premalen,

a povrh svega kabanica,

beskrajnih rukava, široka žuta,

od starog očevog kaputa.

 

Ponekad mala plakala.

a nekad se opet smijala

i vesela bila,

kad bi je mati tješila:

 

Još samo malo, rođena,

pa ćemo vidjeti Petrovac,

a to je varoš golema,

tu ima vatre i hljeba

i kuća – do samoga neba.

 

Radovala se djevojčica

i vatri, i gradu neviđenom,

a sada leži, sićušna kao ptica,

na cesti Petrovačkoj,

na cesti okrvavljenoj.

 

Oči gledaju širom, al sjaja u njima nema,

sa mrtvih usana male optužba teče nijema:

 

O, strašna ptico, ti si me ubila,

a što sam ti kriva bila!

 

Sedam sam godina imala,

ni mrava nisam zgazila.

Tako sam malo živjela,

i tako malo vidjela,

a svemu sam se divila.

Bila sam bezbrižni leptir,

a ti me pokosi, ptico,

ti mi ugasi zjene,

polomi ručice moje od gladi otežale,

od zime ukočene.

Optužbu vapije dijete, zgrčenih sićušnih pesti,

u okrvavljenom snijegu na Petrovačkoj cesti.

 

Tuđinski ljudi krvavi

kuću su našu spalili,

djetinjstvo su mi ukrali

i mnogo naših ubili.
Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letile.

Smrači se, rođena goro, i na sve naše pute

pošalji sinove svoje, pošalji vukove ljute,

osveti moje noge izranjene,

i jutra gladna rasplakana

i ruke modre i smrznute.

 

Zagrmi tata iz velikog topa,

pomlati tuđe gadove,

zabubnjaj, braco, mitraljezom

mrtva te sestra zove.

 

Optužbu vapije dijete, stisnutih smrznutih pesti,

u krvi i snijegu na Petrovačkoj cesti.

1944.

 

     OJ, VITA JELO ZELENA

 

Oj, vita jelo zelena,

ti sama rasteš kraj druma,

kraj pusta druma careva,

kud naše čete prolaze.

 

Oj, vita jelo zelena,

daleko s četom odlazim,

osta mi sama u selu

djevojka vita Jelena.

Ostade sama Jelena,

kraj vode tanka šibljika.

 

Oj, vita jelo zelena,

u prvoj noći tijanoj

tri ćemo straže napasti,

tri tvrde straže tiranske,

dok zvijezde budu blistale

ko oči tanke Jelene.

Kad planu munje u noći,

umukni, jelo, ne šumi,

čuće nam puške Jelena,

gaziće bosa kroz rosu,

deraće bijele jagluke,

da naše rane zavije.

 

U drugoj noći tijanoj

tri ćemo mosta napasti,

tri bijela luka kamena,

tri vita luka svijena

ko ruke moje dragane.

Kad naše mine zagrme,

ne šumi, jelo, zastani,

nemime mani vjetrove,

jeka će poći niz gore,

ustaće moja Jelena,

povešće kolo veselo,

igraće kolo do zore.

 

Teći će dani, godine,

naša će biti bobjeda.

 

Ponosna jelo samotna,

kad stignu dani veseli,

kad se budemo vraćali

kroz naše gore slobodne,

zašumi, jelo, u zoru,

probudi moju draganu,

neka nas čuje Jelena.

Našu će pjesmu poznati,

vidjeće barjak crveni,

poći će da nas dočeka,

iznijeće na drum darove.

 

Za barjaktara našega

izvezen barjak do zemlje

i mitraljesku košulju

crvenim vezom vezenu,

svakome drugu ranjenu

rumenu jednu jabuku,

a meni, svome draganu,

dva sjajna oka vesela.

Iz njih će sjati pobjeda

i nova jutra sunčana

iz naše krvi rođena.

(1945)

 

      MARIJA NA PRKOSIMA

Uno, djevojko iz djetinjske bajke,
zapljuskuj, zapjeni, zašumori meni
o ponosnoj tuzi Marijine majke.
A ti, vjetre s’ gore, oglasi se jače
da čujem srca što osvetu kuju
i svake noći burnije se čuju
srca drugova s moje Klekovače.

O tebi pjevam, Marijo s’ Kamenice,
djevojko-ratniče iz bataljona,
što si pod titovku svila pletenice
i srcem krenula protivu betona.

Neću da pjevam o Mariji čobanici,
o skoku s’ kamena na kamen,
o ptici pastirici, o prvoj rumenoj u vezu žici,
ni o njenoj suzi, kad se zorom kradu
i žurno bježe ka Drvaru gradu,
Kameničani, radnici u Šipadu.

Prećutaću o ruvu djevojačkom
i kako tužno miri dunja žuta,
a dragi suđeni, još neviđeni,
često si priviđa na okrajku puta.

Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno,
njihovo gnijezdo u našem kraju
i vidim Mariju na položaju
u njihove loge, u svitanje rano,
polje osinjacima posijano.

Triput je munja kroz noć zasijala,
triput je Marija jurišala:

Kad je na prvi bunker udarala
u sijevanju koje život briše,
selo je svoje u ognju gledala
i stada bijela kojih nema više,
čula je starca gdje iz jame zbori
i plač matere s djetetom u gori

Kad je na drugi bunker jurišala,
ugleda mrtve staze ispod Brine
i pepelište umjesto Drvara
i zgrčene u vatri mašine;
vidje – kolona tamna i nijema
bdije nad gradom koga više nema.

A kad je na treći bunker nastupila,
smrt je šinula iz tamna gnijezda
i sokolici polomila krila –
nad Kamenicom se otkinula zvijezda.

Posljednje svitanje gledaju joj oči
i zadnja pjesma iz srca se toči:
Zapjeva o svome prvom Ilinjdanu,
kada je sveto breme ponijela,
poklonila mu mladost – k’o draganu;

kako je u zore oštre i smrznute,
novorođenče drago, Domovinu;
stezala na grudi netaknute
i često joj pjevala Partizanku,
čeličnu i rosnu uspavanku.

Marija, zvjezdom obasjana mati,
dok nad njom smrtna zgušnjava se tama –
osmjehom posljednjim ratnike prati:
odniješe joj dijete na rukama!
U krvi rođeno, u srcu nošeno
i kroz trista vatara pronešeno.

Ide brigada, nosi Domovinu
i dijete raste – čarobna bajka!
Nad njime nevidljivo Marija bdije
i diše toplinom – djevojka i majka.

 

    VEZILJA SLOBODE

 

Obdan sam prepelica u roju žetelica,

lijet i treperenje razigrano.

Obnoć sam srce na platnu rascvjetano,

čežnja ognjena razgorena

i tiho tugovanje.

 

Obnoć sam sjetna dragana vezilja...

 

U noći, uz lampu, vezem sitan vez,

na njemu cvjetovi, grane i ptice sokolovi

i boje raspjevane.

To vezem poklon drugu mitraljescu.

 

Vezem i pjevam, riječi k’o srebro zvone,

vezem i vidim naše čete, momke neženjene

i vidim bataljone —

ruže u gori razvijene.

 

Maramu ja sam navezla Rajku proleteru,

nek srce moje uza se ponese,

i na njoj tri cvijeta rumena, od mene blagoslov,

oj, da mu svuda budu otvoreni puti

i da ga Vrbas, ladna voda, ne zanese.

 

Košulju sam vezla draganu junaku,

na njoj je soko i tanane grane,

grane zvijezdama okićene, —

oj, nek mu bude vidno kad putuje,

nek ima oči sokolove.

 

Vezem u noći i čekam svitanje,

i čekam zoru rumenu.

 

Kad svane jutro, vez će oživjeti

u beskraj vez će narasti,

oplešće zemlju k’o grane bršljanove.

Po svijetu će niknuti moji cvjetovi

i poletjeće soko ptica nemirna,

zvijezde će padati k’o kiša srebrna,

a ja ću drhtati — krilo ustreptalo,

pred rojem žetelica

u jutra sunčana prozirna.

 

I prolaziće vojska junaka i zastava,

trideset momaka će proći iz moga sela,

a ja ću čekati ustreptala i zanesena —

možda će odnekle mahnuti marama bijela

sa moja tri rumena cvijeta okrvavljena.

 

      PJESMA MRTVIH PROLETERA

 

… A trinaeste, mračne i kišovite noći, nekoliko desetina krajiških proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, pođoše na poslednji juriš protiv deset puta jačeg neprijatelja i junački padoše u neravnoj borbi…

(Po jednom izvještaju)

 

U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,

žetva nas čeka i pjesma djevojačka

večernja, sjetna, tijana,

a mi smo pali,druže

palo je žito, mlado,zeleno,proljetna žetva rana

maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.

 

Mrtve su ruke i mrtve puške,

u Smrti se prestrojavamo,

drug je uz druga svog;

a njih je bilo…. a njih je bilo –

deset na jednog.

 

Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,

bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.

Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?

Da – mi smo proleteri!

 

Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate

i rodne gore brižno šumore:

O, da l’ će da se vrate?

Čekaju starice majke, kaplju besane noći,

i pogled niz drum stražari

glasnik će od nas doći.

 

Doći će nova mladost,donijeti nove dane

i nastaviće naše pjesme nedopjevane,

u živoj vatri iskovane.

O, od te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,

poznaće u njima sestra brata,djevojka dragog,

a tužna mati sina.

 

I dan će slave doći,pobjeda bit će naša,

nestaće divljih zvijeri,

s četama Slobode marširaće tada

i mrtvi proleteri.

 

Branko Ćopić, jugoslavenski književnik, rodjen je 1. januara 1915. godine u Hašanima, u Bosanskoj krajini. Prvo štampano djelo objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu „Venac“ 1928. godine. Nižu gimnaziju završio je u Bihaću i nastavio školovanje za učitelja. Zbog buntovničkog držanja izbačen je iz učiteljske škole u Banjaluci. Dalje školovanje nastavio je u Sarajevu, Delnicama i Karlovcu gdje je završio učiteljsku školu. Na filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine na grupi za pedagogiju. Tokom studija pisao je priče za Politiku. Kao darovit pisac, 1939. godine dobio je nagradu Milan Rakić. Ćopić je bio aktivni učesnik partizanskog pokreta. Nakon rata živi i radi u Beogradu. Bio je urednik dječjeg lista Pionir i član redakcije Savremenika. Pisao je pjesme, pripovijetke, novele, satirične priče, romane i pisao za decu. Djela Branka Ćopića prožeta su humorom, koji najbolje opisuje njegov karakter. Njegova književna dela prevedena su na preko 30 jezika.

 

Jeretička priča, objavljena 1950. godine, pojavila se kao kritika vladajućeg sistema. Sa ovom pričom doživio je veliku kritiku. Ona će ga dovesti u izolaciju. Bio je pod stalnom prismotrom državnih organa i doušnika i često je bio saslušavan. Sve to se događalo daleko od javnosti. Njegova popularnost u narodu bila je velika. U svemu tome imao je sreću da je mogao svoje radove da objavljuje. On je jedan od rijetkih pisaca koji je mogao da živi od književnog rada.

 

Prije odlaska u smrt 26. marta 1984. godine, Branko Ćopić je ostavio poruku ženi: Zbogom lijepi i strašni živote! Nešto ranije napisao je interesantan dvostih, koji izgleda kao epitaf samom sebi i koji ga ujedno definiše. Iz jedne šake zrna, iz malog snopa, rodila se jedna velika književnost koja traje:

 

Šaka zrnja, slame snopić,

to je čitav Branko Ćopić.

 

DJELA

 

Pod Grmečom, pripovijetke, Beograd 1938; Borci i bjegunci, pripovijetke, Beograd 1939; Planinci, pripovijetke, Beograd, 1940; Priče ispod zmajevih krila, priče, Beograd 1939;

Ognjeno rađanje domovine, poezija, Sarajevo, 1944; Družina junaka, priče, Beograd, 1945; Bojna lira pionira, poezija, Sarajevo, 1945; Ratnikovo proljeće, poezija, Sarajevo, 1947; Sunčana republika, poezija, Sarajevo, 1948; Rudar i mjesec, poezija, Sarajevo, 1948; Doživljaji mačka Toše, poezija, Sarajevo, 1954; U carstvu leptirova i medvjeda, priče, Beograd,1956; Doživljaji Nikoletine Bursaća, priče, Sarajevo, 1956; Orlovi rano lete, roman, Beograd, 1956; Lalaj Bao, Čarobna šuma, poezija, Sarajevo, 1957; Ježeva kuća, poezija, Sarajevo, 1957; Ne tuguj bronzana stražo, 1958; Partizanske tužne bajke, priče, Beograd, 1958; Priče zanesenog dječaka, priče, Beograd, 1960; Djeda Trišin mlin, poezija, Beograd, 1960; Magareće godine, priče iz djetinjstva, 1960; Slavno vojevanje, roman, Beograd, 1961.

Bitka u Zlatnoj dolini, roman, Beograd, 1963; Vratolomne priče, Sarajevo, 1970; Noge na klancu, glava na vrancu, priče, Sarajevo, 1971; Lijan vodi karavane, pripovijetke, Sarajevo, 1981; Bašta sljezove boje, zbirka priča, 1970.

PRIZNANJA

 

 Partizanska spomenica 1941.

 Orden jugoslavenske zastave s lentom

 Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom

 Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem

 Orden Republike sa srebrnim vijencem

 Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima