PJESNICIMA NEANGAŽOVANIM

 

Neangažovan, tu, između palikuće koji u rancu nosi požar,

i napalmiranog pogorelca za kojim čak, neotkidiva, sjenka gori?

Tu gdje nose onaj što kožu skida i onaj s koga se skida koža,

po kojoj, da se podlubi, biju dok krv iz svake pore provri?

 

Neutralan, ispred jačega koji, jer je to, mrcvari malomoćnog,

ispred sudije - i parca i sudije svome parcu;

ispred vezanih, suhoustih voćara i kolonizatorskog trusta voćnog

neutralan, neangažovan? Da ne da bog ni mrtvacu!

 

Neutralan k ponoćnom provalniku - nož nazubljen i presukan,

i stanaru, obeznaočarenom, žmirkavom, jer je crtao tako kasno;

neutralan između vuka i ovce što muti svoju naftu niže vuka? -

Ne kazni me, živote, ni mrtvog takvom kaznom!

 

Tu, s dvije strane (jer se i sami osjećaju od žrtve mnogo niže)

mučitelji pljuju čovjeka - da od ispljuvaka bude slijep,

da po ispljuvcima, popljuvan po prsima, posrne i zagmiže.

I tu neangažovan? Srcem, neangažovan, dok još bije?

 

Između mrtvih koji, mrtvački gladni, žive hvataju ili drže

i šije im lome, i jedu s glave, oblizujući se uz zvuk krcav,

i živih koji bi da nenasite mrtvace upokoje, i to što brže -

neangažovan? Srcem? - Ne, tu jednostavno nema srca!

 

No desi li se da i ja ne marim ko se to, nad kim se oblizuje,

da sam plotom svojih rebara ograđen - povrtar svoga vrta,

tad znajte - ja vam to, svojeručno, unaprijed potpisujem:

ja sam to srcem, u tijelu živom i ješnom, davno mrtav.

 

Ništa što hodam, makar pruski, što sam uparađen, uornaćen -

to mrtav koračam, mrtav nogama uzmahujem i baratam;

ništa što jedem, što se najedam, prejedam - mrtav žvaćem,

mrtav mastim bradu i podbradak na tri sprata.

 

Ništa što svud stižem, i isprsim se, i - visiko razvilašen -

oratorstvujem, proričem, recitujem, samoga sebe sladim -

to mrtav jezikom okrećem, mrtav vilicama zijevam, glavom mašem,

mrtav rukom, kao parip repom, mrtvom mlatim.

 

Mrtav, mogu li čak natjerati oponenta da unižen,

pokoren, pokoran, maziju savješću svojom vadi;

ako čak fetišiziranom polnom organu pjesme pišem

(oči čovjekovog čovjeka naseljavam) - mrtav gadim!

 

Mrtav srcem i dušom - ja vam to, ovom rukom, dok je čista,

dok je moja i dok je vaša, potpisujem kao jemstvo.

Mrtav kao mrtvac iza vojske u bjekstvu - mrtav izdan,

jer je izdao i sam viknuvši znak za bjekstvo.

 

 LOVĆEN

 

More se pod Lovćenom mijenjа svаkog sаtа:

čаs je zeleno nа pokislu trаvu,

čаs je ko njivа pred klijаnjem, čаs se

zаnjiše i bljeskа, ko pšenično klаsje.

А Lovćen je mrаčаn: rаmenа i glаvu

pokrivа mu oblаk bolovа i gnjevа.

More se Lovćenu žаrko osmijevа:

pred kаmenom kulom po pučini gore

zrаkаste bаklje. I gore i plove

splаvovi stаklа, otoci, potoci!

А Lovćen je mrаčаn u oblаku gnjevа:

njegovu djecu, njegove sinove

niz more vode robljem u logore.

Mа kud sаm licem, jа mu vidim lice,

nevidljivo lice u oblаku gnjevа!

Gledаm li po moru sunčаne lаtice,

ili me more, kаd se osmijevа

po srcu pljusne, od srcа do usne, –

Lovćen se jаvi, jа mu se okrenem,

srcа punijeg bolovа i gnjevа.

Lovćene, ti zаdnji gledаš nа rаstаnku

kаd more roblje svezаno odnosi.

Po oblаku tvome sudim o oblаku

što rаvni mori, što munjinom zrijevа.

Ti si kаtаrkа kаmenа, što nosi

crnogorski bаrjаk strаdаnjа i gnjevа!

 

 ČE, KUD GOD POGLEDA

 

Logor, logor je to gerilski oko Mirke za stolom, oko njene

sintakse. Borac do borca: vježba se, čita se, jede se obrok čorbast.

Sad je već komandant na konju. „Oružje!“ Daje znak da se krene. –

Logor je to, gerilski, oko Mirke, a ne soba.

 

Gevara na konju. Gevara na panju. Gevara srkuće obrok židak.

Gevara čita..Gevara se umiva. Prosto Če brade mokre... –

Po ormaru, po stolu, za ogledalom, na sva četiri sobna zida.

A na vratima – sva vrata! Vrata su, zna se: „Pokret!“

 

Ernesto Gevara. Če Gevara. S prisnošću, suzom, drago:

Če – kud god pogleda, s kim god se saglasi ili svađa.

To ona i mene, da ni star ne sustanem, osnažuje novom snagom.

To ona meni, studentski, studentsku snagu vraća.

 

Da, druže Gevara, dok se još radilo o „ne slažem se“ ili „slažem“,

i ja sam primjedbe imao – to mogu da potvrde moja skripta.

Al kad već neko juriša na nebo, volstritsko, na njegove južne straže,

Kad se gine – s primjedbama nastavlja samo ćifta.

 

Dok pregaocu palom džepove pretresa busijaš što ga srazi,

ne pridikujem palom. Ne, kćeri, to čini samo čist filistar.

A najzad, jedna zemlja, ma koliko se širila šireći grb i naziv,

nije sve. Sve nije riješeno, postanem li ja ministar.

 

Osjetiti taj impuls, taj revolt, od Kube veću vjernost Kubi –

ne, na logor svoje kćeri ja nisam ni ironičan, ni uskošen!

To ona, gnjevom i bolom studentskim, ne da ni meni da otupim,

ne da da umrem, blagorazumnošću opustošen.

 

A možda sam – svepraštajuća željo podviga, smjeno mlada! – 

i ja tu saučesnik: kakav-takav, ali ipak sam bio minaš.

Nasljeđe jedinoj kćeri. Jedino. Najsvjetlije. – Iz tih vrata

neće u život izići karijerist i aminaš.

 

I sad se, čak preko Čea, to meni vraća. – Kako je samo Giljen

slušao priču o toj sobi, zaboravivši Vrapčja brda!...

Vraća se mladost, ona studentska – da me ne pusti rđi zbilje,

da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav.

 

   ŠPANSKO PROLJEĆE

 

Ne! Rane peku. Rane se ne daju zaviti povojem zaborava,

Španijo, zemljo današnjih i sjutrašnjih osveta,

na ulicama govore povorke, ne oklopi i tenkovi!

Živa kaldrma glava. Pesnice kao osloboditeljske baklje.

I toplo, gusto sunce preko svega.

Španijo, bratsko, ognjeno sunce u našim grudima!

Čuješ li, druže: narod pred tamničkim vratima!

Drhte zidovi ko stakla. Sunce na oknu pod krovom.

A masa krača, korača...

Stati i koračati!

Španijo, veliko, plameno srce u našim grudima, -

zatvori nemaju više vrata!

Reflektor sunca širokim mlazom prosijeca tamu samica.

Dvadeset i pet hiljada ljudi izvire iz živih grobova.

Nad njima, nad izlazima - zlatno sjemenje sunca.

Španijo, bratsko, ognjeno srce u našim grudima; -

zatvori nemaju više vrata ni rešetki!

S dželata-oklopa skinute su ljuske oklopa.

Ulice i sela govore koracima naroda.

Sloboda! Sloboda!

 

   ŠPANSKI TRIPTIH

I

PJESMA

Ubico, pucaj - krvi su puni kotlovi rovova,

žanji - po žitnim poljima žnjetva: snopovi trupova,

ori - brazde se puše kao poklani krdovi crnoruni.

Al` suza nema - bol se razgara u nama k`o ugalj crni u peći.

 

Španija neće živjeti na koljenima -

umrijećemo stojeći!I čuj, ja pjevam:

Zelenu pjenu usjeva nija klasje oranja,

ugalj se u pećima rastapa; oblak na mjesecu plaminja;

zriju narandže u granju; mirišu kupovi dinja,

i čovjek sanja jer voli, i čovjek sije jer sanja...

 

I čuj, ja pjevam:

O, klasje moje, ti ćeš po mojoj kosi poleći!

Stojimo pravo. Rastemo!

Da živimo,

il` da poginemo stojeći!

 

II

DJECA

Pod narandžom stado jaganjaca spava...

O, na jagnjad moju zalud pada cvijeće sa grana,

jagnjad se moja neće više probuditi -

jagnjad su moja poklana.

Jagnjad moju mrtvo cvijeće zavijava...

Al` ne! Pred tiraninom neće topla suza bola poteći.

Bol se razgara u nama k`o ugalj crni u peći:

pobijediti - il` umrijeti stojeći!

 

III

SUZE

Ali onoga dana,

kad su dimile lađe u meksikanskim lukama,

kada su povorke - lučki radnici i amali

preko mostova gipkih

naša bijela krila nosili na svojim rukama:

"Radnici Meksika - za bratski narod Španije" -

Toga dana smo zaplakali!

 

Ali onoga dana,

kada su radnici Hamburga i Zagana,

na ulice zvonke, k`o na prevrnute čamce,

stupili,

i pod vrelim gradom kao jablan pali,

kada su gorjele riječi kao crveni signali:

"Nećemo kao ubice u bratsku zemlju Španiju!" -

Toga dana smo zaplakali!

Ali onoga dana

kada je s Kaproni-aeroplana

bomba teška 100 kilograma

pa-

da-

la

na nas, na naše ruke,

na naša naručja, puna hljebova i djece,

i kad smo bombu odvili, i pismo u njoj otkrili:

"Nećemo vaše smrti. Vaši radnici Milana" -

Toga dana,

 

O toga dana, da li ste znali,

na barikadama smo zaplakali! 

 

    PUSTA STADA

                -majci-

 

Ti znaš taj bol što kose djevojačke pokosi:

ti si sretala puste konje kad se s puta vraćaju,

praznog sedla, zavitlanih bijelih zengija.

Reci,

šta ćeš mi reći:

kad pusti konji, praznih sedala,

dotopću pred dom i vriskom žale gospodara,

a dom je pust, i vrata niko ne otvara?

Ti znaš taj bol što lice djevojačko nagrdi:

ti si sretala puste volove sa oranja,

kad ralo dovuku slomljeno i tužno muču pred domom.

Reci,

šta ćeš mi reći:

kad se volovi pusti vrate sa oranja

i tužno muču, žale gospodara,

a dom je pust, i vrata niko ne otvara?

Ti znaš taj bol, otrovan k`o osvetničke strijele:

ti si sretala stado razbijeno

kada se vraća kući, k`o na klanicu.

Reci,

šta ćeš mi reći:

kad pusto stado dođe pred vratnicu

i bleji tužno, žali gospodara,

a dom je pust, i vrata niko ne otvara?

Pred španske domove dolaze pusti konjici,

topoću, u ponoć vrište - žale gospodara,

a domovi su pusti, i vrata niko ne otvara.

Koplju konjici zemlju, plaču. I oči bijele.

I slijepci kreću u planine: od jele do jele... -

Prazna su sedla, njišu se zengije bijele.

Pred španske domove dolaze volovi pusti sa ugara

i muču tužno - žale gospodara,

a domovi su pusti, i vrata niko ne otvara.

Muču muklo volovi oko pustoga dvora

i kreću u puste, u mučke planine... -

ralo je slomljeno, slomljen je jaram od javora.

Pred španske domove dolaze stada - žale gospodara,

a domovi su pusti, i vrata niko ne otvara.

I ovce bijele, od tuge posivjele,

kreću u puste, u mučke planine,

i strepe na svakoj sjenci, na svakoj grani -

nad njima lete vrani gavrani... 

 

INTRUKCIJA MASLINI

 

Žilama za kamen! Za siv, podlovćenski kamen opak

na samom spoju visova uvis i visova naopačke.

Izubijano, skrutnuto korijenje isprepleti i zakopaj,

pokuči prste, raskljuni i zakljuni kao mačke.

 

U sami kamen! U zavičajne, od mora slane ljute kore

bušačem korijena, hiljadu i jednom radnom žilom!

I svaku izračvaj u kliješte, naiviči i nabrusi kao borer,

produžuj, sekund po sekund, jedva vidljivo živo šilo!

 

I pipaj. U pukline uđi. Prinesi borere kišnoj ospi

po kamenu. I steži kliještima žila – melji petit.

Petit brašna. I ne nađeš li damar vode, znojem pospi

i skaši brašno, hrani se kamenom – kamen jedi!

 

I postaj kamen. Kameno-uljanom i slanom štavom svoju kožu

uštavi, osivi, okori, nakvrgaj. Kamen jedi!

Vrijedi – za školjke cvjetova, noću morske, za list dožud,

za kapi maslinki, s peteljkama kapi – da, vrijedi!

 

Miriši, s pripeke, na kamen otučen kamenom koji prska,

miriši, u kiši zimskoj, na memlu i mamurluk kao tuljan.

Štiti se od žege – nek list tvoj, što gušći, bude hrskav,

i ozdo sivo – zelen, a ozgo i zelen i nauljan.

 

I pčele cvjetova – u zrak, niz vjetar pčele, da na malje

nakupe zemlje i saspu na krš, u škrape izduben i izgreben.

I gustom mrežom sjenke, k večeri, što kasnije to sve dalje,

hvataj sjenku zemlje. I navuci je, u podne, oko sebe.

 

Vrijedi! Makar hlad pod tobom ne postao čak ni troskot,

makar žile, makar korijen bio i premoren i izguljen, –

vrijedi – za glas granja, školjke cvjetova, za list prosto,

za viske maslinki, zelene, modre – kristal s uljem!

 

A ustreba li, isprošupljuj se do u račve. Budi sedra,

budi raspeta, stojeća mreža od rudače i oksida.

Isprošupljuj se – da naperene pneumatičke puške vjetra,

promašujući kroz šupljine, ne svale ispod zida!

 

A kad uz more, skrđeni beskonačno, potiskivani s juga jugom,

gojazni, crni, kosmati, nagrcaju nilski konji

talasa, i prazneći nozdre, tiskajući se, zajahuju jedan drugog,

zapljuskuju – da se razjedeš u soli i u tonji, –

 

Ti se ukruti, ti se napregni, izuvijaj se u grč smrtan

i iznoj se uljem, iznoj se od žila pa do tučka.

Vrijedi – za noć jednu, noć iščekivanja, kad ti se, iza brda,

svjetionik, igrajući se, čas javlja, a čas čučka.

 

Vrijedi – da bar jednom, kad mrak obezliči, zgužva kopno, –

ribaru nad svijećom, što žar razgrće rukama, budeš: svoji.

Vrijedi – za cigla tri cvijeta, za tri kapljice ulja s opnom;

vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji!

1958.

 

USPOMENA NA BALKANSKI RAT

 

  Gore lugovi. Raspukli kamen kao kadionica kadi.

Mirišu vrbaci na vodu gustu, na mrtvu ribu.

Pokošena trava livade izgara na livadi.

 

Oni idu. U bijelim gaćama, s čalmama kao runa.

Oko njih krilaši. - Krilaši gone na strijeljanje

plavske kiridžije, kosače, pastire sa katuna.

 

Put se osipa. Povorka posrće od umora i ola.

Još malo, još malo do cilja! - Cilje je smrt!...

Za njima drum dimi kao zapeljena sjenonosna kola.

 

Spleću se noge u pijesku; pepeo gori u grkljanu.

Čovjek sijeda na kamen. Krilaš ga kundakom rine.

Čovjek ustaje. Neće da pogine. I - ide da pogine.

Sja sunce slano; lugovi se guše u splinu.

 

Oni idu... Što ljudi idu starom krvavom zidu?

Što idu, što pate dalje, što tu ne poginu?!

A oni, iz straha od smrti, k smrti idu...

 

KRILA

 

 1.

Bijela kiša cijedila se kroz svijetla cjedila oblaka,

krupni cvjetovi otvarali su usta i pili egipatsko sunce,

hljebovi njiva narastali su u mlakom mlijeku poplava ...

 

On je sjedio za stolom u bunaru sobe za roba pisara,

pod njim kao dva psa dva sindžira čuvara,

dvije gomile gvozdenih crijeva i rebara,

dva psa čuvara!

 

Da li je to teklo sunce preko debelih zidova,

ili je po vlažnim ćelama kubeta rasla mahovina?

Teklo je sunce! — zidovi su se u sebi odranjali pepelom ...

Na tamnom zidu njihao se zeleni cvijet svjetiljke ...

 

Rob je držao u ruci gvozdeni pisarski kažiprst,

pred njim je mirisao svježi zemljani hljeb.

Rob je zario šiljak u tijesto. Rob je napisao prvu pjesmu svijeta:

bogovi, dajte mi bijela krila!

Krila moja!

Slobodo moja!

2.

Kroz vjekove,

iz tamnih bunara tamnica,

iz gluvih sanduka bolnica,

iz tvrdih zvona ludnica,

sa ognjenih krila lomača ...

širili smo ruke da nam se raspnu u krila.

 

Po našim lobanjama kapali su svodovi pijeskom vode,

gladni — gazili smo nogama u kisjelo tijesto blata,

na licima smo nosili gvozdene paukove mreže rešetki...

i pisali smo

po kožama, po hartijama, po košuljama:

o, ruke naše, raspnite se u bijela krila!

Krila naša!

Slobodo naša!

 

3.
Krilati pjesniče pilote Malro!

Veliki pupoljak vječite čežnje pjesnika

razvio se u tvoja bijela krila.

Ti si izletio iz gnijezda pjesničkog srca.

Ti si uzletio

sa aerodroma pruženih dlanova pjesnika sviju vjekova!

Krilati pjesniče pilote Malro!

Napiši na svom aeroplanu ime: P o e z i j a,

leti nad jezerom sunca,

razgoni crna jata što padaju po njemu,

osveti tri godine tamnice čovjeka Ludviga Rena,

rastjeraj gavranove što piju oči i srca Španije!

Krilati pjesniče pilote Malro!

Ti si uzletio sa toplog mozaika naših pruženih dlanova!

Ti si izletio iz šume naših zastava!

Ponesi na aeroplanu naše zastave kao krila.

Napiši na njima imena svih dlanova aerodroma.

Napiši na jednoj: Balkan, C r n a G o r a!

Napiši, Malro!

(1937)

 

Crna Goro, brda tvoja,

moje su ruke, moje su oči.

S tobom ću koračati,

kroz vjekove, kroz vrijeme,

goreći sa tobom,

u ljubavi, u borbi.

 

  INTERNACIJA CRNE GORE

Svitanje. Tihi san sela ― mrtvi grad pod kupom od pepela.

Zri, zri-i-i ... ― zrikanje potanja u travu voćnjaka i livada.

Muk. U planini su vjesnici jutra: djeca, torovi, psi i stada ...

Ljudi se bude. Guste su nad prozorom grane kao zamočene u katran.

Ljudi padaju na slamnjače: dospati svoj kratki, svoj dobri jutarnji san. 

 

Njiva tamnosiva. Tamne su po lišću večernje suze.

Tu rani kopač jutarnjom zemljom nagrće zelene kukuruze.

 

Topot potkovanih peta. Pucnji, kundaci, lomljave.

Lanci. – Ljudi su svezani na poderotini ponjave.

Ljudi su svezani na njivi ― uz njih je raslo lišće voljeno,

zeleno, sabljasto, rošljivo ― ruke dječje uz očinsko koljeno.  

Muk. Krvava pogača sunca.

Pucanj. Daleko negdje mekani bat bosoga bjegunca. 

 

Kolona roblja. Seljaci polugoli, polubosi.

Kreći! Crnogorci su krivi jer misle da je Crna Gora njihova Crna Gora.

Krači! Za ljudima su ostale otvorene kuće. Glad što kosi.

Motika pobodena u njivi ― dignuta vapijuća ruka.

Nepokošene dozrele livade. Nepokupljeni mirisni otkosi.

Majka pred pustom kućom. Majka kune i kuka! 

 

Podne u planini. Jaukom su zatulili katuni.

Mukali su tužno bikovi. Graktali nad borovima gavrani.

Narod se slio u gomilu. U bolu. U kletvi. U buni. 

2.

Svezana Crna Gora ide preko Crne Gore.

Prašnjavi drum, tvrdi drum Crne Gore za porobljene Crnogorce.

Sunce peče. Modro izgara kamen.

Kolone posrću, kolone krvare, kolone gore.

Plamen!

Plamen! 

 

Koračaj, koračaj, svezana Crna Gora preko Crne Gore!

Modre šake vise ― oboljeli grozdovi grožđa.

Oči peku. Usta ― krvava pjena.

Grizu u meso vrela, zubata gvožđa. 

 

Koračaj! Ko sustane – kundak. Ko padne – kamdžija prepletena.

Ko neće ― hoće oroz! ...

Duga si, velika za svezane Crnogorce, malena Crna Goro! 

 

Žeđ. Jezik u vrelim ustima skače kô riba na vrelom pijesku.

Čujte, u našim ustima gori komađe kamene sode.

Vode!

Vode! 

 

3.

Žeđ. Vreli kreč praha. Izgara, izgara s ivica sama sjena.

Pred kućom, prazno razrogačenom u cestu – stoji žena.

Na rukama joj mokro vedro puno vode.

―Ne zastajkuj! Ne skreći! – Cijev udari. Nož ubode.

―Nek bije! Prinesi, prinesi usni! Neka bode!

―I neka! Sve nas! Evo vode!

Evo vode! 

 

Udri! – Zvek lanca. Sa vedra, slomljena, klone ruka.

Udri! ― Pad žene. Pljusak vode. Trzaj muka.

Udri! Ti danas. Kundaci tvoji nek govore.

A sjutra ... Sjutra je osveta Crne Gore. 

 

Korača, korača svezana Crna Gora preko Crne Gore.

Žandari viču. Žandare ostrvljuje miris strvi.

Bije kundak. Bodež bode ...

Kolona korača preko prosute vode ― žedna vode.

Kolona korača preko prosute krvi  ―  krvi.

Žedna krvi!  

 

PISMO O VOZU

         -Drugu u tamnici-

 

Pet godina punih kako tebe nema,

a voz već dolazi iz Peći.

Pod prozorom tvojim, kroz granje bagrema,

vozovi prolaze -

tutnjeći.

Pruža se, sve uži, nasip po ravnici,

blistaju tračnice - makaze.

Ti ležiš u mrtvoj kući Mitrovici,

a vozovi dolaze,

dolaze.

Dolaze ravnju. Grive duž leđa.

Pramenje u bukvi, u brezi.

Bosonoga djeca domahuju s međa,

gdje pasu kravu -

na vezi.

Putnički voz sporo, trzajući ljulja

smrdljive, tjeskobne vagone.

Teretni hitaju krcati pasulja,

teretni -

jabuke odgone!

Ja ne znam - može li naš voz da dovuče

u varoš pakete-palate.

Al niču danas, gdje ne behu juče,

bijele, stasite -

krilate!

Ja ne znam - može li pobjeć sa pruge,

da noću razara predgrađe.

Ali je sve više seoba i tuge,

sve više

ruina i čađe.

Pet proljeća prođe, šesto ljeto teče,

i vozom stižu studenti.

Majka tvoja čeka, u jutro i veče, -

a voz tek...

s tutnjavom proleti.

Protutnji i stihne. Al drhti i zebe

srce, i prozor, i vreže.

Vozovi dolaze, dolaze, a tebe

sve teže nema,

sve teže.

 

Posvećeno inostrancu koji je ljutito rekao:

„Vi zaboravljate da ste malа zemlja.“

 

Mala? – Pitajte njemаčke motorizovаne zvijeri

kаd su, i gdje su, do njenog krаjа uspjele dа dobrode? –

Ne! Mjerom zа prostor jednospratnine izmjeri zemlju

gorostasni spomenik junaštva i slobode.

 

Vjekove pitаj! Oluje grаdobitne:

gdje tučnа kopitа rаzbiju, gdje se izjalove i polome?

Nа rаvninаmа beskrаjnim ili o vrhove monolitne,

ljutce, prkosnike, nebolome?!

 

Mаlen? Prevedi! Znаči li mаlodoban?

Triglаv mаlodoban? Аl’ on starateljane traži i ne prima! –

Što tebe na ponos, na zanos malene zemlje hvata zloba?

Što mali – smetаju velikima?

 

Nаmа je po mjeri, po stаsu nаšem zemlja nаšа –

ni kratka, ni preduga, ni mala, ni golèmа.

I što se ti, iz goleme, nа negolemu rukom mаšаš?

Tu zа dvojicu mjesta nema!

 

Mаlа? Srce je zemlji mjerа. Srce što bukti i što boli.

Moje je puno republike moje. U tvome je – carstvo tvoje.

Stаnimo. Licem k licu. Oba regrutski, komisijski oba goli.

Je l’ srce tvoje veće kô zemljа tvojа što je?

 

Kuca li, u zemlji od manje milja, i srce sitnije za toliko?

Svoj ponos, u zemlji svojoj, da mjerim po tuđem aršinu i dekretu?

Ne! Živi ne trpe mjeru! Mi nećemo dаti nikom

dа srce nаše, i prаvo srcа, mjeri nа jarde i monetu!

 

Mаlа? Mlаz krvi domovini je mojoj metаr.

Metаr zа prostor, zа puteve njene, međe.

Mjeri trаg krvi – dušmanske i nаše krvi spletaj,

i kraja biti neće!

 

Ne! Mjerom zа prostor jednosprаtni – kvadratne milje, ara –

ne mjeri zemlju koja se, stiješnjena, otela iz nizine.

Zemlju što oluje lomi, oblаke odbije il’ ispаrа,

Zemlju – veliku u visine.

PROLOG ZA NENAPISANU POEMU

 

Sjeme ove pjesme počelo je u meni da klica

u marš - koloni po jedan, u Petoj ofanzivi.

Prolog je napisan pod vatrom nemačkih haubica,

pred raskinutim žičanim mostom na Pivi.

 

Sto mi je bio kamen. Po njemu je, tresući se, smreka

prosipala zemlju s četinom, čim padne plotun granata.

I konj je kopao nogom, i dirao me gubicom iza vrata,

nestrpljiv, uznemiren: Što sjediš? Šta se čeka?

 

Tako je prolog napisan. I budę li istrzan i sakat,

i stih umoran, i rime suve i nijeme, -

neka ostane ko zapis, nek se zabilježi ko fakat:

da smo pod topovskom vatrom mislili na poeme.

 

STRIJELJANOJ MALOJ ANI STUDENTKINJI

 

Mi smo voljeli vjetar po tek isklasaloj zobi,

i snijeg gradski – po trepavicama zvjezdice i latice.

I imali smo – čas u mojoj, čas u njenoj sobi –

uramljenu kopiju Renoarove Čitačice.

 

I imali smo, nas dvoje, iz skupnog bježanja od žandara,

iz zaklona najzad, poljubac koji nijesmo ponovili.

Neizbježni poljubac iza susreta očiju od sreće i od žara;

nezaboravni, o kojemu nikad nijesmo govorili.

 

I ko je znao, i ko je mogao misliti, mala Ana,

da će poljubac naš, sa usana tvojih, postati krvav ridaj,

a Djevojka s knjigom – kurirka partizana,

uhvaćena kurirka što i na stratištu mirno čita.

 

I ko bi znao, ko bi mogao misliti, mala Ana,

da će Čitačici našoj – niz bradu, niz grlo i na čipke

pod grlom – teći krv iz usta, nepotamnjiva, neprestana,

krv, a ne odblijesak od lica i od knjige.

 

Krv koju gledam i sanjam, krv tvoja, mila Ana! 

 

RADIO I JAVA NEDIĆEVE SRBIJE

 

U noći, u vitoj kuli radio-kupoli,

nad Srbijom orkestri, orkestri, orkestri.

I šta se, i kad se to desilo u aprilu?

Šta Srbija mari! Kakav šesnaesti ili šesti!

Srbija živi. Na svako raskršće je stala

i štit ko služavnik drži – nudi goste hljeba i soli.

A nad njim orkestri. Srbiju, majčicu milu,

radio-groznica, orkestarska strast je spopala.

I ona treperi i igra. Igraju stabljikama golim

jasike i breze – muzika im piri u kose.

Vijore jablani u ravni: vite stasove zanose

i viju – da noge izvuku, da otmu iz zemlje stopala

i pođu u maršu za eses-družinom u maršu.

I eses-straže, u noći, u ekstazi-eses,

u stakle prozorske pale mašinske rafale –

(u svako staklo otkud svjetiljke zamašu!)

Drumovi grme. Orkestar sa Vračara trese

tenkovi u Mačvi – i tenkovi luduju po Dublju,

kroz zidove idu, pšenice oru na mobu,

i cure gone, golonoge cure u rublju,

gone i cepte – u trista tridesetjednom zglobu!

Od trepeta struna rijeke trepere ko strune.

I ljudi igraju u noći – igraju kamom i ugarkom,

i kuće zažižu, i pale za šenluk plotune.

I selo gori – ko luster se nad Srbijom njiše –

nad Srbijom, sofrom gostoprimnom i žarkom.

I šata se to desilo? Šta se to tiče Srbije?

Srbija živi. Srbija po svu noć sevdiše. –

Kao da nikad, kao da nikad ništa nije bilo nije!

I šta se, zbilja, desilo? Šta se to tiče Srbije?

Srbija živi i uživa. Srbija po svu noć sevdiše

Srbija, po svu noć, u žice trepetnice bije!

Čujete! Na dirke klavirske padaju prsti u rafalu.

I klavir grca. sve jače, sve gušće, sve više

zvukovi rastu, i pjene. I s žica, i s čekića

kaplju i kaplju – na podu, željezu, pedalu,

gusti i zvonki, krv Bana Vučkovića!

I prsti sitni , višeprsti, s otvora mandoline

radio-pčele, rojeve-zvukove roje,

oj, roje, roje da izroje.

I u tom času, ko odzvuk zvuku, u otavi moravske doline

sedam momaka, sedam začaranih dječaka,

u noći, pod mjesecom, uza stog sijena stoje,

golih prsiju, u ekstazi dignutih ruku.

Pred njima mašinke, pred vrelim otvorom u grudi,

grcaju i drhte – na odzvuk radio-zvuku,

i tanad-zvuke, tanad zaostalu roje,

oj, roje – da uroje!

Nad Srbijom, u noći, iz tanke kule radio –kupole,

ko Mačva meka, ko Drina duboka, starinska pjesma se budi,

pjesma starosavna o ljutim ranama u jarana,

o ranama ljutim koje od ljubavi bole.

I tad, po pjesmi, u šumi kod Šapca, uz meku muziku u granju;

majka iskopanom sinu (go je godinu dana

u zemlji snio) na grudi od rebara i gline

košulju momačku oblači – jer jesen stiže, dunjo moja, jesen rana!

I čovjek s dva redenika i dvije unakrsne koščine,

u žitu prezrelom, na njivi bregastoj u zaplanju,

dok se pšenica pusta na radio-vjetru prosipa, -

igra i igra – zvuci ga, zraci ga zanose,

i curu za kose obara, i curu za kose podiže,

i nožem-srpom žanje djevojačke kose,

i maše rukom, i kose po vjetru prosipa.

I igra, igra. i oštri kamu o kanije.

I opet maše. I sad će zamahnuti niže –

dunjo moja, kud je djevojka najbjelja i najtanja...

Srbija živi. Srbija sevdiše i uzdiše.

Kao da nikad, kao da nikad ništa bilo nije!

Srbija se budi iz pradubina, prakrvi, praoltara,

Srbija-sultanija, Srbija vazala-velikana,

Srbija Vuka,Vujice, Miloša i Milana –

oj, Srbija se od dna do vrha kao radio-kupola otvara!

I bruji. Eses-orkestar sićano kraljevo kolo

sad tiše, sad jače izvija, prepliće, jeca.

Tresu se mogile u ravni. rune se plićaci-humci.

I mrtvi ustaju:skelet do skeleta skelet

kola se hvata, s rukom koščatom u ruci,

do oca sin, do djeda unuk igra po poljani goloj –

sedam hiljada mrtvih – talaca Kragujevca!

Grcaju trube. Ciliču žice. bubnjevi tuku.

Vješala skaču. Vješala dvostupa kod Skele

igraju trupačke starinsko kolo u vrbaku.

i momci, u omčama, pljeskaju rukom o ruku,

i viju nogama, djurdjevku igraju u zraku

(jer jesen ide, dunjo moja, jesen rana!).

I majka-Srbija, ocu Srbije i mati i inoča,

pred Baderom sjetnim, na carskom starostavnom piru,

igra - mesnata, gola, od noži i zvukova pijana,

igra – s glavom partizanskom na ravnom Mačva-tanjiru!

nad Srbijom orkestri, orkestri. Orkestar-eses

grca i sikće:spremte se,spremte se, spremte se!

I mlade žene, crnooke robinje sa Miroča,

od strasti, u žici, zubima grizu u žice,

i biju, po ritmu, glavom eses-logoru o bedem,

i nokte kidaju s ruku, kao pupoljke s grane.

I Ratko Mitrović, strasnik, u krletci čačanske samice,

šta bi od muzike, od noći – o, šta bi, srce ludo,

pa meso kida s prsiju, pa meso sopstvenmo jede.

Orkestri, orkestri. ponoćni orkestar-eses

sve tiše šapće: spremte se, spremte se, spremte se.

I tiho, tiše. Laku noć, rodna grudo!

Nek trava na travku, nek listak na listak pane.

O, tiho, tajac... Sad nahod otac, nahodu sinu vojvodi, -

jer jesen stiže, dunjo moja, noći rane, -

u eses-ložnicu – majku Srbiju podvodi.

 

SRAMOTNA BALADA

TI NEĆEŠ ZABORAVITI 

 

Sve ćeš, sve ćeš zaboraviti kako-tako: zaboravićeš možda ruke,

od lakta do članka najljepše ruke. Zaboravićeš veče Bramsa.

I onaj proplamsaj u oku. I - kad kapci pokriju oči - uzvijutke

usana: tu tad, zagonetan, izbije onaj plamsaj.

Osmijeh onaj, one, oko uzvijutka ozračene, zlatne malje -

sve ćeš, sve ćeš zaboraviti kako se sve to zaboravlja.

Sporedno ćeš potisnuti voljom. Ostalo će otići malo dalje.

Javljaće se rjeđe. Povremeno će da se javlja.

Zaboravićeš stopala prozebla, zagrijavana školjkom šaka,

i prvo vaše veče - poslije svih, jedino vaše veče.

Zaboravićeš slogove njene. Zaboravićeš riječi vječnog đaka,

replike, dokaze koje nijesi uspio da dorečeš.

I pokret onaj, pokretom grudi - nerazdvojivo bježi-sreta,

i ono kad buri krvi sve smeta - čak ogrlica od koralja;

kad je sve što smeta bačeno, razneseno (šaš i vjetar) -

sve ćeš to zaboraviti kako se zaboravlja.

Sve, sem nezaboravnog. Sem onih trenutaka za kojih si,

u neodoljivom: gledati!, u predosjećanju gubitka s nepovratom,

onom kosom, podijeljenom na dvoje, vizantijsko-apokrifski

oval lica uokvirio. I kosu stegao pod podbratkom.

Kad si, oval lica, i polupreplanula i blijeda,

uokvirio, za kontrast, abonosovim živim vlaknom,

i gledao, gledao, gledao - mrzio sve što je smetalo da se gleda,

sve drugo svoje. Čak neizbježni muški nagon.

To zaboraviti nećeš. To si ti, da čvor sudbinski sebi vežeš,

skupio tu kosu pod bradom. I to se iz bića ne pomiče.

Neprolazno. Gledaš i gleda. Bio ti rasrđen il raznježen -

ti, apokrifnih, grešnih ikona, ikonopokloniče!

 

SONET

 

Blagoslovena ta tuga! Ta posljednja,

stišana, istrajna - ni prolaznica, ni kosilja.

Očekujem, izgledam - od tebe dolazi taj ždral prednjak.

Blagosiljam. Tebe i tugu blagosiljam!

 

Ne, ne vraća se to voz odande, uz tok Soče -

to cesta, rijeka, žice telegrafske, vjetri bilja

hitaju unatrag - peronu gdje ova posljednja tuga poče.

Blagosiljam. Rastanak i tugu blagosiljam!

 

Beznadno? Neka! Beznadniji je pokoj pljesnjiv.

Neka je tuga - stišana, neprolazna, čak kosilja!

U snu, u misli, u putu - dio svega. Ona bez njih -

osjećanje bića, sve biće. Blagosiljam!

 

Tuga, to znači: nisu još svi dani sasvim sivi.

 Poznice tugo, ti značiš: još se živi!

 

KOSA

 

Ti znaj: kosa se tvoja i dan-današnji, kao nekad,

sva skupa, između ramena i plećaka - blago ljulja.

Poziva: slijedi; obeshrabruje; zaustavlja; hita, čeka,

neodoljiva, nepristupačna - do bezumlja!

 

Ona - težine, odmjerenosti, gustine mekog liva,

a ipak takva, da vlas svaku osjetiš i razaznaš.

Ti pođeš. Ona se, rašćešljana, među plećkama uspreliva

kao talas. Strunom o strunu skoro glasna.

 

Neka je prošlo. Neka, oblivajući hladno, izmiče brza pista

života. Nek jesen udara u lice golim granama onih lipa.

Ona ostaje što je bila: vječito jedina, vječno ista.

Mazi se. Priljubljuje se. Ljulja se i presipa.

 

Neka je prošlo! Neka je sve rjeđa; rijetka; skoro siva;

prosijeda; sijeda. Nek više i ne šumi glasom Vruje!

Ona se, ipak, niz junsku lipovu aleju sve presipa, sve preliva,

vječito gusta, svijetla, izvorska. Ja je čujem!

O prelivaj se, igraj, - o, prorijeđena, sijeda, sasvim tiha! -

kao nekad. O ne raspi se ni na posljednjoj mojoj crti!

U moj stih pređi. Ritmom ramena mladih u stihu sebe njihaj.

Da budeš besmrtna, obesmrti ga, obesmrti!

 

Radovan Zogović je najznačajniji crnogorski pjesnik XX vijeka. Rođen je 1907. u selu Mašnica u Polimlju. Gimnaziju je učio u Beranama, Peći i Tetovu, a filozofski fakultet završio u Skoplju. Bio je korektor u štampariji u Skoplju, profesor gimnazije u Skoplju i Zaječaru, vaspitač u internatu jedne privatne gimnazije u Beogradu gdje je živio od 1935. godine. Često je proganjan i hapšen kao pripadnik revolucionarnog pokreta. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od1941. U toku i poslije rata (do kraja 1948.) bio je na raznim odgovornim partijskim i društvenim funkcijama. Sarađivao je pod svojim imenom ili pod pseudonimima u naprednim i liberalno demokratskim časopisima: Literaturi, Književnom savremeniku, Stožeru, Savremenom književnom glasniku, Savremenim pogledima, Našoj stvarnosti, Srpskom književnom glasniku, Pregledu i Životu i radu. Uređivao je više časopisa koji su zbog svojih ideoloških stremljenja uglavnom bili brzo gašeni. Zajedno sa Veselinom Maslešom izdavao je list “Sloboda” u Beranama. Umro je u januaru 1986.

 

Djela: Plameni golubovi, pjesme, Zagreb, 1937; Na poprištu, članci, kritike, ogledi, Beograd, 1947; Prkosne strofe, pjesme, Beograd, 1947; Došljaci-Pjesme Ali Binaka, Beograd, 1958; Artikulisana riječ, pjesme, Beograd, 1965; Pejzaži i nešto se dešava, pripovijetke, Beograd, 1968; Žilama za kamen, izbor iz poezije, Titograd, 1969; Antologija crnogorske epske poezije raznih vremena, Titograd, 1970; Lično sasvim lično, pjesme, Beograd, 1971; Knjaževska kancelarija, 1976; Noć i pola vijeka, pripovijetke, 1978; Kožuh s pola rukava, kratki roman, 1985; Supret za sjutra, pjesme, 1985; Povremeno zauvijek, pjesme, 1985.

RADOVAN ZOGOVIĆ, O SEBI

 

Rođen sam 19. avgusta 1907. godine u selu Mašnici, na Limu, na ondašnjoj crnogorsko-turskoj granici. I tako se moje djetinjstvo, ono koje pamtim, počelo s ratom. I kako se počelo s ratom, tako se i nastavilo čitavog života: ratovi na svojoj zemlji, ratovi u drugim zemljama, ali takođe preživljavani kao rješavanje sopstvene sudbine; ratovi oslobodilački, osvajački, zločinački, nepravedni ili pravedni. I ja od prvog svog stava prema njima, a osobito od onoga dana kad sam postao komunist, nijesam mogao da budem ni privrženik rata uopšte, ni pacifist po svaku cijenu.

 

Osnovnu školu svršio sam u svojoj opštini (prvi razred u Kraljevini Crnoj Gori, drugi pod austrougarskom okupacijom, a treći i četvrti u Kraljevini SHS!). Gimnaziju sam učio u Beranama, Peći i Tetovu, a filozofski faklutet (grupu „jugoslovenska književnost“) završio sam, izdržavajući se od podučavanja đaka, u Skoplju, kud su obično pribjegavali najsiromašniji studenti. Nastavnik gimnazije bio sam, i to s premještajem o polugođu, svega jednu školsku godinu, na kraju koje sam, kao „politički nepoćudan“, zauvijek otpušten iz državne službe. Otada (jesen 1935) živio sam u Beogradu, opet se izdržavajući od podučavanja đaka, a zatim od povremenih korektura, prevoda itd. U ovome mi je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, pomoglo i to što sam, oboljevši od tuberkuloze, za pet uočiratnih godina 27 mjeseci proveo po bolnicama i liječilištima, koja neobezbijeđeni bolesnici onda nijesu plaćali. 

 

Za revolucionarni radnički pokret, učinivši dalji logički korak od dotadašnjih mutnih i anarhoidnih simpatija, opredijelio sam se (s logičkom konsekvencijom da u literaturi budem realist) na samom početku treće godine studija. Otada pa do rata uzimao sam učešća u raznim ilegalnim ili polulegalnim pothvatima i organizacijama pokreta, s čega sam bio hapšen nekoliko puta, protjeran na tri godine iz Skoplja, doživotno iz Zagreba, itd. Uporedo s tim sarađivao sam, pod svojim imenom ili pod raznim pseudonimima, u mnogim naprednim ili liberalno-demokratskim časopisima (Literatura, Stožer, Književni savremenik, Savremena stvarnost, Savremeni pogledi, Naša stvarnost, Srpski književni glasnik, Pregled, Život i rad, itd.) i – kao publicist, u svim lijevim, brzo ugušivanim i opet uporno pod drugim imenima obnavljanjim, nedjeljnim ili petnaestodnevnim listovima (zagrebački Pregled i Odjek, beogradski NIN i 1936, itd.). Bio sam član redakcije Naše stvarnosti i urednik Umetnosti i kritike. I sve to, razumije se, bez ikakve pomisli o honoraru (jedini honorar koji sam za originalni književni rad do rata primio bio je honorar od „Srpskog književnog glasnika“ za pjesmu „Pokisli platan“). 

 

U predratnom periodu bila su dva pokušaja da se izda zbirka mojih stihova: jedan u Banjaluci, studentski i drugi u Zagrebu, knjižarski. Prvi pokušaj završio se konfiskacijom cijelog izdanja još u tabacima, a drugi se (zbirka Plameni golubovi) takođe završio zabranom i konfiskacijom, ali je nešto tiraža ipak bilo spašeno i rastureno. Za prenos skrivenog dijela tiraža iz Zagreba u Beograd Eli Finci je odležao u zagrebačkom zatvoru puna tri mjeseca. 

 

Ratni put počeo sam radom u ustaničkoj komandi, za srez andrijevički u Crnoj Gori, nastavio ga kao izdavač, zajedno s V. Maslešom, malog hektografisanog lista Sloboda, na planini Konjsko kod Berana, zatim kao član propagandnog odjeljenja glavnog partizanskog štaba za Crnu Goru, član polit-odjela u dvijema brigadama, da ga završim radom u propagandnom odjeljenju vrhovnog štaba. Ratna fizička i intelektualna prezaposlenost svim drugim osim literaturom, premorenost od pokreta, osobito noćnih, skupni život i njegova istrzanost svakojake vrste nijesu, bar kod ljudi mojih sposobnosti, pogodovali kontinuiranijem književnom radu. Ukratko, ja sam u ratu napisao vrlo malo. 

Učešće u mnogobrojnim poslovima oko pokretanja kulturnog života i stvaranja kulturnih ustanova i organizacija u prvim poslijeratnim godinama (uplašen od kritičara, ne smijem svih tih poslova više ni da se sjetim, a kamoli da ih pobrojim!) takođe je oduzimalo najveći dio snage i vremena. I ja sam tek 1947. štampao knjigu predratnih, ratnih i poratnih pjesama, Prkosne strofe, a tek 1948. zbornik predratnih, ratnih i poratnih književnih i publicističkih članaka „Na poprištu“. Usputno sam objavio zbirčicu prevoda iz V. Majakovskog, dotjerao za novo izdanje svoj prevod Fome Gordejeva M. Gorkog, štampao prevod drame Najezda (rađen zajedno s Radovanom Lalićem) i drugo. 

Zatim je nastupilo šesnaest godina u toku kojih, iz razloga, kako se to nekad govorilo, „od autora nezavisećih“ ne samo što nije bilo mogućnosti da, osim prevoda poeme Majakovskog Vrlo dobro (1957) i nerasturenog sopstvenog izdanja dopunjene poeme Ali Binak (1958) išta objavim, nego i da normalno književno radim. Poslije ovog perioda, „Prosveta“ je štampala moju knjigu pjesama Artikulisana riječ (1965) i knjigu proze Pejzaži i nešto se dešava(1968), a crnogorska „Luča“ izbor iz mojih pjesama Žilama za kamen (1969), a ove godine, zbirku crnogorskih epskih narodnih pjesama raznih vremena u mom izboru i smojim predgovorom i komentarima. Napominjem i to da je Nolit 1967. izdao knjigu mojih novih prevoda iz V. Majakovskog (Bolje tanje a bolje), a Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (knj. XIV/2, 1966) moju raspravu „Junačke pjesme i vlastela“. A za potonjih petnaestak godina i prije njih preveo sam, osim ostalog, i znatan broj pripovijedaka A. P. Čehova, pjesama M. Cvetajeve, A. Ahmatove, M. Aliger, V. Inber, Nazima Hikmeta (prevod „Pisama Taranti Babu“ već 15 godina nije mogao biti objavljen!), kao i sedmorice vijetnamskih pjesnika, među kojima i Ho Ši Mina.

 

Radovan Zogović, Pogovor za knjigu Lično, sasvim lično. 1971.