Li-Tai-Po

Poklonio mi car na dvoru
Tu haljinu kad na put krenuh.
Ja uvijek sanjarim o moru
Kad gledam plavu svilu njenu.
Ja prođoh u njoj, pijan, Kinom,
I zamrljana mi je vinom,
Al sad, kad valja da je zderem,
Sad nije vrijeme da je perem.

Dosadio mi život pjan
I gostiju u krčmi hvala,
I sve me vuče jedan san
Od punoga pokala.
Neću da pjevam uz liru svoj plač
I zanose gostima glupim,
Idem da čistim od rđe svoj mač,
I konja idem da kupim.

Već travu jedu mjesto hljeba,
A dvor se smije cijelu noć.
Sa svjetinom ću sinu neba
Na razigranom bijelcu doć.
I kada čuje da mu bunu
Donesoh mjesto zvonkih rima,
I pod balkonom da ga kunu,
Samo će ga proći zima.

Kronos

Sat govori:

»Ja kucam Neprekidno i čilo. Vremena ja sam bilo.«

I jednakim se zvukom

Iz utrobe mu javlja

Čas nevolje i slavlja.

I teku, teku, teku

Trenuci koji grade

Sve bolove i nade,

Sva zla, sva očajanja,

Sve strasti, sva čeznuća,

Sve sne, sva nadahnuća.

I tkaju, tkaju, tkaju

Sve zanose nam žarke,

Sve istine i varke.

Nad svime bog je Kronos:

Ko vječni teče vrutak,

A dah mu je trenutak.

On daje, da nam uzme;

On uzima, i daje,

I traje, traje, traje.

Ne dira njeg naš uzdah,

Ni plač, ni nijemi ponos

Ravnodušan je Kronos.

I vječno njime gonjen,

U nevolji il sjaju,

Svak svojem ide kraju.

- - - - - - - - -

- - - - - - - - -

Sat govori: »Ja kucam

Neprekidno i čilo.

Vremena ja sam bilo.« 

Dvoje

Ljubeći se od postanja

Kroz maglu svijeta dvoje bludi,

Sa čudnom čežnjom, da se nađu

U metežu stranih ljudi.

Razmišljaju o sebi često

I prevarit će se kadikad,

Da su jedno drugo našli,

A neće se naći nikad.

Pa ipak, on će jednom doć

U sobu onoga hotela,

U kom je ona cijelu noć

Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,

Na onu misleć koju traži,

Ni slutit neće, da mu jorgan

Pokrivaše već njene draži.

I možda će u restoranu

Iz one čaše on da pije,

Na kojoj bjehu njena usta

Nekoliko dana prije.

Ljubavno predvečerje

Kako su lijepi oblaci, te rumene

Igračke vjetra, što nam draga lica;

Preneraženo njinim čudnim žarom,

Odlijeće k njima jedno jato ptica.

Nenaslućene otkriva mi tajne

Taj predvečernji trenut, koji zgrnu

Sve blago čežnja u oči ti sjajne,

Sav miris ženstva u kosu ti crnu.

O, sada shvaćam svijetli osmijeh neba!

Tajanstveni govor drveća i trava

U skladu je sa kucajima srca -

I ponad sviju snova ta je java.

Samo nam srce, samo toplo srce,

I sve je sreća što mi oči vide,

Ati trenuci - to su slavoluci

Kroz koje ljubav u trijumfu ide!

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

Desiti – velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,

Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,

Što vječito hlapi,

Stvaraju se opet, sastaju se opet

Možda iste kapi –

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,

Jedna vječnost pusta,

Mogla bi se opet u poljupcu naći

Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit

Prekrasna, u plavom,

Ne sluteći da si svoju svjetlost lila

Mojom davnom javom,

I ja, koji pišem srcem punim tebe

Ove čudne rime,

Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,

Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku

Svoje uho napne,

Sigurnim će glasom zaglušiti razum

Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom

Poglédat ko stranci,

Bez imalo svijesti koliko nas vežu

Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće

Ko sunce u krugu,

I nosi nam opet ono što je bilo:

I radost, i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,

A srca se dići –

I slijepi za stope bivšega života

Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.

Krhko je znanje!)

Možda je pao trak istine u me,

A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav,

Desiti – velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,

Ili ne želim

Nad svojim poletima palim

Nad svojim poletima palim

Neću da plačem i da kukam.

Preponosan da sebe žalim,

Ja pjesmu svoje propasti fićukam.

A svi što polaze u propast

Nerado na svom putu staju.

Sam sebi ja se hoću dopast.

Gle kako vedar idem svome kraju!

Samo kadikad, iznenada,

srcu nešto me zazebe.

Protrnem. Čudan bol me svlada:

Izgubio sam sama sebe.

Zanijeme tada moja usta,

Već navikla na drske zvuke.

Oko mene je tama tako gusta.

- Eliza, gdje su tvoje ruke?

Kad budem trava

Možda će onda bolje da bude

Kada se jednoga dana preselim

U crve i u zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim,

Mjesečinom i suncem poliven,

Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,

Nijedna misao mrtvoga duha;

Ja neću imat ni uha ni sluha,

Da slušam tišinu svojega šuma.

Ako me kada stanu i kosit,

Neće mi bola nanijeti kosa –

Jedini teret koji ću nosit

U novom životu biti će rosa.

Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju, mene više nema,

Al nisam samo zemlja, samo trava,

Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,

Samo je dio mene koji spava.

I ko je čita - u život me budi.

Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,

Jeseni nemam, niti zima.

Siroti mrtvac ja sam, koji u se

Ništa od svijeta ne može da prima.

I što od svijetlog osta mi života,

U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)

U stihove. U žaru sam ih kovo,

Al zatvoriš li za njih svoje srce,

Oni su samo sjen i mrtvo slovo.

Otvori ga, i ja ću u te prijeći

Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim

U grudima ti. Sve svoje ljepote

Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,

Sve što mi vrijeme nemilosno ote,

Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,

Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!

Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati

Sve čeg se takne. Ja topline hoću

I obzorja, moj druže nepoznati.

I zanosa! i zvijezda, kojih nema

U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne

Oko života tužaljke mi kruže.

Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,

Da ruke mi se u čeznuću pruže.

Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,

I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.

Probudi me! Proživjet ćemo oba

Sve moje stihom zadržane sate,

Sve sačuvane sne iz davnog doba.

Pred vratima života ja sam prosjak.

Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Slavlje večeri

Može li ikoji proljetni dan

Smiješkom tu večer da nadsija?

S hiljadom koji ostavljaju stan

U strujanje ulica ulazim i ja.

Žamor, i šum, i šarena vreva.

Tramvaji zvone, auta se glase.

Duž jednog se krova crvena slova

Pale i gase, pale i gase...

Radosne misli. Hod bez težine.

Večernji vjetar nam proljeće nosi.

S juga je došlo. Prepun svježine

Zbija nam svoje šale u kosi.

Bit' u talasanju ulice talas!

Osjećat život i srce, što voli! -

Večer u svome punome sjaju

I njega svojom svjetlošću poli!...

To su duboki časovi zdravlja,

Koji nas jačima, boljima čine.

Između svjetala večernjeg slavlja

Nije li ovo put u visine? 

Dobriša Cesarić, jugoslavenski i hrvatski pjesnik i prevodilac. Rođen je u Slavonskoj Požegi 10. januara, 1902. godine. Kao dijete se preselio u Osijek prije nego što je sa 14 godina otišao u Zagreb, gdje je završio srednjoškolsko obrazovanje i stvorio većinu svog književnog djela. U početku je studirao pravo, a zatim je prešao na filozofiju na Univerzitetu u Zagrebu. Bio je glavni urednik književnog časopisa "Zora" hrvatske narodne izdavačke kuće. Godine 1951. postao je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti, a umro je u Zagrebu 18. decembra, 1980. godine.

DJELA

Lirika, Zagreb, 1931; Spasena svjetla, Zagreb, 1938; Izabrani stihovi, Zagreb, 1942.

Pjesme, Zagreb, 1951; Knjiga prepjeva, Zagreb 1951; Osvijetljeni put, Zagreb, 1953; Tri pjesme, Zagreb, 1955; Goli časovi, Novi Sad, 1956; Proljeće koje nije moje, Zagreb, 1957; Izabrane pjesme, Zagreb, 1960; Poezija, Skoplje, 1965; Moj prijatelju, Zagreb, 1966; Slap; izabrane pjesme, Zagreb, 1970; Svjetla za daljine, Beograd, 1975; Izabrana lirika, Beograd, 1975; Izabrane pjesme i prepjevi, Sarajevo, 1975; Pjesme. Memoarska proza, Zagreb, 1976; Voćka poslije kiše, Zagreb, 1978.