TAJFUN

U bjekstvu od mazala u Sjedinjene Države

Odjednom primijetismo da naš mali brod stoji.

Cijelu noć i cijeli dan

Nepomično je stajao u visini Luzona u Kineskom moru.

Jedni su govorili — zbog tajfuna što je bijesnio na sjeveru,

Drugi su se plašili njemačkih gusarskih brodova.

Svi su

Više voljeli tajfun nego Njemce.

 MASKA ZLOG DEMONA

Na mojem zidu visi japanska rezbarija,

Maska zlog demona, zlatno lakirana.

Sa žaljenjem gledam

Nabrkle žile na čelu što pokazuju

Kako je naporno biti zao.

NJEMAČKA

Neka drugi govore o svojoj sramoti, ja ću o svojoj

 

O Njemačka, blijeda majko,

Kako glibava stojiš

Međ narodima!

Među glibavima

Padaš u oči.

 

Najbijedniji od tvojih sinova

Leži ucmekan.

Kad mu je glad bila velika,

Drugi su tvoji sinovi

Digli ruku na njega.

To se rasčulo.

 

Sa tako podignutim rukama,

Dignutim na svog brata,

Drsko se vrzmaju ispred tebe

I smiju ti se u lice.

To se zna.

 

Zašto te svuda hvale tlačitelji,

A potlačeni okrivljuju?

Izrabljivani

Prstom pokazuju na tebe,

A izrabljivači hvale sistem

Što je u tvojoj kući izmišljen.

 

A svi vide

Kako skrivaš kut svoje suknje, krvav

Od krvi tvog

Najboljeg sina.

 

Kad slušaju govore što dopiriu iz tvoje

kuće, smiju se.

Alli ko te ugleda, maša se noža

Kao da vidi haramiju.

 

O, Njemačka, blijeda majko!

Ala su te udesili tvoji sinovi

Da među narodima śediš

Kao ruglo ili kao užas!

ISELJENJE PJESNIKA

Homer nije imao doma,

A Dante je morao svoj da ostavi.

Li Po i Tu Fu lutali su kroz građanske ratove

Što su uzeli trideset miliona ljudi,

Euripidu su prijetili suđenjima,

A Šekspiru su na samrti zapušili usta.

Fransoa Vijona nije pośećivala samo muza

Nego i policija..

"Voljenim" nazvan,

Lukrecije ode u izgnanstvo,

Tako i Hajne, a tako pobježe 

I Breht pod danski slamni krov.

 ŠTO DA SE POMINJE MOJE IME

1.

Nekad sam mislio: U daleka vremena

Kad se budu raspale kuće u kojima živimo

I istrunuli brodovi kojima sam plovio,

Moje će se ime još pominjati

Sa drugima.

 

2.

Zato što sam hvalio ono što je korisno,

A u moje vrijeme važilo je za neuzvišeno,

Zato što sam se borio protiv religija,

Zato što sam se protivio izrabljivanju ili

Iz nekog drugog razloga.

 

3.

Zato što sam bio za ljude i što sam

Njima sve povjeravao, ukazujući im tako poštovanje,

Zato što sam pisao pjesme i obogaćivao jezik,

Zato što sam učio praktičnom ponašanju ili

Iz bilo kakvog drugog razloga.

 

4.

Zato će se, mislio sam, moje ime još pominjati,

Na nekom kamenu će

Moje ime stajati, iz knjiga će se

U nove knjige preštampavati.

 

5.

Ali danas sam

Saglasan s tim da ono bude zaboravljeno.

Zašto bi se ko raspitivao za pekara ako ima

dosta hljeba?

Zašto bi

Bio slavljen snijeg što se otopio

Kad predstoji novo padanje snijega?

Zašto bi

Bilo prošlosti kad predstoji

Budućnost?

 

6.

Zašto bi se

Pominjalo moje ime?

NJEMAČKIM VOJNICIMA NA ISTOKU

Braćo da sam kod vas,

Da sam jedan od vas na sniježnim poljima istoka,

Jedan od hiljada vas između gvozdenijeh kola,

Rekao bih što i vi kažete: Mora da postoji

Neki put što vodi doma.

 

Ali, braćo, draga braćo,

Ispod čeličnog šljema, ispod lobanje

Znao bih što znate i vi: odavde

Već nema puta doma.

 

Na mapi u školskom atlasu

Put do Smolenska nije veći

Od Firerovog malog prsta, ali

Na sniježnim poljima je on dalji,

Veoma dalek, i odviše dalek.

Snijeg se neće držati vječito — samo do proljeća.

Ali ni čovjek ne izdžava vječito. Do proljeća

Neće izdžati.

 

Ja, dakle, moram umrijeti u šinjelu razbojnika,

Umrijeti u košulji palikuće.

 

Kao jedan među mnogima, kao jedan među hiljadama,

Gonjen kao razbojnik,, umlaćen kao palikuća.

 

Braćo moja, da sam kod vas,

Da s vama kasam preko ledenih pustinja,

Pitao bih kao što i vi pitate: Zašto sam

Došao ovamo odakle nema

Puta što vodi doma?

 

Zašto sam obukao šinjel razbojnika?

Zašto sam obukao košulju palikuće?

Ne učinjeh to što sam bio gladan,

Ne učinjeh to što sam krvožedan.

 

Već samo zato što sam rob

I što mi je tako naređeno,

Pošao sam da ubijam i palim.

I sada moram biti gonjen,

I sada moram biti umlaćen.

 

I više neću viđeti

Zemlju iz koje sam došao,

Ni bavarske šume, ni planine juga,

Ni more, ni brandeburšku pustaru, ni borje,

Ni vinogorje kraj rijeke u Franačkoj.

Ni u sivu zoru, ni u podne,

Ni onda kad se veče spušta.

 

Ni gradove, ni grad u kome se rodih.

Ni radni sto svoj, sobu — nikad više,

Ni stolicu.

 

Nikad više ja to sve viđeti neću.

Nit će iko drugi što je sa mnom pošao

Ikad sve to viđeti.

Ni ja, ni ti više nikada

Nećemo čuti glas žena i majki,

Ni vjetar nad dimnjakom u zavičaju,

Ni buku grada, radosnu il' gorku.

 

Nego ću umrijeti na pola života

Nevoljen, nepotreba,

Glupavi vozač neke ratne sprave.

 

Neurazumljen, sem u posljednjem času,

I neiskušan, sem kao ubica,

I nepotreban , sem dželatima.

 

I ležaću pod zemljom

Koju sam razorio.

Štetočinja za koju nije šteta.

Odahnuće se iznad moje rake.

 

Jer šta će u nju biti zakopano?

Tovar mesa u tenku, mesa što će brzo strunuti,

Što će tu nestati?

Jedan suv grm što je promrzao,

Pogan što je palom uklonjena,

Smrad koji vjetar razvijava.

 

Bertolt Brecht (1898–1956) njemački dramski pisac, pjesnik i pozorišni režiser, osnivač epskog teatra, rođen je u Augsburgu 1898. godine. Nakon početnog uspjeha kao dramski pisac u Minhenu, preselio se u Berlin 1924. godine. Kao politički lijevo orijentirani umjetnik i simpatizer Komunističke partije, otišao je u egzil sa svojom suprugom, Helenom  Vajgel, ubrzo nakon požara Reichstaga 1933. godine, bježeći od nacista. Njegovo emitiranje ga je odvelo kroz Skandinaviju i na kraju u Sjedinjene Američke Države. Brehtove knjige su zabranjene i spaljene u Trećem rajhu.

 

Nakon saslušanja pred Odborom za antiameričke aktivnosti Predstavničkog doma u Sjedinjenim Američkim Državama, vratio se u Evropu 1947. godine. Od 1949. godine nadalje, stalno je živio u Istočnom Berlinu. Revolucionirao je pozorište svojim konceptom "epskog pozorišta" (kasnije nazvanog i "dijalektičko pozorište"). Za razliku od tradicionalnog iluzionističkog pozorišta, cilj mu je bio emocionalno distancirati publiku kako bi potaknuo kritičko razmišljanje o društvenim i političkim nepravdama. To je postigao kroz takozvani efekat otuđenja (V-efekat), koristeći tehnike poput naratora, pjesama, postera i direktnog dijaloga s publikom.

 

Brecht je umro u Berlinu 1956. godine, ali njegov uticaj na modernu dramu i pozorišnu praksu ostaje ogroman do danas.

 

DJELA

 

Opera za tri groša (1928, s muzikom Kurta Weilla); Majka Hrabrost i njena djeca (1941); Život Galileja (1943); Dobri čovjek iz Sečuana (1943); Kavkaski krug kredom (1945); Zaustavljivi uspon Artura Uija (1958, izvedeno posthumno)

 

Pjesme za gitaru Bertolta Brechta i njegovih prijatelja, 1918; Psalmi, 1920; Domaći brevijar Bertolta Brechta 1916–1925; Augsburški soneti 1925–1927; Pjesme Opere za tri groša 1928: Iz Čitanke za stanovnike grada 1930; Priče iz revolucije 1933; Soneti 1932–1934 1951, 1960, 1982; Engleski soneti 1934; Pjesme, poeme, horovi 1934; Hitlerovi korali 1933

12. Kineske pjesme 1938–1949; Studije 1934–1940 1951; Svendborgove pjesme 1934–1938 1939; Steffinova kolekcija 1939–1940 1948 1942, 1948; Holivudske elegije 1942 1988; Pjesme u egzilu 1936–1944 1988 1949, 1951; Ratni priručnik 1940–1945 1955 1944, 1954; Njemačke satire (Drugi dio) 1945 1988; Dječije pjesme / Nove dječje pjesme 1950 1953, 1952; Bukowske elegije 1953 1964; Pjesme iz radionice mesinga 1935–1952 1953 u esejima; Pjesme o Ljubav 1917–1956 1982; Sto pjesama. 1918 do 1950 1918–1950 1958.