POEZIJA

                    Luisu Sernudi

 

Zašto mi dotičeš iznova grudi?

Stižeš tiha, tajnovita, naoružana,

kao ratnici u kakav usnuli grad.

Pališ mi jezik svojim usnama, hobotnice,

i budiš zanose, uživanja,

i ovu mučninu bez kraja

koja pali sve što dodirne

i začinje u svakoj stvari

tamnu žudnju.

 

Svijet popušta i topi se

kao metal usred vatre.

Sred ruševina svojih ustajem

sam, nag, ogoljen,

na nezmjernoj stijeni tišine,

kao kakav usamljeni ratnik

protiv nevidljivih armija.

 

Vatrena istino,

ka čemu me to goniš?

Ne želim istinu tvoju,

nepromišljeno tvoje pitanje.

Čemu sva ova jalova borba?

Čovjek nije sposoban da te obuzda,

tu pohlepu koja se samo u žeđi zadovoljava,

plamen koji sve usne troši,

duh koji ne živi ni u jednom obliku,

a sažeže sve oblike

nerazumnom tajnom vatrom.

Ipak si uporna prezrena suzo,

uzdižući u meni svoje opustošeno carstvo.

 

Upinješ se iz najdubljeg u meni,

iz bezbrojnog sjedišta mog bića,

vojsko, plimo.

Rasteš, žeđ tvoja me davi

izgoneći, tirjanko,

sve što popušta

tvom bijednom maču.

Još samo ti me nastanjuješ,

ti, bez imena, jarosna suštino,

žudnjo podzemna, buncajuća.

 

O grudi mi udaraju utvare tvoje,

budiš mi dodir,

lediš mi čelo

i proročkim činiš moje oči.

 

Opažam svijet i dotičem te,

nedodirljiva tvari,

jedinstvo moje duše i moga tijela

i promatram borbu koju vodim

i svadbe moje zemaljske.

 

Moje oči navlače oblake na protivne slike,

a druge

slike, dublje, poriču,

uz vatreno mucanje,

vodu koju potapa tajnija i gušća voda.

U vlažnoj svojoj tmini smrt i život,

mirnoća i pokret, isto su.

 

Uporna budi, pobjednice,

jer postojim tek zato što ti postojiš,

i moja usta i moj jezik stvoriše se

da bi izrekli samo tvoje postojanje

i tajne slogove tvoje, riječ

neopipljivu i despotsku,

suštinu moje duše.

 

Samo si san

ali u tebi snijeva svijet

i njegova nijemost govori tvojim riječima.

Dotičući ti grudi dodirujem

električnu granicu života,

tminu krvi,

gdje se udružuju okrutna i zaljubljena usta,

još željna rušenja onoga što vole

i oživljavanja onoga što ruše,

sa svijetom, nestrpljiva

i uvijek jednaka samima sebi,

jer se ne ustavljaju ni u jednome obliku

niti se zadržavaju na onome što grade.

 

Vodi me, usamljenice,

vodi me kroz snove,

vodi me, majko moja,

probudi me iz svega,

učini mi da snijevam tvoj san,

zamaži mi oči uljem,

da bih, upoznavši te, spoznao sebe.

 

Meksiko, 1940.

DODIR

Moje ruke

Otvaraju zastore tvoga bića

Oblače te u drugu nagotu

Otkrivaju tijeela tvoga tijela

Moje ruke

Izmišljaju drugo tijelo tvoga tijela

 

POKRET

Ako si ti kobila iz ambara

        Ja sam staza krvi

Ako si ti prva susnježica

        Ja sam onaj što pali ognjište zore

Ako si ti kula noći

        Ja sam klin koji gori na tvome čelu

Ako si ti jutarnja vrtoglavica

        Ja sam krik prve ptice

Ako si ti košarica narandži

        Ja sam nož soli

Ako si ti kameni oltar

        Ja sam bogohulna ruka

Ako si ti polegnuta zemlja

        Ja sam zelena trska

Ako si ti vodopad vjetra

        Ja sam zapretana vatra

Ako si ti usta vode

        Ja sam usta mahovine

Ako si ti šuma oblaka

        Ja sam sjekira koja ih siječe

Ako si ti oskrnavljeni grad

        Ja sam kiša posvećenja

Ako si ti žuta planina

        Ja sam crvene ruke lišaja

Ako si ti sunce koje se diže

        Ja sam staza krvi

ODLAZAK I POVRATAK

Blatnjavi novembar:

Umrljano kamenje plavkastocrne kosti.

Neodređene palate.

 

Ja sam prešao lukove i mostove.

Bijah živ u potrazi za životom.

 

U mjesečevom salonu

Krvari svjetlost. Ljudi-ribe

Mijenjaju hladne slike

 

Bijah živ i vidjeh mnoge aveti,

Svi kost i koža i svi pohlepni.

Kula, topaz i krv,

Crne pletenice i ćilibar grudi.

Podzemna dama.

 

Tigar-junica, hobotnica, bršljan u plamenovima:

Spalio je moje kosti i ispio mi krv.

 

Postelja, ugašena planeta,

Zamka ogledala bjehu noć i tijelo,

Gomila soli, dama.

 

Jedi moje ostatke, sunce visoravni:

Bio sam živ i pođoh da tražim smrt.

LICEM MORU

1

Ima li talas obličje?

U jednom se trenu iskleše

a izčezne u drugome,

u ononom što izranja, ovalnom.

Kretnja mu je obličje.

 

2

Talasi se povlače

 — butine, leđa, potiljci —

vraćaju se talasi

— grudi, usta, pjene — 

 

3

Umire more od žeđi.

Grči se bez ikoga

u svojoj stjenovitoj postelji.

Mre od žeđi za zrakom.

HIMNA MEĐU RUŠEVINAMA

              gdje je pjenušavo sicilijansko more . . . Gongora

 

Ovjenčan sobom dan širi svoja perja.

Glasan žuti krik,

vreli vodoskok u središtu neba

nepristrasnog i blagotvornog!

Pojavljivanja su lijepa u svojoj trenutnoj istini.

More potkopava obalu,

grčevito se drži između hridina, blještavi pauk;

plavkasta rana iz brda sjaji;

šaka koza je stado kamenja;

sunce polaže svoje zlatno jaje i rasprskava se nad morem. 

 

Sve je bog.

Slomljena statuo,

stubovi nagriženi svjetlošću,

žive ruševine u svijetu mrtvih u životu!

 

Pada noć nad Teotihuakanom.

U visinama piramide momci puše marihuanu,

zvone promukle gitare.

Koja trava, koja voda života treba da nam podari život,

gdje iskopati riječ,

veličinu koja vlada himnom i govorom,

igrom, gradom i mjerom?

Meksički pjev iskričavo bukti,

obojena zvijezda koja se gasi,

kamen koji nam zatvara vrata opštenja.

Zemlja miriše na iskusnu zemlju.

 

Oči vide, ruke dodiruju.

Ovdje je potrebno nekoliko stvari:

kaktus, bodljikava koralna planeta,

nanizane smokve,

grožđe sa željom za uskrsnućem,

dagnje, gruba djevičanstva,

so, sir, vino, sunčani hljeb.

S visine svoje tamnoputosti ostrvljanka me jedna gleda,

vitka katedrala odjevena u svjetlost.

 

Njujork, London, Moskva.

Sjenka pokriva ravnicu svojim bršljanom utvarom,

svojim kolebljivim rastinjem od drhtavice,

svojim rijetkim dlačicama, svojom pacovskom žurbom.

S vremena na vrijeme cvokoće sunce malokrvno.

Savijen poput lakta u brdima koja juče bjehu gradovi,

Polifem zijeva.

Odozdo, između grobova širi se pastva ljudska.

U mesu domaćih dvonožaca

- uprkos skorim vjerskim zabranama -

bogate klase uživaju.

Doskora puk je koristio meso nečistih životinja.

 

Vidjeti, dotaknuti lijepe oblike svakodnevne.

Na krv miriše mrlja od vina na stolnjaku.

Kao koral svoje grane u vodi

šireći se skupljam u žuto saglasje,

o, podne, klasje ispunjeno minutima,

čašo vječnosti!

 

Moje misli se račvaju, vijugaju, spliću,

nanovo počinju,

i najzad se zaustavljaju, rijeke koje ne uviru,

delta krvi pod suncem bez predvečerja.

I zar sve mora da se završi u ovom mreškanju mrtvih voda.

 

Dane, jasni dane,

svijetla narandžo, od dvadeset i četiri kriške,

prožete jednom te istom strašću!

Um se na kraju otjelovljuje,

izmiruju se dvije neprijateljske strane

i savjest-ogledalo se rastače,

pretvara se u izvor, kladenac bajki:

Čovjek, drvo likova,

riječi koje su cvjetovi, koji su plodovi, koji su činovi.

IZMEĐU ODLASKA I OSTANKA

Između odlaska i ostanka, dan oklijeva,

zaljubljen u svoju prozirnost.

 

Kružno popodne sada je zaliv:

u svom tihom njihanju, svijet se ljulja.

 

Sve je vidljivo i sve je neuhvatljivo,

sve je blizu i sve je nedodirljivo.

 

Papiri, knjiga, čaša, olovka

počivaju u sjeni svojih imena.

 

Puls vremena koji u mom hramu ponavlja

isti tvrdoglavi slog krvi.

 

Svjetlost čini od ravnodušnog zida

spektralno pozorište refleksija.

 

U središtu oka otkrivam sebe;

ne gleda me, ja gledam sebe u njegovom pogledu.

 

Trenutak nestaje. Bez pomicanja,

ostajem i idem: ja sam pauza.

 

Drvo iznutra, 1987.

JESEN

U plamenu, zapaljena jesen,

gori katkada moje srce,

čisto i samo. Vjetar ga budi,

dodirne mu središte i onda ga objesi

za svjetlost koja se smije ni za koga:

kakva rasuta ljepota!

Tražim neke ruke,

neku prisutnost, neko tijelo,

ono što zidove razbija

i rađa opijene oblike,

dodir, glas, okretaj, samo neko krilo,

nebeske plodove gole svjetlosti.

Tražim po sebi, unutra,

kosti, netaknute violine,

usne koje sanjaju usne,

ruke koje sanjaju ptice...

I nešto neznano što kaže »nikada«,

a pada s neba,

od tebe, moj Bože i moj protivniče.

LAVIRINT SAMOĆE

      (EL LABERINTO DE LA SOLEDAD)

        

Usamljeni Meksikanac voli zabave i javna okupljanja. Sve je prilika za okupljanje. Svaki izgovor je dovoljno dobar da prekine tok vremena i proslavi svečanostima i ceremonijama ljude i događaje. Mi smo ritualni narod. I ova sklonost koristi našoj mašti koliko i našoj ośetljivosti, uvijek usklađenoj i budnoj. Umjetnost Fieste, obezvrijeđena gotovo svugđe drugo, ostaje netaknuta među nama. Na malo mjesta u svijetu može se doživjeti spektakl sličan onome na velikim meksikanskim vjerskim festivalima, s njihovim živopisnim i čistim bojama, njihovim plesovima, ceremonijama, vatrometom, neobičnim kostimima i beskrajnim nizom iznenađenja od voća, slatkiša i predmeta koji se tih dana prodaju na trgovima i pijacama.

 

Naš kalendar je ispunjen proslavama. Određenim danima, u najudaljenijim selima, kao i u velikim gradovima, cijela zemlja se moli, viče, jede, opija i ubija u čast Đevice od Gvadalupe ili generala Zaragoze. Svake godine, 15. septembra u jedanaest sati naveče,

na svakom trgu u Meksiku slavimo Grito de Dolores (Plač Dolores); i strastvena gomila

zaista viče sat vremena, možda da bi bolje ostala tiha do kraja godine. Tokom dana prije i nakon 12. decembra, vrijeme zaustavlja svoju trku, zastaje i umjesto da nas gura prema śutrašnjici koja je uvijek nedostižna i varljiva, nudi nam sadašnjost okruglu i savršenu, plesa i veselja, zajedništva i gozbe s najstarijim i najtajnijim Meksikom. Vrijeme prestaje biti sukcesija i vraća se onome što je bilo i što jeste, prvobitno: sadašnjost gđe se prošlost i budućnost konačno pomiruju.

 

Ali proslave koje cijeloj zemlji nude crkva i Republika nijesu dovoljne. Životom svakog grada i mjesta upravlja svetac, koji se slavi s odanošću i redovnošću. Suśedstva i cehovi takođe imaju svoje godišnje festivale, ceremonije i sajmove. I, ukratko, svako od nas — ateisti, katolici ili ravnodušni — ima svog sveca, kojeg poštujemo svake godine. Broj proslava koje održavamo i resursi i vrijeme koje trošimo slaveći ih su neizmjerni. śećam se da sam prije mnogo godina pitao gradonačelnika jednog grada u blizini Mide:

 "Koliko iznose prihodi opštine od poreza?" "Oko tri hiljade pezosa godišnje. Vrlo smo siromašni. Zato nam guverner i savezna vlada svake godine pomažu da pokrijemo troškove." "A za šta koristite tih tri hiljade pezosa?" "Pa, skoro sve za proslave, gospodine. Kao što vidite, grad ima dva sveca zaštitnika." Taj odgovor nije iznenađujući. Naše siromaštvo se može mjeriti brojem i śajem popularnih festivala. Bogate zemlje imaju ih malo: nema ni vremena ni volje. I nijesu potrebni; ljudi imaju druge stvari kojima se bave, a kada se zabavljaju, to čine u malim grupama.

 

Moderne mase su aglomeracije usamljenih pojedinaca. U velikim prilikama, u Parizu ili Nju Jorku, kada se javnost okuplja na trgovima ili stadionima, odsustvo ljudi je primjetno: vidite parove i grupe, nikada živu zajednicu u kojoj se ljudska osoba istovremeno rastvara i iskupljuje.

 

Ali kako bi siromašni Meksikanac mogao živjeti bez ta dva ili tri godišnja festivala koji

ga kompenziraju za njegove teškoće i bijedu? Festivali su naš jedini luksuz; oni zamjenjuju, možda čak i povoljnije, teatar i odmore, "vikend" i "koktel zabavu" Anglosaksonaca, prijeme buržoazije i kafić Mediteranaca.

 

U ovim ceremonijama - nacionalnim, lokalnim, sindikalnim ili porodičnim - Meksikanac se otvara vanjskom svijetu. Sve one mu daju priliku da se otkrije i razgovara s božanstvom, domovinom, prijateljima ili rođacima. Tokom ovih dana, obično tihi Meksikanac zviždi, viče, pjeva, baca petarde, puca iz pištolja u zrak. Izlijeva svoju dušu. I njegov povik, poput raketa koje toliko volimo, uzdiže se u nebo, eksplodira u bljesku zelene, crvene, plave i bijele boje, i pada vrtoglavo, ostavljajući trag zlatnih iskri. Te noći, prijatelji, koji mjesecima nijesu izgovorili nijednu riječ osim onih propisanih neizostavnom uljudnošću, opijaju se zajedno, povjeravaju se jedni drugima, plač zbog istih tuga, otkrivaju da su braća, a ponekad, da bi se iskušali, ubijaju se. Noć je ispunjena pjesmama i zavijanjem. Ljubavnici bude đevojke uz orkestre. Razgovori i zadirkivanje vode se s balkona na balkon, s pločnika na pločnik. Niko ne govori tihim tonom. Šeširi se bacaju u zrak. Psovke i šale padaju poput teških novčića. Pojavljuju se gitare. Ponekad, istina je, veselje loše završi: ima tuča, uvreda, pucnjeva, uboda nožem. I to je dio slavlja. Jer Meksikanci se ne zabavljaju samo: oni žele da se potrude, da preskoče zid samoće koji ih izoluje ostatak godine. Svi su opsjednuti nasiljem i bijesom. Duše eksplodiraju.

(Odlomak iz knjige eseja Lavirint samoće) 

 OKTAVIO PAZ (OCTAVIO PAS)bio je poznati meksikanski knjževnik, pjesnik, esejista i diplomata, koji se smatra jednom od najvažnijih ličnosti latinoameričke književnosti 20. stoljeća. Rođen je 1914. u gradu Meksiku (danas Ciudad de México). Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1990. godine. Sa 17 godina suosnovao je književni časopis. Studirao je pravo i književnost. Od 1950. do 1968. bio je u diplomatskoj službi, uključujući i funkciju ambasadora u Indiji. Godine 1968. dao je ostavku na mjesto ambasadora u znak protesta protiv masakra studenata na trgu Tlatelolco u Mexico Cityju. Nakon povratka u Meksiko, osnovao je uticajne književne časopise Plural (1970), a kasnije i Vuelta (1976).

 

Pazov rad obuhvata poeziju, prozu, političke eseje i kritiku, često istražujući meksički identitet, istoriju, kulturu i ulogu poezije. Jedna od njegovih najpoznatijih zbirki eseja je El laberinto de la soledad (Lavirint samoće), objavljena 1950. godine, u kojoj nudi duboku analizu meksikanske povijesti i kulture.

 

Octavio Paz je umro u Mexico Cityju 1998. godine.

 

DJELA

Luna Silvestre, 1933; ¡No pasaran!, 1936; Raiz del hombre, 1937; Bajo tu clara sombra, 1937; A la orilla del mundo, 1942; Libertad bajo palabra, 1949; ¿Aguila o sol? 1951;  Piedra de sol, 1957; Salamandra, 1962; Ladera Este, 1969; Vuelta, 1976; Árbol Adentro, 1987; Delta de cinco brazos, 1998.

 

NAGRADE

Grand Prix international de poésie, 1963; Premio Nacional de Letras, 1977; Premio Crítico de Editores de España,1977; Jerusalem-Preis, 1977; Aigle d’Or, 1978; Premio Ollin Yolitztli, 1980; Neustadt International Prize for Literature, 1982; Cervantes-Preis, 1982; Friedenspreis des Deutschen Buchhandels, 1984; Nobelpreis für Literatur, 1990; Großkreuz der französischen Ehrenlegion,1 994; Großkreuz Isabel la Católica, 1998.