AUTOBIOGRAFIJA

 

Sveđ tih i miran, i naoko mlitav,

Moj život teče. U njem sivo sve je.

Al ipak, na dnu dok se trzo čitav,

Prohujale su kroza nj epopeje.

 

Slavne sam borbe vodio. I sto sam

Sunašca sjajnih iznio iz mraka.

So, med i tečnost još u ustma nosam

Hiljadu mora, saća i vrutaka.

 

Ja nemam svoje pov’jesti. – A znam:

Sv’jet jedan čitav diše, stvara, trpi

U biću mom. I nisam ko u hrpi

Kamenja mrtvog siv i hladan kam.

 

Bez šake i bez grla kakvog Vođe,

Svoj život živem nekom maglom vit.

Al za sve ono što kroza me prođe,

Iz jezgra mog će jednom nići mit.

 

   TRAG

Ja nikad nisam stud i tamu slao

U tuđu baštu – pa ni na zid njen.

I nikad nisam ispred sv’jetla stao

Da iza sebe bacim dugu sjen.

 

Između Sunca nađoh se i ljudi,

Kada se pređa, što sam od nje tkan,

Sva protanji, pa iz tme mojih grudi,

Ko leptir l’jep se iščahuri san.

 

Sa dna sam i ja punog blata došo

Na vrh sve viši, na sve čišći prag.

A sada gledam: – stazom kud sam prošo

Bl’ješti se i sja mojih nogu trag.

 

  KLEPSIDRA

 

Noć je. – Klepsidra na mom stolu stoji.

Mlaz žuta p’jeska, sve zrno po zrno,

Trokuta donjeg pada na dno crno

I moga bd’jenja duge čase broji.

 

Koliko puta noćas sam prevrno

Tu čudnu spravu? Jesu l’ časi, koji

Teku, trenuci il stoljeća? – Mojih

Sanja grad sjajni u mrak je posrno.

 

Noć je bez konca. Bd’jenje vječno. Peče

Rana me stara. Sv’jeća drhti, trne ...

Zebnja. Tjeskoba. Dodir neke hidre.

 

I ne znam šum taj usred šutnje crne

Je l’ od krvi, što iz rane mi teče,

Il glas je p’jeska kroz grlo klepsidre.

 

  KULE NA OBLAKU

 

Najteže se one kule grade

Što na b’jelim stoje oblacima,

I do kojih puta ne imade

No duge po tankim lukovima.

 

Od čega su zidane, ne znade

Onaj koji pred oč’ma ih ima;

I ne sluti napore i jade

Sakrivene u tim temeljima.

 

On ih gleda, lagane i sjajne,

Pred zastorom crnim vječne tajne

I osjeća da mu čar taj treba

 

Ispred vrata zatvorenog neba,

Gdje sva sreća njegova je skrita.

I on drugo ne zna. – I ne pita.

 

   ORGULJE

 

Orgulje. – One s kojih ječe

Zatoni naši, i duž sviju žala,

Dok ekvinocij bjesni iznad vala,

Vir huči, pjene šume, hridi zveče.

 

I volim one što u junsko veče,

Kada je u lug mjesečina pala,

Ko iz dubljina skritih katedrala

Glas daju tih, što poput vode teče.

 

I duša moja ima svoje dane

Marčane, burne; ima noći kada

Otvaraju se sitni joj registri;

 

Pa iz nje biju – potok, što niz strane

Huči; nit vode, koja cvileć pada –

Mlazovi, sada mutni, sada bistri.

 

TITOVO 'NAPRIJED'

 

Drug Tito jaše na čelu kolone

Uz usku stazu planinsku.

Visoko,

Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.

Dolje, u klancu, mutan potok šumi.

Oblaci tmasti vuku se po nebu,

A pramen, magle kao div se diže

Iz šume jela, bukvi i omorika.

 

 - On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.

Kamo ga miso prenijela? U kom

Svijetu živi? Od čega je bora

Na čelu i grč oko tvrdih usta?

Al' najednom je stao; trgnuo se.

Avet je pred njim. Sva je od blata smrznuta,

Od snijega i mraza. Stoji, studen širi

I veli:

 

 "Kud ćeš drzniče? Ja vladam

U toj planini. Okreni se, gledaj

Te jadne momke, koje ovud vodiš.

Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.

Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,

Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?

Kipove od leda napravit ću od vas.

I stajat ćete, kruti, nepomični,

U tami noćnoj i u sv'ijetlu danjem

Na ovim gorskim stazama, znamenje

Velje mi moći, ljudima opomena,

Da čovjek ne sm'je preko nekih granica.

Okreni se i vrati u nizine,

Da kosti griješ kod ognjišta svoga,

Pokoran i tih; - najveći je zakon

Čovječiji: živjet, ma i kako bilo!"

 

 To avet reče; on očima bljesne

I vatru prospe iz plamenih zjenica;

Ošinu konja i neman pregazi,

Pa viknu s visa:

"Naprijed"

 

II

Drug Tito jaše na čelu kolone

Stazom sve tvrđom, mrzilijom.

Strašilo novo sada pred njim stoji

I zatvara mu put. Oh, grdno li je!

Mršavo, žuto Koža na njem visi;

Klepeću u njem kosti ko orasi

U praznoj vreći. Govori mu:

“Stani!

Gledaj me! Davno već me znaš, al' nikada

Čitavi lik mi još ne vidje strašni,

Onaj sam, koji te već dugo prati

Po opljačkanim zemljama, ko sjena;

I sjedi u svakom dvorištu, na svakom

Ognjištu, u svakoj štali; i ruku tura

U svaku torbu; i zovem se Glad.

Sjaši s tog konja; ja ću da ga jašim!

Pa neka vodim tvoje bijedne momke

Po šumama i klancima i pustinjom,

U kojima samo kos i vjeverica

Nalaze hrane. Skini crven-zastavu

Sa stijega i digni crni barjak moj!

Pobjedu i slavlje ja tu slavim. Stani!

Okani se svih sanja i vrati se

Dolje na ravni! Ori, sij i žanji.

Jer ništa nema važnije od hljeba,

I najveća je sreća trbuh pun!

Te uzde daj mi i nestani!“

 

Tito

sa konja siđe, al' se ne okrenu.

Prigno se k zemlji, zgrabi grudu blata;

U prah je smrvi i u žvale baci

Nemani onoj, kliknu:

“Naprijed! naprijed!“

 

III

Drug Tito jaše na čelu kolone

Pod vrh planine.

Litica i magla

Vrhunac kriju. Ondje, gdje bi mogo

Uz napor proći, nova avet sjedi

Na litici i gleda u došljaka.

Oči su njene ko u sove, njuška

Lisičja, zubi kao u štakora.

Svaki zglob je grbava joj tijela

Uglast i dračav. Gleda i govori:

 

“Otkuda dođe pustolove? Kud ćeš?

Znaš li me? Ja sam otac sviju sumnja,

Nesreće vjesnik, preteča kajanja.

Onaj sam, koji oštre nokte ima,

Da njima kopa po savjesti vašoj

Grob, gdje će trunut, luda sanja ljudska.

Što hoćeš? Čemu dignu svu tu čeljad,

Da trpi i strada? Ideal je voće,

Što zre na grani, koga nikad neće

Dohvatiti ruka čovječja; Vrhunac

Planine ove siže do nebesa.

Okreni se i siđi, pustolove,

Pa čin svoj mjeri prema svojoj snazi

I zemljom hodaj sitnim koracima!“

 

Al`grmnu grom na vrhu planinskome;

I vjetar duhnu, i magla se dignu.

Zakriješti oro pod oblakom; zasja

Sunce što slavno sja i hrani i grije;

I Titov glas se prosu kao dažd

Na izmučenu čeljad, uvijek žednu

Njegovih riječi:

“Naprijed“!

 

NA VUČEVU

 

Pod vatrom s neba i suprotne planine,

uz goru su se popeli s mukom

u šumu zašli – o, šumo spasiteljice!

Žestoka hajka stiska sa svih strana.

Vatreni obruč biva uvijek uži,

umor im lomi koljena, glad grize

utrobu, žeđa u grlu ih davi,

a šuma je bez ploda i bez vode;

ležaji svi su dračavi i vlažni,

kamenje oštro – o, šumo izdajice!

 

 Ipak su legli, ma gdje bilo; i san

tvrd neodoljiv prikovao o tle

svu čeljad koju, bolesnu i ranjenu,

za sobom vuče takva vojska oh, slasti

rastopiti se čitav u nesvijesti!

  

– On bdi i gleda ljude uspavane

i ne može ih više prepoznati:

tjelesa leže ko satrta; svi su

udovi kao razlomljeni; bosim

nogama krv se zgrušala na peti;

kroz dronjke vidi jadnu ljudsku put,

što studen ju je grizla, glad je sušio,

kamenje i trnje bolo, a na licu

sto pečata je udarila patnja!

 

Spavaju čeljad, dok avion kruži

nad šumom ko da svoje žrtve čuva.

Reko bi: to je satrvena gomila,

pogažen, razdrt i raskliman rep

na tijelu vojske; udovi joj klonuše,

volja je njena prelomljena, snaga

sva ispijena. Kad večeras jekne

pokretu nalog, iz tog će logora

ustati zbog mrtvaca, i povorka

aveti bosih partizana ići

po tragu živih ratnika. – Oh, nitko

živ ustat neće sa ležaja toga.

 

Al` usklik jeknu: “Pokret!”

I gle: “mrtvaci” ustaju.

Pod stablima

komešanje ovaca, konja, ljudi.

I vika stoji, dozivanje, guranje.

“U red!” Kolona već nestade; izlazi

iz paprati i travom se vijuga

ko bjelouška duga i šarena.

ide po rubu visočine, sunce

na zapad dok svu je obasjava;

bliješte dronjci ko svila, lica

pozlatila se u sjaju sunčanu.

  

Te jadne krave, ti umorni konji,

te gladne ovce i te bijedne žene,

što stoku vode i pušku nose, i ti

ranjeni borci i bolesni ratnici

najednom ko da oživiješe, idu

korakom krepkim uzdignute glave,

i novi nalog ne slušaju – “Tiho!

Opasnost prijeti.” U pijanu zanosu

kolona ide odvažno i – pjeva.

“Tiho.” – Al` pjesma slavonska, i

splitska,

i banijska, i bosanska, i tko zna

čija i otkud, ali naša, ječi

planinom punom prijetnje i opasnosti;

iz duše cijelog naroda se diže

krik prkosa i vjere.

Naprijed! Dalje!

Svi putovi su sada otvoreni,

mrtvaca nema. –

I život caruje.

 PJESMA O ISTRI

 

Sliku mile Istre naše

ja u srcu nosim svom …

leži ravna i vrletna

na tom moru Jadranskom. 

 

Glava joj je Učka gora, 

buk valova njen je glas, 

kitne šume i pašnjaci

oko struka zelen pas. 

 

Sela su joj biser sitni

na haljini zelenoj; 

gradovi joj toke sjajne

na dolami šarenoj. 

 

Raša, Mirna i Dragonja

teku žilam njezim …

gle otoke, djecu lijepu

na skutima majčinim! 

 

Istro naša, majko naša, 

u srcu te nosim svom; 

najljepša si za me zemlja

na tom moru Jadranskom.

 

Vladimir Nazor (Postiri na Braču, 1876 - Zagreb, 1949), hrvatski i jugoslovenski pjesnik, pisac i političar. Studirao društvene nauke u Zagrebu i Gracu. Diplomirao 1902. godine. Predavao u gimnaziji u Zadru i Istri. 1942. godine sa pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem odlazi u partizane. Piše pjesme i ratni dnevnik. Bio je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a. Osim pjesama pisao je priče, pripovijetke, romane, putopise i eseje.

 

DJELA

Slavenske legende, 1900; Pjesma o narodu hrvatskomu, 1902; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904; Krvava košulja. Uspomene iz doline Raše, 1905; Krvavi dani (roman), 1908; Veli Jože, 1908; Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913; Istarske priče, 1913; Mrtvo ostrvo, 1914; Intima, 1915; Pjesni ljuvene, 1915; Utva zlatokrila, 1916. Medvjed Brundo, 1918; Stoimena, 1916; Pabirci, 1917; Gospa od Snijega. Zimna priča, 1918; Lirika I, II, III. Zagreb, 1918; Epika I. Zagreb, 1918; Arkun. Priča iz slavenske prošlosti, 1920; Niza od koralja, 1922; Priče iz djetinjstva, 1924; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Zagreb, 1927; Boškarina, 1928; Istarski gradovi, 1930; Deseterci, 1930; Šarko. Pričanje jednog psa, 1930; Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima, 1931; Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini 1931; Topuske elegije, 1933; O hrvatskom jedanaestercu 1838-1900 (Prilog proučavanju srpskohrvatske umjetne metrike), 1935; Pastir Loda (Zgode i nezgode bračkog fauna) Dio I. 1938; Novo pričanje o drevnom Krapinskom čovjeku, 1939; Zagrebačke novele, Zagreb, 1942; Putopisi, Zagreb, 1942; Na vrhu jezika i pera, 1942; Eseji i članci, Zagreb, 1942; Pjesme partizanke, 1944; Partizanka Mara, Zagreb, 1946; Legende o drugu Titu, Zagreb, 1946; U zavičaju, Zagreb, 1949.