ROĐENI DVADESET TREĆE,

STRIJELJANI ČETRDESET PRVE

Večeras ćemo za njih voljeti.

Bilo ih je 28.

Bilo ih je pet hiljada i 28.

Bilo ih je više nego što je ikada u jednoj pjesmi bilo ljubavi.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Mi koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih svjetskih Robinzona,

mi koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili,

mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.

I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.

I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,

crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi.

Nije bilo tajni o polegnutoj travi.

Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi.

Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.

Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se

gleda posljednji put, bili su vozovi koji se vraćaju

prazni i pusti, bili su vozovi i makovi, i s njima,

s tužnim makovimajednog vojničkog ljeta, s divnim

smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima,

na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka,

na cvijetnim trgovima i Mostovima Mirabo,

divne i kad ne ljube,

čekale su Ane, Zoje, Žanet.

Čekale su da se vrate vojnici.

Ako se ne vrate, svoje bijela negrljena tijela daće dječacima.

Nisu se vratili.

Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi.

Preko njihovih strijeljanih očiju.

Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza.

Preko njihovih izrešetanih iluzija.

Sad bi bili očevi.

Sad ih više nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.

Mala velika moja,

večeras ćemo za njih voljeti.

(1953)

 

PIŠI MI NA ZELENU

ADRESU LJETA

Piši mi na zelenu adresu ljeta.

Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.

Glava mi je puna nekih divnih soneta,

a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.

 

Jutros su opet pisali nešto povodom moje

najnovije zbirke.

 

O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.

Najveći uticaj na mene izvršila je

jedna apsolventkinja germanistike,

ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.

 

Koga se tiče to što si ti za mene i Honolulu i

Madagaskar i Meksiko,

Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i poprijeko.

 

Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.

 

Nema te ni u jednoj enciklopediji,

ni u jednom “Ko je ko”

 

Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,

krevet i suze i cvijeće u vazi.

 

Tvoje oči su mi jedina lektira

u ovom danu koji prolazi i odlazi.

 

SESTRE

Kod Jesenjina se bile

Šura i Kaća.

 

Kod Majakovskog

Ljudmila i Olja.

 

Kod mene

Nina i Raza.

 

I – sve su umrle.

Raza i Nina

 

u razmaku od pedeset dana.

Umrle

 

ili ubijene bez metka?

Moram negdje potražiti

 

novu sestru.

Ja jednostavno ne umijem

 

da ne

budem brat.

 

A GDJE SAM— 

ZNA SE

 

Volleti Rusiju unosno nije.

To je barem jasno čak i cvrčku.

Želite li s mirom doći do penzije,

volite radije staru Grčku.

 

Sa Grčkom i svojoj supruzi ste draži.

Sa Rusijom ona nikada ne zna

da li da vas u zatvoru traži

ili nekom banketu kod zvijezda.

 

Da mogu u ovo veče decembarsko

ja bih i sam s Venerom u noć da pođem,

ali da se mijenjam meni je prekasno,

ja sam već jednom, tridesete, rođen.

 

Meni je prekasno da od svog života

pravim život tuđi. A i dosta vas se

i bez mene oko Venere mota.

Ja ostajem gđe sam, a gdje sam – zna se.

 

Sjedio u susedstvu kod Vinka Zovke,

ili tražio do pjesme put što kraći,

na uglu Kuznjeckog mosta i Petrovke

pola moje duše tamo ćete naći.

 

A sjutra kad me, sva u ranama,

stigne moja smrt – u Dubi, u Grenoblu –

pola mene ležaće na Barama,

pola na Novodevičjem groblju. 

 

Šetam gradom naše mladosti

i tražim ulicu za svoje ime.

 

Velike, bučne ulice – njih prepuštam velikanima istorije.

Dok je istorija trajala šta sam ja radio?

Prosto tebe volio.

 

Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,

kojom se, neopaženi od svijeta,

možemo prošetati i poslije smrti.

 

U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,

čak ni svoje ptice.

Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom,

uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.

 

Bilo bi lijepo da bude popločana,

ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije

.

Najvažnije je to

da u ulici s mojim imenom

nikad nikog ne zadesi nesreća.

 

LAGANO S TUGOM

 

U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.

Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.

Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.

Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.

U srcu vašem i mom, bila je, ostala i biće.

 

Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda

umjesto mene na groblja pogubljenih da uče sintaksu odanosti.

Moje pjesme stajaće im uvijek na raspolaganju.

Ja idem, vrijeme je. Ja sam već, rekoste, prošlost.

Pozdrav svemu novom što je došlo da neznuje i voli.

Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim imenom balavac,

privilegisanim, kao kad kažes: Proljeće!

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajlicu iz VIIa,

koji je u nasljedjenom vojničkom šinjelu

i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti

polazi u osvajanje svijeta.

 

Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.

Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest,

ni dvadeset pet.

 

Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?

A toliko toga je ostalo što još sam želio da kažem.

Ja idem. Ja sam još tu.

Ako dođete u Tvrtkovu 9/3

častiću vas čajem i uspomenama.

Ja sam još tu.

Minutu ćutanja za mene!

 

IZET SARAJLIĆ (Doboj, 16. mart 1930 - Sarajevo, 2. maj 2002) bio je bosanskohercegovački istoričar filozofije, esejist, prevodilac i pjesnik. Objavio je preko 30 knjiga poezije, od kojih su neke prevedene na 15 stranih jezika.

 

Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. živi u Sarajevu, u kojem će ostati sve do kraja svog života. U Sarajevu je pohadao mušku gimnaziju. U svijet jugoslavenske poezije ulazi kao devetnaestogodišnjak, zbirkom poezije U susretu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsijek Filozofije i komparatistike. Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu radio je i kao novinar i pisao je poeziju. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Udruženja nezavisnih intelektualaca Krug 99. Radio je kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Ahmetom Hromadžićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju "Sarajevski dani poezije" u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine.