TJENTIŠTE

 

Ovdje je istorija progovorila

na sav glas i zvijezda progore čelo.

Ovdje se ptice dovikivale

sa tvojim srcem, dok duvali

vjetrovi nad dotrajalim predjelima.

Ovdje živi jeli svoje srce

da bi živjeli, a mrtvi sve manje i manje bili

mrtvi. Ovdje svi su podjednako

udahnuli oporu odsutnost

jednog cvijeta jednog mjesta i vremena.

 

*

Recitujem vašu noć mome danu

muziku vašeg bića ko sazvježđe

oblicima udaljenim u nepoznate oblike

što slijede svoje zvijezde od crne vatre.

Vaš san u zemlji izmijeni moje riječi

blistave spolja izgubljene iznutra.

Vaš san u zemlji ispari

zvučne dubine kristala i svijeta.

Predug je put od jedne

riječi do druge, za vašu pjesmu bez riječi.

 

*

Samo on u gori iza groba labud

u smrti se svojoj usamio.

Kosti mu se u zlato pretvorile.

Iščiljele mu oči ko miris na vjetru.

Izraste u sjenu, a nije to iz sebe htio.

Zadesila ga zvijezda koja još nije znala

da mu izgovori ime u najdubljoj jami.

Ali nije zakopao svoje zlato;

ostavio je svoju krv da svijetli

zaspao između očiju i sunca.

 

*

Ubijenom glavom pred praznim prostorima

pjevaju. I gluve siđoše u dan

gore. Ko je dozivao njihovo

jedino lice iz zemlje i kamena,

taj zna šta je bol. Taj je vidio

kako na drugoj obali, umjesto šume,

raste jeka, buja odsutnost,

polje sjenku pjeva lomljive ptice

u pustinji što prazni sunce i čini

da je svijet najsličniji zaboravu.

*

Ostaše u planinama

gdje traje snijeg i Misao.

Tamo se cvijet razlikuje

od svojih boja.Tamo pogled

sam sebe gleda. O,

pomiješano vrijeme u brdima

sa lanjskim snjegovima!

Mnogi ostaše

na vrhovima usamljenim;

neki rekoše: “Mrtvi su”.

 

*

Želio bih da sve što napišem

prepišem sa kapaka vaših očiju

sklopljenih: Revoluciju u kojoj

prošlost ispašta svoje lažne časove

i jedna bolest dovršava Istoriju,

pre nego se u zemlji pretvori u laž

sve osim vaših kostura,

nad kojim traje svađa vidika i gladi

uoči noći sa zvjezdanim mozgom

koji zamijeni riječi oblikom.

 

*

Ptice nad ništavilom i sunce umjesto vida –

to je njihova zaostavština. Riječi

odbijaju da se vrate. Pozajmljujem

njihovu misao i zvijezdu iznad groba

mojoj noći zaljubljenoj u njihovu smrt,

u njihove mramorne beonjače, u njihov grob

koji prezire grobare i odbija

da se preseli iz svijeta u zagrobnost,

gdje se grbava praznina prepire

sa njihovim kostima bez imena.

 

*

Pred vašom krvi u koju padaju zvijezde

čista, bez ljubavi, ljubav, sunce bez sunca,

kao ispod trepavica vatra bez plamena,

umjesto izgubljene riječi koja ima pravo

na sve zvijezde u biću što prazninu bude.

Ja sam krilata ruža potpisana ispod zore,

kaže Ptica: uspavaj ga

u predjelu koji se penje.

Na vrh brda ispeo se slijepac i zaplakao:

ako me ne vide kako da ih nađem.

 

*

O kišo duga i neprestana

poslednjeg dana u godini! Sjedim

u svojoj glavi, i pišem. Dok nebo

uvježbava pljusak, i mislim:

moje oko i slika koju gledam

još uvijek nijesu ono što vidim.

Vazduh poprskan krvlju. Samo ono

što damo zaista smo imali.

Mrtvi su dosegli sebe, dok mi trajemo

u jednom detalju čiji smisao još nije poznat.

 

*

Muzika istekla iz naših zahvalnih prstiju

kao krv neka zaustavi vjetrove i ptice

i neka bude kraj i početak

svijeta koji će imati njihovo ime i naše ruke

ovdje gdje je istorija progovorila na sav glas

ovdje gde ostaviše svoju krv da svetli

ovde gdje od njihove smrti živi samo zemlja voda i vazduh

ovdje gdje dozivamo njihovo lice iz kamena

ovdje gdje recitujemo njihovu noć mome danu

ovdje gdje sa njihovog čela prepisujem svoju pesmu.

 

PJESMA KOJA TRAŽI
PJESNIKA GORANA

 

Tamo gdje je ubijen nema ga

Niko u svom tijelu u svojoj smrt

Pronađite njegovu pjesmu njegovu ranu

U zemlji ratnu ljubav predao

Gdje je njegova sloboda jedino stvarna

 

Ne tražite u svome tijelu

Njegove tragove u svome mozgu

Ne tražite ga u svome varljivom srcu

On je potpuno nezavisan sa zapaljenom lirom

Potražite ga tamo gdje prestajete

U epskoj šumi gdje grlo

Njegovo je jekovita dolina

 

EPITAF

Ubi me prejaka riječ

 

ŠUMA MRTVIH

 

Niko ne čuje

kako šumi lišće.

 

JUGOSLAVIJA

 

Evo kako je počela u dan svoje nužnosti
Sve što nema vatre u sebi sagori
Što sagori postaje noć
Što ne izgori rađa dan
Treba zapaliti sve što može da gori
Treba srušiti sve srušivo, sve što nije vječno
Treba u svemu i posle svega pronaći nadu
Revolucijo, ono što ostane je čovjek
Ono što prođe je prošlost
Prošlost koja ne prođe je budućnost i budnost
Svaka stvar svaki čovjek je detalj tvoje nade
Eto tako je počela u dan svoje nužnosti

       Obala jednome Moru
       Zvijezda na Poluostrvu
       Rt Dobre Volje
       Oivičena beskrajem

Savetuje plodovima ljubav i razum
U fabrikama ljudi konzerviraju sunce
Koje se javlja na najrazličitije načine
U plodu i kamenu podjednako
Prvi put slatko drugi put vrelo
Sada ima sve što je njeno
Na jugu More na sjeveru oblake
Na istoku trešnje na zapadu maslinjake
I sazvježđa nad Fruškom, zvjezdane strofe
najljepše
U kamenu i na vodi:
Grozd je uspomena na njihov raspored
Ima svoju budućnost i njenu prošlost
Ima svoj put i njegovu istinu
Savjetuje plodovima ljubav i razum

       Obala jednome Moru
       Zvijezda na Poluostrvu
       Rt Dobre Volje
       Oivičena beskrajem

Tuđa presahlost bi joj izvore otrovala
Tuđe pustinje klevetaju njeno sunce i zemlju
A ona bez milosti prema onome što je stvarno
Ali ne i istinito, ne prestaje da se bori
Srce njenih gradova je bijelo sunce svih ljudi
Ona uči gradove da budu braća Velikome Gradu
Koji vjenčava Šumadiju i Zagorje
Međusobno i sa budućnošću
Istraživači pod zemljom, u smrti, vojnici i 
rudari
Istraživači u vazduhu, pjevači i ikari
Istraživači pod vodom, pjesnici nesvjesnoga
Tražite, nađite, pretražite sva blaga,
sve mogućnosti i sva imena svom Jugu
Koji savjetuje plodovima ljubav i razum

 

Branko Miljković (Niš, 29. januara 1934. – Zagreb, 12. februara 1961.),  je veliki srpski pjesnik 20 vijeka, prevodilac i književni kritičar. Izuzetno darovit i plodan ostavio je iza sebe značajna književna ostvarenja. Bio je poznat širom Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i drugih socijalisičkih zemalja. U vrijeme kada niko nije mogao predvidjeti ništa osim svijetle budućnosti za pjesnika, prerano je okončao život 1961. godine u dobi od 27 godina. Izvršio je samoubistvo u Zagrebu gdje se preselio 1960. godine.

 

Poezija Branka Miljkovića bila je predmet intenzivne kritike, često percipirana kao mješavina modernizma i nadrealne dubine koja se bavi dubokim temama poput života, smrti i metafizičkih pitanja. Kritičari su istakli njegov precizan jezik, slikovitost i dijalektičku napetost u djelima poput "Krv koja svijetli", koje se često smatra vrhuncem njegovog poetskog putovanja, čak i ako je njegova radikalna forma ponekad izazivala uvredu.

 

Mnogi kritičari vide Miljkovića kao pjesnika koji istražuje granice postojanja, obrađujući teme poput smrti, prolaznosti i smisla života, često kroz mračnu, ali nadahnjujuću prizmu. Njegov precizan, gotovo aforističan jezik i snažne, često paradoksalne metafore često se hvale, iako su neki kritičari njegovu radikalnu formu smatrali nezgrapnom. Poezija Branka Miljkovića često se smješta u kontekst jugoslovenskog modernizma i zaokreta prema postmodernizmu, posebno njegovog odstupanja od dogme socijalističkog realizma.

 

DJELA

 

Uzalud je budim (1957); Smrću protiv smrti (1959), sa Blažom Šćepanovićem; Poreklo nade (1960); Vatra i ništa (1960); Krv koja svetli (1961)