MOJA ZEMLJA

 

Ti nemaš kula i bogastva Kremlja,

ni sjajnu raskoš gradova Evrope,

čudesa tamnih, romanskih muzeja,

ni zlatne krune dinastije stare.

 

To malo zemlje i to malo mora,

te gole stijene pored tamnih vala

i sivi kamen nekog starog dvora —

taj leptir s mape — to je zemlja moja.

 

Da, svega ima - pričaju na svijetu

pa ipak dođu pod čemprese tvoje

i kao starci vrate se na svoje —

i tada znaju koliko te vole.

 

To malo zemlje i to malo mora,

te gole stijene pokraj modrih voda

i sivi kamen nekog starog dvora,

taj leptir s mape — to je zemlja moja.

 

BOKELJSKA NOĆ

 

Jedne će se noći lude

zapalit u nama vatre

čudit će se moje vale

kako zanos grli ljude.

Srce jednom mora planut

za sav život, za sve dane

mora nekad poslije tuge –

vjetar nosit naše lađe…

Zasjat će palaci

antike tarace

čakulat će šjore

zie Graciane…

Svi oriđinali

i sve karampane

hodit će na feštu

za nas Kotorane!

Ali kada nakon slavlja

opet dođu noći duge

divne plave moje vale

znat će tješit svoje ljude!

Srce jednom mora planut

za sav život, za sve dane

mora nekad poslije tuge

vjetar nosit naše lađe.

(1966)

JEDNA LAĐA IDE SVIJETOM

 

Bila jednom jedna lađa 

na njoj neki mali đaci 

sa nastave odvedeni –

bez pozdrava - mami - tati...

 

Jedna lađa ide svijetom

za obalu svoju moli

jedan dječak sa te lađe

u srcu me boli............

 

I po svijetu razneseni 

postali su dobri ljudi -

malo tko je mogo znati 

tu bol što ih noću budi.

 

Jedna lada ide svijetom 

za obalu svoju moli 

jedan dječak sa te lađe 

u srcu me boli...

 

Bio je od malo riječi 

ali pamtim još i sada –

crtao mi čudne konje –

deve iz svog zavičaja.

 

Rekla sam mu, još se sjećam: 

- Neću deve, ja ih ne znam 

nacrtaj mi konje, tata! 

Tiho ih je naslikao –

na papir je suza pala.

 

Jedna lađa ide svijetom 

za obalu svoju moli 

jedan dječak sa te lađe 

u srcu me boli...

 

Jedna lađa ide svijetom

za obalu svoju moli

od i s k o n a još i sada

ova lađa plovi 

 

U zvijezdi je bilo zapisano

da ćeš poći i nećeš se vratit' 

u zvijezdi je bilo zapisano 

da ćeš svojom dušom

moju dušu pratit'...

U BOKEŠKOJ NOĆI MODROJ

 

Noć je škura mjesečine nema 

a ja vezem vezak od nemira 

svilnom niti zlatnijeh leptira...

 

U palacu finom bijelom 

na pjenu od mora 

stanuje mi ludo srce 

iza tvojih prozora...

 

U bokeškoj noći modroj 

jedno svjetlo se ne gasi 

ma gdje da si osjećam te 

ti još nisi pošo spati...

 

U bokeškoj noći modroj 

jedno svjetlo se ne gasi 

i kad bijesne fortunali 

to me svjetlo vazda spasi...

 

Noć je škura mjesečine nema 

a ja vezem vezak od nemira 

svilnom niti zlatnijeh leptira...

Balada o mladiću i ruži

       (Mom tati – Rusu)

 

Jedne noći ljubav više nije bila san

nebo je za njega stalo tad

nevino on uze njezin crven cvijet –

ružu kojom spozna ovaj svijet…

 

Аl’ već sjutra svud’ u zemlji procvao je mak

svijet je lelek trava, vrisak, plač –

i taj mladić, skoro dječak, nedužan

zbogom reče majci, zbogom sad.

 

Ode on da nikad, nikad se ne vrati

ode on i dugo majka će ga zvati,

ode on, zbog čega, nikad neće znati,

ode on i zauvijek primit će ga vlati.

 

Mrtav mladić, mrtva ruža davno već –

samo poljem vjetar njiše crven cvijet…

OSJEĆAM, OSJEĆAM, чУВсТВУю    

 

Nedjelja. Dan je sunčan i vjetrovit. Skinula sam kaput i raširila ga na pjeskovitu obalu rukavca rijeke Onon, na jugu zabajkalskog kraja (60 km udaljenog od granice između Rusije i Mongolije). Da li je sve ovo san?

 

Legla sam na rašireni kaput, zapalila cigaretu. Osjećala sam rijeku kako tiho teče i vjetar u granama sitnog grmlja i stepskih trava iz kojih prevladava miris gorkog pelina (taj isti miris sa stepa sjećam se da je i Šolohov spominjao).

 

Minja i Ivan pripremaju mali roštilj i tiho razgovaraju, na ruskom jeziku. Ja od dojmova, snova, priviđenja – ne znam što je to bilo danas? – nemam potrebu da govorim. Nemam misli. Samo osjećam, osjećam, чувствую …

 

A prethodno sam u pijesak, na obali rijeke Onon, bila položila kamen donijet sa naše plaže Jaz …

Mangut, 23. septembra 2012. godine. 

 

Maja Perfiljeva, Ruskinja po nacionalnosti. Izuzetna umjetnica, kojoj su mnoge prepreke stajale na putu. Pjesnikinja i profesorica književnosti. Rođena je 1. maja 1941. godine u Tivtu u Crnoj Gori. Poslije završenih studija književnosti na Sveučilištu u Zagrebu dugo je bila bez posla. To vrijeme koristi za pisanje poezije. Preko dvije stotine njenih pjesama komponovano je, a neke od njih bili su vrhunski hitovi, tako da je ostavila dubok trag na pop i rok muziku u Socijalističkoj Jugoslaviji. Pjesma "Bokeljska noć" proglašena je svjetskom baštinom. Umrla je u Zagrebu 8. maja, 2019. a pokopana je u rodnom Tivtu. 

 

DJELA

Izvor (1978.); Samo jedan život imam (2005.); Tajanstva (2010.)