MIRSKI

BADNJE VEČE 1918.

 

Studena decembarska noć. Mrznu se žile;

S Lovćena vjetar, a snijeg vije;

Cetinjskim poljem ljudske sjenke mile,

Hladno je, dršće t'jelo, zub o zub bije.

 

Ko je to, i kamo tako kasno?

Čuješ kroz šapat prva sjenka reče:

"Noćas treba obnoviti Badnje veče -

Il' umrijeti! Zar vam nije jasno?"

 

I ču se zveket oružja, jauk vitezova,

U mračnoj i crnoj noći Cetinje tone;

Krštena nekrst u krvi pliva.

 

Crna Gora se rađa iznova!

A oskrnavljena zvona zvone

Himnu badnjoj noći. Božićna zora zori siva.

 

DUŠAN VUKOVIĆ

CRNA GORA

 

Kako ne bih volio te,

I ne bi mi draga bila,

Gordi kršu Crna Goro,

Kosturnico od starina.

 

U svijema muzejima,

Car si straha oka tuđa,

A za tvoje Crnogorce,

Ka zrak sunca ti si vruća.

 

Vrh planine kam do mora,

Sveto stijenje blago naše,

Nad svijema oltarima,

Oltar slave sazidaše.

 

U našem svetom dolu,

Ruža ružu krasom kiti,

Sa planine vjetar šapti,

Ti ćeš opet naša biti.

1926.

 

JEVREM BRKOVIĆ

1918

O mučne li crnogorske godine,

O prokletog li našeg boja,

Bože naš neboleći!

 

Surovi naš Bože,

Ovo ti se moli ćos, bezub i poživotinjen čovjek:

Što su mu te godine brke iz brčišta konjskim kliještima,

Čuješ li me, Gospode - konjskim kliještima!

Što su mu sve zube u letnjak, što su mu i letnjak,

Što su mu kutnjake, što su mu očnjake, Gospode,

Što su ga na rođene šćeri nagonili, kao daoni nemaju kćeri,

Što mu je rođena kćer u ambis, glavačke i raspletene kose,

Što su ga zbog imena našeg, zbog crnogorskog, Gospode!

 

 1918

O zle li crnogorske godine,

O krvavog li broja i nabrajanja,

Bože naš neboleći!

 

Surovi naš Bože,

Od onih sam čijim su majkama pletećim iglama oči vadili,

Dok su po hrastovom žaru igrale bose i po crnogorski,

Što su im đeca s kućama gorjela, još nekrštena podojčad,

Sa svetinjama i tapijama, Gospode, s porodičnim stablima,

Što su im noću pse trovali

Da palikuće ne odaju dok se kućama našim primiču,

Što su im ženama sise kidali i bez sisa ih silovali,

Starcima usijanim sačevima glave krunisali,

Čuješ li, Gospode: stogodim starcima sa zasijekom na lobanji!

Što su ih samarili i jahali, što su ih korbačima i mamuzama,

Što su im mošnje kamenjem otezali na volujske da liče!

_

Eto ko sam,

Eto od kojih sam

Bogorodice moja neboleća,

Bože moj surovi!

 

MOMIR MIGOV DELIBAŠIĆ

PETROVO TROJE

MALOLJETNE ĐECE

 

Da se ne zaboravi,

izgorješe kao vitke stabljike,

Zviceri, đeca Petrova.

 

Njihova imena,

ostala su u žeravici,

u raspšenim slovima,

u gomilama godina

u mineralnoj utrobi zemlje,

u zvjezdanoj prašini,

u strašnoj uri

u podnebesju,

tamo gđe majka

sa krilima plamenim

nad zgarištem

lebdi i doziva.

Tamo gdje se niko ne odaziva.

 

SEKULA DRLJEVIĆ

LOVĆENSKI POKLIČ

 

 »Crnogorče care mali«

Nedaj da ti dvore pali.

Da slobodi kopa groblje

Podivljalo tursko roblje,

 

Nek zablista hadžar sveti,

Ka nekada niz vrleti.

Neka brda odziv dadu

junačkome tvome kliku

 

Nek dušmani tvoji znadu,

Da si tiran razbojniku.

Neka svijet vidi snova

Djela tvojih padjedova.

 

Zar ćeš moći slušat mirno

Nepobjedni lave stari,

Kad te budu robom zvali

Jučer turski izmećari?

 

Il te tvoja prošlost slavna

Tako brzo ostavila?

Il je hrabrost opjevana

Izmišljena priča bila.

 

Kraj garišta doma tvoga

Ko kam stanac majka mila.

Tvoja sestra ponižena,

Sinoć ti se udavila.

 

Ljuba kažu, da je luda

Brišuć s oka suzu vrelu

Po garištu gar razgrće

Traži djecu izgorjelu.

 

Neka bomba strah zadaje

Zavitlana snagom muškom.

Neka oko sokolovo

Smrt raznosi tankom puškom.

 

Nek krv onu staru svjetlost

Dade našoj novoj zori

Da se ovaj poklič ori

U slobodnoj Crnoj Gori

(Pjesma je nastala povodom svirepog ubistva familije Petra Zvicera.)

 

SAVO F. ČELEBIĆ

VIJENAC NA GROBU

ŠĆEPANA MIJUŠKOVIĆA

 Oj, Srbijo da li imaš

Još sinova da se srame,

Što se Šcepan Mijuškovic

Mrtav nađe u dno jame?!

 

Onaj Šcepan te vas brani

Na krvavu Bregalnicu,

I na Javor đe čuvaše

Srpskoj vojsci odstupnicu.

 

Ubiste ga kukavički

Vezanoga u sindžire,

Te izdahnu pod toljage

I udarce od sjekire.

 

Ej, sudbino, prokleta si,

Što mu takvu smrt dosudi -

Da ne umre na poljani,

Ðe junacki handžar sudi;

 

Palite nam dom i kucu,

Ubijate vitezove!

Lav ranjeni Crne Gore -

Već procvilje u okove!

 

Gledate nam dom đe gori,

Kojemu ste vatru dali 

Gledate ga, smijete se,

Dok se i vaš ne zapali...

 

A izrodi neki naši,

Što nečojstvom vas prestižu,

Kao štenad uz vas skaču

I sahane vaše ližu:

 

Generali, Mitar Janko,

I družine takve iste -

Što ka Jude za dinare

Pridobiste i kupiste,

 

Taj se čopor strvoždera

Po smrdljivom mraku krije,

Jer hijene i lisice

Zrak sunčani i ne grije.

1924.

  

Povodom zločina nad majorom crnogorske vojske Šcepanom Mijuškovićem, kojega je na bestijalan, svirep i monstruozan način ubila žandarmerija pod komandom i neposrednim izvršenjem zloglasnog srpskog kapetana Milana Kalabića i njegovih saučesnika policijskih oficira Vasilija Grbica, Krsta Ðurdevica, Petra Ferala i drugih žandarma, 21. februara 1924. godine u zatvoru u Nikšicu, ustanički i komitski vođa komandir (major) crnogorske vojske Savo Filipov Čelebic, kasniji član Predsjedništva CASNO Crne Gore i general major JNA, napisao je u emigraciji, u Rimu (Italija) 20. juna 1924. godine poemu pod naslovom »Vijenac na grobu Šcepana Mijuškovica«, koja je štampana iste godine u formi knjige u Detroitu (Amerika).