LA ORA

 

Vidi ovu kuću, draga,

sa samo četiri balkona,

samo četiri zavjese,

samo dva srca

i jednim malim ogledalom,

dušo moja.

 

POVRATAK JEHUDE

HALEVIJA, KASTILJANCA

 

Upoznah te kasno, pjesniče,

sad kad na pola životnog puta

slušam kako mi kroz prste klizi,

otkucaj za otkucajem, tužno vrijeme.

Tvoj miris dopire do mene

iz dalekih zemalja i vrtova

koje je posjetilo tvoje srce, putnik.

Mogao sam te sresti

u Toledu, iza nijeme okuke koja sjetno izlazi na rijeku.

Ponudio bih ti limun iz vrtova Sevilje,

maslinovu grančicu iz Lusene, pjevajući

s tobom pjesmu suncu među vrčevima ili gledajući

kako planinski vrhovi sumraka u Granadi

iščezavaju kao krv koju upija snijeg.

 

Danas me tvoj lutajući miris traži,

tvoj izgnani dah

koji hita po morima, uzvišen, sretan,

sumanut od čuda koja izbijaju s gromovima,

dok ploviš kao božanski moreplovac koji čvrsto

upravlja svojim kolima od blistavih voda.

 

Ja, isto kao ti, danas čujem

tajanstveni zov, svjetlost

koja mami na put, na zapad,

zauzdanim, otvorenim srcem,

raširenih krila noći, na more,

i plovim prema śutrašnjem danu.

Ti si s pjesmom na usnama, slijedio tvoju zvijezdu,

i pjevajući tako ja i dalje slijedim moju, ali slušam

kako mi kroz prste klizi,

otkucaj za otkucajem, teško vrijeme.

 

Tvoj snažni miris dopire sada

ojačan vjekovima i vjerom, neka me on ponese,

riješenog pogleda, bez straha, čistog,

Jehuda Halevi, pjesniče kastiljanski.

 

S KAKVOM TUGOM

                                 Antoniju Mačadu

 

S kakvom tugom

razmišljam o tebi. Ti bi vido

ono što ja sada gledam.

Prirodu, tako dobru,

čistu, svetu,

koju ne vidimo

bez suze u oku.

Nepomiču rijeku

koja pruža ruku,

šapćući nam ime.

Konja što diže glavu

pred nama, kao da hoće

nešto da nam kaže.

Odanog psa koji svoju ljubav

i vjernost iskazuje

zaspavši pored naših nogu.

Stablo što nam pruža

svoju sjenku kao prijatelj

koji nam ustupa dom.

Zapaljeno polje

koje dotiče horizont

šireći mirne pašnjake

po nebu.

 

* * *

Poezija je kad nećeš da se skrasiš,

kad želiš, i to strasno, da izbjegneš smrt,

kad te čistog tijela zatekne zora

i zapljusnu talasi dana,

kad ne spavaš, kad pretekneš

dan i osvaneš prije njega.

 

Poezija je kad slušaš radio

i pažljivo pratiš šta talasi nose,

kad čitaš novine i mrziš reportere,

kad shvatiš da je dan ispunjen krvlju.

 

Poezija je kad ne čekaš ono

što očekuju svi,

poezija je kad odvažno istrčiš prvi,

sljepilo metka koji leti pravo u metu.

 

Rafael Alberti Merello (rođen 16. decembra, 1902. u El Puerto de Santa María, pokrajina Cádiz; umro 27. oktobra, 1999. u El Puerto de Santa María) bio je španski pjesnik i dramatičar. Pripadao je čuvenoj generaciji '27. Poznat po svojoj pomorskoj poeziji (Marinero en tierra) i političkom angažmanu, koji ga je nakon Španskog građanskog rata odveo u egzil u Argentini i Italiji, prije nego što se 1977. vratio u Španiju. Dobitnik je Servantesove, Lenjinove i drugih značajnih nagrada kao što je Zlatni vijenac Struge. On je pjesnik praktičar. Njemu je bilo više stalo do društvenih zbivanja, nego do čistote poezije i vjernosti poetskim pravcima.  Kao pjesnik neprestano se mijenjao i obnavljao.