Na oskoruši . . .

 

Na oskoruši

Kita plamena.

Lišće padalo.

Ja sam rođena.

 

Stotinu zvona

Svađalo se.

Bješe subota:

Jovan Bogoslov.

 

I sve do danas

Želim da grizem

Plod oskoruše

Gorke, grimizne.

 

Posljednja zdravica

 

Pijem za ugašeno ognjište moje

Za moj život pun žala

Za samovanje u dvoje

Za tebe pijem ja –

Za laž usana što izdaše

Za mrtvi pogled žena

Za to što je svijet strašan

Zato što spasa nema

Ja znam istinu -

pustite sve druge 

 

Ja znam istinu - pustite sve druge istine!

Nema potrebe ratovati nigdje na svijetu.

Gledajte - večer, gledajte, skoro je noć:

O čemu pričate pjesnici, ljubavnici, generali?

 

Vjetar je staložen sad, zemlja odiše rosom.

Oluja zvijezda na nebu stišat će se,

I uskoro, svi ćemo spavati pod zemljom, mi

koji jedni drugima ne damo nad njom spavati!

 

U raju

 

Uspomene bude u grudima sjetu,

Plakat ću za zemaljskim i u rajskom gaju,

Starih se riječi ni pri novom susretu

Neću odreći ni u raju.

 

Gdje snovima lete anđeli u stroju,

Gdje su harfe, ljiljani, dječji zbor u sviti,

Gdje sve je mir, ja ću u nespokoju

Tvoj lik loviti.

 

S osmijehom ću pratit čuda rajska,

Drugačija nego nevino-stroge djeve,

Pjevat ću, tuđa i zemaljska,

Zemaljske napjeve.

 

Uspomene bude u grudima sjetu,

Dolazi tren kad suze ne staju,

Ni tu ni tamo - ne treba se nadati susretu,

Nećemo se za nj buditi u raju.

 

Ja ću te oteti

 

Ja ću te oteti, od svih zemalja, od svih nebesa

Zato što mi je šuma - kolijevka, a grob - grm potkresan

Zato što po zemlji na jednoj nozi šećem

Zato što o tebi pjevam - kako niko neće

 

Ja ću te oteti od svih vremena i noći svih

Od svih zlatnih zastava, od mećava svih

Ključeve ću baciti, pse otjerati sa trijema

Zato što sam u noći vjernija od psa vjerna

 

Ja ću te oteti od svih žena - što da uvijam? -

Nećeš biti ničiji muž, ni ja žena ničija

I u posljednjem trenu, uzeću te - ne pričaj! -

Od onog s kojim Jakov u noći skita

 

Al dok ti ruke ne skrste na grudima -

O prokletstva! - u tebi još tvoje krvi ima:

Dva tvoja krila u etru traže lijek

Tebi je svijet - kolijevka, a grob - svijet.

 

Pjesme o Bloku

 

1.

Ime je tvoje — u ruci ptica,

Ime je tvoje — na jeziku leda kockica.

Jedno-jedino micanje usana.

Ime je tvoje — pet slova osama.

Loptica uhvaćena u letu svom,

U ustima srebrnog praporca zvon.

 

Kamen bačen u ribnjak, u zôvu,

Zajecaće tako kako tebe zovu.

Ko noćnih kopita štropot strmi

Gromko tvoje ime grmi.

I kazaće nam ga u slijepe oči, zorom,

Zvonko krcnuli oroz.

 

Ime je tvoje — ah, ne sroči! —

Ime je tvoje — poljubac u oči,

U nježnu studen kapaka — usne.

Ime je tvoje — poljubac u snijeg.

Izvorski, leden, plav gutljaj gust.

S imenom tvojim — san je dubok, gust.

2.

Kod mene u Moskvi - kupole gore,

Kod mene u Moskvi - zvona romore,

I grobnice redom, kod mene govore,

U njima carice i carevi drijemlju.

 

Ti ne znaš da se zorom u kremlju

Lakše diše no na cijeloj zemlji!

Ti ne znaš da se zorom u Kremlju

Molim tebi - do zore glasno.

 

Ti prolaziš iznad Neve plave

U čas kad nad Moskvom, rijekom slave,

Ja stojim pognute glave

I fenjeri gasnu.

 

Svom nesanicom te volim, čedno,

Svom nesanicom te slušam žedno,

U čas kad se po Kremlju vrijedno

Bude svi zvonari.

 

No moja nek se rijekaa - s tvojom rijekom,

No moja nek se ruka - s tvojom rukom

Ne slije, Radosti moja, dok s mukom

Ne stigne zora - zoru - da ozari.

 

 

Marina Cvetajeva, rođena je u Moskvi 1892. godine. Samoubistvo vješanjem izvršila je u Jelabugu (Tatarstan) 1941. godine. Školovala se u Moskvi, Lozani, Frajburgu i Parizu. Od 1922. do 1939. godine živjela je u Evropi. Cvetajeva je izrazita lirska pjesnikinja. Njen pjesnički jezik je ekspresivan, aforističan, zvukovno bogat i moderan. Osim poezije pisala je prozu i eseje. Imala je prepisku sa poznatim ruskim i evropskim pjesnicima.