Dobro došli na web stranicu Anima mundi, sa sadržajima iz svijeta književnosti, istorije, filozofije i snova. Možda ste ovdje bili
slučajno ili po preporuci. Hvala na posjeti i komentarima. Nadam se da će se društvo sajta povećati sa učešćem drugih autora iz svijeta
umjetnosti.
Welcome to the Anima mundi website, with content from the world of literature, history, philosophy and dreams. You may have been
here by chance or by recommendation. Thank you for your visit and comments. I hope that the Community will grow with the
participation of other authors from the world of art.
Momir Migov Delibašić, crnogorski pjesnik i publicsta, rođen je 18. juna 1950 godine u mjestu Donja Trepča kod Nikšića. Obrazovao se u Nikšiću, Bileći, Beogradu i Fridrihshafenu. Studirao ekonomiju. Radni vijek proveo je u inostranstvu mijenjajući razne poslove i mjesta boravka. Bio je član Saveza književnika Jugoslavije.
Knjige: Pred Šilerovom kućom, 1985; Muke među neukima, 1991; Die sinthetische Freiheit, 1993; La neve nera, 2024; Snovi, mačevi i suze, 2024; Montenegro, lučo, istorijo (antologija), 2024; Die synthetische Freiheit, 2024.
Momir Migov Delibašić, a Montenegrin and Yugoslav poet, was born on June 18, 1950 in Donja Trepča near Nikšić. He studied economics in his hometown of Nikšić, Bileća, Belgrade and Friedrichshafen. He spent his working life abroad, changing his jobs and places of residence. He was a member of the Yugoslav Writers' Association.
Books: Pred Šilerovom kućom, 1985; Muke medju neukima, 1991; Die sinthetische Freiheit, 1993; La neve nera, 2024; Snovi, mačevi i suze, 2024; Montenegro, lučo, istorijo (antology), 2024; Die synthetische Freiheit, 2024.
Na motiv iz Gorskog vijenca
Ide nam u susret
Sestra Batrićeva.
Nazirem je. Prepoznajem!
Lice anđela stiže
antičkom stazom.
Strofama kaže
gđe smo i dokle stigli.
Njen glas otvara
prostore i vrijeme,
reda mramorne slike.
Njen izvještaj
ledi nam krv u žilama,
doziva nas,
budi, trese nam tijelo.
Ne spasismo je!
Ne otesmo!
Ode iznenada
i klonu između nas.
Sestra Batrićeva,
vazda nas pokrene,
kad dopre do nas njen glas!
CRNOGORSKE STROFE
* * *
Što se nije do sad posrbilo,
Što ne stavi ocila na glavu,
Što još vlada dušom i tijelom,
Sabralo se danas na Cetinje
Pred svetinjom Crnojević Iva!
Blago divnoj Ivanovoj duši,
Veseli se kao nikad prije
Kada vidi mlade Crnogorce
Kako poju i kolo igraju.
* * *
Gadna ala na Cetinje kreće,
Gđe je krstaš gnijezdo savio,
Gđe car ruski nekad vladar bio,
Kralj saksonski Lovćenom hodio,
Gđe je sultan zube polomio!
Jedan Cuca a naša nesreća
Iz plemena slavna junačkoga,
Izdade nas ka' nekad Staniša
I obrnu protiv roda svoga.
Cuca alu na Cetinje kreće,
Sam ne ide, dolaziti neće.
* * *
Lovćen gora ne ima odmora,
Satana se na nju zaletio,
Da prekopa kosti Njegoševe,
Gadno pleme na more zijeva,
Ne može se nikad napojiti,
Ne može se nikad zasititi.
Crnogorce vezati u lance,
To je njima preče od ičega.
* * *
Crnogorci slavu će dobiti,
A fukara sa žigom izdaje,
Fukara će biti dovijeka!
* * *
Dva svijeta što se ne podnose,
Pomirit' se ne mogu nikako!
* * *
Strašan demon ne ima milosti,
Na naše se gore namjerio,
Oštru kamu stiska u zubima,
Hoće svoje da proširi carstvo,
Al’ će opet polomit rogove,
Ka' svi drugi na Goricu Crnu!
POETICA
— Sa poezijom sreo sam se veoma rano. Bile su to lirske i epske uspavanke moje majke.
— Poezija se može posmatrati kao pokušaj dijaloga sa ljudima ili kao saučesništvo sa zbivanjima koja prate čovjeka. Ona je samo odbljesak stvarnosti jednoga svijeta. To je Lorkina vatra u rukama, Pazova podzemna žudnja, san u kojem snijeva svijet i njegova vatrena istina. Rađa se iz mikrokosmosa. Izrasta iz jedne riječi. Vjerujem da je nastala uporedo sa magijom.
—Stvaranje poezije ozbiljna je, svečana, vesela i čak opasna igra. Ta smjena riječi čini me srećnim kad uspijem, osjećanja i misli, da pretvorim u poetske slike i poredam grozdove riječi koje dišu živim govorom, a koje su stanju da nešto bude i pokrenu u ljudima.
—Snaga i ljepota jedne poetske tvorevine zavise prije svega od jezika, poretka zvukova, nivoa značenja i spoljašnjih dimenzija, odnosno njene aure. Pjesma, već napisana, kao ptica leti u svijet. Svi njeni putevi su otvoreni. Ona stremi nekom cilju. U tom letu može da zaluta, da se izgubi i sasvim nestane. Njena sudbina je neizvjesna.
— Dobra pjesma je kao praznik. Kod mene izaziva lijepo osjećanje i radost.
— Ne vjerujem u to da su moje pjesme dar od boga, mada nije isključeno da mi neko ponekad diktira.
— Prvi stih u pjesmi dođe sam ili nam ga neko došapne. On odlučuje o daljem toku pjesme, o ritmu i formi.
— Pišem o stvarima koje me prate ili progone, a koje su dio moga života. Moje biće je razapeto imeđu tih stvari i svjetova koji me okružuju.
— Moje pjesme su lavirnt kojim ne treba tražiti put do mojeg bića. To su rastojanja.
— Poezija kao produkt nikad nije sveobuhvatna da bi zadovoljila naše potrebe. Sa novim proizvodima pjesnici pokušavaju utoliti tu žeđ.
— Poezija kao verbalni sistem je tkanje gđe niti treba ugraditi na pravo mjesto.
— Napisao sam oko trista deseteraca. Oni nijesu grandiozni, organizovani i u stalnom usponu kao Njegoševi. Kod njega vlada čisto stanje.
— Veliki pjesnici opjevali su svijet. Mi pokušavamo to isto uvjereni ponekad da ćemo to bolje uraditi sa nekim drugačijim kombinacijama riječi.
— Moje zvanje pjesnika ograničeno je samo na procese stvaranja ili čitanja poezije. Čim izađem iz jednog takvog stanja ja prestajem biti pjesnik.
— Biti pjesnik je određeno stanje duha koje dolazi i odlazi.
— Kontrasti samoglasnika i suglasnika u mojim pjesmama rađaju se po sebi bez napora.
— Ako ne morate pisati poeziju, nemojte je pisati, skoro moleći izjavio je jedan moj poznanik. Pritom je valjda mislio da ne treba poeziju pisati na silu.
— Grci su nedavno, za vrijeme velike ekonomske krize, samo za jednu godinu proizveli hiljadu knjiga nove poezije. Upitno je što će od toga ostati. Za Crnu Goru koja je mnogo manja od Grčke nemam informacija koliko se poetskih knjiga pojavi godišnje. I tamo je taj broj veliki.
— Često se može pročitati ili čuti da su pjesnici čudo svijeta. Za ovu tvrdnju nema nikakvih dokaza.
— Internet je čudo. Omogućio je da se broj pjesnika i psaca iz godine u godinu povećava. Da li je to dobro za književnost pokazati će buduće vrijeme.
— Kod javnih nastupa pjesnici nastoje da svojom ponašanjem i poezijom ostave najbolji utisak. O tome kakavi su, publika donosi kolektivni sud koji je veoma objektivan. Prema tome publiku ili narod je nemoguće prevariti.
— Pjesniku koji stvara potrebna je energija, ponekad u ogromnim količinama. Ta energija prelazi u pjesmu ili književno djelo i tamo se akumulira za čitaoce koji je troše prema svojim potrebama. Neka djela sadže toliko energije da je nemoguće potrošiti.
— Sa značenjem riječi u mojem maternjem jeziku nijesam imao problema, sve dok me osoba koja je prevodila moje stihove nije pitala, šta znači to?
— Jezik kojim mi govorimo i zovemo ga maternji, neko drugi je stvarao. Da smo ga mi lično stvorili i prilagodili našim potrebama, bilo bi manje problema.
— Poezija konstruisana od snova i želja ima za cilj da bude korisna društvu. Stihovi mogu biti moto za knjigu ili film, mogu biti vodilja društvenim pokretima i duševna sila koja daje snagu budućim pokoljenjima.
— Poezija se može definisati samo sa poezijom.
— Pišem o nečemu što je ostavilo utisak na mene. To može biti riječ koju odavno nijesam čuo ili nešto davno doživljeno. Ili samo jedan pogled.
— Književna scena u Crnoj Gori prilično je šarena i haotična. Imamo književne asocijacije koje su na višem rangu sa poznatijim piscima i veliki broj književnih klubova i društava koji okupljaju manje poznate autore koji su veoma žilavi i uporni. Slično je i sa drugim zemljama.
— Neke zajedničke karakteristike i karike povezuju poznatije i priznate pjesnike današnjice i one druge koji su manje priznati. I jedni, i drugi ulažu veliki napor da reklamiraju sebe i svoje radove. Uspješniji, pišu o uspješnim i živim pjesnicima, a ovi im uzvraćaju. Tek ponekad pišu o pjesnicima kojih više nema.
— Pjesma Crna Gora (Montenegro) koju sam napisao 1985. godine poslužila je kao opis moje zemlje u prilogu jedne televizijske kuće iz Monaka. Našla se i u novinama i na You Tube. To me iznenadilo. Na slična iznenađenja u mojoj zemlji moram još čekati.
— Poraz i kraj jedne epohe osjećao sam i osjećam kao lični poraz. Morao sam da stvaram novu sliku svijeta. Uložio sam napor i trud da bude ljepša. Uzalud! Ostala je ružna u svoj svojoj stvarnosti i sa malom nadom da će se popraviti i stvari vratiti na pravo mjesto.
— U postnacističkom prostoru kretao sam se slobodno i ponosno, jer i mi, Jugoslaveni, dali smo veliki doprinos rušenju fašizma i nacizma, i slobodi našeg i drugih naroda. Taj lijepi osjećaj da idem putem oslobodilačkih armija prestao je da postoji sa padom Berlinskog zida i raspadom Socijalističke Jugoslavije.
— Poraz i kraj jedne epohe osjećao sam i osjećam kao lični poraz. Morao sam da stvaram novu sliku svijeta. Uložio sam napor i trud da bude ljepša. Uzalud! Ostala je ružna u svoj svojoj stvarnosti i sa malom nadom da će se popraviti i stvari vratiti na pravo mjesto.
— Petar II Petrović Njegoš, najveće je pjesničko ime crnogorskoga jezika i jedno od velikih imena evropske i svjetske književnosti. Njegova misao nikada nije prestala da vlada Crnom Gorom. Od svojeg herojskog naroda Njegoš je uzeo veličanstvenu građu od koje će splesti vijenac slave i sebi, i njemu. Zbog toga Crnogorci ga prizivaju, isto onako kao Rusi Puškina, Njemci Getea ili Talijani Dantea.
— Njegoš je jedan poetski sistem, jedinstven i neponovljiv!
— Za koga je pisao Homer, o kome se ništa ne zna, ne može se precizno kazati. Ali za Njegoša koji je živio ne tako davno, a, o kome znamo niz pojedinosti, siguran sam da je stvarao za sve koji vole slobodu, pravdu i istinu. U Biljardi, gđe je obavljao državničke poslove naginjao se često nad poezijom. Postavljao je sebi smjela filozofska pitanja o bogu, univerzumu, čovjeku i smislu njegovog boravka na zemlji. On se poput Kanta interesovao za sve što se događalo oko njega.
— Intezivno druženje sa Njegoševim strofama traje i traje. Njihova ljepota, moć i magični karakter nadmašuju sve što sam do sada pročitao.
— Njegošev genije ogleda se u retoričkoj snazi, osobenosti stila i monumentalnosti stihova gđe vlada sklad između poretka zvukova i nivoa značenja.
— Osnova Njegoševa jezika je u sažetosti i posrednosti crnogorskijeh govora koji se odlikuju aluzijama, evokacijama i ekspresivnošću. Nagli dijaloški završci, dramska ironija, metafore i kazivanje preko anegdota i poslovica omogućili su prenošenje značenja i postizanje snažnih efekata. U ovoj velikoj građevini duha prepliću se antički svjijet, evropska misao i herojski svijet Crne Gore. Njegoš je stvorio živu vezu sa onim što je bilo i biva, tako da vremenski raspon između davnih dešavanja i onih kasnije znatno se smanjuje. Istorijski predmet o kojem pjeva u konkretnoj prošlosti povezan je borbom neprestanom i vremenom u kojemu je živio.
— Njegoševa poezija sadrži veći broj filozofskih formula koje se odnose na boga, prirodu i čovjekovo bitisanje na planeti. Te formule pokazale su se kao trajne tvorevine. Sa njima opjevane vrijednosti: crnogorska borba, čojstvo, junaštvo, pregalaštvo, i borba dobra protiv zla streme jednom sređenom svijetu.
— Njegoš nije bio izvanjac, nego naš Crnogorac, naš pjesnik i vladar, naš filozof i reformator; naš vrhovni svještenik i vladika Crnogorske crkve. I ako negđe pročitate nešto drugo, ili vam neko kaže drugačije, znajte da to ne pišu i ne govore prijatelji Crne Gore i da su to krupne laži.
— Ponekad me prati utisak da je Njegoš s božanstvenom lakoćom pisao stihove stremeći prema uzvišenom i univerzalnom svijetu.
— Arheologija, arhitektura, slikarstvo, poezija i istorija prepliću se i dodiruju u ruinama Pompeja. Njegoš je i tamo na jugu Italije ostavio svoj vladarski i poetski pečat..
— Te ogromne količine kamena koje smo iznijeli i složili na vrh Lovćena, to pregnuće radnog čovjeka, ta veličanstvena statua pjesnika s knjigom, taj orao koji simbolizuje slobodu; to naše hodočašće; to je odanost Radu Tomovu.
— Borba Crnogoraca nije i ne može biti nastavak borbe nekog drugog naroda koji je rezignirao pristajući na sve drugo, samo da se ne brani i ne gine za svoju slobodu.
— Njegoš pripada svima ali jedino Crnogorci mogu i imaju pravo da ga zovu svojim nacionalnim pjesnikom!
— Njegoš je uzdigao crnogorski jezik do razina univezalne vrijednosti. Njegova poezija je so i hljeb crnogorskoga jezika.
— Crnogorci su poklanjali veliku pažnju izgovorenoj riječi. Vjerovali su u njenu snagu. Stvarajući vrijednosni sistem kojim se ocjenjuje ljudsko djelovanje i ponašanje stvorili su iskaze i leksičko blago. Njegoš je živio sa tim blagom. Znao je da ga upotrijebi i iskoristi u svom književnom djelu; znao je da je to vječna sila duševna za buduća pokoljenja. Svojim poetskim djelom ostavio je istinito dostojanstvo crnogorskoga jezika.
— Sumnja da je Njegoš izmislio Istragu teško se može opravdati.
— Ekstremni islamisti i njihovi sljedbenici zahtijevaju da se Crna Gora odrekne Njegoša, inače neće moći računati na njihovu lojalnost.
—Šovinisti, ostrašćeni srpskom idejom o nekom svom velikom svijetu, talibanski zagriženi i zaostali, kače se za Njegoša, kao majmuni po drveću i skaču s grane na granu, od Miloša do Lazara. Za sve imaju neki alibi. Ne učestvuju. Sve znaju i uvijek su u pravu. U njihovoj škatuli i drugim zbirkama imaju čitav arsenal sličica i citata koje su na dar dobili od crkvenjaka i kvazi-istoričara. Od sv. Sabe napravili su sv. Savu, od turske tvrđave Depedogen - Nemanjin grad, od izdajnika i fašističkih saradnika - antifašiste, od ratnih zločinaca - heroje. I sa Njegošem imaju velikih problema. Uporno ga posrbljavaju, a nikako da završe taj posao.
© Copyright 2025/2026 – All content, especially texts, photos, and graphic designs on this website, is protected by copyright. All rights, including reproduction, publication, editing, and translation, are held by Momir Delibašić. Anyone wishing to use works or parts thereof from this website can contact the website operator. The operator will then inform the copyright holder/rights holder if necessary.
Kommentar schreiben