MNOGOSTRUKI ŽIVOT 

 

Biće da živimo istodobno na mnogo zvijezda,

u mnogo raznih života,

kad smo tako čudno iznemogli,

od čega za jedninom,

a sve nam živote veže tanka nit.

I kad umiremo, umire nas mnogo.

 

I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom slutim,

da samo karika sam golemog mog žića,

samo jedno svoje čulo, dimenzija jedna,

samo miljuntina svoje snage

što svemirom troši se

i luta

ja osjećam,

da ni u ovom času nisam presjekla nit

koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,

i da nisam svoja ni u času kad sam to naslutila,

jer i sada me škrope nečije daleke misli

neosjetno,

k'o ponočna rosa.

 

TRENUTAK JE!!!

 

Požar je na vrhovima,

pepeo u dolinama.

Svi su puti načas stali,

kao da je cilj pred nama.

Nas dvoje, troje, ili jedno,

stiglo je sa raznih strana.

Kroz tišinu i kroz tminu,

s tabanima u ranama.

Što vidjesmo, to vidjesmo.

To je sve, i više nema.

Ali ono što vidjesmo

smrt nam, ili život sprema.

Svi oblaci su načas stali,

svi mlinovi, svaka klepka,

dok srce naše kleči samo,

svoj veliki kucaj čeka.

Trenutak je da neznanac

što kroz naše oči gleda,

kaže što se otud vidi

u zrcalima nedogleda.

Čas uzeti je samo jedno:

to što jesmo, dušo bliska.

U viđenom prepoznati je,

ili svjetlost, ili ništa.

 

VJEČITI RASTANAK

 

Ja sam oko

a ti si jedna od mojih suza.

Rađaš se iz moga bola, a čim se rodiš

rastaješ se sa mnom,

Zaboga suzo, sretnija bih bila

kad bih mogla plakati za tobom,

umjesto što tobom plačem.

 

PJESMA TVOM TIJELU

 

Tvoje Tijelo je modri glas rijeke

što sakriven u dubini teče.

A ja sam putnik što silazi k Njemu,

umoran i žedan.

Tvoje Tijelo šumi kao obećana zemlja

u koju me dug i prašan dan vodi.

Kada se umijem, kada se napijem,

leći ću uza nj i vedro ostariti.

Ali pred mojim prstima Ono se razmiče

i propušta me žednu na drugu stranu.

Modri glasu, ti ne znaš da ova žeđa

mene mladom čini,

Ti ne znaš da je ona stvorila i Tebe

po obličju svome.

 

PJESMA O MOJOJ LJUBAVI

 

Da ne bih vidjela besciljnost svoje ljubavi

ja kažem: želim tebe.

Ali ja ne želim tebe, ja želim da te želim.

Učini što hoćeš, budi što hoćeš,

samo mi daj da ti sve svoje dadem.

Ti si u meni a nisi u sebi:

O ljubavi bez cilja, bez razloga, bez kraja!

I kada te grlim, vidim: ne grlim tebe,

nego grlim ljubav, želju svoju.

Volim te, jer je lakše voljeti nego ne voljeti,

volim te jer tako brže nestajem.

 

Pješčana kula 

 

Držim se na okupu,

svim silama držim se na okupu:

i skupljam živi pijesak svoga bića

na hrpu, na hrpu, na hrpu.

 

I govorim: sad više nisam pijesak

sada sam kula od pijeska.

Koliko zidam, zidam, zidam:

možda sam već kula od kamena,

možda sam već samo kula.

 

Što sam sve radila da budem zid!

A gle, more se ne trudi da bude more,

ono je more; a niti cvijet

ne radi ništa da bude cvijet.

 

Na okup zovem pijesak

i zidam, zidam, zidam:

a u predahu s uhom na zidu slušam

kako podzemno žude srca

da ih pomete veliki val

i da ih taban vjetra zgazi

u zaborav.

Držim se na okupu.
Svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu,na hrpu, na hrpu.

 

I govorim: sad više nisam pijesk.

Sad sam kula od pijeska.

Koliko zidam, zidam, zidam:

možda sam već kula od kamena;

možda sam već samo kula.

 

GOLA PJESMA

 

Dobri Bože, ja nisam pristala na ovu rastavu,

Pa makar ta rastava bila san.

Dok su mi snove krojili , nisu me pitali

Ne bih li više voljela javu.

 

Dobri Bože, nisam pristala da budem

drukčija od tebe.

Da itko bude drukčiji.

Pa makar sve razlike bile pričin,

kao što mudri vele.

Ja nisam pristala na priču, na sebe.

 

Dobri Bože, tako mi se čini.

Ali ako ti znaš i kriješ od mene

Moj pad, moj potmuli pristanak

Na sve ove rastanke, 

na sav taj svijet od sjene,

Tad uzmi, preuzmi me Ti, 

koji si pristao na mene.

 

 

"Sada ću vam ispričati nešto što malo ko zna, iz najstarijeg dela Veda – Rig Vede, o tome kako je rođena poezija. U to pradavno vreme sve je bilo savršeno, ljudi su imali sve što im je trebalo. Nije bilo sukoba niti svađa, bilo je to Zlatno Doba. Međutim, to doba se polako približavalo svom kraju i tada nastupaju povremeni udari svetlosti, kao strele koje dolaze da opomenu na završetak jednog doba i najave dolazak drugog. Doba koje je nestajalo nazivalo se Satya yuga, a doba koje je dolazilo nazivalo se Treta yuga. Treta yuga u sebi sadrži tri četvrtine dobra i jednu četvrtinu zla. To je doba kada se prvi avatar pojavljuje na Zemlji. U takvom vremenu smenjivanja doba, jedan starac je svakog jutra dolazio do reke kako bi pozdravio izlazak Sunca. Jednog jutra, on je došao na obalu reke, pogledao preko, na drugu obalu, i video je neobičan prizor. Sa jedne strane stajao je jelen, potpuno miran, a sa druge strane stajao je lovac koji nateže luk i strelu. Starac je prvi put video takav prizor, jer u Zlatnom Dobu ubijanje nije postojalo. On nije znao šta da učini - Ako krikne da ga spreči, lovac će se uplašiti i ispustiti strelu. Ako bude ćutao, jelen će opet nastradati. Starac je bio u nedoumici. Međutim, u tom času strašne potrebe, on je počeo polako da izgovara neke reči. Dok je tako govorio, Sunce je polako počelo da izlazi, i on je nastavio da govori i govori, uopšte ne znajući šta izgovara. Ali to što je govorio, to je bila poezija. Onda je lovac zaboravio šta je hteo da uradi, i počeo je da sluša starčeve reči. Tako je rođena poezija."

 ………………………………

 

"U Srbiji konkretno, mislim da je veliki problem vreme provedeno pod Turcima. Sećam se 1989. godine, bila je šestogodišnjica Kosovske bitke. Kolege pisci su me pitali da dođem i održim govor o Kosovskoj bitci. Pre mog govora, izlagalo je četvoro mojih kolega koji su se svi složili da je Kosovski boj velika pobeda. Ja sam slušala šta pričaju i u sebi mislila kako je neko ovde lud. Bio je to internacionalni skup, koliko se sećam, ja sam izašla i održala govor pod nazivom “Već je vreme da se istorija ne ponovi”. Nema se tu šta slaviti. Sećam se da su mi nakon mog izlaganja prilazili strani posetioci koji su me pitali kako to da sam ja govorila sve suprotno od svojih kolega, to ih je zbunilo i nisu znali šta da misle o događaju. Pa pogledajte čitanke, sve je veoma jednostavno. Srbija je izgubila nezavisnost i postala je strašna turčija. Bilo je to grozno vreme. Međutim, odbrana od takve činjenice, od osećaja da si manje vredan, prikazuje se upravo tako što ideš i lažeš i pričaš gluposti. Pričaš da si pobedio onda kada si izgubio. Taj osećaj manje vrednosti, koji je prvi definisao Alfred Adler, nagoni ljude da ga uklone tako što će omalovažiti drugoga. Upravo to objašnjava kako pojedinca, tako i narod."

Vesna Krmpotić, Iz razgovora sa Milutinom Bojićem

 

Vesna Krmpotić rođena je 17. juna 1932. godine u Dubrovniku. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u New Delhiju. Kao supruga diplomata živjela je u Washingtonu, Kairu, Accri, New Delhiju, a od 2004. godine u Beogradu. Njeno najpoznatije djelo je roman Brdo iznad oblaka. Napisala je preko osamdeset knjiga. Među njima je i najveća zbirka pjesama ikada objavljena "108x108" koja sadži 11 664 pjjesme.

 

Vesna Krmpotić je dobitnik velikog broja književnih nagrada: Nagrada Vladimir Nazoor, 1975. godine; Nagrada Ivan Goran Kovačić 1988. godine; Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1999. godine; Nagrada HAZU za književnost 2006. godine; Nagrada Tin Ujević 2013. godine. Umrla je u Beogradu, 21. avgusta 2018. godine.

 

DJELA

 

Poezija (1956.), pjesme; Plamen svijeće (1962.), pjesme; Jama bića (1965.), pjesme; Dijamanti faraon (1965.), duhovno-poetska autobiografija; Indija (1965.), proza; Ljevanica za Igora (1978.), molitveno-ispovjedni pjesnički dnevnik; Jednina i dvojina (1981.), pjesme; Vilin svlak (1983.), pjesme; Kešava Madhava (1986.), drama; Orfelija (1987.), pjesme; Brdo iznad oblaka (1987.) roman-kronika; Košulja sretnog čovjeka (1987.), knjiga priča; Pir Sunca i Mjeseca (1989.); 108 x 108 (1990. – 2006.), pjesme; Bhagavatar (1990), proza; To ljubav ide prema nama (1993.), proza; Druga strana ničega (2003.), pjesme; Divni stranac (2003. – 2004.), pjesme;Žar-ptica (2012.), pjesme; Portret majke Indije (2013.)