Logor, logor je to gerilski oko Mirke za stolom, oko njene

sintakse. Borac do borca: vježba se, čita se, jede se obrok čorbast.

Sad je već komandant na konju. „Oružje!“ Daje znak da se krene. –

Logor je to, gerilski, oko Mirke, a ne soba.

 

Gevara na konju. Gevara na panju. Gevara srkuće obrok židak.

Gevara čita..Gevara se umiva. Prosto Če brade mokre... –

Po ormaru, po stolu, za ogledalom, na sva četiri sobna zida.

A na vratima – sva vrata! Vrata su, zna se: „Pokret!“

 

Ernesto Gevara. Če Gevara. S prisnošću, suzom, drago:

Če – kud god pogleda, s kim god se saglasi ili svađa.

To ona i mene, da ni star ne sustanem, osnažuje novom snagom.

To ona meni, studentski, studentsku snagu vraća.

 

Da, druže Gevara, dok se još radilo o „ne slažem se“ ili „slažem“,

i ja sam primjedbe imao – to mogu da potvrde moja skripta.

Al kad već neko juriša na nebo, volstritsko, na njegove južne straže,

Kad se gine – s primjedbama nastavlja samo ćifta.

 

Dok pregaocu palom džepove pretresa busijaš što ga srazi,

ne pridikujem palom. Ne, kćeri, to čini samo čist filistar.

A najzad, jedna zemlja, ma koliko se širila šireći grb i naziv,

nije sve. Sve nije riješeno, postanem li ja ministar.

 

Osjetiti taj impuls, taj revolt, od Kube veću vjernost Kubi –

ne, na logor svoje kćeri ja nisam ni ironičan, ni uskošen!

To ona, gnjevom i bolom studentskim, ne da ni meni da otupim,

ne da da umrem, blagorazumnošću opustošen.

 

A možda sam – svepraštajuća željo podviga, smjeno mlada! – 

i ja tu saučesnik: kakav-takav, ali ipak sam bio minaš.

Nasljeđe jedinoj kćeri. Jedino. Najsvjetlije. – Iz tih vrata

neće u život izići karijerist i aminaš.

 

I sad se, čak preko Čea, to meni vraća. – Kako je samo Giljen

slušao priču o toj sobi, zaboravivši Vrapčja brda!...

Vraća se mladost, ona studentska – da me ne pusti rđi zbilje,

da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav.