Izbor priča iz knjige PRELAZNI PERIOD od Mihaila Lalića. Izdavač: NOLIT, Beograd, 1988.

 

5. V - Dan srećnika i baksuza

 

Kod Žabljaka na Durmitoru, kad je osnovana seljačka radna zadruga, zadrugari su je odmah iskoristili da posijeku lijepo drveće oko kuće Dušana Obradovića, narodnog heroja partizanskog, poginulog na Pljevljima. Tobože su im bile potrebne grane za podlogu zadružnom sijenu. Mogli su naći drugog drveća i drugih grana, ali je nekom od njih bilo stalo da obore baš to drveće, te da učine štetu i žalost porodici.

 

Koliko su, tu i tamo, sličnih lukavstava izmislili i izveli? Mnoga i na svoju štetu, samo da se nekako osvete za poraz i bruku zasluženu vjernom službom okupatoru.

 

*

Često mi se pričinjava da vrijeme ne dolazi ni prolazi, jer iz koje bi galaksije moglo da dođe i kud da prođe? Nepomično je, kao što nam se pričinjava da je prostor nepomičan. U stvari je stabilnije od prostora koji se trza i razvlači kao magla od vazda nesmirene materije koja ga čini onim što je.

 

Vrijeme stoji razapeto iznad toga kao cirkuski šator kosmosa ravnodušan prema svemu što se pod njim odigrava. To što se kreće, što se troši i prolazi, u stvari su naši dani i organi, radosti naše i žalosti, sićušne mržnje i vajne ljubavi, naši studeni januari i febrilni februari, ljeta, zime, koncepcije, iluzije koje su nam poklonjene za trošenje a ne za čuvanje i gomilanje.

 

 

14. III — Mučenik Toda i Vidosava

 

Piše mi iz Sarajeva Milorad Ćućilović, rodom iz Drobnjaka. Izgleda da je stariji čovjek; stalo mu da se zabilježe neke stvari prije no nestanu posljednji svjedoci, a on misli da je jedan od posljednjih. Pored ostalog stalo mu je i da se zna kako i zašto je poginuo Josif Kujundžić iz Previša.

 

U ljeto 1917. pod austrijskom okupacijom, došao je u Šavnik Srbin iz Sarajeva i pozvao uticajne Drobnjake na razgovor. Imao je iza sebe naklonost vlasti okupacione, obećavao je olakšice i poboljšanja, a glavni mu je posao bio da nešto zamuti, i da prvake pridobije za prilaženje Drobnjaka i Pive Bosni.

 

Ljudi su se uvijali i dvoličili: nije lako oduprijeti se jačoj sili kad nema nikog da ti pomogne, ali se Josif Kujundžić odupro i prekorio Sarajliju: što ne nađe drugi posao, no je tu došao da nevolju iskoristi! . . . Josifa su sjutradan zgrabili švapski žandari, srijeljan je da ne smeta toj raboti, a i da se na taj način urazume i smekšaju oni drugi.

 

Poslije rata, godine 1920. ili 1921. pronašli su negdje u Bosni i doveli u Šavnik, u zatvor, komandira žandarske stanice koja je Josifa strijeljala. Pogledao ga Josifov brat, Tanasije, pa rekao: " Moga brata je strijeljala carevina Austrija, a ne ova naježena džukeldžina. Pustite to, nek vuče govna kud zna." Tih dana je neki od Drobnjaka  — vjerovatno Ćućilović, i ako to u pismu ne kaže — prepoznao u Sarajevu, u kafani Evropa, onoga Srbina Sarajliju, pravog krivca Josifove pogibije — napao ga, izudarao ga, te se na to osveta svela.

 

28. III -  Mučenik Radovan Kazazović

 

Slovenački lingvistički autoriteti Fran Ramovš i Karel Oštir, zajedno s hrvatskim istoričarem Ljudmilom Hauptmanom, bili su mme ubijedili da ime Kazaz i riječ kazaz označava glavara, šefa, plemića i starješinu, da znači ohol i obijestan, kao što već odgovara višem sloju, da je taj nekad bio avarskog porijekla, da je ime moglo preći na avarsko-slovenske mješance koji su pobunom najzad srušili vlast avarsku a zaveli svoju, novu, sličnu staroj, i tako dalje. . .

 

Nijesam mogao da se pomirim s njihovom tvrdnjom da je riječ i ime Kazaz, ograničeno na teritoriju Hrvatske i Slovenije; to sam ime ranije našao na drugom mjestu: Njegoš, u pjesmi Kula Đurišića, pominje Turčina Amzu Kazaza kao istaknutog glavara u Skadru:

 

Kada vezir ferman prifatio

on na gradu obori topove,

a skadarske skupi poglavice,

te im čita careva fermana.

Svako ćuti, ništa ne govori.

Tad Amzaga na noge skočio,

Amza Kazaz od varoši glava,

te za cara ne zna ni vezira,

pa veziru bio besjedio:

"Ta lud li si, skadarski vezire! . . ."

 

Vezirov plan — da " otvori blago iz riznice i otvori žito iz žitnice", da domami na to Crnogorce i potkupi i pokori Crnu Goru  — Amza Kazaz ne prihvata:

 

Blago će ti šteta ponijeti

ka da ćeš ga usut u Bojanu.

Crnogorci biti što su bili,

na sprdnju će tebe okrenuti . . .

 

Znao sam da Njegoš nema običaj da izmišlja imena i ljude, pa sam se pitao je li Amza Kazaz prebjeglica sa zapadnih naših strana, potomak poturčenjačkih plemića karijerista kakvih je bilo prije i poslije, ili je u Skadar stigao odnekud sa Kavkaza, iz Mingrelije ili Čerkeske . . . To me toliko zaokupilo, te sam pomišljao da pođem u grad na Bojani, da potražim je li ostalo kakvih tragova ili predanja. No u međuvremenu se pokazalo da je profesor Jefto Milović i bez Skadra, u Arhivskom odjeljenju Cetinjskog muzeja, našao kopiju Njegoševog pisma upućenog Hamzagi Kazazu: našao je i nekedruge dokumente iz kojih je zaključio:

"Hamzaga Kazaz stvarno je i postojao. Bio je Njegošev savremenik. Izgleda da je živio u Žabljaku. Kao izaslanik Osman-paše dolazio je na Cetinje i vodio pregovore s Njegošem. S njim se i dopisivao. U pismu od 17/29. aprila 1844. Njegoš moli Osman-pašu da uputi k njemu na pregovore Hamzagu Kazaza da bi se uspostavio mir na granicama Skadarskog pašaluka i Crne Gore: "On je i prije kod mene bio, ovdje mu je doći isto kao u svoju kuću . . ."

 

Ukratko rečeno: da su lingvisi i istoričari Slovenije i Hrvatske. pročitali kratku pjesmu Kula Đurišića, ne bi isticali da je ime Kazaz ograničeno na naše sjeverozapadne krajeve, ali - oni su imali prečeg posla no da čitaju Njegoševe pjesme; da nijesu bili tako oprezni prema južnim krajevima, narodima i kulturama - vjerovatno bi se iznenadili videći da ni Grci nijesu čisti od Kazaza, to jest od Kazazisa, od kojih je jedan izgubio lijevu ruku, na Gramosu, od američkog mitraljeza.

 

Da Kazaza ima i među Srbima - otkrio sam prije desetak dana u Beogradu, na željezničkoj stanici, gdje je na zid postavljena mermerna ploča s imenima željezničara poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi: među drugima, tu stoji i ime Radovana Kazazovića. Odmah mi je sinula misao, pa i nada da ću tragom tog imena moći da saznam nešto više o porodici, porodičnoj tradiciji, seobama, istoriji toga razgranatog roda i imena. 

 

Prvi kome sam se obratio, šef stanice, čiji je prozor kancelarije odmah pored ploče s imenima, ne znade mi reći ništa o Radovanu Kazazoviću, ni o njegovim drugovima, ali mi je dao adresu Železničkog muzeja gdje bi trebalo sve da se zna . . . Iz Muzeja me istoričar-arhivista uputio na Medića Branka, čovjeka koji je napisao knjigu o poginulim željezničarima. Branko Medić, star i obolio čovjek, reče mi da mu je Radovan Kazazović daleka, blijeda uspomena o kojoj ne može ništa da mi kaže. Uskoro neće moći ni toliko, jer mu se život sve brže skraćuje.

 

Od Medića sam pošao u Istorijski arhiv Beograda. Pored sveg truda koji je osoblje uložilo — ni tu nijesam bio bolje sreće. Među imenima nesrećnika koje je hapsila i mučila Specijalna policija — ne nađe se ime Radovana Kazazovića. Nema ga ni među strijeljanim na Banjici. Ne nađoše ga ni u prijavnici grada Beograda — po čemu se moglo zaključiti da je stanovao u prigradskim naseljima ili je živio neprijavljen kao mnogi ilegalci, ili da ga je njemačka racija zgrabila čim je odnekud naišao . . .

 

Je li mlad umro? . . . Je li imao porodice? . . . Jesu li ga ožalili? . . . Je li im pomoglo ili otežalo to njegovo voljno ili nametnuto žrtvovanje? . . . Ima li gdje koga živog od njegovih — to za mene osta tajna.

 

Umjesto njega, u prijavnici smo našli druge: Kazazović Ćamil iz Travnika, Kazazović Mehmed iz Sarajeva; Kazazović Ljubica, rođena Božinović, iz Tetova; Kazazović Marija, katoličke vjere, iz Tripinja; Kazazović Iso, iz Travnika; Kazazović Esad, glumac iz Travnika, Kazazović Dobrila . . .

 

Neke od njih posjetio sam i pitao šta znaju rći o imenu koje nose i o kraju iz kojeg su im preci došli. Neki ništa ne rekoše, drugi malo i nesigurno. Jedan od travničkih muslimana, Kazazovića, reče da im je porijeklo iz Crne Gore, od Kovačevića, a da im je prezime došlo po zanatu: kazazi su majstori gajtana, pletenih ukrasa i širita svilenih, zlatnih i srebrnih, kakvima se ukrašavaju dolame i kabanice i čakšire velikaša i gospode . . .

 

Ukratko rečeno: nje baš da nema veze. Ako i nijesu baš svi bili plemići i širitlije, trudili su se da doprinesu tuđem sjaju i gospodstvu.

 

 

7. VI — Mučenik Rajan Dobrašinov

 

Iako me slikar Mirko Rački nije pridobio za njegovu pretpostavku da su Sloveni pranarod Evrope, ne slažem se ni sa našim etnolozima koji Leleje odbacuju na grčka ostrva, Malu Aziju, i jedva im dopuštaju neki pomen na balkanskom kopnu. Ipak su Leleji, bez obzira na to jesu li Sloveni ili pred-Sloveni, naši daleki prethodnici na ovom tlu: sačuvali smo na njih uspomenu u imenima Lelije, Lelestve i visokih gora od Prokletija do bugarskih šumovitih kosa.

 

Možda smo od njih naslijedil ne samo staze uz planine i izvore, no i običaj lelekanja - dozivanje mrtvih u pogrebnim običajima. Od njih je i "lela", mitološko biće, riječ kojom se djeca zastrašuju da ne plaču. (Petar Skok navodi, iz Vodica: "lela će te pobrati, i psovku "lela te zalelala") . . . S ovim se dalje dovodi u vezu i dubrovački bog ljubavi Ljeljo, ukrajinski prilog "lele" = na žalost, i novogrčki i makedonski dodatak "le" u refrenu "vojno le" . . .

 

Homer ih pominje kao saveznike Trojanaca, a Strabon, prema citatima iz Hezioda, zaključuje da nijesu jedan narod no mješavina. I skorašnje hipoteze, koje traže Troju na našoj obali, a Odisejeve avanture razmještaju po Jadranu, povezuju ih sa Dardancima, Peoncima i Karcima. Poraženi saveznici poražene metropole, razjedinjeni, porobljeni, kao robovi vođeni i prodavani po Etoliji, Beotiji, Megari i ostvima - kukajući, lelečući, dotrajali su do Plutarha i do njegovog kazivanja da se, istočno od Efeza, "za ubijenog Leleja plaćala samo jedna mjerica graška" . . .

 

Svjet je ovaj tirjan tirjaninu,

a kamoli duši blagorodnoj . . .

 

 

Mihailo Lalić (Trepča, 7. oktobar 1914 — Beograd, 30. decembar 1992).

Rođen je 1914. godine u Trepči kod Andrijevice u seoskoj porodici od oca Todora i majke Stane rođene Bajić. Rano je ostao bez roditelja. Majka je umrla tokom epidemije španske groznice 1918. godine, a otac je obolio u zarobljeničkom logoru Neđmeđer u Austrougarskoj (današnjoj južnoj Slovačkoj) i umro od tuberkuloze 1921. godine. Brat Dušan iz očevog drugog braka umro je kao zarobljenik u Pjačenci u Italiji. Maćeha Jaglika i stric Milutin pomogli su mu da se školuje.

Četvororazrednu osnovnu školu završio je u Trepči (1921—1925), a zatim gimnaziju u Beranama (1925—1933). U jesen 1933. upisao je Pravni fakultet u Beogradu gdje je ostao do Aprilskog rata 1941. godine. Politički se angažovao i postao član SKOJ-a 1935. godine, potom član KPJ 1936. U proljeće 1938. godine kao sekretar ilegalne studentske narodne omladine uhapšen je u Beogradu i ostao u istražnom zatvoru (Glavnjača) i sudskom zatvoru (Ada Ciganlija) blizu šest mjeseci, a jula i avgusta 1940. bio je u zatvoru u Andrijevici. Oba puta ga je Sud za zaštitu države pustio na slobodu zbog nedostatka dokaza. Prije rata je svoje prve radove, pjesme i kraće pripovjetke, objavljivao u novinama „Student“, „Politika“, „Pravda“ i „Zeta“.

 

Poslije bombardovanja Beograda 1941. godine otišao je u Crnu Goru gdje ga je zatekla okupacija zemlje. Učestvovao je u pripremama ustanka, kao i u samom ustanku. Tokom ljeta 1942. zarobili su ga četnici i odveli u kolašinski zatvor. U zatvoru je ostao od 2. septembra 1942. do 15. maja 1943. godine, kada je došla njemačka vojska i odvela u zarobljeništvo i zatvorenike i četnike. Poslije toga je bio u zarobljeništvu u Solunu u Grčkoj do kraja avgusta 1944. godine kada je pobjegao iz logora i stupio u grčke partizane na Halkidikiju, gdje postaje zamjenik komesara srpskog partizanskog bataljona, gdje ostaje do novembra 1944. kada je ova jedinica vraćena brodom u Jugoslaviju.

 

Početkom decembra 1944. godine upućen je na Cetinje gdje je radio u listu „Pobjeda“, a potom rukovodio Tanjugom u Crnoj Gori.Od 1946. je došao u Beograd gdje je radio kao urednik u dnevnom listu „Borba“, sa prekidima do 1955. godine. Tokom 1952. i 1953. boravio je u Parizu. Od 1955. godine prešao je u izdavačku kuću „Nolit“ gdje je bio urednik do penzionisanja. Od 1965. do smrti živio je kao profesionalni književnik, naizmjenično u Beogradu i u Herceg Novom.

Mihailo Lalić je pisac koji se na samom početku književnog rada opredijelio za jasan tematski krug (NOR), određeno geografsko podneblje (Crna Gora) i specifičan izbor aktera događaja i romanesknih priča. Započeo je knjigom pjesama Stazama slobode (1948), ali se brzo okrenuo prozi, koja će postati isključiva forma umjetničkog sagledavanja vremena, događaja i ljudskih sudbina. Prema njegovom scenariju snimljen je film Svadba 1973. godine u režiji Radomira Šaranovića, takođe je izvršena ekranizacija njegovog romana Lelejska gora 1968. u režiji Zdravka Velimirovića. Po istoimenim Lalićevim djelima snimljeni su i film Hajka, 1977. u režiji Živojina Pavlovića, kao i Pusta zemlja 1980. godine u režiji Gojka Kastratovića.

Prvi je dobitnik "Njegoševe nagrade" 1963. za roman "Lelejska gora". Dobio je NIN-ovu nagradu 1973. za roman "Ratna sreća". Dobio je nagradu "21. jul", najviše priznanje opštine Berane, 1962. godine, kada je nagrada i ustanovljena. Lalić je bio akademik SANU i CANU i Junak socijalističkog rada.

 

DJELA:

 

Staze slobode(1948), pjesme

pripovjetke:

Izvidnica (1948),

Prvi snijeg (1951),

Na Tari (1952),

Tajne bistrih voda (1955),

Na mjesečini (1956),

Posljednje brdo (1967),

Gosti (1967),

Pusta zemlja (1968),

Opraštanja nije bilo (1994)

 

Romani:

Svadba (1950),

Zlo proljeće (1953),

Raskid (1955), 

Lelejska gora (1957, 1962),

Hajka (1960),

Pramen tame (1970),

Ratna sreća (1973),

Zatočnici (1976),

Dokle gora zazeleni (1982),

Gledajući dolje na drumove (1983),

Odlučan čovjek (1990),

Tamara (1992).

 

Autobiografski tekstovi:

Prelazni period (1988) - dnevnička proza,

Prutom po vodi (1992) - dnevnička proza,

Epistolae seniles/Staračke poslanice (1995),

Usput zapisano (1952)