PROLOG

 

Tebi, Ljiljo

 

Misao vašu,

što mašta na omekšalom mozgu,

ko lakej na masnoj sofi, od sala nadut,

dražiću dronjcima srca okrvavljenim grozno,

sit narugavši se, bezočan i ljut.

 

Ja u duši nemam nijedne sijede vlasi,

ni staračke nježnosti nema u njoj!

Svijet sam zaglušio snagom svog glasa,

dvadeset dvogodišnjak – idem,

llepotan, svoj.

 

Nježni!

Vi ljubav stavljate na violinu.

Na talambase je mećete grube.

A ne možete ko ja izvrnuti svoju kožurinu,

tako da još svuda sve samih usana bude.

 

Dođite u kafanu da se naučite –

u haljini od batista prava,

pristojna činovnica anđeoske lige

I koja usne spokojno prelistava,

ko kuvarica stranice svoje knjige

Ako hoćete,

od mesa bijesan ću da režim

– i ko nebo mijenjajući tonove –

ako hoćete,

biću besprekrno nježan,

ne čovjek, već – oblak u pantalonama!

 

Ne vjerujem da postoji cvjetna Nica!

Opet se proslavljaju pomoću mene

ljudi, uparloženi kao bolnica

i, ko poslovica otrcane žene.

 

1

Vi mislite, bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
„Doću u četiri“ – rekla je Marija
Osam.
Devet.
Deset.

Evo i veče
u noćnu stravu bježi,
veče decembarsko
s prozora
u magli
U staračka leđa smiju se i ržu
kandelabri.

Mene više niko prepoznati ne može.
ja sam zgrčena
gomila
žila.
Šta takva gomila poželjeti može?
A mnogo hoće takva gomila

Jer više nije važno
ni to što sam od bronze,
ni to što srce moje –
od gvožđa hladnog –
bije.
Noću i čovek svoj zvek
u nešto žensko, meko,
zaželi da skrije.

I ja sam,
ogroman,
na prozoru savijen,
rastapan staklo čelom od čelika
Da li je to ljubav ili nije?
I kakva je –
mala ili velika?

Odakle velika u takvom tijelu
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, što se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca

Opet i opet
čekam,
zabivši lice u rohavo lice kiše
I već me je poprskala dreka
gradske plime, sve više

Ponoć, sa nožem kog pruža –
do đavola sa njim! –
došla je,
zaklala.

I kao sa panja glava sužnja,
dvanaesat ura je pala.
U oknima sumorne kišne kapi,
kreveljeći se,
nakrcale,
ko urlanjem usta da su razjapile
himere sa pariske katedrale.

Prokleta da si!

I pocijepa usta skoro krik
Zar ti je i to malo?
Čujem:
nerv,
tiho, kao sa kreveta bolesnik,
podigao se
I, gle –

u početku je pošao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrčao.
Sada je sa druga dva
očajno igrati stao
Pao je plafon na spratu niže.

Živci
veliki,
mali,
mnogi –
pomamno skaču
i već –
gmižu.
Živci spali s nogu!
A noć se po sobi glibi i oko,
otežalo, odatle nikako da se ispravi.

Odjednom, vrata zacviliše, ko
da krčma zub na zub
ne može da sastavi.

Ušla si
osorna, kao „na!“
gužvajući rukavice kao luda
i rekla: „Da,
znate, ja ću da se udam.“

Pa šta, udajte se.
Ništa nije bilo.
Izdržaću.
Gledajte – ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.

Sjećate se?

Govorili ste:
„Džek London,
novac,
ljubav,
strasti“ –
a ja viđeh jedno:
vi ste Đokonda,
koju treba ukrasti!

I ukrali su je.

Opet ću ljubav u terevenkama utući
povije obrva ozarivši vatrom.
Pa šta!
Ponekad i u izgoreloj kući
skitnice nađu dom!

Izazivate?

„Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja.“
Sjetite se!
Pala je Pompeja
od razdraženog Vezuva!

Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesvećenja,
zločinstva,
pokolja,
da li ste najstrašnije
viđeli –
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I osjećam –
„ja“
za mene je malo.
Neko se otima iz utrobe moje

Halo!
Ko je?
Mama?
Vašeg sina nešto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je srce i vene
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kud da se stvori.
Svaka riječ,
čak i šala štura,
koju izbljuju njegove usne goruće
izleće kao gola kurva
iz zapaljene javne kuće.

Ljudi mirišu –
pečenja ima!
Stigli su nekakve
Blistavi!
Pod šlemovima
eno!
Ne može se u čizmama!
Recite vatrogascima
da se nježnije veru po srcu zapaljenom.

Sam ću, znajte!
Izbečiću suzne kao burad oči.
O rebra mi, da se oprem, dajte.
Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću! Iskočiću!
Survava se i puca.
Iskočiti nećeš iz srca!
Iz pukotine usana
na spaljenom licu oguljenom
izraste parče poljupca izgorjela.
Mama!
Da pjevam ne mogu!
Gori srca mog kapela!

Pocrnjele su figure riječi i brojeva
iz lobanje,
ko djeca iz zapaljenog zdanja.
Tako je strah, hvatajuć se
za nebo,
dizao
goruće ruke „Luzitanije“.

Prema gomili
što u tišini stanova drhti
stooki sa pristaništa diže se sjaj.
Kriče poslednji –
bar ti!
jecaj, da gorim, vjekovima daj!

2

Mene slavite!
Ja nijesam velik. Pišem
„nihil“ nad svim
u ovom času.

Nikada
ništa neću da čitam više.
Knjige,
Šta su?

Ranije mišljah,
knjige se prave ovako:
dođe pjesnik
i odmah zapjeva koliko volite,
rasklopivši usta lako –
izvolite!
A u stvari –
u grudima mu se mrvi ključa
dok ne zapjeva, i dok se koprca
glupava riba nadahnuća,
tiho, u žabokrečini srca.

I dok se kuva uz škripu rima,
od ljubavi i slavuja papazjanija dok se stvara.
ulica se grči i uvija nijema –
jer nema čim da vikne, razgovara
Vavilonske kule gradova
zidaćemo opet nemilice
a bog,
miješajuć riječi snova,
pretvaraće ih
u oranice.

Ulica je ćuteći muku na sebe vukla
Krik je strčao iz duše.
Kočoperili su se u tjesnoći grla,
zadrigli taksiji i kočije mršave
Izgazili su grudi.
Od tuberkuloze gore.

Grad mrakom zaključa cestu tu

I kad –
najzad! –
na trg ispljunu more
odgurnuvši navaljenu na grlo papertu,

mislio se:
u horovima anđeoskih horala
bog, opljačkan, ide da kažnjava, da se dere!
A ulica je čučnula i zaurlala:
„Hajde da se ždere!“

Krup i Krupčić oko grada se šulja,
prijeteć se mršti,
a u ustima još
kraj raspadnutih umrlih riječi
samo dvije debljaju –
„hulja“
i nekakva,
čini mi se – „boršč“

Pjesnici,
raskvašeni od plača što ječi,
pobjegli su sa ulica, s umršenom kosom
„Kako opjevati sa dve takve riječi
i djevojku,
i ljubav,
i cvjetić pod rosom?“

A za pjesnicima –
ulična rulja:
studenti,
prostitutke,
preduzetnici.

Gospodo!
Zaustavite se!
Vi nijeste golje,
vi ne smijete da prosite po ulici!

Mi, snažni,
s korakom od hvata,
ne smijemo da ih slušamo, već rušimo
njih, koje,
kao besplatni dodatak,
upija svaki krevet za dvoje!

Njih skrušeno zar moliti:
„Pomozi mi!“
Oko himne,
za oratorijum.
Mi samo smo tvorci plamenih himni –
huke fabrike i labaratorija.

Šta se mene tiče Faust,
koji se u orgiji čarobnoj
s Mefistom tocilja niz nebeske parkete!

Ja znam –
svaki ekser u čizmi mojoj
strašniji je od mašte Geteove!

Ja,
najzlatoustiji,
čija svaka riječ teška
dušu vaskrsava,
tijelo rukotvori,
kažem: više vrijedi
života najmanja komadeška
od svega što sam stvorio i što ću da stvorim!
Slušajte!
Propovijeda
jecajima i kricima
današnjih dana Zaratustra!

Mi!
mamurnošaršavnim licima,
s usnama obješenim kao luster,
mi,
zatvorenici grada za gubave,
gdje je zlato i đubre gubave stvorilo rane –
čistiji smo od neba venecijanske plaveti,
suncima i morima oprane!

Briga me što
kod Homera i Ovidija
nema ljudi, kao mi,
sraslih u čađne boginje.
Znam –
sunce bi se pomračilo da vidi
naših duša zlatno izobilje!

Žile i mišići od molitava su jači
Zar da tražimo milost od ovog vijeka!

Mi –
svaki –
u svojoj šaci
držimo transmisije svijeta!

To je podiglo na Golgotu auditorije
u Petrogradu, Kijevu, Odesi i Moskvi,
i nije nijednog bilo
koji je
prećutao da zaurla:
„Raspni ga
raspni!“

No i vi –
ljudi
što ste me uvrijedili –
od svega ste mi draži i bliži

Da li ste vidjeli
pas kako ruku što ga tuče liže?!

Ja,
ismijan od današnjeg plemena
kao nepristojna anegdota
koje se svako stidi,
vidim onoga koji kroz planine vremena
korača, a koga niko ne vidi.

Tamo gdje ne seže oko što kuso je,
na čelu gladnih hordi,
pod trnovitim vijencem revolucije
šesnaesta godina hodi.

Međ vama – njen sam preteča;
i svuda gdje je bol – ja sam cio;
na svakoj kapi suze sam ja
sebe na krstu razapeo.

Više se ništa prostiti ne može.
Ja iscijedih duše s mnogo nježnog bilja.
To je – da znate – teže
nego zauzeti milion Bastlja!

I kada
dolazak njen
bunom oglašen bude,
i odete spasitelju –
ja ću vam
dušu svoju iščupanu
izgaziti,
tako velika da bude! –
i okrvavljenu, kao zastavu da dam.

3

O, zašto,
zbog čega
po sjaju veselom
prljavim šakama!
Došla je,
i glavu povezala,
misao o ludnicama,

I –
ko što se u brodolomu
bacaju, uz urlik,
ljudi kroz razjapljeno okno –
skočio je izbezumljeni Burljuk
kroz svoje do krika
razderano oko

Skoro okrvavivši kapke suzne,
digao se,
izašao je,
i s nježnošću, neočekivanom od debelog čoveka
uze
da kaže
„Dobro je“

Dobro je kad je od raznih pogleda
(da se ne primijeti ništa)
duša u žutu bluzu skrivena!
Dobro je
kad čovjek bačen u zube gubilišta
vrisne: „Pijte kakao Van Hutena!“

A taj trenutak,
praskav,
što grunu,
ja ne bih zamijenio ni za šta,
ja ni..

A iz duvanskog dima
ko čašica ruma,
protegnu se alkoholičarsko lice – Sjeverjanjin.

Vi, što kao prepelice cvrkućete s neba,
kako vas nije sramota proglasiti se za poetu!
Kad danas
toljagom
treba
krojiti lobanju svijetu!

Vi
što samo mislite:
„lijepo li igram?“,
i o tome se starate,
gledajte kako se ja zabavljam –
makro
koji na kartama vara!

Od vas,
od ljubakanja mokrih,
čije stollećima
suze su lile tokom,
otići ću,
a kao monokl
staviću sunce u raskrečeno oko.

Navukavši najčudnije odijelo na sebe,
da se svidim i spalim,
poći ću svijetom,
a na lancu ću ispred sebe
Napoleona voditi kao pseto.

Cijela zemlja na ženu pohotljivu liči,
koja se vrpolji željna ljubakanja,
i čije usne
vrskajući
kriče:
„Cakani, cakani, cakani!“

Odjednom,
oblaci
i paperje magleno cijelo
razmaha se do posljednjeg nebeskog okrajka,
ka da se razilaze radnici bijeli
posle nebesima objavljenog štrajka.

Grom izbi iz nekog oblačnog kutka,
šmrčući prkosno ogromnim nosom,
i lice neba se tog trenutka
iskrivilo u Bizmarkovu grimasu.

I neko,
zaplijevši se u oblačnim negvama,
protegao ruke – u kafe.
Ko da je nježan,
ko da je dama,
ko da je topovski lafet

Vi mislite –
da to nježno sunce
lupka u obraze bife?
To opet pobunjene i bjegunce
vodi na strijeljanje general Galife!

Vadite, šetači, iz džepova ruke –
potegnite bombom, kamenom il’ kamom,
a ako neko nema ruke –
nek dođe da se tuče glavom!

Dođite, gladni,
pokorni,
tužne prilike,
napustite vašljive jazbine!
Dođite!
Ponedeljnike i utornike
prefarbaćemo krvlju u praznike!

Neka se zemlja pod noževima sjeti
koga je htjela da upropasti!
Zemlja –
Rotšildova ljubavnica sita
i zadrigla od masti!

Da se u kuršuma kiši
zastave kao i praznikom viju
Bandere, dižite više
leševe brašnara sviju

Psujući
i preklinjući,
klao je i rezao,
i puzio, nekog
da ugrize, suton.

Na nebu, crven kao marseljeza
lipsavajući, drhtao je on
Već ludilo

Ništa neće da bude

Noć će da dođe,
pojede,
pregrize.

Vidiš li –
nebo opet nudi
pregršt isprskanih zvijezda od izdaje.

Došla je.
Kao Mamaj orgija,
obijesno nad grad nasjev.
Tu noć probosti ne mogu ni ja
očima, crnu kao Azef.

Ježim se, zabačen u kafanskom uglu,
vinom polivam i čaršav i dušu,
i vidim:
u uglu oči okrugle,
očima srce Bogorodica njuši.

Zašto darivate sjajem po nacrtanom šablonu
one što se po krčmama bekelje!
Vidiš –
Varavu opet vole oni
više no popljuvane spasitelje.

Namerno u ljudskoj meći
možda
ni od kog nisam noviji ja.
Ja sam
najljepši,
možda,
od svih tvojih sinova.

Daj im,
buđavim u radosti,
skoru smrt vremena im donesi,
da postanu djeca što treba da odrastu
dječaci-očevi,
djevojčice da zanesu

I daj neka novorođen obraste
sjedinom radoznalih vračeva,
i doći će oni –
djecu da krste
imenima mojih stihova.

Ja, kojisam mašinu i Englesku opevao,
možda sam, naprosto,
najobičnijeg jevanđelja postao
trinaesti apostol.

I kad od mog bezobraznog glasa
dan i noć
bubnje
možda njuši
Isus Hristos baš toga časa
nezaboravke moje duše.

4

Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!

Nećeš?

Čekaš
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu lošem,
dođem
i procijedim bezubo
da sam ja danas
„neobično pošten“

Marija
vidiš –
ja se, već poguren, slamam.
Gomila što je
u četvorospratnim gušama salo dubila,
isturajući očice,
izgubljene u dugom traganju –
smije se
što je ipak
među mojim zubima
ostalo bajatih mrva bivših draganja.

Kiša isplaka trotoare,
barama stiješnjena mokra varalica,
leš ulica,
zabijen u kaldrmu, liže,
a na sivim trepavicama –
da! –
oluka punih kiše

Sve pješake gubica kiše je posisala,
a u karucama blješti za atletom atleta.
prskavahu ljudi
proćerdavši sve,
i kroz pukotine se cijedilo salo,
ko mutna rijeka sa kočijama oticalo
skupa sa isisanim hljebom
i žvakotinama
starih kotleta.

Marija!
Kako u debelo uho zabosti nježnu riječ?
Ptica
živi od pjesme,
pjeva
gladna i zvonka,
a ja sam čovjek, Marija,
Prost,
koga je sipljiva noć iskašljala na prljavu ruku Presnje

Marija, hoćeš li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo zvonca

Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljenja što bode.
Boli!
Otvori!
Vidiš –
zabili su u oči iz šešira čiode.

Pusti me
Mala!
Ne boj se
što na mom volovskom vratu
sjede kao planine vlažne žene od znoja gubave
Ja kroz život vučem (i to je zato)
milion ogromnih, čistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.

Ne boj se
da ću se opet prilijepiti za hiljadu lica –
„djevojke Majakovskog“ –
u izdajničko vrijeme mraka
ta to je ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka

Marija, priđi!

U bestidnosti nagote,
ili puna plašljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu što još iscvala nije
srce i ja nijednom ne doživesmo maja,
a u prokletom životu
tek stoti april je.

Marija!

Pjesnik sonete peva Tijani,
a ja –
cio čovek
sav od mesa,
telo svoje prosto molim,
kao što hriščani:
„hljeb nam nasušni
dažd nam dnes“

Marija, daj!
Marija!
Ime tvoje bojim se da ne zaboravim,
kao što se pjesnik boji da ne zaboravi
nekakvu tek rođenu
u mukama noći
veličinom jednaku bogu.

Tijelo tvoje
čuvaću i voljeti
kao što vojnik osakaćen,
bez moći,
izlišan,
ničiji,
čuva svoju jedinicu nogu

Marija –
nećeš?

Nećeš?
Ha!

Znači – opet,
dok mračno je sve to
uzeću srce,
isplakano grozno
da ga nosim
ko što
u štenaru pseto
nosi svoju šapu presečenu vozom

Krvlju svoga srca ja radujem put
za odjeću bijelu lijepi se prašine cvijeće
Oko zemlje-Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce će da se okreće

I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca –
krvlju označiće se put što vodi
ka domu moga oca.

Izaći ću
prljav (od jendeka, gde provodih noći),
primaći ću mu se bliže,
sagnuću se
i na uho mu reći:
Slušajte gospodine Bože!

Kako vam ne dosadi
u žele oblaka mreškavih
zamakati oči odebljale, a?

Daj da organizujemo
vrtešku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Sveprisutni, bićeš u ormanu svakom,
a takva ćemo vina poređati po stolu
da će se čak prohtjeti zaigrati ki-ka-pu
i namrštenom Petru apostolu.
A u raju ćemo opet naseliti Evice:
naredi –
i ja ću još noćas
sa svih bulevara najlepše djevice
dovesti tebi.
Hoćeš?

Nećeš?
Vrtiš glavom ti, bradati?
Mrštiš sjedinu veđa?
Ti misliš –
zna šta je
ljubav taj krilati,
iza tvojih leđa?

I ja sam anđeo, bijah to bar –
gledah u oči – jagnje od šećera,
ali ni kobile dobijati na dar
vaze od sjevrnog brašna više neće.

Svemogući, ti si izmislio
za svakog po dvije ruke,
i svakome si po glavu dao ti –
a zašto nisi izmislio
da se bez muke
može ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Mišljah – božanstvo si, svemoguće, staro,
a ti si nedoučeni, majušni bogić samo.
Vidiš, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu

Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjaša od straha valja se!
A tebe, što si tamjanom opijen,
rasporiću odavde do Aljaske!

Pustite me!

Nećete me zaustaviti,
lažem li, u pravu li
sam ja,
ali više ne mogu da budem spokojan.

Gledajte –
zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!

Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
Ja dolazim!

Gluho

Vasiona spava,
položivši šapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uho

 

Prevod: Božo Bulatović