U "Dnevniku jednog pisca" (1877) Fjodor Mihailović Dostojevski piše o Maloj Rusiji (Ukrajini) i njenoj sudbini poslije osamostaljenja. Osvrnuo se i na Južne Slavene. O predskazivanjima ovog velikog pisca klaska, prosudite sami.

 

Želim reći jednu vrlo posebnu riječ o Slavenima, nešto što sam dugo želio reći. Rusija neće imati, i nikada nije imala, takve mrzitelje, zavidnike, klevetnike, pa čak i otvorene neprijatelje kao sva ova slavenska plemena, kada ih Rusija oslobodi (napomena: Rusko-turski ratovi), a Evropa pristane da ih prizna kao oslobođene! I neka mi ne proturječe, ne osporavaju me, ne viču na mene da pretjerujem i da mrzim Slavene!

 

 

Naprotiv, ja Slavene mnogo volim, ali se neću braniti, jer znam da će se sve dogoditi upravo onako kako kažem, i ne zbog navodno niskog, nezahvalnog karaktera Slavena - nikako - oni imaju isti karakter u tom smislu - već upravo zato što se takve stvari na ovom svijetu ne mogu dogoditi ni na koji drugi način.

Neću ulaziti u detalje, ali znam da sigurno ne bismo trebali zahtijevati zahvalnost od Slavena; za to se moramo unaprijed pripremiti. Nakon svog oslobođenja (napomena: Rusko-turskih ratova), oni će započeti svoj novi život, ponavljam, upravo moleći Evropu, Englesku i Njemačku, na primjer, za garancije i zaštitu svoje slobode, i iako će Rusija biti dio koncerta evropskih sila, to će učiniti upravo u odbranu Rusije.

 

Sigurno će početi time što će sami sebi izjaviti, ako ne i naglas, da Rusiji ne duguju ni najmanju zahvalnost; naprotiv, da ih je od ruske požude za vlašću prilikom sklapanja mira jedva spasila intervencija Evropskog koncerta. Da se Evropa nije umiješala, Rusija, nakon što ih je otela od Turaka, odmah bi ih progutala, "s namjerom da proširi njihove granice i osnuje veliko panslavensko carstvo na porobljavanju Slavena pohlepnom, lukavom i barbarskom velikoruskom rodu."

 

Dugo, dugo vremena neće moći priznati rusku nesebičnost i njeno veliko, sveto i nečuveno podizanje zastave najveće od svih ideja - jedne od onih ideja po kojima čovjek živi, i bez kojih čovječanstvo, ako te ideje prestanu živjeti u njemu, utrne, osakati i umire u ranama i nemoći. Na primjer, sadašnji ruski narodni rat, koji vodi cijeli ruski narod, s carem na čelu, protiv čudovišta za oslobođenje nesretnih naroda - mislite li da Slaveni konačno sada razumiju ovaj rat?

 

Ali neću govoriti o sadašnjem trenutku. Osim toga, Slaveni nas još uvijek trebaju, mi ih oslobađamo (napomena: Rusko-turski ratovi), ali kasnije, kada ih oslobodimo i oni se nekako smire, hoće li prepoznati ovaj rat kao veliki podvig preduzet za njihovo oslobođenje (od Osmanskog carstva)? Nikada ga neće prepoznati! Naprotiv, predstaviće ga kao političku, a zatim i naučnu istinu da Rusija nije bila njihov oslobodilac svih ovih sto godina, oni bi se odavno oslobodili od Turaka (napomena: od Osmanskog carstva), vlastitom hrabrošću ili uz pomoć Evrope, koja, opet, da Rusije nije bilo, ne samo da ne bi imala ništa protiv njihovog oslobođenja, nego bi ih sama oslobodila.

 

Ova lukava doktrina vjerovatno već postoji među njima i u budućnosti će se neizbježno razviti u naučni i politički aksiom. Štaviše, oni će čak početi govoriti o Turcima s većim poštovanjem nego o Rusiji.

 

Možda će cijelo stoljeće, ili čak i više, neprestano drhtati za svoju slobodu i bojati se ruske žudnje za moći; dodvoravaće se evropskim državama, klevetati Rusiju, ogovarati je i spletkariti protiv nje.

 

Oh, ne govorim o pojedincima: biće onih koji će razumjeti šta je Rusija značila, znači i uvijek će značiti za njih. Shvatit će punu veličinu i svetost ruske stvari i veliku ideju čiju će zastavu ona zasaditi u čovječanstvo. Ali ti ljudi, posebno na početku, biće tako jadna manjina da će biti izloženi ismijavanju, mržnji, pa čak i političkom progonu. Posebno će biti zadovoljavajuće za oslobođene Slavene da proglase i trube svijetu da su obrazovana plemena, sposobna za najvišu evropsku kulturu, dok je Rusija varvarska zemlja, tmurni sjeverni kolos, čak ni čiste slavenske krvi, progonitelj i mrzitelj evropske civilizacije.

 

Oni će, naravno, od samog početka imati ustavnu vladu, parlamente, odgovorne ministre, govornike i govore. To će ih jako utješiti i obradovati. Biće im drago čitati o sebi u pariškim i londonskim novinama u telegramima u kojima će cijeli svijet obavijestiti da je nakon duge parlamentarne oluje ministarstvo u Bugarskoj konačno palo i da je od liberalne većine formirano novo i da je neki njihov Ivan Čiftlik konačno pristao da prihvati predsjednički portfelj predsjednika Ministarskog vijeća.

 

Rusija se mora ozbiljno pripremiti za činjenicu da će svi ovi oslobođeni Slaveni s oduševljenjem pohrliti u Evropu (Evropski savez), zaraziti se evropskim oblicima, političkim i društvenim, do te mjere da izgube svoj identitet, te stoga moraju izdržati dug period evropeizma prije nego što budu mogli shvatiti išta o svom slavenskom značaju i svom jedinstvenom slavenskom pozivu među čovječanstvom.

 

Ove zemlje (slavensko-balkanske) će se vječno međusobno svađati, vječno zaviđeti jedna drugoj i spletkariti jedna protiv druge.

 

Naravno, u trenutku ozbiljne nevolje, svi će se neizbježno obratiti Rusiji za pomoć. Bez obzira koliko nas mrze, ogovaraju i kleveću, flertujući s Evropom i uvjeravajući je u svoju ljubav, oni će uvijek instinktivno osjećati (naravno, u teškim vremenima, a ne prije) da je Evropa prirodni neprijatelj njihovog jedinstva, da je oduvijek bila i da će uvijek biti, i da ako postoje na ovom svijetu, to je, naravno, zato što postoji ogroman magnet - Rusija - koja ih neodoljivo vuče k sebi, time ograničava njihov integritet i jedinstvo.

 

Biće čak i trenutaka kada će se moći gotovo svjesno složiti da bi se bez Rusije, velikog istočnog centra i velike gravitacijske sile, njihovo jedinstvo trenutno raspalo, raspalo u fragmente, pa čak toliko da bi sama njihova nacionalnost nestala u evropskom okeanu, poput nekoliko kapi vode u moru.

 

Rusija će dugo biti opterećena mukom i brigom oko njihovog pomirenja, uvjeravanja s njima, a možda čak i povremenog izvlačenja mača za njih.

Naravno, odmah se postavlja pitanje: šta je ruski dobitak ovdje? Zašto se Rusija borila za njih sto godina (napomena: Rusko-turski ratovi), žrtvujući svoju krv, snagu i blago? Je li to zaista bilo zato da bi požnjela toliko sitne, smiješne mržnje i nezahvalnosti?

 

"Oh, naravno, Rusija će uvijek priznati da je središte slavenskog jedinstva. Ona (Rusija), ako Slaveni žive slobodnim nacionalnim životom, to je zato što je Rusija to željela i želi, jer je Ona (Rusija) sve postigla i stvorila. Ali kakvu će korist ta svijest donijeti Rusiji, osim rada, frustracije i vječne brige?"

 

Novembar 1877, Svezak 26, Poglavlje II, Odjeljak III, Izdavačka kuća NAUKA, Lenjingrad 1984. F.M. Dostojevski, Sabrana djela u 30 svezaka, NOVINARSKI RADOVI I PISMA, Svezci XVIII-XXX, DNEVNIK PISCA.

 

Priredio i preveo sa ruskog: Momir Migov Delibašić