Etnonim Crnogorac u upotrebi od 15. vijeka 

 

Stvarni uslovi borbe neprestane, uobličavaju crnogorsksi narod u naciju i nacionalnu svijest Crnogoraca među prvim evropskim narodima i prvu kod Južnih Slovena. Crnogorska nacija, izvjesno, javila se mnogo prije komunista. 

Već tokom 15. vijeka stvaraju se uslovi u kojima se dukljansko-zetsko-crnogorski narod preobražava u naciju crnogorsku. 

 

U prvom poznatom pisanom pomenu Crnogorskoga zbora, u mletačkom izvještaju iz 1500. godine, piše: ''Crnogorci danas sazvaše zbor, da se okupe i posavjetuju što da čine'' (Sazdanje Cetinja, 1984, 60). 

 

Od tada se izgrađuje, na nivou »opštestva crnogorskoga« - nacije, ili kako stoji u Cetinjskom ljetopisu ''Crna Gora jest opšti zbor naroda'' (dr B. Šekularac, Crnogorski anali ili Cetinjski ljetopis, - drugo prevedeno izdanje, JP IIC, Cetinje, ŠKP Obod Cetinje, 1996, 52). Drugijem riječima, Crna Gora je zbijeni, sjedinjeni, kompaktni, samoorganizovani narod, odnosno nacija. 

 

Crnogorci - Veneti (polabski Ljutići) i u izvorima 15. vijeka 

 

U prvom, najopširnijem dijelu Cetinjskoga ljetopisa, Povijest o Skenderbegu Crnojeviću, prvi put je objavio stvarni autor Martin Skadranin u Rimu (1508 -1510) na latinskom jeziku (dr B. Šekularac, isto, 30-33), u kojoj se zetsko-crnogorsko ime poistovjećuje sa ''Ilirikom, slovenskom krajinom đe zateče Venete'' i sa tada još živo prisutnim imenom Veneti (Ljutići iz Polablja, sasvim različitog porijekla i etničkoga bića od Rašana/Srba), koji se dosta često pominju (isto, 57. i na više drugih mjesta). Poglavlje iz Cetinjskoga ljetopisa objavio je P. A. Rovinski koje je naslovio Knjiga za Černogorce – va senat venetski (S. Petersbrg, 1882). Ovđe riječ venetski znači, zanago, crnogorski, što je još jedan od dokaza da je postojala i tada svijest o tome da su Crnogorci roda venetskog, da su Veneti ili Ljutići iz Polablja. Pominju se i u četvrtoj glavi Cetinjskog ljetopisa, zvanoj Knjiga za Crnogorce i u službu crnogorsku (iliti Na senat venetski).

 

Crnogorski pasporti

 

Kao i njegovi prijethodnici i narod crnogorski opštenito, i Petar II Petrović Njegoš se u službenijem dokumentima sekretarije Vladikata narodnosno i nacionalno iskazivao kao Crnogorac. Svojeručno potpisuje pasporte svojijem sunarodnicima i upisuje im narodnost Crnogorac (nije rubrika državnost, niti ime Crnogorac može biti oznaka za državnost Crne Gore).

 

Da je Njegoš shvatao ime i pojam ''slavenoserbi'', kao i njegov prijethodnik Petar I Sveti i ostali Petrovići, a to znači u političkom i crkovno-vjersko jurisdikcijskom značenju, koje obuhvata više naroda,  śedoči i njegovo pismo Milošu Obrenoviću, iz 1848. godine, kojim ga je kudio što uvodi neke nove ortografske znake u crnogorsku knjigopečatnju: ''Poradi mene bila bi neograničena radost da bismo svi Slavenoserbi učinjeli među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a osobito Srbi i Crnogorci''.

 

Znači, u stilu uobičajene ondašnje terminologije, i Njegoš upotrebljava pojam i ime Slavenoserbi sumarno, kao pojam za širu skupinu pravoslavnijeh naroda, koji su nekada bili pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije, znači, u užem pravoslavnom smislu, bez katoličkih Hrvata i Slovenaca i bez Bugara, što se zove još i iliričesko koljeno. Upotrebljava ga u smislu već navedenoga značenja u Serbskom letopisu iz 1824. i Letopisu Matice srpske iz 1825. godišta. U tu grupu ubrajaju se Srbi, Crnogorci, Bugari i drugi.

 

Njegoš je jasan

 

Njegoš ovđe jasno razdvaja dva različita i posebita ''slavenoserbska'' naroda (nacije): srpski i crnogorski (Srbe i Crnogorce), kao dva uporedna i samostalna etnosa u ramu slavenoserbstva. Da je Njegoš smatrao da su Crnogorci etnički Srbi ne bi ih razdvajao kao dva ravnopravna i samostalna entiteta.

 

Ovo nije samo dokaz za neskladu između tzv. srpstva i crnogorskoga naroda, odnosno nacije, i da je srpstvo nečesov nadnardnosni, ujed(i)niteljski pojam, no i izričita tvrdnja o razlici ova dva naroda.

 

Takvom srpstvu pridaje se naglašen ideološko-politički biljeg. Crnogorstvo je etničko ośećanje, obilježje i državno-nacionalno pripadništvo i nesumnjivo opredjeljenje, a tzv. srpstvo je njegov vanjsko-politički i ideološki program impereijalnoga veljecrnogorstva, odnosno tzv. crnogorskoga srpstva koje je bilo kontura i ram obnove Srpskoga Carstva.

 

Dokazi da se Njegoš osjećao Crnogorcem

 

U državnijem, službenim śedodžbama Njegoševe vladavine susrijeće se, ne rijetko, jasan i nedvosmislen pojam crnogorska nacija. U Njegoševom Ugovoru o prodaji Maina, od 12/14. oktobra 1837. izričito navodi i Naciju Crnogorsku. Također, i u Ugovoru o prodaji manastijera Stanjevići, od 6. maja 1839. ističe “Naciju Crnogorsku i istu Naciju, svakijem pravom javnijem...”. U Državnim arhivu Crne Gore nalazi se arhivski ovjerena transkripicija (''prevod'') rečenoga Ugovora u kojoj se izraz Nacija Crnogorska prevodi kao narod Crne Gore. To su ne samo pogrješno, no i sa određenijem zlonaumom uradili neki stručnjaci iz Novoga Sada. (To je samo jedan od tušte primjera krivotvorenja i preinačavanja izvornijeh śedočanstava crnogorskijeh.) Ova izvorna śedočanstva jasno pokazuju da se Njegoš stvarno izražavao kao Crnogorac i ośećao nacionalno Crnogorcem. To je njegova stvarna, etnička, narodnosna i nacionalna pripadnost. Ovi izvori su sigurni, čvrsti i jedino relevantni za određenje Njegoševe narodnosno-nacionalne pripadnosti. Toga radi, pri određivanju Njegoševe nacionalne samobitnosti i njegovoga nacionalnoga ośećanja, potrebito je jasno razgraničiti njegovo književno-poetsko djelo (koje je bilo i preinačavano, budno praćeno od garašaninovske agenturne mreže, njezinoga pritiska, ubjeđivanja i popuštanja) od zvaničnijeh (službenih) akata koje je izdavala njegova državna kancelarija, kao i njegova prepiska (Viđi: Pavle Mijović, Njegoševe tužne armonije, Crnogorski PEN Centar).

 

 

Sreten ZEKOVIĆ: 

O ISTORIJSKOJ UTEMELJENOSTI CRNOGORSKE NARODNOSTI 

ODNOSNO NACIONALNOSTI 

(Odlomak iz dnevnog lista Republika, 2008.)

Priredio: Momir Migov Delibašić