Majka

Zaspi mi, čedo blijedo bljeđano,

neka ti sunce vrati proljeće,

a pjesma ptica, koja dolijeće

sa grana ispod mutnog pendžera,

neka te mjesto majke uspava.

Spavaj mi čedo malo, maleno,

dok majka tuđu djecu zabavlja,

na tebe misli, dok ne zadrijema,

rumeno, mazno, dijete gazdino.

Zaspi, i sanjaj jedno proljeće,

na noge zdrave, da ćeš ustati,

na snažna pleća nebo izdići,

sa rujem neka barjak razviti,

na mišicama zemlju ponijeti,

poklikom mladim sreću roditi!

Zaspi mi, zaspi, čedo maleno,

dok majka tuđu djecu zabavlja,

na tebe misli, dok ne zadrijema

rumeno, mazno, dijete gazdino.

PISMO S FRONTA

Ti si u Bosni, da li još živiš?

Često me muči miso...

Znam, da si mnogo patila, čekala,

niko ti nije piso.

I rekoše nam da si nas korila,

što ovim krenusmo putem,

i tajno da si za nas molila,

staračkom suzom ljutom...

Nikada teže nam nije bivalo

od ovih vijesti što stižu...

Zar da ti djeca, koju si voljela,

pred fašistima gmižu?

Čula si, znadem, majko, starice,

banditima su nas zvali,

te ustaše „pobožne“, četnici, fašisti,

dok su nam djecu klali!

Za Tita rekoše: vođa je bandita!

Mi njegovim krenusmo tragom.

I kad se borilo, zeblo, gladovalo,

pred srušenim spavalo pragom

znali smo, da ćemo, slijedeći stope mu,

kući slobode stići!

Ti ćeš nam, majko, stara, umorna,

toplom ljubavi prići.

Mi ćemo tebi, ko nekad nama ti.

pričati mnoge priče...

U njima nema vila, anđela,

u njima ne pjeva tiče!

U njima vidjećeš, četiri zime

ko četiri koplja što bodu.

U njima, vidjećeš borce, junake,

bunkere, krv, slobodu!

Kroz njih ćeš čuti poklike mladosti,

dok vješala njištu se tanka!

Kroz njih ćeš doznati, zašto se borilo,

borilo bez prestanka!

Vjerujem, da ćeš, majko, starice,

tad ruke na blagoslov dići

i toplije nego ikada prije,

ponosna nama prići...

Ti si u Bosni ranjenoj, krvavoj...

Često me muči miso,

da li još živiš, čekaš i nadaš se,

kad niko ti nije piso?