Montenegro, lučo, istorijo. Crna Gora u poeziji naših i stranih pjesnika.
Montenegro, lučo, istorijo. Crna Gora u poeziji naših i stranih pjesnika.

Montenegro, lučo, istorijo

 

«Majko slave, pozdravljm 
 tvoje tamno i nepobjedno ime!»
 Robert Laurence Binyon
 
Crna Gora, zemlja visokih planina, plavoga mora, čudesne svjetlosti i blistave istorije, bila je i ostala stalna i neiscrpna inspiracija mnogim pjesnicima. Njen narod može biti sretan i ponosan na Tenisona, Puškina, Njegoša, Visockog i na druge pjesnike koji su je opjevali. 


 

Alfred Lord Tennyson

(1809-1892)

 

MONTENEGRO

 

Uzdigli se do visina đe no klikću orli carski.

Svoju vjeru sačuvali i slobode sunce vrelo.

Danju - noću na nogama, hrabro stoji pleme cijelo

sa rukama na oružju, protiv hordi agarjanskih.

 

Nadiraše bez prestanka al' prodrijeti ne mogaše

sila turska, salamana po klanacah ovijeh svetih.

Krvavi se polumjesec sa bojišta povraćaše,

ranjen mačem Prometeja po stijenama razapetih.

 

O najmanji od naroda! Tvrda stijeno tvrđeg kraja!

Prijestolje od slobode, ti velika Crna Goro!

Protiv sile otomanske ti se rveš mišcom golom,

Sa stotinom na hiljade ratujući naokolo.

 

Otkako je oblak pao đe se krš sa nebom spaja,

U njedrima tvojim nije bilo valjanijeh naraštaja.

(1887)

 

Aleksandar Sergejević Puškin 

(1799-1837)

 

BONAPARTA I CRNOGORCI

 

Bonaparta pitao je:

"Crnogorci - što je to?

Zar se zbilja sile moje 

Ne boji to pleme zlo?

Kajaće se - objavite

Nek` vojvode puka tog

pištolje i sablje vite

kraj koljena bače mog".

I na nas on, evo, krete

Sto topova uz njin huk,

Oklopnika kršnih čete

I memluka svojih puk.

Do predaje nama nije,

Crnogorska to je ćud;

Od konjice, pješadije,

Krš nas brani odasvud.

Zasjesmo u stijenje naše

Da vratimo gostu dug;

U planinu gost nam jaše

Pustošeći sve u krug.

Pored stijenja vojska ide,

Namah zbrka! pršte stroj!

Francuzi nad sobom vide:

Crveni se kapa roj!

"Stoj i pali! Nek` ukloni 

Crnogorca svaki svog

Ne mole za milost oni 

ne štedite nijednog!"

Grunule su puške - spale

Kape s grana dignutih,

I u grmlje na nas pale

Pritajene ispod njih

Plotunom smo uzvratili

Francuzima. "Što je to?" -

Oni su se začudili:

"Nije l` eho?" - "Ne, već zlo!"

Pukovnik je njihov pao

S njim sto ljudi i njin stijeg,

Puk se smeo sav i dao

Kako ko zna u lud bijeg.

Stog Francuzi mrze tajno

Naš slobodni, kršni kraš, 

I crvene kad slučajno

Crven kalpak vide naš.

 

 

Petar II Petrović Njegoš

(1813-1851)

 

ČEVO

 

Čevo ravno, gnjijezdo junačko, 

a krvavo ljudsko razbojište, 

mnoge li si vojske zapamtilo, 

mnoge li si majke ojadilo! 

Ljudske su te kosti zatrpale, 

ljudskom si se krvlju opjanilo; 

vazda raniš od Vidova dana 

junačkijem i konjskijem mesom 

gavranove i mrke vukove! 

Strašno l' bješe jednom pogledati: 

dim te crni bješe priklopio, 

sto hiljadah pritislo Turakah,

oko tebe puške grmijahu, 

frištijahu hiljade momakah

a grakahu na jata vranovi. 

Iza tmine i sunce ogrije: 

pred večer se nad tobom izvedri, 

Turke mrtve po tebe brojasmo, 

pogodit se nigda ne mogasmo 

oko broja, koliko ih bješe.

(1847)

(Iz Gorskog vijenca)

 

IGUMAN STEFAN

 

Ja sam proša sito i rešeto, 

ovaj grdni svijet ispitao, 

otrovi mu čašu iskapio, 

poznao se s grkijem životom. 

Sve što biva i što može biti, 

meni ništa nije nepoznato; 

što god dođe ja sam mu naredan. 

Zla pod nebom što su svakolika 

čovjeku su prćija na zemlju. 

Ti si mlad još i nevješt, vladiko! 

Prve kaplje iz čaše otrovi 

najgrče su i najupornije. 

O da znadeš što te jošte čeka! 

Sv'jet je ovaj tiran tiraninu, 

a kamoli duši blagorodnoj! 

On je sostav paklene nesloge: 

U nj ratuje duša s tijelom, 

u nj ratuje more s bregovima, 

u nj ratuje zima i toplina, 

u nj ratuju vjetri s vjetrovima, 

u nj ratuju živina s živinom, 

u nj ratuje narod s narodom, 

u nj ratuje čovjek s čovjekom, 

u nj ratuju dnevi sa noćima, 

u nj ratuju dusi s nebesima. 

T'jelo stenje pod silom duševnom, 

koleba se duša u t'jelu. 

More stenje pod silom nebesnom, 

koleblju se u moru nebesa; 

volna volnu užasno popire, 

o brijeg se lome obadvije. 

Niko srećan, a niko dovoljan, 

niko miran, a niko spokojan. 

Sve se čovjek bruka sa čovjekom: 

gleda majmun sebe u zrcalo!

(Iz Gorskog vijenca)
 

NOĆ SKUPLJA VIJEKA

(Paris i Helena)
 

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče

ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,

siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,

te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.

Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,

pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;

na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,

mušice se ognjevite ka komete male roje.

Ja zamišljen pod šatorom na šareni ćilim sjedim

i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.

Čuvstva su mi sad trijezna, a misli se razletile;

krasota mi ova boža razvijala umne sile.

Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,

al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;

pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi

dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledim plavi,

O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,

te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!

Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze

na livadi dviženija – do njih hitro svi dolaze!

Rasprsne li pupulj cv’jetni ali kane rosa s struka –

sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;

zatrepte li tice krila u busenju guste trave,

strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.

Trenuć mi je svaki sahat – moje vrijeme sad ne ide;

sile su mi na opazu, oči bježe svud – da vide.

Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –

zavid’te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!

Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,

od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;

zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,

ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.

Ustav’ luno, b’jela kola, produži mi čase mile,

kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.

Prelesnicu kako vidim, zagrlim je kv bog veli,

uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.

Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj

plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj

i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.

Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!

Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati

što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.

Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,

ništa ljepše nit’ je kada niti od nje stvorit može!

Malena joj usta slatka, a angelski obraščići –

od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!

Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,

dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;

crna kosa na valove niz rajske s igra grudi…

O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!

B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima

no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima

na izlazak kad je sunca sa ravnine cv’jetne gledim,

kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl’jedim.

Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,

k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;

znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave…

Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.

Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći c’jele!

Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b’jele;

svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,

kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.

Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,

tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!

 

Ivan Vazov

(1850-1921)

  

OSLOBOĐENJE 

 

I

Zemljo crnogorska,

Cijenim te,

Zemljo siromašna, brdska,

Zemljo ratnička,

Čestitam ti!

Pozdravljam tvoje

Ogoljene visine,

Tvoje šume i klance

I u njima junake

Koje ti rađaš

Siromašna si, jalova,

Ožalošćena čak,

Na prvi pogled

Divlja, neprohodna

Ali si slobodna

Slobodna zemlja u ovome svijetu.

U tebi se ne oglašavaju bezbrojna stada

Ruže ne cvjetaju

Ne zri grožđe

Po brdima tvojim

Zlatom protkanom svilom

Ti nijesi prekrivena

Poput moje otadžbine

Ti nijesi vrt

Ispunjen cvijećem

Ne krasi te ništa

Ovdje cvjeta samo

Lovorika na stijenju

Tek toliko

Da đevojke

Vjenčiće sebi ispletu

 

II

Gradovima bogatim

Ti ne vladaš

Niti spomenicima zlaćenim

Mermernim palatama

Ne dičiš se.

Ali svaki planinski vrh,

Svaki klanac i svaki stijena

Ukazuju na broj

Velikih bitaka i slavnih djela.

Tebe ne ukalja

Ni tiranin, ni rob.

Neprijatelj u tebe ne uđe,

A pokuša li –

Ti postade mu grob.

Osmanlija drhti

Od užasa, sramote

Kolčevima te odmjerava

Dok se vječno prsi.

Sniježni Durmitor

 

III

Nikad neću otići

U rodni kraj

Slavnog Pelide

Gdje Leonidov počiva prah

Da glasom tihim i žalosnim

Kazujem

O životima našim mučeničkim

O ustanku našem skrbnom

O muci našoj prevelikoj

Jer ako se začuje moj glas

I iz groba ustane

Sa svojim barjakom

Neki razljućeni junak

I kao da me prostrijeli pogledom srditim

I glasnom rečju

Prijeteći me upita:

“A vas koliko je bilo?”

 

IV

Ali ti, siromašna zemljo

Na ovakvo pitanje

Nećeš poblijeđeti

Odgovor ćeš vrijedan dati,

Ponosan i sasvim prost.

Ti možeš pokazati

Tvoj narod nag

Bez stida, bez mržnje

Ti možeš reći

Mi imamo “Vučji do!”

Dvadeset Termopilskih bitaka

Ja imam sve do danas!

I onda pred tvojom moći

Postidjeli bi se

I Ahil i Sparta!

 

V

Život ti je žalostan

Lik ti je surov

Gorak ti je zalogaj!

No ti, narode mali,

Narod si veliki!

 

Ivan Mažuranić

(1814-1890)

 

OR’O GNJEZDO VRH TIMORA VIJE

 

Djeco moja, hrabri zatočnici,

Vas je ova zemlja porodila,

Kršovita, ali vama zlatna.

Djedi vaši rodiše se tudjer,

Oci vaši rodiše se tudjer,

I vi isti rodiste se tudjer:

Za vas ljepše u svijetu ne ima.

 

Djedi vaši za nj lijevahu krvcu,

Oci vaši za nj lijevahu krvcu,

Za nj vi isti krvcu prolivate:

Za vas draže u svijetu ne ima.

Or’o gnjezdo vrh timora vije

Jer slobode u ravnici nije. 

1846.

(Iz Smrt Smail-age Čengića ) 

 

Gregor Koritnik  

(1886-1967)

 

CRNOGORČEVA PJESMA

 

Ja sloboda ljubim, kuću skladnog žala,

I misli orlovske pale moje grudi,

Žar sunčanog jutra, gle, piće mi nudi,

Nadojeno sumnjom iz čaše kristala.

 

Povjetarac tihi sa morske obale

Preliva se, evo, preko moga lica,

Ko kad neznan-kraju stremi jato ptica,

Ili brižan čamac da klizi niz vale.

 

Moja kuća sklada, moj ljubljeni dom

Ne ima junaka u moći i svili,

Na gerben mi smo prosti se rodili,

Sa viteškim srcem i ljutim handžarom.

 

Ko neman neka bijesni vihor oko nas:

Nema grdne moći da slobodu sputa,

A vrag - hoće l' probat  naša gvožđa ljuta -

Svi puške na rame, a sablje o pas!

(1908)

(Prepjev na crnogorski S. Kalezić)

 

Janko Đonović

(1909-1991)

 

CRNCI I CRNOGORCI

 

1.

U plamsaj jutarnjeg sunca

koje se toplo izdigne

nad američkim rudokopima,

prođu praznim, širokim ulicama,

između olistalih drvoreda,

ko sjenke suvi, koščati,

sa budacima na ramenu

i vrućim hljebom u torbi 

Crnci i Crnogorci.

Pred njima rudnik, golem i žut,

i san o kolijevci na drugom kontinentu,

san o ambaru praznom

u kome se ko zmija

gladna godina savija.

I na grlima podzemnih jama

rano istočno sunce njima je zalaz.

I na cio dan

tutnje njihovi budaci,

tutnje i kunu

ispod svijeta.

 

2. 

O, oče moj, rudaru sinji, 

primi na dar ovaj komad srca, 

ovaj moj pozdrav tebi, 

veliki čovječe znoja i truda.

Svega te dva puta u životu vidjeh 

još kao dijete, doma, na Balkanu. 

Tvoje blijede, mršave ruke 

dale su mi samo nekoliko stisaka - 

tvoje blijede, mršave ruke. 

Tvoje mirne, dobre oči 

samo su se na mene jednom nasmijale - 

o, tvoje mirne, dobre oči!

Tvoj život, mlad i bujan kao proljetnje drvo,

povi se i usahnu tamo. 

Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe -

ispucao je, isušio se, pognuo, 

baština zaledinila, zakoravila, 

a vo Plavonja sa Strbine muklo 

rikne katkad alugom gustom.

O, primi na dar ovaj komad srca, 

ovaj moj pozdrav tebi 

veliki čovječe znoja i truda!

 

3. 

Kad proljeće zamiriše nad gradovima 

i zelena krv njegova nabuja u stabla,

izviju se široke palme oko vila

i prvi bagremovi na život zarađuju -

Crnci i Crnogorci,

duboko u zemlji,

zakopani kao kamenje,

kao korijenje -

mišicama,

nekada nabreklim od zdravlja ko kotline rala,

što sjekirama

poobaraše rodne gajeve,

tuku,

tuku

i vlastitim rukama svoje rake kopaju -

ah, rake svojih dana,

mišicama, istrošenim, usahlim.

Poneki jekne bolno pod tim tuđim brdima

i umire tu, kao skot, izmučen.

Sklapa oči pune domaćih prizora,

svoje čeljadi,

svoga katuništa

i svojih tvrdih njiva.

Crkavaju tu

pod padom kakvog brijega,

Crnci i Crnogorci

u zlatnim grobovima!

 

4.

Večernja rumen.

Ulice cvjetaju koracima i smijehom.

Smrkava se 

tiho 

gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i 

ljubavnika.

I na cijelu noć 

sve dalje i dalje, 

očajno tutnje njihovi budaci, 

tutnje i kunu 

ispod svijeta.

A kad na grlima podzemnih jama 

žuta svjetlost karbituše utrne - 

Crnce i Crnogorce 

zemlja vraća - 

i jedne crne i druge crne.

 

Mirko Banjević
(1905-1968)
 

BELVEDER

 

Sa granja vire pupoljci rosni: 

šta to od zemlje moje rade? 

Peku u srce vrisci žalosni 

za slomljene momke, izdanke mlade.

Kroz sivo kamenje puklo 

odliježe krik na prolomu, 

krik slobode, 

stenjanje muklo i muška snaga u polomu.

Isprobijane glave i kape 

niz mrka kamena ždrijela.

Duboke zgrabiše rape

Mučki ubijena tijela.

Usred divljine mraka, 

usred tamnine noći 

pregršću rujnoga zraka 

ovaj narod je gorio.

Pred njegovom moći, 

čvrstoj k'o kamen-stanac, 

pucao je tiranski lanac.

I ovaj narod se borio 

za osvit jutra rana 

u tmini Balkana.

I ovaj narod je paljen

al' tako nikad nije tupo svaljen, 

niti orošena put Cetinja cesta 

k'o krvlju našom ovoga dana 

kad je provalila riječ protesta,

riječ zagušena sa usana!

U kuće, kolibe, pojate, 

kao zapaljeni luči, 

osveta i revolt se sreli.

U živa jata se jate 

namučene i teške misli,

slažu se k'o kamene sige 

i stežu da puknu verige.

Da se razdrobe obruči 

što nas kao menđeli 

do kosti krvnički stisli!

Belvedere, sinji mramore, 

ti plamsaš vatrom na našim ustima!

— Ah, podmukli meci iz tvojih skutova, 

prigušeni jeci palih drugova, 

u njedru Crne Gore, 

riju po našim grudima! 

1923 

I danima je otac moj stari

na vratima sudnice čekao,

i danima je licemjerne figure gledeao-

tuga i bol mu se u grud ranjenu zari.

I danima je dobri otac punio red i stroj,

na tamnička željezna virio vrata,

na stražara gledao kao na dželata

koji čuva – uhapšeni narod moj.

Umorne noge oca mog hitale golim kamom

do suda da prispiju i do zatvora dođu

sina da vidi što lanci noge mu glođu –

brata mog da vidi opijena buntom i plamom.

Tada su nas vezali, ćerali, palili –

gonili da primimo što srcu ne primismo svom,

zbog čega u šumu bježasmo, oni nam rušili dom.

Mjesto ljubavi bratske – mržnjom, octom nas napili!

Nećemo! Ne gubimo mi ime svoje kod uvora!

Zalud na nas vojštite paše i generali.

Skliješteni u kršu izgledali smo vam mali –

al vaše odbićemo čete, ostati vrh timora!

i danima je otac moj s tom mišlju svetom

gorio kroz krše, nosio i trnokop i pušku

i s narodom svojim snagu pokazao mušku

da zadive smrću – pobjedom nad najezdom kletom.

Dani su se grušali u maglu tešku i sivu

i oca mog vrebali kandžama dugim,

u lance dovodili sa stotinama drugih –

u njemu starom pirili, razgarali vatru živu.

Preko nadleštava i kafana plazile noći –

mrtve utvare preko grobova.

Zemljake moje došljaci, braća, ko hrpu robova

gnječili, crpli, ubijali – lomili njihove moći…

-Mi smo oslobodili vas! – klikatahu u krvavi dan.

Otac moj gledao palež, sretali ga žalosni zvuci,

dok negđe u gori mrki se vili vuci…

I narod i otac osta nepokoran – žeđ slobode! veliki san.

 

Vladimir Nazor
(1876-1949)

DURMITORU

 

Biješ me mrazom i dahom, što koči,

U dane, kad se livade zelene

I šume smolom već mirišu. — Hladan,

Osamljen, gord se ovijaš tišinom,

kralju naših gora i planina!

A ja bih htio, da ko vulkan planeš,grlo ti se otvori, i lava

Iz utrobe ti klokotajući sukne ,

U ovom novom kataklizmu Zemlje,

U ovoj novoj Društva apokalipsi.

Htio bih, da se čuje i glas tvoj

U toj oluji mržnje, gnjeva i straha,

Jer mi smo dugo znali samo šutjeti,

I onda, kad se iz dubina bola,

Preteča Čina, mora čuti Riječ.

Planine naše sada plamte i huče;

Doline hoće da se uvis dignu,

I močvare se talasaju.

— Propni iznad se sviju, Durmitore, kad si

Najčvršće građen i brat si najstariji!

Na tvome vrhu sjedi Udes naš.

(Razvršje u Crnoj Gori, 28. V. 1943.) 

 

Radovan Zogović 

(1907-1986)

 

LOVĆEN

 

More se pod Lovćenom mijenjа svаkog sаtа:

čаs je zeleno nа pokislu trаvu,

čаs je ko njivа pred klijаnjem, čаs se

zаnjiše i bljeskа, ko pšenično klаsje.

А Lovćen je mrаčаn: rаmenа i glаvu

pokrivа mu oblаk bolovа i gnjevа.

More se Lovćenu žаrko osmijevа:

pred kаmenom kulom po pučini gore

zrаkаste bаklje. I gore i plove

splаvovi stаklа, otoci, potoci!

А Lovćen je mrаčаn u oblаku gnjevа:

njegovu djecu, njegove sinove

niz more vode robljem u logore.

Mа kud sаm licem, jа mu vidim lice,

nevidljivo lice u oblаku gnjevа!

Gledаm li po moru sunčаne lаtice,

ili me more, kаd se osmijevа

po srcu pljusne, od srcа do usne, –

Lovćen se jаvi, jа mu se okrenem,

srcа punijeg bolovа i gnjevа.

Lovćene, ti zаdnji gledаš nа rаstаnku

kаd more roblje svezаno odnosi.

Po oblаku tvome sudim o oblаku

što rаvni mori, što munjinom zrijevа.

Ti si kаtаrkа kаmenа, što nosi

crnogorski bаrjаk strаdаnjа i gnjevа!

 

PROLOG ZA NENAPISANU POEMU

 

Sjeme ove pjesme počelo je u meni da klica

u marš - koloni po jedan, u Petoj ofanzivi.

Prolog je napisan pod vatrom nemačkih haubica,

pred raskinutim žičanim mostom na Pivi.

 

Sto mi je bio kamen. Po njemu je, tresući se, smreka

prosipala zemlju s četinom, čim padne plotun granata.

I konj je kopao nogom, i dirao me gubicom iza vrata,

nestrpljiv, uznemiren: Što sjediš? Šta se čeka?

 

Tako je prolog napisan. I budę li istrzan i sakat,

i stih umoran, i rime suve i nijeme, -

neka ostane ko zapis, nek se zabilježi ko fakat:

da smo pod topovskom vatrom mislili na poeme.

 

Branko Miljković 

(1934-1961)

 

GROB NA LOVĆENU

 

Ali ne, to još uvijek nije vrijeme.

To je jedno mesto

koje prepoznajem u prostoru.

 

Mrtve su gore odakle ta riječ dođe.

Sfingo s pticom lažljivom umjesto lica koje svlada

tajna iza slijepe maske. Rođenje je jedina nada.

Vidim smjele mostove preko kojih nema ko da prođe.

 

Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo, kruta

gdje provijava smrt i ljubav ne spasava.

Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas obasjava.

Taj san je u noći produžetak dana i puta.

 

Šta si ptica ili glas koji luta

pod divljim nebom gdje te pjesma ostavila samog

na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo

gdje ne postoji vrijeme, gdje jedna svjetlost žuta

negdje u visini čuva otisak tvoga lica.

Čovječe tajno feniks je jedina istinska ptica.

 

Aleksandar Ivanović

 (1911-1965)

 

JUTRO POD VOJNIKOM

 

Opet se pogled vrati dragoj slici:

preda mnnom Vojnik - vrletna planina.

A u srcu misao i toplina:

o, sve su naše planine vojnici.

 

U nebu jutro zlatnu pređu splete

i prvim zrakom u vrhove tiče:

kao da ruka sunca, o Vojniče,

na ramena ti stavlja epolete.

(1960)

  

POHODI NA CRNU GORU

  

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,

s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,

kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa

a junaštvo tvoja jedina industrija?

 

O, mogla si pred svima noću-danju

džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:

pred njih bi palo samo izgužvano i žuto

uvjerenje o siromašnom stanju.

 

Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata

kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska

i sve rudnike suha zlata,

ti - siromašice moja slovenska! 

(1960)

 

Ratko Vujošević

 (1941-2004)

 

AU REVOIR MONTENEGRO

 

1.

 

I nebo mrkim vjetrom obavito,

I gore što su svoje otpjevale,

Putuje sunce samo sebe sito,

U meni su se munje pohvatale,

Daleke duše legle pod kopito

 

Oči, što su se nožu obećale,

I grudi nebu kad ljosnu s vješala,

Za mnom su otrovne slobode ostale,

Što zna sem da gine Crna Gora mala,

Glađu su mi riječi zasjale

 

Glava i šaka k nebu podignuta,

Prostorom mračnim još se sijeku boje,

Oko mog srca mač krvnički luta,

Mrtvi i živi teže da se spoje

U velikoj muci nasred moga puta

 

Crna slobodo, crno junaštvo i časti,

Svaki je grm raka dva vojnika,

Tu se bije bitka do propasti,

Mrite Crnogorci, bez pomena i cika,

Iz svakog će čela po kamen izrasti!

2.

Strašnu svijeću dade istorija,

Grije ljubav smrću nadahnuta,

Mjesto sunca sija pogibija,

Krv moja bez reda prosuta,

Strašnu svijeću dade istorija

 

Montenegro, tvoj niko nije umro kao čovjek,

Niti imao spokoja duševna,

Montenegro, i bog nek je proklet,

Još mi igra nož u vrhu zjena,

Montenegro, tvoj niko nije živio kao čovjek

 

Grana granu, rana ranu veže,

Nit daleka nit buduću krene,

O, ognjište, što iskru ispreže,

O, daleko neko pokoljenje

To nije svijeća, već je luča mrtvih,

Njivim u srcu grobove kao ljude,

Na duši su malje od kolaca,

Gladi, Mržnje, Osvete, i Studen,

To nije svijeća već je luča mrtvih

3.

I kako u srcu da tri srca smirim,

Ljubav, mržnja, i san da ne žive,

Već možda služe sjenki crne snage,

Pomozite mi noći rosne blage,

Pomozite mi noći rosne blage.

 

Ovo biće je polu kamen polu čovjek

I dijelimo se i rušimo se oba

Ja što hoću da niknem iz groba

I putujem kako putuju ljudi

No biće je ovo polu kamen polu čovjek.

 

Toliko mrtvih leži u zabludi,

S glavom što jetko sagorijeva,

Montenegro, usred tvojih grudi,

Jedno srce prska a drugo zrijeva

S glavom što jetko sagorijeva

 

Na zaokretu na putu ka nadi

Zvijezda tvoja sija i ubija

Dio mene neka se ugasi

I kako u srcu da tri srca smirim

Ljubav mržnja i san da ne živim.

4.

O buduće vrijeme da li si mi tuđe,

Vjerna tama vjernom srcu osta,

Ja čekam da sunce u krv uđe

I otiče kao rijeka prosta,

O, buduće vrijeme da li si mi tuđe

 

Kamen se potuca kao čovjek,

Na mome putu to je strašni znamen,

Montenegro, crna pjesmo dovijek,

Pada čovjek zgažen kao kamen,

Polu kamen polu čovjek.

 

Glava i šaka k nebu podignuta,

Prostorom zračnim sijevaju boje,

Oko mog srca otrovi se pute,

Montenegro, tragičejska goro,

Zvijezdo u crnoj noći udahnuta.

 

Ko je oko noža sunce svio,

Na razbojištu dom zdomio,

Neka ljubav u krv uđe,

Montenegro, lučo, istorijo,

Montenegro, lučo, istorijo!

5.

Orevuar Montenegro,

U meni su se munje pohvatale,

Sablje što su sjekuć zarđale,

Orevuar Montenegro

Hajko za mojim grobom preko svijeta,

 

Najcrnja pjesmo i jamo u duši,

Ljubavi i smrti u jedno ponijeta,

Strijelo u srcu i pošto se sruši,

Hajko za mojim grobom preko svijeta

Lučo čije doba više nije,

 

Plamena iskro u kam zamrznuta,

Neka me mrkli vjetar obavije,

Oko mog čela trošno vrijeme luta,

Lučo, čije doba grije

 

Orevuar Montenegro,

Velika pjesmo bačena u stijene,

Jedina moja noći, noći bez zamjene,

Orevuar Montenegro!

(1966)

 

Vitomir Nikolić
(1934 - 1994)

GRANADA

 

Izvešće jedno jutro mene sužnja

i prije nego se dan razdani

ubiće me ni kriva ni duna

izvan grada na pustoj poljani.

 

I ponoviće se sramna slika

već toliko puta ponavljana:

mrtav pjesnik pred četom vojnika,

a okolo pjesma ponižena.

 

PISMO MOJOJ UČITELJICI

 

Draga gospođo učiteljice,

ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča

punih ljubavi za ptice nevine i slabe

poslije kojih smo, zbog svake praćke

i kamička, klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam – daleko bilo,

pa čak ni to što me vukoste za uši,

sve je to danas na svoj način milo

i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog

rata, zime, gladi, bodljivakve žice,

nije, bogme, tada bilo jednostavno

naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,

junaštvo dostojno poštovanja

učiti nekog ljubavi

uz huku jednog strašnog rata,

jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,

i ne začudite se ovom pismu kasnom,

podsjetiše me na Vas dvije male ptice,

dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

 

NOĆ SA DUBROVNIKOM 

 

Svi smo u opsadi ovih crnih dana,

Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,

i s kopna, i s mora – sa svih strana

Samo grmi: barut! barut! barut!

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,

ali ipak ćutim ovu mržnju staru

koju nikogović sipa, obezdušen,

na sve što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme, i meci,

a naša je patnja u suzi skrivenoj,

što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci

kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,

onog velegrada krasnih sarkofaga

što ga, nakon dvije hiljade godina,

zatrpaše zemljom pa ode bestraga.

Nije onda bilo ni rata, ni flote,

ni pijane rulje njihove i naše;

mogao se Solin spasiti strahote,

mogao je, ali – ipak nije spašen!

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,

u ovoj noći bratske krvomutnje,

dok krvnici mirno svoj posao rade?…

Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje.

 

Desanka Maksimović
((1898-1993)

BITKA NEBA I KAMENA

 

Šta je naše ljudsko poprište

prema ovoj noćašnjoj nad Lovćenom bici!

Udarili munja modri svici,

hoće kamen ljuti da unište.

 

Nezemaljske sile sve okolo, nište.

Strašni li su oblaka krici,

i još strašniji kamena urlici,

jaruge ko zmije u procjepu pište.

 

Zna li bog munga da Njegoš tamo spava?

Smije li noćas da ga uznemirava,

gromovima da vječni san remeti?

 

Rvu se vjekovne stijene i oblaci,

ne može Lovćen oblake da zbaci,

ne mogu munje da grob otvore sveti.  

(1987) 

 

SUTON NA SKADARSKOM JEZERU 

 

Jesu li ovo prvi dani svijeta

kad život na zemlji tek se čeka?

Dokle okom vidiš, nema čovjeka,

nema doma, nema cvijeta.

Ničega sem kamena, magle i vode,

i slobode, beskrajne slobode.

Crna Goro, gdje raste tvoje cvijeće?

Možda je kao kamen i ono sivo?

Gdje su ti njive, gdje ti je drveće,

gdje su ljudi?

Ima li na tvom stijenju išta živo?

Što sunce ogrije kada se probudi?

Crna Goro, imaš li jaganjaca,

i ptica, djeci mjesto igračaka?

Imaš li kutak gdje djevojka sanja

kad čuje korake mraka?

Šta noć uspavljuje u beskraju ovom

bez klijanja?

Ima li gdjegod pšeničnog zelenila

i zemlje pregršt u stijenju duboko?

Ima li sela brdskih i katuna

i vodonoše kraj izvorskog bila?

Možda si dokle ljudsko vidi oko

nepregledna kamena buna?

Možda ničeg nema sem tišine

što odnekuda stalno se doliva

u smiraj dana?

Crna Goro, možda si samo

domovine jezgra, kremena i živa,

i njen gromobran do gromobrana?

I, posle mjesečeve svjetline,

sunce što progore na tankom nebu,

trava što je opazih rijetku

i žbun zgureni u kamenom žlijebu,

učiniše mi se kao prva svjetlost

i prvo klijanje u svijeta početku.

I riječi ljudske iznenadne,

rijetke kao kapi rijetke kiše,

učiniše se prvi ljudski govor

i kao da na zemlji nema

čovjeka ni govora tako ljudskog

nigdje više.

  

NASTAVAK RAZGOVORA

 

Nema više pjesnika Zogovića,

da nastavimo razgovore stare

o poeziji, Puškinu i Moskvi,

da spajamo podneblja i atare

kao vezivnim tkivom organizam,

da ga u Srbe svrstam,

da mi protivrječi,

tma dokaza prospe,

da mi tumači komunizam.

Nema Zogovića da me priupita

kako se u mom kraju zvaše

poneka ptica, drvo ili trava,

da im nabrajamo sinonime,

da se obradujemo kada koji predmet,

običaj, pojava,

u oba kraja imaju isto ime.

Gdje li je sada pjesnik, moj sabesjednik,

da nam bude milo

kad se složimo doslovce,

kad pomisao imamo istu

o nečemu što se u svijetu zbilo

kao da smo negdje u djetinjstvu

zajedno kupine brali 

i čuvali ovce.

Nema pjesnika prinudnog usamljenika.

Da je da se otkud bar nakratko javi,

da od razgovora pravimo praznike,

da svojih ubeđenja

pronalazimo srodnosti i razlike, –

a zatim da se sjećamo 

voljenih pjesnika

i govorimo naizmence njihove

drage nam stihove.

Gdje li je sad čovjek koji je znao

na strašnome mjestu postojati,

koji je strofe rezao kao dlijetom

koji je duhom

znao pretvoriti zatvor sobni 

u vasionu,

izlaziti nakraj sa protivnika četom

pretvarajući u gorku muziku

mir oko sebe grobni.

Otišao je tamo gde se vječno ćuti

pjesnik koji je još do juče

sa zanosom neskrivenim,

ali ne kivnim,

volio da mi tvrđenja potuče,

da ih oglasi naivnim, – 

prosto iz potrebe da se bori,

da izmišljenog protivnika stvori

Već ne možemo nastaviti razgovore 

niti u zemlje pomrčini

niti negde gore

za nedokučnim neba krilom.

Razgovaraćemo sad za mojim čelom

u sjećanja trenutku neveselo, – 

kao da smrti nije bilo.


Vesna Parun

(1922-2010)

 

LOVĆEN

  

Na ovaj goli vrh zabludih

da pitam Onog koji tu spava

u pjesmi kamenja: što su ljudi

i što je smrt, i što je slava

 

pod zvijezdama kojima odan

robuje noćnik, čela tužna.

I što je ljubav, kad si prognan

na rt bez nade, na ostrva kužna.

 

Tkaš šutnjom neku davnu vjeru

pustinji toj, gdje zlo je biti

umjesto dažda cvijeću poslan.

 

Al' ako srce ne zna mjeru

ni mjera spokoj, o plemeniti

duše Lovćena, kaži mi: tko sam?

(1971)

  

NOĆ NA CETINJU

 

Cetinje, urno sumorna,

u tebe bol smo sasuli jetku

tim brda mrkih samoća i ja,

glas što hrli svom svršetku.

 

Ponor je čula - razigran

u tijelu zemlje mračni opoj.

Duda je smrtnika vječni stan

nevina pito žudnji tvojoj.

 

Tu gdje sam blizu najljepšoj ruci

koja je pronijela ovim Balkanom

kamenog sokola na svom dlanu

 

neka me prožmu svi jauci

neba i zemlje! Da opčinim snom

buđenje jave u rscvalu granu.

(1971)

 

Jevrem Brković
(1933-2021)

ZVONO IVANOVO

Gospođi Jelisaveti Đeli Vujović

Gospodar naš Ivan Crnojević

ostavi nam Zetu zemlju i Velju vodu nasred

zemlje. Ostavi nam sina Đurđa, a Đurđe Oktoih

na Obodu, ostavi nam Cetinje i Manastir na Cetinju.

Ostavi nam Gospodar naš Ivan i Zvono Ivanovo!

Na Zvonu je Ivanovom bilo zapisano:

“Gospodar Ivan Crnojević za dušu gospođe

Mare, plemenite majke svoje iz roda Kastriota.”

Zvono je u Veneciji sliveno

pod nadzornim okom majstora Erika Berina.

Bilo je i takvih naših godina

kada sve olovno,

sve bronzano,

sve mesingano,

sve mjedeno,

sve lastreno

stopismo i u oružje sječivno

i zrnevlje puščano pretopismo.

Bilo je i takvih naših godina!

Samo smo Zvono Ivanovo na Cetinju

ostavljali da smrt našu ili uskrsnuće oglasi!

Zvonilo je Zvono Ivanovo

i kad se Petar Prvi Cetinjski predstavio,

i kad se u svetitelja obrete,

i kad se Rade Tomov ustoliči,

i kad oči sklopi,

i kad ga na Lovćen izniješe da vjekuje –

jektalo je Zvono Ivanovo!

Gdje god zadobismo,

zvonilo je Zvono Ivanovo,

i kad izgubismo

ječalo je naše Zvono Ivanovo!

I kad mladi knjaz naš Danil Petrović

bi u Kotoru usmrćen

jauknu Zvono Ivanovo!

Zvonilo je Zvono Ivanovo

i kad Nikola Mirkov postade Nikola Prvi,

i kad na zli put s Cetinja obrnu –

samo je zajektalo Zvono Ivanovo!

Na Cetinju, i u Crnoj Gori cijeloj,

u potonje vrijeme vijeka koji naš bješe,

bi i silnijih zvona od Zvona Ivanova.

Ali samo ono imaše onaj zvon i glas,

onaj jek i lelek, onaj jektaj i jecaj,

što i kad ne zvoni

u svakom Crnogorcu odzvanja!

U prvini vijeka kojeg još ima,

koji dotrajava, koji evo izdiše,

nasilno umukoše sva naša zvona,

naša kruna se razbi u tirinte,

lav naš iz Grba našeg omrcini

u zoološkom vrtu bivše heraldike.

Neka se zna:

Ivanovo Zvono s Cetinja Ivanova

(kad ono razur Crne Gore dođe)

ko staro gvožđe u Bačku otpremiše

i tamo pretopiše u kvake za dvorac

gospodina Dunđerskog Gedeona!

Sveto naše Zvono Ivanovo!

 

Vladimir Visocki
(1938-1980)

CRNOGORCI

 

Vodom gorskom hvatane u grsti

Žurili su usta da okvase

Šteđeli su vodu Crnogorci,

Da život do trideste spase.

 

Jer umrjeti pravilo je bilo

Od kuršuma i mača ljutoga,

I unijet sobom u grobnicu

Barem dva-tri vraga nečasnoga.

 

Dok se oroz pušci ne istroši

Gađali su s konja i s koljena,

Zarobit se davali nijesu,

U lancima Crnogorca nema.

 

A živjet su željeli do stote,

Taj žedni vijek pun jeze i strave,

U kraju bogatom nebom i gorama

I sa mora dosta – preko glave.

 

Šesto hiljada jednakih porcija

Vode žive u jednoj grsti, svete…

Živovali tako Crnogorci

Svoj dug vijek – jedva do tridesete.

 

Žene su im vodom nazdravljale

Skrivajući đecu po gorama

Do trenutka kad sama uzmognu

Čvrsto držat pušku u rukama

 

Crninu su ogrtale mirno

I tiho su gasile ognjišta

Lile suze ćuteći – u travu

Samo krvnik da ne čuje nista

 

Crnjele su od jada i tuge,

Ko od mraza plodorodne njive,

Sa njima su crnjele i gore,

I u gar se pretvarale žive

 

Bila je to žalost pregolema

I u srcu sagorijevanje,

Protest gora i ljudskog otpora

I u buntu samospaljivanje

 

Pet vjekova kao božje kazne,

Sin je glavom zamjenjivo oca,

Plamtjele su gore od požara,

I sa njima crnogorska srca.

 

Prolazili cari i dvorjani,

Smrt u boju vrhunac je časti,

Bješe ono Crnogorac pravi

Koji uspje do trideste pasti.

 

Malo mi je jednoga rođenja,

Rastao bih iz dva korjena,

Žalim što mi Crna Gora

Nije moja druga domovina.

(1974)
 
Čedo Vuković
(1920-2014)

MITSKI DEKAMERON

 

Obnoć Crna Gora pobijeli

od iskonske mjesečine

i glasnih rana-snova.

 

Iz plamena na ognjištu iskre se prariječi.

Rijeke svijaju prstenje priča

oko planina

iz vremena izraslih.

 

I mrtvi su žedni – željni razgovora.

Snove snijeva jedna glava zasanjana,

mitove i legende,

sva bijela gora. 

1989.
 

HARMONIJA

(Odlomak)
 

ORFEJ (ovisok, vitak, u kratkom bijelom hitonu, 

skoči na obzid; ozaren je suncem, širi ruke, 

osmjehuje se, čas umorno i gorko, čas vedro —

kako ga stihovi vode; uz tihu, 

talastastu pratnju citre kazuje — popijeva stihove:

 

     Kolijevko modra, pjesmu mi odnjihaj

     O stradanju našem kroz bure i strasti,

     Gđe Tanatos vreba, grobna luka tiha,

     Gđe rekosmo srcu: ploviti i rasti!

                                   Ploviti i rasti!

 

     Pred zvucima ovim oluja se lomi,

     Rep savija tigar, hita svojem logu,

     Lavovi i vuci bivaju pitomi,

     Ali ljudsku zvijer ukrotit ne mogu!

 

HARMONIJA: Zvijer ljudsku  — ja ne mogu!

A gđe je njen brlog? Odakle riče?

 

     Plovidba je ovo kroz oluj u nama!

     Tu se vesla krše o podvodnu građu,

     Tu harpije reže, zja paklena jama. . .

     Nasuka se krma — na ramena lađu!

 

HARMONIJA: Ramena i rebra trošnija od lađe —

iznijeće lađu.

 

     Provede nas Jason kud je mašti drago

     Kroz sudar stijena i skršene lađe,

     Tu pustismo pticu i proplovi Argo,

     Ne bježasmo od zla i zlo nas ne snađe!

 

     Gruvalo je more i nebo se treslo,

     Padali veslači, smoreni od nesna.

     I u mrtvoj ruci besmrtno je veslo

     I na mrtvoj usni besmrtna je pjesma. . .

 

HARMONIJA: I pjesma je smrtna, Orfeju —

plače mi se.

 

     Nađoh zlatno runo u njedrima svojim —    

     Tu ljubav i cvijet, tu riječ se rodi.

     I na pramcu oštrom sav zanesen stojim,

     U oku mi lađa podnebesjem brodi.

1992.

(Stihovi iz drame Harmonija)

Stefan Mitrović
(1909 - 1985)

SAM

 

On je sam, Andrija Jablan, u noćnoj mučionici

on je okovan između četiri nijema zida,

između četiri samoće od kamena.

On je sam, i nikog nema do li sebe,

i noć tihu kao klijanje maslina,

kao san krila zaspalih

lastavica.

 

On je sam. I protiv njega stoje

u ovoj noći bistrih zvijeda

devet mučitelja s devet bičeva,

devet bičevalaca s devet lisica,

devet okovalaca s devet igala

za bodenje pod nokte. 

On je sam u noći kamenom mučilištu,

a sunca nema da probije

kroz stakla prozora

galebljom svjetlošću s visova dana,

da uđe u prostor osama i mučenja.

I sunca nema, da mu lice vidi,

da mu ranu na čelu,

bijelom sjenkom

cjeliva.

 

On je sam samcat, Andrija Jablan,

i nema zvijezde nad prozorom,

da poruči moru, da more kaže talasima,

talasi rodnom selu na obali,

da je doveden u mučilište.

Nema zvijezde glasonoše, da poruči

ocu i majci u selu, bratu ribaru,

da mučitelji dolaze po njega

s devet lanaca s devet bičeva,

s devet putila

od željeza.

 

On je samcat sam, okovan osamom i željezom,

on koji je brodom kroz oluje plovio

pored oštrih rtova, pored ošmrka,

on koji je izdanke maslina sadio,

da zemlja očima seljana rodi svjetlost ulja

da svjetlost ulja

mrak razgoni.

 

On je osamljen, on je vezan, on Andrija Jablan

i protiv njega stoje sva mučila,

i bičevi i korbači, i šibe oštrovrhe,

i igle užarene, i kliješta za lomljenje zuba,

i tegove željezni, kese pijeska

za tuču u kosti krsta,

i bubrege.

 

On je sam, a noć je budna u krošnjama

proljetnih rascvjetanih bagrema.

Ruke mučitelja počinju. Kreću se ka njemu mučila.

Kreću se bičevi, idu lisice i lanci.

Gledaju ga igle oštrih vrhova,

i krakastekamdžije

i kliješta rastvorena

s noktima.

 

On je sam, samosam. Noć je zanimijela

u vrhovima borova na planini.

Šutnja, pa vika, pa cika, pa alakanje mučilaca.

Počinju da nasrću bičevima

na njegovo lancima vezano tijelo,

a bagremi mirisima sanjanju

o tihom snu ljudi,

o snu iza trepavica.

On stoji sam i visok, okovan u noći,

kad je srce tvrđe od čelika,

kad prsti ne jecaju pred otvorenim kliještima.

Mučitelj, evo, sada kliještima nasrće,

kliješta rastvara, da mu na rukama

vadi nokte

s prstiju

tankoćutnih.

 

On je sam i visok u lancima, u okovima

među vadionicama noktiju s prstiju.

U srcu ima zemlju svu do visina jutra,

i rodno selo na obali bregovitoj

i bor granati na brijegu nad selom

i vječnost na usni njegovoj

zašućeloj.

 

BILJEŠKE O AUTORIMA

 

ALFRED TENISON (Somersby, Lin­colnshir, 1809 - Aldworth, Haslemer, 1892) je engleski romantičarski pjesnik viktorijanskog doba. Stekao veliku slavu za života, a titulu lorda dobio je 1850. godine. Nezaobilazan je u lektiri za engleski jezik.

Djela: Chiefly Lyrical, 1830; Poems, 1842; The Princess, 1847; In Memoriam A.H.H., 1850; Ode on the Death of the Duke of Wellington, 1852; The Charge of the Light Brigade, 1855; Idylls of the King, 1859; Enoch Arden, 1864; The Holy Grail, and Other Poems, 1869/70; Queen Mary, 1875; Tiresias and Other Poems, 1885; The Promise of May, 1876; Locksley Hall Sixty Years After, 1886; Demeter and Other Poems, 1889; The Death of Oenone, Akbar’s Dream, and Other Poems, 1892.
 

 

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN (Moskva, 6 jun 1799 - Petrovgrad, 10 februar 1837) najveći ruski pjesnik i utemeljivač moderne ruske književnosti.  Pisao je pjesme, drame, novele i romane. 

Djela: Ruslan i Ljudmila, 1817 - 1820; Kavkaski zarobljenik, 1820 -1 821; Gavrilijada, 1821; Boris Godunov, 1825; Arapin Petra Velikog, 1825;  U rudnicima sibirskim, 1827; Tu ne pjevaj, ljepotice, 1828; Belkinove pripvijesti, 1829; Rusalka, 2829 - 1832; Dubrovski, 1830; Bajka o caru Sultanu, 1831; Jevgenij Onjegin, 1833; Bajka o ribaru i ribici, 1833; Bajka o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija, 1833; Pikova dama, 1834; Bajka o zlatnom kokotiću, 1834; Ja posjetih opet, 1836; Spomenik nerukotvorni podigoh sebi, 1836.

 

 

PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ (Njeguši, 1813- Cetinje, 1851), crnogorski vladar, pjesnik, filosof, reformator i prevodilac. Od 1831 do kraja života bio je na čelu države i Crnogorske crkve. Kao državnik boravio je u Austriji, Italiji i Rusiji više puta. Njegoš se smatra najvećim pjesnikom kod Južnih Slavena. Najpoznatija djela: Gorski vijenac, 1847; Luča mikrokozma, 1845; Lažni car Šćepan Mali, 1851; Svobodijada, 1854.

 

 

 

 

 
 
IVAN VAZOV (Sopot, 9 jul 1850 - Sofija, 22 septembar 1921) je udario temelje modernom bugarskom jeziku. Njegovo djelo govori o velikom preporodu i borbi za bugarsku nezavisnost u kojoj je aktivno sudjelovao. Slavu je stekao sa romanom Pod igom.
Knjige pjesama. Praporac i gusle, 1876; Tuga Bugarske, 1877;  Izbavljenje, 1878; Majski buket, 1880; Italija, 1884; Polja i gore; Slivnica; Zvuci; Poeme; Skitničke pjesme, 1899; Pod našim nebom, 1899;  Jorgovan mi zamirisa; Ljubav i priroda; Pjesme za Makedoniju, 1913-1916. 
Romani: Pod jarmom, 1894; Nova zemlja, 1895; Svetoslav Terter, 1907; Kazalarska carica, 1903; Borislav, 1910. 
 
 

 

JANKO ĐONOVIĆ, (Tomići kod Virpazara, 1909 – Beograd, 1991) crnogorski pisac). Diplomirao 1939. godine na Pravnom fakultetu u Beogradu. Prije rata uređivao je omladinske časopise Stožer i Razvršje, poslije rata književni časopis Stvaranje (1946–1951). Bio je i urednik Narodne knjige na Cetinju. Pisao je pjesme, pripovijetke, putopse, eseje i književne reportaže.

Djela: Živi portreti, Nikšić, 1927; Dvije rijeke, (pjesme, zajedno sa TanasijemMladenovićem), Smederevo, 1938; Gorski tokovi, Beograd, 1947; Na Vltavi, Cetinje, 1948; Hronike i putopisi, Cetinje, 1950; Poezija i proza šestorice, Beograd, 1951; Na leđima Apenina, Beograd, 1953. Kamena počivala, Beograd, 1954; Žeđ drumova, Beograd, 1955; Lirika Crne Gore 1918-1962, Cetinje, 1962; Nuno iz Urugvaja, Nikšić, 1963; Kamenice, Titograd, 1971; Strah od zaborava, odabrana djela, Titograd, 1988.

 

  

GREGOR KORITNIK  (1886, Briša pri Polhovem Gradcu - Murska Sobota, 1967), slovenski pjesnik, pisac i prevodilac. Studirao pravo u Zagrebu i Gracu. Živio je od prevodilačkog rada, a od 1945 predavao je u srednjoj školi u Murskoj Soboti.
Djela: Buđenje, 1927; Mozaik, 1927; Ptič Nikdarnič in druge pravljice, 1932; Na razpotju, 1939; Izpod moje polhovke, 1940. Prevodi: Listič iz angleške lirike, 1929; Stare angleške pesmi, 1932.

 

 

 

 

IVAN MAŽURANIĆ, hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar. Najznačajnija ličnost hrvatskog narodnog preporoda. Rođen je u Novom Vinodolskom 11. avgusta 1814. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i mađarskom Szombathelyju. Nakon studija radio je kao gimnazijski profesor, potom kao advokat u Karlovcu. Umro je u Zagrebu, 4. avgusta 1890. godine.

 Djela: Pozdrav Vinodolu, 1830; Primorac Danici, 1835; Danici ilirskoj, 1836; Věkovi Ilirije, 1838; Javor, 1840; Peru, 1840; Davoria, 1841; Deutsch-ilirische Wörterbuch, Nemačko-ilirski slovar, 1842; Osman, 1844; Směrt Čengić-age, 1846.

 

 

 

 

MIRKO BANJEVIĆ (Pješivci, 1905 - Beograd, 1968), je poznati crnogorski i jugoslovenski pjesnik. Gimnaziju je pohađao u Nikšiću i Trebinju. Poslije završenog filozofskog fakulteta bio je urednik Pobjede i Stvaranja u Podgorici. Pripadao je revolucionarnom pokretu. Često je hapšen i zatvaran. Banjević je bio istinski komunista.

Djela: Pobune uma, Nikšić, 1930; Šuma, Nikšić, 1930; Ognjena jutra, Paraćin, 1940; Njegošev spomenik, Cetinje, 1947; Zemlja na kamenu, Beograd, 1950; Zvjezdani voz, Zagreb, 1951; Bezdani, Cetinje, 1956; Sutjeska, Cetinje, 1961; Do iskapi, Beograd, 1964; Roždanici, Cetinje, 1968.

 

 

 

 

VLADIMIR NAZOR, (Postiri na Braču, 1876 - Zagreb, 1949), hrvatski i jugoslovenski pjesnik, pisac i političar. Studirao društvene nauke u Zagrebu i Gracu. Diplomirao 1902. godine. Predavao u gimnaziji u Zadru i Istri. 1942. godine sa pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem odlazi u partizane. Piše pjesme i ratni dnevnik. Bio je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a. Osim pjesama pisao je priče, pripovijetke, romane, putopise i eseje.

Djela: Slavenske legende, 1900; Pjesma o narodu hrvatskomu, 1902;

 Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904; Krvava košulja. Uspomene iz doline Raše, 1905; Krvavi dani (roman), 1908; Veli Jože, 1908; Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913; Istarske priče, 1913; Mrtvo ostrvo, 1914; Intima, 1915; Pjesni ljuvene, 1915; Utva zlatokrila, 1916. Medvjed Brundo, 1918; Stoimena, 1916; Pabirci, 1917; Gospa od Snijega. Zimna priča, 1918; Lirika I, II, III. Zagreb, 1918; Epika I. Zagreb, 1918; Arkun. Priča iz slavenske prošlosti, 1920; Niza od koralja, 1922; Priče iz djetinjstva, 1924; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Priče s ostrva, iz grada i sa planine, Zagreb, 1927; Boškarina, 1928; Istarski gradovi, 1930; Deseterci, 1930; Šarko. Pričanje jednog psa, 1930; Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima, 1931; Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini 1931; Topuske elegije, 1933; O hrvatskom jedanaestercu 1838-1900 (Prilog proučavanju srpskohrvatske umjetne metrike), 1935; Pastir Loda (Zgode i nezgode bračkog fauna) Dio I. 1938; Novo pričanje o drevnom Krapinskom čovjeku, 1939; Zagrebačke novele, Zagreb, 1942; Putopisi, Zagreb, 1942; Na vrhu jezika i pera, 1942; Eseji i članci, Zagreb, 1942; Pjesme partizanke, 1944; Partizanka Mara, Zagreb, 1946; Legende o drugu Titu, Zagreb, 1946; U zavičaju, Zagreb, 1949.

 

 

RADOVAN ZOGOVIĆ, (Mašnica kod Plava - Beograd, 1986), je najznačajniji crnogorski pjesnik dvadesetoga vijeka. Završio je filozofski fakultet. Živio je u Skoplju, Zagrebu i Beogradu. Učesnik je NOB-e borbe. 

Djela: Plameni golubovi, 1937; Prkosne strofe, Beograd, 1947; Na poprištu, 1948; Došljaci: Pjesme Ali Binaka, Beograd, 1958; Artikulisana riječBeograd, 1965; Pejzaži i nešto se dešava, Beograd, 1968; Žilama za kamen, Titograd, 1969; Antologija crnogorske epske poezije raznih vremena, Titograd, 1970, Lično, sasvim lično, 1971; Knjaževska kancelarija, 1976. Kožuh s pola rukava, kratki roman, 1985; Supret za sjutra, pjesme, 1985; Povremeno zauvijek, pjesme, 1985; Upriamye strofy, Moscow, 1968.
 
 

BRANKO MILJKOVIĆ (Niš, 29. februar 1934 - Zagreb, 12. februar 1961) je napoznatiji srpski pjesnik druge polovine dvadesetoga vijeka. Studije filozofije diplomirao je na Filozoskom fakultetu u Beogradu. Njegov život završio je tragično u 27 godini. 

 Djela: 

Uzalud je budim, Beograd, 1957; Smrću protiv smrti, (sa Blažom Šćepanovićem) Beograd, 1959; Vatra i ništa, Beograd, 1960; Poreklo nade, Zagreb, 1960; Krv koja svetli, Beograd, 1961

 
 
 
 

ALEKSANDAR IVANOVIĆ (Cetinje, 21 novembar 1911 - Cetinje, 13 novembar 1965). Život je proveo u državnoj službi. Posljednjih deset godina bio je lektor u dnevnom listu Pobjeda. Njegov neveliki književni opus ostavio je značajne tragove u crnogorskoj književnosti.

Djela: 

Stihovi, Narodna knjiga, Cetinje, 1950; Čapur u kršu, Grafički zavod, Titograd, 1960.

 

 

 
 
RATKO VUJOŠEVIĆ (Orahovo u Kučima, 7 april 1941 -Podgorica, 21 juni 2004.). Yavršio je studije političkih nauka u Beogradu 1968. Radio je kao novinar, urednik i recezent. Vujošević je izuyetno darovit pjesnik. Objavio je četiri knjige pjesama. Neosporno je njegovo značajno mjesto u crnogorskoj književnosti.
Knjige pjesama: 

 Znak na putovanju, 1966; Pastirica, 1972; Čini, 1991; Beskonačna dozivanja, 2003 

 
 

DESANKA MAKSIMOVIĆ (Rabrovica kod Valjeva, 16 maj 1898 - Beograd, 11 februar 1993.) je najpoznatija srpska pjesnikinja dvadestoga vijeka. Studirala je svjetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umjetnosti. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1923. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pjesama za djecu, romasijerske i putopisne proze. Dobila je veliki broj književnih agrada.

Djela: Pesme, 1924; Vrt detinjstvа, 1927; Zeleni vitez, 1930; Ludilo srcа, 1931; Gozbа nа livаdi, 1932; Kаko oni žive, 1935; Nove pesme, 1936; Rаspevаne priče, 1938; Zagonetke lake za prvake đake, 1942; Šаrenа torbicа, 1943; Oslobođenje Cvete Andrić, 1945; Pesnik i zаvičаj, 1945 Otаdžbinа u prvomаjskoj povorci, 1949; Sаmoglаsnici A, E, I, O, U, 1949; Otаdžbino, tu sаm, 1951; Strаšnа igrа, 1950; Vetrovа uspаvаnkа, 1953; Otvoren prozor, 1954; Prolećni sаstаnаk, 1954; Miris zemlje, 1955; Bаjkа o Krаtkovečnoj, 1957; Ako je verovаti mojoj bаki, 1959; Zаrobljenik snovа, 1960; Govori tiho, 1961; Prolećni sаstаnаk, 1961; Pаtuljkovа tаjnа, 1963; Ptice nа česmi, 1963; Trаžim pomilovаnje, lirskа diskusijа s Dušаnovim zаkonikom, 1964; Hoću dа se rаdujem, priče. 1965 Đаčko srce, 1966; Izvolite nа izložbu dece slikаrа, 1966; Prаdevojčicа, 1970; Nа šesnаesti rođendаn, 1970; Prаznici putovаnjа, 1972; Nemаm više vremenа, 1973; Letopis Perunovih potomаkа, 1976; Pesme iz Norveške, 1976; Bаjke zа decu, 1977; Ničijа zemljа, 1979; Vetrovа uspаvаnkа, 1983; Međаši sećаnjа, 1983; Slovo o ljubаvi, 1983; Izbor poezie i proze za djecu, 1985; Pаmtiću sve, 1989; Nebeski rаzboj, 1991; Ozon zаvičаjа, 1991; Zovinа svirаlа, 1992.

 

 

VESNA PARUN (Zlarin, 10 april 1922 - Stubičke Toplice, 25.oktobar 2010) je najpznatija hrvatska pjesnikinja 20 stoljeća. Studirala je filozofiju i romanistiku. Njen život pratile su nedaće, nesreće i bolesti. Ostvarila je izuzetno veliki književni opus.

Knjige pjesama: Zore i vihori, 1947; Pjesme, 1948; Crna maslina, 1955; Vidrama vjerna, 1957; Ropstvo, 1957; Pusti da otpočinem, 1958; Ti i nikad, 1959; Koralj vraćen moru, 1959; Konjanik, 1961; Jao jutro, 1963; Bila sam dječak, 1963; Vjetar Trakije, 1964; Pjesme, 1964; Gong, 1966; Otvorena vrata, 1968; Ukleti dažd, 1969; Tragom Magde Isanos, 1971; Sto soneta, 1972;

I prolazim životom, 1972; Stid me je umrijeti, 1974; Olovni golub, 1975; Apokaliptičke basne, 1976; Ljubav bijela kost, 1978; Čitač snova, 1978; Izabrane pjesme, 1979; Mapa Magdica, 1979; Šum krila, šum vode, 1981; Salto mortale, 1981; Izabrana djela, 1982; Grad na Durmitoru, 1988; Kasfalpirova zemlja, 1989; Indigo grad, 1990; Sonetni vijenci, 1991; Tronožac koji hoda, 1993; Začarana čarobnica, 1993; Izbor iz djela, 1995; Ptica vremena, 1996; Smijeh od smrti jači, 1997; Pelin basne, 1998; Spužvica i spužva, 1999; Političko Valentinovo, 2000; Grijeh smrti, 2000.

 

 

VITOMIR NIKOLIĆ (Mostar, 27 april 1934 - Podgorica, 10 septembar 1994) bio je crnogorski pjesnik, novinar i putopisac. Za života objavio samo tri knjige pjesama i stekao ogromnu popularnost kod čitalaca. 

Djela: 

Drumovanja, 1962; Sunce, hladno mi je, 1968; Stihovi, 1981; Stare i nove pjesme, 1991; Posljednja pjesma, 1994; Nedjelja u gradu N, 1997, posthumno; Dobri duh Nikšića, 2002, posthumno.  



 
JEVREM BRKOVIĆ (Seoci u Piperima, 29 decembra 1933 - Podgorica, 24 januar 2021) crnogorski i jugoslovenski književnik, novinar i kulturni radnik. Izvjesno vrijeme radio u Beogradu, a od 1958. godine u Radio Titogradu. Pisao je poeziju, drame, romane i eseje. Devedesetih godina prošlog vijeka suprostavio se sumanutoj politici Slobodana Miloševića. U egzilu proveo skoro jednu deceniju. Dobitnik je mnogih domaćih i stranih nagrada.
Pjesme: Retorika kiše, Beograd, 1954; Raport vječnosti, Beograd, 1968; Ispod samog neba, Grafički zavod, Titograd, 1959; Osobine noći, Obod, Cetinje, 1962; Rat se nastavlja, Bagdala, Kruševac, 1964; Oporuke, Obod, Cetinje, 1969; Tajna večera, Grafički zavod, Titograd, 1970
Putovanje Jevrema Preblagog, Obod, Cetinje, 1973; Brđanska zemlja, Prosveta, Beograd, 1973
Međudnevica, Prosveta, Beograd, 1975; Brđanski Homer je mrtav, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975; Krivda i pravda, BIGZ, 1975; Za ličnu upotrebu, JEŽ, Beograd, 1975; Moji ljudi, August Cesarec, Zagreb, 1976; Klasno opredijeljeno proljeće, Pobjeda, Titograd, 1976; Bašta starca Radosava, Mladost, Zagreb, 1980; Stolica za stranca, Obod, Cetinje, 1980; Pustinja, Matica srpska, Novi Sad, 1981; Zrelo doba, Prosveta, Beograd, 1981; Kučkini Sinovi, BIGZ, 1984
Domaće vaspitanje, Srpska književna zadruga, Beograd, 1984; Dani nikad davni, Kragujevac, 1984; Vrijeme gradi grad, Univerzitetska riječ, Titograd, 1984; Starinska magla oko doma, Glas, Banja Luka, 1989; Staljin, Mocart i Marija Judina, Književni krug, Split, 1989; Komitske balade, Društvo pjesnikovih prijatelja, Titograd, 1991; Revolver pod jastukom, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1992; Prokletstvo, Aurora, Zagreb, 1993; Pjesme iz crne sveske, Dignitas, Cetinje, 1995; Ljetopis Domaša Dukljanina, Edok, Zagreb, 1997; Pjesnik ili Hamlet u progonstvu, Edok, Zagreb, 1998
Zidanje i razur Kule Ozrovića, Edok, Zagreb, 1998; Gorkin sine, Duks, Podgorica, 2001; Traktat o suboti, Duks, Podgorica, 2003; Jeretički versi, Vijesti, Podgorica, 2009; Živio i preživio, Vijesti, Podgorica, 2012.
 

VLADIMIR VISOCKI (Moskva, 25 anuar 1938 - Moskva, 25 juli 1990) sovjetski i ruski pjesnik, pjevač, pozorišni i filmski glumac. Visocki je bio izuzetan umjetnik. Ostvario je veliki uticaj na kulturu svoje zemlje. Po nekim ocjenama on je najveći ruski umjetnik svih vremena.

Bibliografija: Wladimir Wyssozki. Aufbau Verlag 1989 (DDR) : Zerreißt mir nicht meine silbernen Saiten....; Vysotsky, Vladimir (1990): Hamlet With a Guitar. Moscow, Progress Publishers. 

Vysotsky, Vladimir (2003): Songs, Poems, Prose. Moscow, 
Vysotsky, Vladimir / Mer, Nathan (trans) (1991): Songs & Poems. 
Vysotsky, Vladimir (1991): I Love, Therefore I Live
Vlady, Marina (1987): Vladimir ou Le Vol Arrêté. Paris, Ed. Fayard. (Vladimir or the Aborted Flight)Влади М. Владимир, или Прерванный полет. М.: Прогресс, 1989.


ČEDO VUKOVIĆ (Đulići kod Andrijevice, 28 septembar 1920 - Budva, 8 april, 2014) crnogorski i jugoslovenski književni. Učesnik je NOB-e. Bio je društveno angažovan. Dugo vremena bio je urednik časopisa "Stvaranje" i predsjednik Udruženja književnika Crne Gore. Čedo Vuković je pisao pripovijetke, romane, drame, eseje i knjige za djecu. Dobitnik je brojnih domaćih i stranih priznanja i odlikovanja.

Djela: Bez redenika, 1955; Tim lavlje srce, 1956; Mrtvo duboko, 1959; Letilica profesora Bistrouma, Prosveta, Beograd 1961; Halo nebo, 1963; Poruke, 1963; Razvođe, 1968; Sudilište, 1971; Svjedočenja : izbor memoara, 1978; Sinovi sinova, 1979; Nad prvim stranicama Lelejske gore, 1984; Na bjelinama vremena, 1986; Sam sobom, 1986; Rijeka, 1988; Mitski dekameron, 1989., 1990; Deveta zora, 1990; Harmonija : mitska igra u tri čina, 1992; Snovi mikrokozma, 1993; Makarije, 1994; Poruke : roman o Petru I, 1996; Harmonija : mitska igra u tri čina, scenska verzija, 1997; Književno djelo Radonje Vešovića : zbornik radova, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, 1998.


STEFAN MITROVIĆ 

(Sveti Stefan, 1909 - Budva, 1985), crnogorski i jugoslovenski pjesnik. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Zbog pripadnosti revolucionarnom pokretu često je proganjan i hapšen. Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe. Tokom rata i poslije bio je na visokim partijskim funkcijama. Krajem 1948 godine zbog navodne odanosti Sovjetskom Savezu, isključen je iz KPJ. Na Golom Otoku robijao je 5 godina.

Djela: Pjesma i čovjek, pjesme, Cetinje 1971; Snijeg i more, pjesme, Titograd 1976.