SESAR VALJEHO (Santiago de Čuko, 1892.- Pariz, 1938), peruanski pjesnik, pripada velikim ličnostima latinoameričke lirike dvadesetog vijeka. Njegovo djelo ima istu relevantnost kao djela Pabla Nerude ili Oktavia Paza. Ono je sasvim originalno i lično. U njemu je ostao otisak njegove ličnosti i veoma jake emocije o sopstvenom i kolektivnom bolu.

Valjeho je rođen u Andima na nadmorskoj visini od 3150 metara u mjestu Santiago de Čuko, udaljenom četiri dana jahanja od grada Truhilja. Bio je najmlađi od dvanestoro djece u familiji. Otac mu je bio notar i jedan od rijetkih stanovnika Santiaga koji je bio obrazovan i pismen. Sa zanimanjem za očeve spise može se tragati za počecima poetske istorije Sesara Valjeha. U njemu se veoma rano probudila svijest o potencijalnoj snazi riječi. Pjesme je počeo da piše u 13 godini. Svi njegovi učitelji bili su arielisti. Ta idealistička pedagogija dobila je ime po knjizi “Ariel” (1900) Urugvajca Hosea Enrike Rodoa. Cilj te pedagogije bio je da špansku Ameriku pripremi u duhovnom planu za lidersku ulogu u Novom svijetu i protiv navodnog plebejskog materijalizma sjevernog kontinenta. Valjeho je u ranoj mladosti stekao veliko povjerenje u poetsku riječ i vjeru u kreativnu upotrebu jezika. 

 

Osnovno obrazovanje Valjeho je stekao u svom rodnom mjestu. Nastavio je srednje obrazovanje u Hamačuku gdje je 1915 diplomirao na kastiljskoj poeziji. Nakon sticanja diplome iz književnosti upisuje filozofiju na univerzitetu u Truhilju i pravo na univerzitetu San Markos u Limi. Ubrzo napusta studije da bi se posvetio poslu nastavnika u Truhilju. 1918. godine preseljava se u Limu gdje izlazi njegova prva knjiga pjesama Los Heraldos negros (Crni glasnici). Knjiga koja sadrži 72 pjesme dobro je prihvaćena. Evidentni su uticaji modernista Rubena Daria i Hulija Herere.

 

1920. godine Valjeho biva nepravedno optužen za pljačku i podmetanje vatre. U zatvoru će provesti više od stotinu dana. Upravo tamo stvorio je remek djelo Trilce. Naslov ove knjige je kovanica od "trostruko" i "slatko". Definitivno se oprašta sa modernizmom i stvara originalni jezik koji je formalnim elementima vezan za kreacionizam i ekspresionizam. Ova knjiga prestavlja prekretnicu u španskom jeziku zahvaljujući spajanju zavičajnih i kosmopolitskih elemenata. Poslije ove knjige pjesama Valjeho priprema drugu koju neće objaviti za života. U Limi 1923. godine objavljuje zbirku lirsko-narativnih priča Escalas malografiadas (Muzičke skale).

 

Na poziv svog prijatelja Hulia Galveza (Julio Gálvez) odlučuje se na put u Pariz. Razloga za to je imao mnogo: dvije nesrećne ljubavi, egzistencijalne teškoće i lokalno mediokritetstvo uticali su na tu odluku. Osim toga nepravedna tužba za pljačku i podmetanje vatre zbog koje je proveo u zatvoru 105 dana još nije bila okončana. Sa nešto malo novca stiže u Pariz 13. jula 1923. godine. Osim jednog dužeg boravka u Španiji živjet će u Parizu. I tu ga prati oskudica i nemaština. Živi od prevođenja, novinarstva i podučavanja. Jedno vrijeme prima stipendiju od španske vlade namijenjenu za studije prava koje je započeo u Limi. 

 

1928. godine Sesar Valjeho pokreće sa prijateljem Huanom Lareaom časopis Favorables Paris Poema i neđeljnik La semana Parisien. Sa ekonomskom krizom 1930. obje publikacije prestaju da izlaze. U tom vremenu počinje strastveno da se bavi političko-socijalnim problemima i proučavanjem marksizma. Putuje u Sovjetski Savez i po povratku osniva parisku ćeliju Socijalističke partije koju je osnovao Mariategi u Peruu (kasnije primenovana u Peruanska komunistička partija). Sledeće 1928. ponovo putuje u Sovjetski Savez sa Žoržet Filipart koju je upoznao 1927. godine. Prije povratka zadržavaju se u Moskvi, Lenjingradu, Varšavi, Kelnu, Pragu, Budimpešti, Beču, Đenovi, Florenciji i Nici. U oktobru 1931. treći i poslednji put posjećuje Sovjetski Savez. Potom odlazi u Madrid gdje izlazi njegova knjiga pjesama Trilce. Objavljuje proleterski roman El Tungsteno i knjigu hronika Rusija 1931 koja će postati bestseler i doživjeti tri izdanja za četiri mjeseca. I pored tog velikog uspjeha na književnom polju Valjeho će imati problema sa izdavačima. Njegovu priču Pako Junke izdavači odbijaju jer je "veoma tužna". Sličnu sudbinu imaju i druga djela, Lock-out (drama), Moskva protiv Moskve (kasnije poznata pod imenom Između dvije obale teče rijeka) i Rusija pred drugom petoljetkom (nastavak na Rusija 1931). Sve su to djela revolucionarnog i marksističkog karaktera i razlog zašto su izdavači zazirali da ih objave.

 

Valjeho se ponovo vraća u Pariz ali ne za dugo. Francuska mu je otkazala gostoprimstvo zbog navodne komunističke djelatnosti. Sa Žoržet odlazi u Madrid. Tamo će doživjeti pad burbonske  monarhije. U to vrijeme upoznaje se sa velikim španskim piscima kao što su Migel de Unamuno, Federiko Garsia Lorka, Rafael Alberti, Herardo Diego i Hose Bergamin. Poslije ukidanja zabrane boravka u Francuskoj Valjeho se vraća u Pariz. 1934. godine stupa u građanski brak sa Žoržet Filipart.

 

Nakon izbijanja Španskog građanskog rata u julu 1936. godine zajedno sa Nerudom osniva Iberoamerički komitet za odbranu Španske republike. U decembru iste godine putuje nekoliko dana u Španiju zabrinut zbog razvoja događaja. U julu 1937. godine poslednji put se vraća Španiji da bi prisustvovao Antifašističkom kongresu pisaca na kojem su između ostalih uzeli učešće Andre Malro, Oktavio Paz, Pablo Neruda, Nikolas Giljen i drugi. Posjećuje Valensiju, Barselonu i front kod Madrida. Poslije povratka iz Španije u jesen 1937. godine piše posljednje pjesme koje će ući u zbirku Španijo, ukloni ovaj putir od mene i Ljudske pjesme. Početkom 1938. godine radi kao profesor jezika i književnosti. U martu primijećena je njegova fizička iscrpljenost. Zbog nepoznate bolesti smješten je u bolnicu 24. marta. Ljekari ne znaju kako da ga liječe. Kasnije je utvrđeno da je kod njega bila reaktivizacija malarije od koje je bolovao u djetinjstvu. Umro je 15. aprila 1938. Njegovi posmrtni ostaci izloženi su u Domu kulture. Sahranjen je na "komunističkom groblju" Monruž na jugu Pariza. Posmrtni govor držao je francuski književnik Luj Aragon. Žoržet Valjeho je 3. aprila 1970. godine premjestila posmrtne ostatke na groblje Monparnas. Dala je da se na grobu ukleše zagonetni stih:

Toliko sam sniježila da bi ti mogao da spiš.

 

Crni kamen na bijelom kamenu

 

Umrijeću u Parizu sa pljuskom kiše,

jednog dana koga već imam u sjećanju.

Umrijet ću u Parizu? Neću pobjeći od toga.

Možda u četvrtak, kao i danas, u jesen.

 

Biće četvrtak kao danas što je. Ova storija,

stihovi i brojevi koje sam postavio veoma loše;

o nikad kao danas nijesam se okrenuo,

da sagledam sav moj put, da vidim sebe.

 

Sesar Valjeho mrtav je, pretučen, 

a da nikoga nikad povrijedio nije

svi su ga tukli, žestoko palicama 

 

i sa konopcem; svjedoci su

dani, godine, i kosti kostiju,

samoće, kiše, drumovi...

(Preveo M. Delibašić)

 

Crni glasnici