Radovan Zogović, Izabrane pjesme

 Instrukcija maslini

 

Žilama za kamen! Za siv, podlovćenski kamen opak

na samom spoju visova uvis i visova naopačke.

Izubijano, skrutnuto korijenje isprepleti i zakopaj,

pokuči prste, raskljuni i zakljuni kao mačke.

 

U sami kamen! U zavičajne, od mora slane ljute kore

bušačem korijena, hiljadu i jednom radnom žilom!

I svaku izračvaj u kliješte, naiviči i nabrusi kao borer,

produžuj, sekund po sekund, jedva vidljivo živo šilo!

 

I pipaj. U pukline uđi. Prinesi borere kišnoj ospi

po kamenu. I steži kliještima žila – melji petit.

Petit brašna. I ne nađeš li damar vode, znojem pospi

i skaši brašno, hrani se kamenom – kamen jedi!

 

I postaj kamen. Kameno-uljanom i slanom štavom svoju kožu

uštavi, osivi, okori, nakvrgaj. Kamen jedi!

Vrijedi – za školjke cvjetova, noću morske, za list dožud,

za kapi maslinki, s peteljkama kapi – da, vrijedi!

 

Miriši, s pripeke, na kamen otučen kamenom koji prska,

miriši, u kiši zimskoj, na memlu i mamurluk kao tuljan.

Štiti se od žege – nek list tvoj, što gušći, bude hrskav,

i ozdo sivo – zelen, a ozgo i zelen i nauljan.

 

I pčele cvjetova – u zrak, niz vjetar pčele, da na malje

nakupe zemlje i saspu na krš, u škrape izduben i izgreben.

I gustom mrežom sjenke, k večeri, što kasnije to sve dalje,

hvataj sjenku zemlje. I navuci je, u podne, oko sebe.

 

Vrijedi! Makar hlad pod tobom ne postao čak ni troskot,

makar žile, makar korijen bio i premoren i izguljen, –

vrijedi – za glas granja, školjke cvjetova, za list prosto,

za viske maslinki, zelene, modre – kristal s uljem!

 

A ustreba li, isprošupljuj se do u račve. Budi sedra,

budi raspeta, stojeća mreža od rudače i oksida.

Isprošupljuj se – da naperene pneumatičke puške vjetra,

promašujući kroz šupljine, ne svale ispod zida!

 

A kad uz more, skrđeni beskonačno, potiskivani s juga jugom,

gojazni, crni, kosmati, nagrcaju nilski konji

talasa, i prazneći nozdre, tiskajući se, zajahuju jedan drugog,

zapljuskuju – da se razjedeš u soli i u tonji, –

 

Ti se ukruti, ti se napregni, izuvijaj se u grč smrtan

i iznoj se uljem, iznoj se od žila pa do tučka.

Vrijedi – za noć jednu, noć iščekivanja, kad ti se, iza brda,

svjetionik, igrajući se, čas javlja, a čas čučka.

 

Vrijedi – da bar jednom, kad mrak obezliči, zgužva kopno, –

ribaru nad svijećom, što žar razgrće rukama, budeš: svoji.

Vrijedi – za cigla tri cvijeta, za tri kapljice ulja s opnom;

vrijedi – da se, uspravno, prosto stoji!

  Ti nećeš zaboraviti 

 

Sve ćeš, sve ćeš zaboraviti kako-tako: zaboravićeš možda ruke,

od lakta do članka najljepše ruke. Zaboravićeš veče Bramsa.

I onaj proplamsaj u oku. I - kad kapci pokriju oči - uzvijutke

usana: tu tad, zagonetan, izbije onaj plamsaj.

Osmijeh onaj, one, oko uzvijutka ozračene, zlatne malje -

sve ćeš, sve ćeš zaboraviti kako se sve to zaboravlja.

Sporedno ćeš potisnuti voljom. Ostalo će otići malo dalje.

Javljaće se rjeđe. Povremeno će da se javlja.

Zaboravićeš stopala prozebla, zagrijavana školjkom šaka,

i prvo vaše veče - poslije svih, jedino vaše veče.

Zaboravićeš slogove njene. Zaboravićeš riječi vječnog đaka,

replike, dokaze koje nijesi uspio da dorečeš.

I pokret onaj, pokretom grudi - nerazdvojivo bježi-sreta,

i ono kad buri krvi sve smeta - čak ogrlica od koralja;

kad je sve što smeta bačeno, razneseno (šaš i vjetar) -

sve ćeš to zaboraviti kako se zaboravlja.

Sve, sem nezaboravnog. Sem onih trenutaka za kojih si,

u neodoljivom: gledati!, u predosjećanju gubitka s nepovratom,

onom kosom, podijeljenom na dvoje, vizantijsko-apokrifski

oval lica uokvirio. I kosu stegao pod podbratkom.

Kad si, oval lica, i polupreplanula i blijeda,

uokvirio, za kontrast, abonosovim živim vlaknom,

i gledao, gledao, gledao - mrzio sve što je smetalo da se gleda,

sve drugo svoje. Čak neizbježni muški nagon.

To zaboraviti nećeš. To si ti, da čvor sudbinski sebi vežeš,

skupio tu kosu pod bradom. I to se iz bića ne pomiče.

Neprolazno. Gledaš i gleda. Bio ti rasrđen il raznježen -

ti, apokrifnih, grešnih ikona, ikonopokloniče!

Sonet

 

Blagoslovena ta tuga! Ta posljednja,

stišana, istrajna - ni prolaznica, ni kosilja.

Očekujem, izgledam - od tebe dolazi taj ždral prednjak.

Blagosiljam. Tebe i tugu blagosiljam!

 

Ne, ne vraća se to voz odande, uz tok Soče -

to cesta, rijeka, žice telegrafske, vjetri bilja

hitaju unatrag - peronu gdje ova posljednja tuga poče.

Blagosiljam. Rastanak i tugu blagosiljam!

 

Beznadno? Neka! Beznadniji je pokoj pljesnjiv.

Neka je tuga - stišana, neprolazna, čak kosilja!

U snu, u misli, u putu - dio svega. Ona bez njih -

osjećanje bića, sve biće. Blagosiljam!

 

Tuga, to znači: nisu još svi dani sasvim sivi.

 Poznice tugo, ti značiš: još se živi!

  Ti snovi, ti snovi, Dominika

 

Ti snovi, ti snovi, Dominika: izbezumiš se i razbudiš,

a san se nastavlja - strši i drhti iz tebe kopljan držak.

I ti, s njim kô stablo s držaljem śekire zaśečene, ti se

ljutiš

 

na sebe, budan: ne pozvah glasnije, ne potrčah ...

Sabiraš sebe, često i jetko: okorio, otupio, leden, glinen

od godina, od ove kore, u toj muklini, u toj stupi.

Al' dođe san. I san svaki put navede na minu. I ja

ginem,

 

ja letim u komade: sve te gubim, sve te gubim.

Gubim; dozivam; gubim još teže i još gluvlje,

a to boli i budnog, i drago ti je što boli, što si ranjav.

Nije nestala! Ljubav je samo, s mladošću, otišla nekud

dublje,

 

u korijenje. I živi tamo, s mladošću, s njom se sanja.

Kao u breza - kad im se, nad izvorom, izukrštaju sitne

vile,

 

ne dijele se, ona dva granata vršnjaka, ni kad stare.

A ledne li jesen, - krv, pretvorena u san, siđe u žile,

i one, prepletene, sanjaju isto. Dok su barem ...

Nije nestala! Ljubav je samo otišla nekud dublje,

s mladošću, i živi tamo s mladošću, s njom se sanja.

Snovi, snovi, Dominika - probudiš se raznesen, jedva

skupljen. 

I ranjav si i budan. I drago ti je što si ranjav.

-Drugu u tamnici-

 

Pet godina punih kako tebe nema,

a voz već dolazi iz Peći.

Pod prozorom tvojim, kroz granje bagrema,

vozovi prolaze -

tutnjeći.

Pruža se, sve uži, nasip po ravnici,

blistaju tračnice - makaze.

Ti ležiš u mrtvoj kući Mitrovici,

a vozovi dolaze,

dolaze.

Dolaze ravnju. Grive duž leđa.

Pramenje u bukvi, u brezi.

Bosonoga djeca domahuju s međa,

gdje pasu kravu -

na vezi.

Putnički voz sporo, trzajući ljulja

smrdljive, tjeskobne vagone.

Teretni hitaju krcati pasulja,

teretni -

jabuke odgone!

Ja ne znam - može li naš voz da dovuče

u varoš pakete-palate.

Al niču danas, gdje ne behu juče,

bijele, stasite -

krilate!

Ja ne znam - može li pobjeć sa pruge,

da noću razara predgrađe.

Ali je sve više seoba i tuge,

sve više

ruina i čađe.

Pet proljeća prođe, šesto ljeto teče,

i vozom stižu studenti.

Majka tvoja čeka, u jutro i veče, -

a voz tek...

s tutnjavom proleti.

Protutnji i stihne. Al drhti i zebe

srce, i prozor, i vreže.

Vozovi dolaze, dolaze, a tebe

sve teže nema,

sve teže.

Radio i java Nedićeve Srbije

 

U noći, u vitoj kuli radio-kupoli,

nad Srbijom orkestri, orkestri, orkestri.

I šta se, i kad se to desilo u aprilu?

Šta Srbija mari! Kakav šesnaesti ili šesti!

Srbija živi. Na svako raskršće je stala

i štit ko služavnik drži – nudi goste hljeba i soli.

A nad njim orkestri. Srbiju, majčicu milu,

radio-groznica, orkestarska strast je spopala.

I ona treperi i igra. Igraju stabljikama golim

jasike i breze – muzika im piri u kose.

Vijore jablani u ravni: vite stasove zanose

i viju – da noge izvuku, da otmu iz zemlje stopala

i pođu u maršu za eses-družinom u maršu.

I eses-straže, u noći, u ekstazi-eses,

u stakle prozorske pale mašinske rafale –

(u svako staklo otkud svjetiljke zamašu!)

Drumovi grme. Orkestar sa Vračara trese

tenkovi u Mačvi – i tenkovi luduju po Dublju,

kroz zidove idu, pšenice oru na mobu,

i cure gone, golonoge cure u rublju,

gone i cepte – u trista tridesetjednom zglobu!

Od trepeta struna rijeke trepere ko strune.

I ljudi igraju u noći – igraju kamom i ugarkom,

i kuće zažižu, i pale za šenluk plotune.

I selo gori – ko luster se nad Srbijom njiše –

nad Srbijom, sofrom gostoprimnom i žarkom.

I šata se to desilo? Šta se to tiče Srbije?

Srbija živi. Srbija po svu noć sevdiše. –

Kao da nikad, kao da nikad ništa nije bilo nije!

I šta se, zbilja, desilo? Šta se to tiče Srbije?

Srbija živi i uživa. Srbija po svu noć sevdiše

Srbija, po svu noć, u žice trepetnice bije!

Čujete! Na dirke klavirske padaju prsti u rafalu.

I klavir grca. sve jače, sve gušće, sve više

zvukovi rastu, i pjene. I s žica, i s čekića

kaplju i kaplju – na podu, željezu, pedalu,

gusti i zvonki, krv Bana Vučkovića!

I prsti sitni , višeprsti, s otvora mandoline

radio-pčele, rojeve-zvukove roje,

oj, roje, roje da izroje.

I u tom času, ko odzvuk zvuku, u otavi moravske doline

sedam momaka, sedam začaranih dječaka,

u noći, pod mjesecom, uza stog sijena stoje,

golih prsiju, u ekstazi dignutih ruku.

Pred njima mašinke, pred vrelim otvorom u grudi,

grcaju i drhte – na odzvuk radio-zvuku,

i tanad-zvuke, tanad zaostalu roje,

oj, roje – da uroje!

Nad Srbijom, u noći, iz tanke kule radio –kupole,

ko Mačva meka, ko Drina duboka, starinska pjesma se budi,

pjesma starosavna o ljutim ranama u jarana,

o ranama ljutim koje od ljubavi bole.

I tad, po pjesmi, u šumi kod Šapca, uz meku muziku u granju;

majka iskopanom sinu (go je godinu dana

u zemlji snio) na grudi od rebara i gline

košulju momačku oblači – jer jesen stiže, dunjo moja, jesen rana!

I čovjek s dva redenika i dvije unakrsne koščine,

u žitu prezrelom, na njivi bregastoj u zaplanju,

dok se pšenica pusta na radio-vjetru prosipa, -

igra i igra – zvuci ga, zraci ga zanose,

i curu za kose obara, i curu za kose podiže,

i nožem-srpom žanje djevojačke kose,

i maše rukom, i kose po vjetru prosipa.

I igra, igra. i oštri kamu o kanije.

I opet maše. I sad će zamahnuti niže –

dunjo moja, kud je djevojka najbjelja i najtanja...

Srbija živi. Srbija sevdiše i uzdiše.

Kao da nikad, kao da nikad ništa bilo nije!

Srbija se budi iz pradubina, prakrvi, praoltara,

Srbija-sultanija, Srbija vazala-velikana,

Srbija Vuka,Vujice, Miloša i Milana –

oj, Srbija se od dna do vrha kao radio-kupola otvara!

I bruji. Eses-orkestar sićano kraljevo kolo

sad tiše, sad jače izvija, prepliće, jeca.

Tresu se mogile u ravni. rune se plićaci-humci.

I mrtvi ustaju:skelet do skeleta skelet

kola se hvata, s rukom koščatom u ruci,

do oca sin, do djeda unuk igra po poljani goloj –

sedam hiljada mrtvih – talaca Kragujevca!

Grcaju trube. Ciliču žice. bubnjevi tuku.

Vješala skaču. Vješala dvostupa kod Skele

igraju trupačke starinsko kolo u vrbaku.

i momci, u omčama, pljeskaju rukom o ruku,

i viju nogama, djurdjevku igraju u zraku

(jer jesen ide, dunjo moja, jesen rana!).

I majka-Srbija, ocu Srbije i mati i inoča,

pred Baderom sjetnim, na carskom starostavnom piru,

igra - mesnata, gola, od noži i zvukova pijana,

igra – s glavom partizanskom na ravnom Mačva-tanjiru!

nad Srbijom orkestri, orkestri. Orkestar-eses

grca i sikće:spremte se,spremte se, spremte se!

I mlade žene, crnooke robinje sa Miroča,

od strasti, u žici, zubima grizu u žice,

i biju, po ritmu, glavom eses-logoru o bedem,

i nokte kidaju s ruku, kao pupoljke s grane.

I Ratko Mitrović, strasnik, u krletci čačanske samice,

šta bi od muzike, od noći – o, šta bi, srce ludo,

pa meso kida s prsiju, pa meso sopstvenmo jede.

Orkestri, orkestri. ponoćni orkestar-eses

sve tiše šapće: spremte se, spremte se, spremte se.

I tiho, tiše. Laku noć, rodna grudo!

Nek trava na travku, nek listak na listak pane.

O, tiho, tajac... Sad nahod otac, nahodu sinu vojvodi, -

jer jesen stiže, dunjo moja, noći rane, -

u eses-ložnicu – majku Srbiju podvodi.

Svitanje. Tihi san sela ― mrtvi grad pod kupom od pepela.

Zri, zri-i-i ... ― zrikanje potanja u travu voćnjaka i livada.

Muk. U planini su vjesnici jutra: djeca, torovi, psi i stada ...

Ljudi se bude. Guste su nad prozorom grane kao zamočene u katran.

Ljudi padaju na slamnjače: dospati svoj kratki, svoj dobri jutarnji san. 

 

Njiva tamnosiva. Tamne su po lišću večernje suze.

Tu rani kopač jutarnjom zemljom nagrće zelene kukuruze.

 

Topot potkovanih peta. Pucnji, kundaci, lomljave.

Lanci. – Ljudi su svezani na poderotini ponjave.

Ljudi su svezani na njivi ― uz njih je raslo lišće voljeno,

zeleno, sabljasto, rošljivo ― ruke dječje uz očinsko koljeno.  

Muk. Krvava pogača sunca.

Pucanj. Daleko negdje mekani bat bosoga bjegunca. 

 

Kolona roblja. Seljaci polugoli, polubosi.

Kreći! Crnogorci su krivi jer misle da je Crna Gora njihova Crna Gora.

Krači! Za ljudima su ostale otvorene kuće. Glad što kosi.

Motika pobodena u njivi ― dignuta vapijuća ruka.

Nepokošene dozrele livade. Nepokupljeni mirisni otkosi.

Majka pred pustom kućom. Majka kune i kuka! 

 

Podne u planini. Jaukom su zatulili katuni.

Mukali su tužno bikovi. Graktali nad borovima gavrani.

Narod se slio u gomilu. U bolu. U kletvi. U buni. 

2.

Svezana Crna Gora ide preko Crne Gore.

Prašnjavi drum, tvrdi drum Crne Gore za porobljene Crnogorce.

Sunce peče. Modro izgara kamen.

Kolone posrću, kolone krvare, kolone gore.

Plamen!

Plamen! 

 

Koračaj, koračaj, svezana Crna Gora preko Crne Gore!

Modre šake vise ― oboljeli grozdovi grožđa.

Oči peku. Usta ― krvava pjena.

Grizu u meso vrela, zubata gvožđa. 

 

Koračaj! Ko sustane – kundak. Ko padne – kamdžija prepletena.

Ko neće ― hoće oroz! ...

Duga si, velika za svezane Crnogorce, malena Crna Goro! 

 

Žeđ. Jezik u vrelim ustima skače kô riba na vrelom pijesku.

Čujte, u našim ustima gori komađe kamene sode.

Vode!

Vode! 

 

3.

Žeđ. Vreli kreč praha. Izgara, izgara s ivica sama sjena.

Pred kućom, prazno razrogačenom u cestu – stoji žena.

Na rukama joj mokro vedro puno vode.

―Ne zastajkuj! Ne skreći! – Cijev udari. Nož ubode.

―Nek bije! Prinesi, prinesi usni! Neka bode!

―I neka! Sve nas! Evo vode!

Evo vode! 

 

Udri! – Zvek lanca. Sa vedra, slomljena, klone ruka.

Udri! ― Pad žene. Pljusak vode. Trzaj muka.

Udri! Ti danas. Kundaci tvoji nek govore.

A sjutra ... Sjutra je osveta Crne Gore. 

 

Korača, korača svezana Crna Gora preko Crne Gore.

Žandari viču. Žandare ostrvljuje miris strvi.

Bije kundak. Bodež bode ...

Kolona korača preko prosute vode ― žedna vode.

Kolona korača preko prosute krvi  ―  krvi.

Žedna krvi!  

Prkosne strofe

 

Posvećeno inostrаncu koji je ljutito rekаo:

„Vi zаborаvljаte dа ste mаlа zemljа.“

Mаlа? – Pitаjte njemаčke motorizovаne zvijeri

kаd su, i gdje su, do njenog krаjа uspjele dа dobrode? –

Ne! Mjerom zа prostor jednosprаtnine izmjeri zemlju

gorostаsni spomenik junаštvа i slobode.

Vjekove pitаj! Oluje grаdobitne:

gdje tučnа kopitа rаzbiju, gdje se izjalove i polome?

Nа rаvninаmа beskrаjnim ili o vrhove monolitne,

ljutce, prkosnike, nebolome?!

Mаlen? Prevedi! Znаči li mаlodoban?

Triglаv mаlodoban? Аl’ on starateljane traži i ne prima! –

Što tebe na ponos, na zanos malene zemlje hvata zloba?

Što mali – smetаju velikima?

Nаmа je po mjeri, po stаsu nаšem zemlja nаšа –

ni kratka, ni preduga, ni mala, ni golèmа.

I što se ti, iz goleme, nа negolemu rukom mаšаš?

Tu zа dvojicu mjesta nema!

Mаlа? Srce je zemlji mjerа. Srce što bukti i što boli.

Moje je puno republike moje. U tvome je – carstvo tvoje.

Stаnimo. Licem k licu. Oba regrutski, komisijski oba goli.

Je l’ srce tvoje veće kô zemljа tvojа što je?

Kuca li, u zemlji od manje milja, i srce sitnije za toliko?

Svoj ponos, u zemlji svojoj, da mjerim po tuđem aršinu i dekretu?

Ne! Živi ne trpe mjeru! Mi nećemo dаti nikom

dа srce nаše, i prаvo srcа, mjeri nа jarde i monetu!

Mаlа? Mlаz krvi domovini je mojoj metаr.

Metаr zа prostor, zа puteve njene, međe.

Mjeri trаg krvi – dušmanske i nаše krvi spletaj,

i kraja biti neće!

Ne! Mjerom zа prostor jednosprаtni – kvadratne milje, ara –

ne mjeri zemlju koja se, stiješnjena, otela iz nizine.

Zemlju što oluje lomi, oblаke odbije il’ ispаrа,

Zemlju – veliku u visine! 

Uspomena na Balkanski rat

 

  Gore lugovi. Raspukli kamen kao kadionica kadi.

Mirišu vrbaci na vodu gustu, na mrtvu ribu.

Pokošena trava livade izgara na livadi.

 

Oni idu. U bijelim gaćama, s čalmama kao runa.

Oko njih krilaši. - Krilaši gone na strijeljanje

plavske kiridžije, kosače, pastire sa katuna.

 

Put se osipa. Povorka posrće od umora i ola.

Još malo, još malo do cilja! - Cilje je smrt!...

Za njima drum dimi kao zapeljena sjenonosna kola.

 

Spleću se noge u pijesku; pepeo gori u grkljanu.

Čovjek sijeda na kamen. Krilaš ga kundakom rine.

Čovjek ustaje. Neće da pogine. I - ide da pogine.

Sja sunce slano; lugovi se guše u splinu.

 

Oni idu... Što ljudi idu starom krvavom zidu?

Što idu, što pate dalje, što tu ne poginu?!

A oni, iz straha od smrti, k smrti idu...

Španski triptih

I

PJESMA

Ubico, pucaj - krvi su puni kotlovi rovova,

žanji - po žitnim poljima žnjetva: snopovi trupova,

ori - brazde se puše kao poklani krdovi crnoruni.

Al` suza nema - bol se razgara u nama k`o ugalj crni u peći.

 

Španija neće živjeti na koljenima -

umrijećemo stojeći!I čuj, ja pjevam:

Zelenu pjenu usjeva nija klasje oranja,

ugalj se u pećima rastapa; oblak na mjesecu plaminja;

zriju narandže u granju; mirišu kupovi dinja,

i čovjek sanja jer voli, i čovjek sije jer sanja...

 

I čuj, ja pjevam:

O, klasje moje, ti ćeš po mojoj kosi poleći!

Stojimo pravo. Rastemo!

Da živimo,

il` da poginemo stojeći!

 

II

DJECA

Pod narandžom stado jaganjaca spava...

O, na jagnjad moju zalud pada cvijeće sa grana,

jagnjad se moja neće više probuditi -

jagnjad su moja poklana.

Jagnjad moju mrtvo cvijeće zavijava...

Al` ne! Pred tiraninom neće topla suza bola poteći.

Bol se razgara u nama k`o ugalj crni u peći:

pobijediti - il` umrijeti stojeći!

 

III

SUZE

Ali onoga dana,

kad su dimile lađe u meksikanskim lukama,

kada su povorke - lučki radnici i amali

preko mostova gipkih

naša bijela krila nosili na svojim rukama:

"Radnici Meksika - za bratski narod Španije" -

Toga dana smo zaplakali!

 

Ali onoga dana,

kada su radnici Hamburga i Zagana,

na ulice zvonke, k`o na prevrnute čamce,

stupili,

i pod vrelim gradom kao jablan pali,

kada su gorjele riječi kao crveni signali:

"Nećemo kao ubice u bratsku zemlju Španiju!" -

Toga dana smo zaplakali!

Ali onoga dana

kada je s Kaproni-aeroplana

bomba teška 100 kilograma

pa-

da-

la

na nas, na naše ruke,

na naša naručja, puna hljebova i djece,

i kad smo bombu odvili, i pismo u njoj otkrili:

"Nećemo vaše smrti. Vaši radnici Milana" -

Toga dana,

 

O toga dana, da li ste znali,

na barikadama smo zaplakali! 

Prolog za nenapisanu poemu

 

Sjeme ove pjesme počelo je u meni da klica

u marš - koloni po jedan, u Petoj ofanzivi.

Prolog je napisan pod vatrom nemačkih haubica,

pred raskinutim žičanim mostom na Pivi.

 

Sto mi je bio kamen. Po njemu je, tresući se, smreka

prosipala zemlju s četinom, čim padne plotun granata.

I konj je kopao nogom, i dirao me gubicom iza vrata,

nestrpljiv, uznemiren: Što sjediš? Šta se čeka?

 

Tako je prolog napisan. I budę li istrzan i sakat,

i stih umoran, i rime suve i nijeme, -

neka ostane ko zapis, nek se zabilježi ko fakat:

da smo pod topovskom vatrom mislili na poeme.

 Strijeljanoj maloj Ani, studentkinji

 

Mi smo voljeli vjetar po tek isklasaloj zobi,

i snijeg gradski – po trepavicama zvjezdice i latice.

I imali smo – čas u mojoj, čas u njenoj sobi –

uramljenu kopiju Renoarove Čitačice.

 

I imali smo, nas dvoje, iz skupnog bježanja od žandara,

iz zaklona najzad, poljubac koji nijesmo ponovili.

Neizbježni poljubac iza susreta očiju od sreće i od žara;

nezaboravni, o kojemu nikad nijesmo govorili.

 

I ko je znao, i ko je mogao misliti, mala Ana,

da će poljubac naš, sa usana tvojih, postati krvav ridaj,

a Djevojka s knjigom – kurirka partizana,

uhvaćena kurirka što i na stratištu mirno čita.

 

I ko bi znao, ko bi mogao misliti, mala Ana,

da će Čitačici našoj – niz bradu, niz grlo i na čipke

pod grlom – teći krv iz usta, nepotamnjiva, neprestana,

krv, a ne odblijesak od lica i od knjige.

 

Krv koju gledam i sanjam, krv tvoja, mila Ana! 

 Pjesnicima neangažovanim

 

Neangažovan, tu, između palikuće koji u rancu nosi požar,

i napalmiranog pogorelca za kojim čak, neotkidiva, sjenka gori?

Tu gdje nose onaj što kožu skida i onaj s koga se skida koža,

po kojoj, da se podlubi, biju dok krv iz svake pore provri?

 

Neutralan, ispred jačega koji, jer je to, mrcvari malomoćnog,

ispred sudije - i parca i sudije svome parcu;

ispred vezanih, suhoustih voćara i kolonizatorskog trusta voćnog

neutralan, neangažovan? Da ne da bog ni mrtvacu!

 

Neutralan k ponoćnom provalniku - nož nazubljen i presukan,

i stanaru, obeznaočarenom, žmirkavom, jer je crtao tako kasno;

neutralan između vuka i ovce što muti svoju naftu niže vuka? -

Ne kazni me, živote, ni mrtvog takvom kaznom!

 

Tu, s dvije strane (jer se i sami osjećaju od žrtve mnogo niže)

mučitelji pljuju čovjeka - da od ispljuvaka bude slijep,

da po ispljuvcima, popljuvan po prsima, posrne i zagmiže.

I tu neangažovan? Srcem, neangažovan, dok još bije?

 

Između mrtvih koji, mrtvački gladni, žive hvataju ili drže

i šije im lome, i jedu s glave, oblizujući se uz zvuk krcav,

i živih koji bi da nenasite mrtvace upokoje, i to što brže -

neangažovan? Srcem? - Ne, tu jednostavno nema srca!

 

No desi li se da i ja ne marim ko se to, nad kim se oblizuje,

da sam plotom svojih rebara ograđen - povrtar svoga vrta,

tad znajte - ja vam to, svojeručno, unaprijed potpisujem:

ja sam to srcem, u tijelu živom i ješnom, davno mrtav.

 

Ništa što hodam, makar pruski, što sam uparađen, uornaćen -

to mrtav koračam, mrtav nogama uzmahujem i baratam;

ništa što jedem, što se najedam, prejedam - mrtav žvaćem,

mrtav mastim bradu i podbradak na tri sprata.

 

Ništa što svud stižem, i isprsim se, i - visiko razvilašen -

oratorstvujem, proričem, recitujem, samoga sebe sladim -

to mrtav jezikom okrećem, mrtav vilicama zijevam, glavom mašem,

mrtav rukom, kao parip repom, mrtvom mlatim.

 

Mrtav, mogu li čak natjerati oponenta da unižen,

pokoren, pokoran, maziju savješću svojom vadi;

ako čak fetišiziranom polnom organu pjesme pišem

(oči čovjekovog čovjeka naseljavam) - mrtav gadim!

 

Mrtav srcem i dušom - ja vam to, ovom rukom, dok je čista,

dok je moja i dok je vaša, potpisujem kao jemstvo.

Mrtav kao mrtvac iza vojske u bjekstvu - mrtav izdan,

jer je izdao i sam viknuvši znak za bjekstvo.

 Lovćen

 

More se pod Lovćenom mijenjа svаkog sаtа:

čаs je zeleno nа pokislu trаvu,

čаs je ko njivа pred klijаnjem, čаs se

zаnjiše i bljeskа, ko pšenično klаsje.

А Lovćen je mrаčаn: rаmenа i glаvu

pokrivа mu oblаk bolovа i gnjevа.

More se Lovćenu žаrko osmijevа:

pred kаmenom kulom po pučini gore

zrаkаste bаklje. I gore i plove

splаvovi stаklа, otoci, potoci!

А Lovćen je mrаčаn u oblаku gnjevа:

njegovu djecu, njegove sinove

niz more vode robljem u logore.

Mа kud sаm licem, jа mu vidim lice,

nevidljivo lice u oblаku gnjevа!

Gledаm li po moru sunčаne lаtice,

ili me more, kаd se osmijevа

po srcu pljusne, od srcа do usne, –

Lovćen se jаvi, jа mu se okrenem,

srcа punijeg bolovа i gnjevа.

Lovćene, ti zаdnji gledаš nа rаstаnku

kаd more roblje svezаno odnosi.

Po oblаku tvome sudim o oblаku

što rаvni mori, što munjinom zrijevа.

Ti si kаtаrkа kаmenа, što nosi

crnogorski bаrjаk strаdаnjа i gnjevа!

Špansko proljeće

 

Ne! Rane peku. Rane se ne daju zaviti povojem zaborava,

Pusta stada

-majci-

 

Ti znaš taj bol što kose djevojačke pokosi:

ti si sretala puste konje kad se s puta vraćaju,

praznog sedla, zavitlanih bijelih zengija.

Reci,

šta ćeš mi reći:

kad pusti konji, praznih sedala,

dotopću pred dom i vriskom žale gospodara,

a dom je pust, i vrata niko ne otvara?

Ti znaš taj bol što lice djevojačko nagrdi:

ti si sretala puste volove sa oranja,

kad ralo dovuku slomljeno i tužno muču pred domom.

Reci,

šta ćeš mi reći:

kad se volovi pusti vrate sa oranja

i tužno muču, žale gospodara,

a dom je pust, i vrata niko ne otvara?

Ti znaš taj bol, otrovan k`o osvetničke strijele:

ti si sretala stado razbijeno

kada se vraća kući, k`o na klanicu.

Reci,

šta ćeš mi reći:

kad pusto stado dođe pred vratnicu

i bleji tužno, žali gospodara,

a dom je pust, i vrata niko ne otvara?

Pred španske domove dolaze pusti konjici,

topoću, u ponoć vrište - žale gospodara,

a domovi su pusti, i vrata niko ne otvara.

Koplju konjici zemlju, plaču. I oči bijele.

I slijepci kreću u planine: od jele do jele... -

Prazna su sedla, njišu se zengije bijele.

Pred španske domove dolaze volovi pusti sa ugara

i muču tužno - žale gospodara,

a domovi su pusti, i vrata niko ne otvara.

Muču muklo volovi oko pustoga dvora

i kreću u puste, u mučke planine... -

ralo je slomljeno, slomljen je jaram od javora.

Pred španske domove dolaze stada - žale gospodara,

a domovi su pusti, i vrata niko ne otvara.

I ovce bijele, od tuge posivjele,

kreću u puste, u mučke planine,

i strepe na svakoj sjenci, na svakoj grani -

nad njima lete vrani gavrani... 

   Če, kud god pogleda

 

Logor, logor je to gerilski oko Mirke za stolom, oko njene

sintakse. Borac do borca: vježba se, čita se, jede se obrok čorbast.

Sad je već komandant na konju. „Oružje!“ Daje znak da se krene. –

Logor je to, gerilski, oko Mirke, a ne soba.

 

Gevara na konju. Gevara na panju. Gevara srkuće obrok židak.

Gevara čita..Gevara se umiva. Prosto Če brade mokre... –

Po ormaru, po stolu, za ogledalom, na sva četiri sobna zida.

A na vratima – sva vrata! Vrata su, zna se: „Pokret!“

 

Ernesto Gevara. Če Gevara. S prisnošću, suzom, drago:

Če – kud god pogleda, s kim god se saglasi ili svađa.

To ona i mene, da ni star ne sustanem, osnažuje novom snagom.

To ona meni, studentski, studentsku snagu vraća.

 

Da, druže Gevara, dok se još radilo o „ne slažem se“ ili „slažem“,

i ja sam primjedbe imao – to mogu da potvrde moja skripta.

Al kad već neko juriša na nebo, volstritsko, na njegove južne straže,

Kad se gine – s primjedbama nastavlja samo ćifta.

 

Dok pregaocu palom džepove pretresa busijaš što ga srazi,

ne pridikujem palom. Ne, kćeri, to čini samo čist filistar.

A najzad, jedna zemlja, ma koliko se širila šireći grb i naziv,

nije sve. Sve nije riješeno, postanem li ja ministar.

 

Osjetiti taj impuls, taj revolt, od Kube veću vjernost Kubi –

ne, na logor svoje kćeri ja nisam ni ironičan, ni uskošen!

To ona, gnjevom i bolom studentskim, ne da ni meni da otupim,

ne da da umrem, blagorazumnošću opustošen.

 

A možda sam – svepraštajuća željo podviga, smjeno mlada! – 

i ja tu saučesnik: kakav-takav, ali ipak sam bio minaš.

Nasljeđe jedinoj kćeri. Jedino. Najsvjetlije. – Iz tih vrata

neće u život izići karijerist i aminaš.

 

I sad se, čak preko Čea, to meni vraća. – Kako je samo Giljen

slušao priču o toj sobi, zaboravivši Vrapčja brda!...

Vraća se mladost, ona studentska – da me ne pusti rđi zbilje,

da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav.

Pjesme o biografiji druga Tita

 

Između više desetina raznih vrsta letaka, kojima su nas Njemci i ustaše zasipali iz aviona po Srijemu, jedan je od najinteresantnijih letaka o interpretaciji imena druga Tita: „Tajna Internacionalna Teroristička Organizacija“. To i razni klevetnički i senzacionalistički pamfleti o porijeklu, životu i radu druga Tita, objavljeni u fašističkoj štampi u Berlinu itd., i preko radio-stanica i reakcionarnih listova u Londonu, Njujorku i Cirihu, inspirisali su našeg pjesnika Radovana Zogovića da napiše veličanstvenu „Pjesmu o biografiji druga Tita“. (Savo Orović)

 

PJESMA PRVA

Došljaci - Pjesme Ali Binaka

 

PJESMA PRVA

  

Ja Ali Binak brojim svoje mukle brojanice

i sa zrnom svakim nižem ti o vrat nisku kamenja.

Ja Ali Binak –

kunem ti sve do sjemena u odivi!

 Zašto mi, zašto mi

ubi na krovu svetu ticu rodu?

 

Na mom odžaku klanjala je Allahu,

na mom odžaku ljubila je k ljuniće bijele

što kao pronik iz grudve zemlje probiju iz ljušture jajeta,

sa mog odžaka širila je na moj dom svoje bijele grane,

i nikad krilom nije oborila jabuku sa grane,

i nikad kljunom nije probila crveno oko trešnje

(da iscuri crvena zjenica!) –

sveta tica!

 

Kad je prva puška pukla na nju –

začuđeno je gledala raširenim očima svetica;

kad je druga puška pukla na nju –

samo se povio vrat kao bijeli cvijet na vjetru;

kad je treća puška pukla na nju, –

pala je sa mog odžaka, krvava,

na moj krov…

 

Noć je. Tužno mjesec gleda Škipniju i Metohiju.

Sjedim pred odžakom – po žarovlju je pao zeleni paspalj pepela.

Sve spava – čuje se samo kapanje brojanica.

Nada mnom, na crnoj prostirci mahovine na krovu,

leži mrtva sveta tica.

Bijela i krvava – krvlju pokapana gruda snijega,

bijela i krvava – krvlju potkravljena gruda snijega.

Čujem, čujem:

sa moje

strehe

kaplje

krv.

 

PESMA DRUGA

  

Oboriše plotove moje kao žito,

pregaziše plotove moje kao poleglo žito;

pogaziše livade moje zelene

kao grožđe.

 

Proljećna livada je kao bistra voda zelena –

sunce da je ne zamuti svojim prstima;

bijelo ocvala livada je snijeg prvorođeni –

ptica da ne ostavi traga po njemu;

vjetar da se ne povalja po rosnoj travi –

da je ne zamrsi!

 

Oboriše plotove moje kao žito,

pogaziše livade moje kao grožđe.

Noga moja nikad ne stade na njegov plot,

noga moja nikad ne ostavi stope na njegovoj livadi

(ni kad je po njoj snijeg do koljena!),

ni koza se moja nikad

ne pope na plot njegov da obrsti glogov izdanak.

 

Po livadi mojoj stotinu prtina kao po lanjskom snijegu.

I gle, prolazi on juče podno mojih teških grana mojih trešanja,

stade i iščaši granu,

a na njoj, kao na raskinutom đerdanu,

zadrhtaše i prosuše se crveni dragulji trešanja,

I rana gdje je iščašena grana

napuni se krvlju.

  

PJESMA TREĆA

 

O noći,

da li to prolaze vojske preko mostova,

krši li vjetar grane moga voćnjaka,

slama li snijeg šljemena ispod krova?

 Ne, ne prolaze vojske preko mostova,

ne krši vjetar grane moga voćnjaka,

ne slama snijeg šljemena ispod krova,

To njegov konj hara po mom kolomboću

svu noć, svu noć…

 

Čujem ga – to kola topovska prolaze kroz kukuruz;

lome se jedre kosti stabljika,

lome se vita rebra listova.

 

Čujem ga – to dušmanin bijesni u klijeti moje kćeri,

koljenima gazi po njenoj djevojačkoj postelji,

reži kao pas pod grlom djevojačkim,

Tu je – gazi me kopitom po rebrima.

 

Ide on po njivi – pod njim padaju otkosi.

On vlažnim usnama pipa vrhove klipova,

otkida zubima rumenu bradavicu sa dojke,

i grize –

sa zuba mu pjenuša mlijeko.

 Između večeri i mene leži mučna godina,

a on je svu noć na meni –

gazi me kopitom po rebrima!

 

 PJESMA ČETVRTA

 

Ni kiše više ne pohode zemlju, ni sanak dušu.

I lišće svu noć šapće o rosnom šumoru kiše,

i usne suve da san zašumi kȏ pljusak…

Zašumi, plaha, u grani orahovoj zašumi,

operi rđu s jabuka, nalij pazuje kukuruza,

razgali krovove, natopi potrte sjenokose,

napuni krčage izvora i prevrni.

Zašumi, blaga! I ja ću usnuti, a ti mi šumi,

i njihaj mi do zore granu pod prozorom,

kao kolijevku je njihaj. 

 

A čemu da šumiš, čemu da mi granu njihaš?

Hoću li izjutra viđeti preprani pijesak na putu,

i povorke pazarne, kao vesele seobe?

Hoću li viđeti volove mokroroge,

i kola za njima, prepunjena bijelog pasulja,

i pasulj po putu – sedefe po drvetu?

Hoću li viđeti bijele sedlenike,

kad školjke kopita rasiplju po pijesku,

i romore ormom, i pješaci im puckaju sa usana,

a sitna ogledala sa uzda đakovačkih

bacaju bijele leptirove

na granje orahovo,

na okna đevojačka? 

 

Kako da zaspim? Kud budan da pogledam?

Hoću li na voćnjake naše, kud ni jagnjad nijesu puštana,

a sad planduju došljački krmci i marvinčad?

Hoću li na kaleme mezimce, koje ni jug nije svijao,

a sad ih lome došljačke koze lomigorke?

Hoću li na puteve pazarne, kud ramlju volovi obosili,

i kola cvile, točkovi glavinjaju?

Hoću li na rijetke jahače o konje sedlenike

od kojih bosi pješaci sakrivaju noge u jarku?

Hoću li na ljude – oružnike i kosače,

s bisagama o vratu,

niskama paprika o ramenu?

 

Čemu da šumiš, čemu da mi granu njihaš?

 

PJESMA PETA

 

Bojim se mukle sobe u sutonu,

bojim se pustih ovnujskih zvona što vise na tavanu

i tiho na vjetru pojeckuju.

I bježim pod lipu, prekrstim noge na ledini

i čekam, čekam –

da ovce i krave, sa paše, napune seoske sokake,

da unesu radost u selo,

da unesu sa polja, cvijeće među papcima,

da unesu mlijeko u vimenima.

 

Bojim se mukle sobe u sutonu,

bojim se pustih zvona što tiho na vjetru pojeckuju,

i bježim pod lipu, i skrstim noge na ledini,

i čekam, čekam…

S tuđine baština, suvim koritima ulica i sokaka,

pust suton škljoca papcima inokosnim.

Vrh đerma uzlijeće i pada kȏ ptica na užetu,

zidovi i plotovi mirišu na koprive.

 

Pustoš. Poplava mraka potapa napukle lađe kuća. –

Neće krave u vedrima vimena unijeti mlijeko u selo,

neće ovce unijeti cvijeće među papcima.

Stada se naša, bijela, raznizaše kao zubi,

torovi i pašnjaci su preorani! 

 

Znaš li ti kako psi laju kod ovaca u sutonu,

znaš li kako laveži njihovi bukte

(bukte!)

kao radosni ognjevi oko tora?

 

Znaš li

kako je puna sisa na nepcu jaganjca?

Eh, raste trava preko naših ulica!

Putevi naši široki su preorani.

Kunem se –

u grobovima raste krtola!  

 

PJESMA ŠESTA

  

Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,

u travu urastoše putevi k planinama.

 

I dani ljetnji, putnici žedni, dolaze i prolaze,

a oblaka nema ni s mora ni na more. 

 

Podne je. Čelopek gori. Visi malaksalo granje,

kamenje miriše oporo, po sumporu.

Tri ovce, razovčene, idu po vreloj ulici

kao slijepe i jedna za drugu svezane.

I đe god bio, đe sio: jauču psi ovčari,

i dube jame, i cvile ispod zemlje, –

od žege cvile, od tuge za planinom.

 I dani žedni dolaze i prolaze,

a oblaka nema ni s mora ni na more. 

 

Podne je. Čelopek gori. U planini prskaju potoci

i rose trave, i rose jele do koljena.

Česme zapljuskuju korita slapovita,

lepeću na vjetru, prskaju po pojištu.

I borovi huje kȏ špilje i mećave,

glasom iskonske,

praiskonske

samštine u planini. 

 

Koja gora razgovora nema?

Štedim gora razgovora nema. 

 

Ona pse više ne čuje, ni bradve doglasnice,

ni pjesme, ni tesle, ni bikove megdandžije.

Tu bljušturi ustaju, prerastaju katune opušćele,

i zemlja pregriza torne kočeve iznad članka,

i trave proniču kroz štice i vrljike.

Stada se naša bijela raznizaše kao zubi,

u travu urastoše putevi i solila.

U travi naših planina, u visokoj rosnoj travi

vučice peru sise i doje vučad,

i doje vučad

na pustoj paši naših planina. 

 

PESMA SEDMA

  

Ne plači, bre, Ziz Nimoni, Nimon Ali,

ne plači u snu, čobanstvo svoje ne proklinji,

ne sanjaj planine, ni pašnjake rošljive do koljena,

ni plandišta ne sanjaj, ni česne ledenice.

Spavaj, čobanko moja ranoranko!

I rano porani, i kravu niz kamenpolje pojavi,

niz Bistricu rijeku presušnicu.

Tu će naći grki listak na grani,

i rose će naći –

rose po kamenu. 

 

Ne boluj u snu, košuto moja plahovita,

ne kuni oči, ni devet godina,  djetinjih ne proklinji

ne sanjaj crne lišajeve na proplanku,

đe trava gine, đe trava od krvi izrasta.

 

Spavaj, čobanko moja lakosanko!

Dolaze kiše jesenje – kiše će zemlju oprati,

oprati, sjemenom zasijati.

Izbiće trava, i sve će pokriti trava,

proljećna trava zaborava. 

Ne boluj, jasiko, ne drhti groznicom zelenicom,

ne kidaj sitnu kosu, ne lomi ručice tankovrhe,

ne strepi od lijeske, ne sanjaj mrtvaca – pogibalca,

na zdencu ubijenog, lopuhom po licu pokrivenog.

Spavaj, čobanice moja zlosanice!

Dolaze kiše jesenje – kiše će rake uravnati,

uravnati, sjemenom zasijati.

Izbiće trava, i sve će pokriti trava,

zelena trava

zaborava.

Spavaj, čobanko moja ranoranko!

Da rano poraniš, da kravu na pašu pojaviš.

Da nađe hrane –makar grki listak na grani,

i rose da nađe – makar na kamenu! 

 

PESMA OSMA

  

Udariše na nas, iz potaje udariše,

na stanku jutarnjem pod lipom udariše,

I  oboriše nas, raspasaše, pogaziše

kao dušmani snoplje dušmansko.

 

Udariše na nas pod lopim sjenovitom

što granjem nadvija raspuće šestokrako

s vrhom nadrasla, dimove iz dumnjaka.

Udariše na nas, pod lipom udariše

đe su nam đedovi sjedeli u jutra ljetnja i večeri,

i pitali se za zdravlje, pitali za otkose,

u trud kresali, oblake tolkovali,

i kose ostrili, i konje provodili. 

 

I oboriše nas, raspasaše na travi, pogaziše,

đe smo, u jutra rana, u ljetnje sutone teškosjene,

sjedeli i sami, nevoljom stiješnjeni,

s motikama tupim, iskoscima izjedenim –

i čekiće kosne, i brige, i duvan dijelili,

i riječ uzdanicu od usta do usta prenosili

kao supret jutarnji

s ognjišta na ognjište. 

 

Sad lipa čami sama.  I ja je starac polazim

čim sjenka njena ulicu prelije i pogasi,

i sjednem pod granje, prekrstim noge na ledini,

susjede pitam za zdravlje, kojih nema.

I sjedim, sjedim. S granama razgovaram

jezikom lišća. I ptice razumijem.

I ptice vele: ne viju vjetri u grane

da ptice pomore, da ptice obore sa grana,

no da grane,

no da grane ptice odbrane.  

 

PJESMA DEVETA

 

Ne plači, Ibiš, đače – uzniče u došljaka,

ne kidaj dušu, ne muči oči i ne plači.

Da, s đačkom torbicom tuđinskih pismena ti si meni

nejačak kukuruz pod gubom olovnjačom.

Kad biješ šakom, po knjizi, ti šakom uzmahuješ

u eksere slova, oštrih kao ekseri

s obje strabne oštri – Ali ne plači,

ne plači, Ibiš! 

 

Muka i tuga – jer moj si više no moja žila na vratu,

i na grobu mome, iz zemlje slane od tuge i od mržnje

neće nići trava – zelena trava zaborava,

čovječe, ne plači. Čovječe Ibiš, Ibiš Nimoni,

ne plači, zube u zube zasijeci i ne plači;

čovječe Ibiš,

pamti koji si i čiji si! 

 

Nada mnom jednim,. u vremenu plemena u meni,

bila su tri cara, koji su dolazili da ne prođu,

koji su grobove naše i sela naša dizali kao čaše

i kucali se njima preko stolova i granica,

i bacali ih u komade, od gnjeva ili ćefa,

i konje hljebom hranili, i sablje mnesom, –

tri cara, koji su dolazili da ne prođu,

i prošli su,

razvalili se kao lonci.

Nad nama u meni, u raskolu jednoga života,

bila su tri kralja, koji su dolazili da ne prođu,

koji su topove vukli na sedam granica i puteva

i bili nas ognjem, i bili nas bahom da nas smrznu,

i tresli kao voćku, i strigli kao ovcu,

i pleli u ljese čije se kolje razglaba u koljenu, –

tri kralja, koji su dolazili da ne prođu,

i prošli su,

razvalili se kao lonci. 

 

Brazdama ovih njiva, borama ovih čela

išli su paše Šemsi.paše, Sav-Batare, Todor-baše,

sejmeni,krilaši, žandari, ćuskijaši, batinaši,

kamatnici i mitnici, gočobije – knjigopisci…

I prošli su, vođe i vojske. To nepovratnije,

što se hvaljahu vječitiji. To iznenadnije,

kad se činjahu najjačima. Zovu se bilō, zvaće se,

zvaće se

koje jeste!

 

Zvaće se bilō. A mi – mi prvi i posljednji,

mi ustabljeno, mi ukorijenjeno korijenje koje hoda,

mi posječeni, mi što se branimo i mladimo

u deset omlada, listamo u tri noža, –

mi smo tu,  i bićemo – da selišta izrastaju u sela,

katuništa u katune, da sjemena izniču ispod pljuska,

da sunce sadi svoj rasad u vode razlivene preko luka,

da naši sedlenici gaze potoke i plićake

i staju na zvijezde, i zvijezde odlijeću u komade,

da pjesmom znamo šta činimo, da ti izlistaš

u tri noža, i u tri pera da izlistaš,

da rasteš,

da rečeš koji si i čiji si!

 

I ti ne plači. Kad padne muka na čovjeka,

čovječe ne plači! Čovječe Ibiš, ti srcem nadjunači

i knjigu nasilnu – kad je već knjiga i sila,

trpi i uči – kad je već sila i knjiga!

I u njoj ćeš, čak u njoj, nažandarenoj, nagospodarenoj,

naći da je katkad muškije i mudrije

drumove orati, no njive metohijske.

Odnekud iz nje došlo je da onom u koga je

zakon u topuzu, trag smrdi nečovještvom.

Negđe u njoj zapisao je Mark Miljan na Medunu

da se zna koji smo i čiji smo. 

 

Zato ne plači. zato na muci nadjunači.

I iz te knjige, i onih za njom i za njima,

stiči da uzmegneš, – đe knjiga glavi ne pomogla,

a glava ruci ne bilo ih – ni knjige ni glave,

stiči da ustvoriš, uzišti da razaznaš

kad ćeš, sa kim ćeš, kako –

da knjiga bude libra, glava da bude krue,

sloboda – da bude! – liri. 

 

I tada, Ibiš, bršljane ti moj oko pasa,

tada

pisaljka u prstima tvojim, koje ljubim do deset u vršiće,

neće biti uglato mučilo, skliješteno među prste,

ne! – ona će biti i mekša i svježija

no vlati trave, jutarnje, kojom ćeš kosu da obrišeš,

no brus, mek i mokar, u ruci na uranku,

u ruci koju ljubim kosača koga ljubim,

biće – pamti koji smo i čiji smo!  

 

PJESMA DESETA

 

Pale se šume naše

kao pokošene vojske

Zemlju kao krmci rijemo

tražeći žile drceća. 

 

Izvore naše i potoke okrenuše od nas,

usjeve naše ispija zemlja koja ih hrani.

Vodu za bašte i za njive

za novce kupujemo.

 

I eto – s ispaša naših i iz šuma

i na njive naše pređoše koplja oštrovrha,

i na njive naše pređoše sprave oštronoge. 

 

I žutim nogama, kȏ tice grabljivice,

kraču s brazde na brazdu

i crnim okom mjere… 

 

PJESMA JEDANAESTA

  

Dođoše zemljojedi za prvom jugovinom

kad zemlju bijelu ispisa prošarica

crtama za brazde, slovima za sjemenje.

Dođoše zemljojedi, izmjeriše njive, linije zarezaše,

i upisaše, i potpisaše,

i crtu na crtu, među na među preložiše, –

našu nam zemlju

kȏ riječ našu

sa sedam pečata zatvoriše. 

 

I dani idu. Metohija navire mlijekom.

Nek idu. Neka navire. Nek vrela pokreću kamenje,

nek mravi uljani testere ledine kao pila,

neka pupoljci, pupeći, pokreću grane.

Ti, Ali Binaka Nimon Ali, –

ruke suvišne položi preko krila. 

 

I dani idu, kao konjici jednoplemena braća

što braći hitaju u pomoć i nijedan se otud ne vraća.

Dolazi proljeće! Neka ga, neka dolazi,

neka sinovi Ali Binaka, Binak Rustema,

paprike sade, koji su orali oranja

i dvadeset brazda sijali iz zamaha,

neka kokoške čuvaju, koji su ovce čuvali,

i krda vodili, i pjesme bugarili,

i bili odječne biljege po planini.

Neka potomci Binak Rustema postanu izmećari,

potomke –

izmećarke!

Ruke oračke položi preko krila! 

 

PJESMA DVANAESTA

 

Ravnica je popila snijeg kao pogača mlijeko.

I – ljudi, hljebom se zaklinjem! –

na naše njive došljaci su donijeli plugove,

oru nam pod tjemenom.

 

Ljudi od došljaka, ljudi na njivama,

ustavite plugove u brazdama,

zadržite sjeme u šakama, –

čujte! 

 

Plug taj, što se zario u naše oranice,

nije plug,

nije plug – ni jemlješ nije jemlješ!

 

To su nož zarili između nas

u naše meso zemlje! 

 

Radovan Zogović je najznačajniji crnogorski pjesnik XX vijeka. Rođen je 1907. u selu Mašnica u Polimlju. Gimnaziju je učio u Beranama, Peći i Tetovu, a filozofski fakultet završio u Skoplju. Bio je korektor u štampariji u Skoplju, profesor gimnazije u Skoplju i Zaječaru, vaspitač u internatu jedne privatne gimnazije u Beogradu gdje je živio od 1935. godine. Često je proganjan i hapšen kao pripadnik revolucionarnog pokreta. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od1941. U toku i poslije rata (do kraja 1948.) bio je na raznim odgovornim partijskim i društvenim funkcijama. Sarađivao je pod svojim imenom ili pod pseudonimima u naprednim i liberalno demokratskim časopisima: Literaturi, Književnom savremeniku, Stožeru, Savremenom književnom glasniku, Savremenim pogledima, Našoj stvarnosti, Srpskom književnom glasniku, Pregledu i Životu i radu. Uređivao je više časopisa koji su zbog svojih ideoloških stremljenja uglavnom bili brzo gašeni. Zajedno sa Veselinom Maslešom izdavao je list “Sloboda” u Beranama. Umro je u januaru 1986.

 

Djela: Plameni golubovi, pjesme, Zagreb, 1937; Na poprištu, članci, kritike, ogledi, Beograd, 1947; Prkosne strofe, pjesme, Beograd, 1947; Došljaci-Pjesme Ali Binaka, Beograd, 1958; Artikulisana riječ, pjesme, Beograd, 1965; Pejzaži i nešto se dešava, pripovijetke, Beograd, 1968; Žilama za kamen, izbor iz poezije, Titograd, 1969; Antologija crnogorske epske poezije raznih vremena, Titograd, 1970; Lično sasvim lično, pjesme, Beograd, 1971; Knjaževska kancelarija, 1976; Noć i pola vijeka, pripovijetke, 1978; Kožuh s pola rukava, kratki roman, 1985; Supret za sjutra, pjesme, 1985; Povremeno zauvijek, pjesme, 1985.

 

"Zogovićevo je pjesništvo gusto, izrazito referencijalno, pa i na dnevnu politiku naslonjeno, premreženo referencama na (najčešće narodnu) tradiciju, koja u prvom redu služi kao prostor parabole. Nerijetko, kao u kasnijoj ‘Knjažejskoj kancelariji’, direktno crpi iz arhivske građe i interpretacije autentičnih izvora, u koje uvijek upisuje aktualni kontekst. Radilo se o vezanom ili slobodnom stihu, Zogovićevu izvedbu odlikuje zanatska suverenost te inzistiranje na upečatljivim, složenim ritmičkim konstrukcijama. Iz današnje perspektive spomenuta su gustoća, otežana mogućnost praćenja konotativnog fona, te nesklonost redukciji koja se počesto premetne u stihovni balast, glavne zapreke široj prijemčivosti autorovog pjesničkog opusa. S druge strane, neki njegovi sastavi i dalje predstavljaju sam vrh partizanske lirike, ali i – poput ‘Pjesama Ali Binaka’, ‘lirskog dokumenta o patnjama šiptarskog stanovništva u bivšoj (predavnojevskoj) Jugoslaviji’ – itekako značajne priloge jugoslavenskoj modernoj lirici uopće. MARKO POGAČAR

 

"Zogović je crnogorskoj književnosti u XX vijeku obezbijedio dostojan kontinuitet. Priskrbio joj je sponu s prethodnicima i otvorio prostor, značenjski priključak novim, modernijim glasovima. A to je jedino mogao ostvariti neko ko je lično i nacionalno mogao sjediniti sa univerzalnim. Srođen s ovim predjelima, spasio je Zogović i mnogo jezičkog blaga. On je pjesnik duboke samosvijesti, ali i moderni pjesnik nastao na pobuni i nadi, ruševinama jednog jezika i kontroverzama jedne ideologije. I u toj je (nevidljivoj) misiji uglavnom bio usamljenik, ali dosljedan, energičan i istraživački nastrojen."  PAVLE GORANOVIĆ

 

“Ciklus ‘Došljaci’ nastao je iz neposrednog doživljaja i saznanja, iz kombinovanja stvarnih pojava tlačenja albanskog stanovnišva Metohije i Kosova dvadesetih i tridesetih godina našega vremena. Iza svake pjesme ciklusa, iza svih njihovih čvornih pojedinosti, stoje neposredne činjenice, i to ne samo od strane velikosrpske vlasti, nego i posredno, preko nasljenika, osobito preko one vrste Crnogoraca koja je, kada god joj se za to da mig i mogućnost, spremna da panduriše i prepanduriše. U ovim pjesmama, ni iza ‘lirskog junaka’ ciklusa (Ali Binaka), ni iza ostalih lica ne stoji nikakav prototip, još manje prototip istog imena. Kao čovjek, Ali Binak je zbirni, tipični i – bar u nekoj mjeri individualizovai predstavnik, s još jakom instinktivnom plemenskom tradicijom u dramatičnim vremenima osvajanja, porobljavanja i tlačenja na Balkanu; kao ime on je ono jedino ime koje je, svojom ozbiljnošću i epičnošću, i svojom čisto zvukovnom vrijednošću, ogovaralo zamisli ciklusa… I još nešto: da nijesam postao komunist, jamačno, i pored sveg osjećanja i negodovanja s kojima sam, od šestog razreda gimnazije pa nadalje, gledao tlačenje i propadanje Albanaca, ne bih shvatio i osjetio i svu težinu onoga što sam znao i gledao, i ne bih pokušao da unesem formu i haos utiska. Pripremajući se da počnem ovaj ciklus, nekoliko puta sam pročitao ‘Plač Jeremijin’, pa sam i tamo našao nekih podsticaja i za sadržinska rješenja u pjesmama o ropstvu albanskog kosovsko-metohijskog stanovništva…“ RADOVAN ZOGOVIĆ o Dosljacima, revija Ovdje, 1985.

 

Za Zogovića i proza koja je sedamdestih godina, i kasnije, objavljivana u crnogorskim časopisima nije donosila novine. Pojašnjavao je: “Osim rijetkih izuzetaka, to je epigonsko ‘spisateljstvo’ ili mučnje riječi, upinjanje da ono što se kaže ni po koju cijenu ne bude jednostavno. Iznenadilo me i razočaralo nije ništa – uočio sam i naučio u životu bar toliko da znam unaprijed šta iz čega mora iznići. Ali, zato me gotovo već tridest godina revoltira ‘avangardistički’ dogmatizam, nekakav ‘crnogorski modernistički’ šablon, kopiran s beogradskog šablona. Čitaš grdne mjesečne porcije poezije i za dobre dvije trećine pročitanog ne znaš šta si čitao, ne vidiš s kog je ‘merdijana’. Kako da nađeš razlike kada čitaš pisano da bude nerazumljivo. I kako tekst koji nema smisla da cijeniš je li bolji ili gori od drugih, isto takvog teksta. I kako da se ne ogorčiš na toliki uzaludni posao, uzaludno utrošeni papir, uzaludni trošak za ‘odabiranje’ štampanje, korekturu, povezivanje? Čak i u Lalića naiđem na nešto što me ne oduševi. A dobar mi se zapamtio Kostićev ciklus gorko-ironičnih pjesama, kao i Brkovićeve pjesme iz knjige sa putovanja u Sovjetski savez“… Svakako, „oštrina Zogovićevog pera“, i pored sve im naklonosti i pohvala nije zaobilazila ni crnogorske pisce, kako u međuraću, tako ni kasnije. Poznato je da je bio i prvi čitalac rukopisa nekih njemu bliskih prijatelja, prije svega Lalićevih. Do njegovog mišljenja su mnogi toliko držali da su često mijenjali ili prepravljali i čitava poglavlja u za štampu već pripremljenim djelima…" 

  Od svih pjesnika svoje generacije Radovan Zogović je najviše usklađivao svoju poetiku sa zahtjevima o angažovanoj umjetnosti. Mnogi su ga shvatali kao isključivo tendencioznog pjesnika, a upravo to je onemogućavalo doživljavanje i otkrivanje kvaliteta ovog pjesnika i njegove poezije. Za to je, dijelom, kriv i sam Zogović, jer je svoju poetiku objašnjavao tendencioznošću. Bez obzira na tematiku koja joj daje sadržaje, Zogovićeva poezija je nesvodiva na utilitarnost. Njeni motivi su iz realnog svijeta, i pjesnik nastoji da to budu, da bi se potpuno distancirao od formalističkih moda i pomodnosti, koje koketiraju sa zaumljem i onostranošću. Ali ti motivi probijaju stvarnost, oni su uzemljeni u dubine vremena i tradicije, jer je Zogović pjesnik otpora, otpora do inata. U tom otporu se osovljuju i sažimaju etičke, jezičke, običajne vrijednosti tradicije. Iz tog stava, iz neotstupnog otpora nastala je poema „Došljaci“ ‒ pjesme Ali Binaka, antologijsko Zogovićevo djelo. Prva pjesma ovog ciklusa predstavlja jednu od najljepših elegija našeg jezika. Ona pokazuje svu mekoću duše, svu čistotu dubina osjećajnosti na kojoj se zasniva odlučnost otpora. Bez obzira na politička shvatanja i opredjeljenja, mora se poštovati način na koji je Zogović podnio i pobijedio gotovo dvodecenijsku izolaciju. On je taj apsolutni zid izolacije slomio knjigom poezije Artikulisana riječ, koju je iznio iz njega, kojom je živio u njemu. U toj knjizi su vrhovi njegove poezije, „Kula ćutanja“, „Žilama za kamen“ i druge pjesme.

BRANKO BANJEVIĆ 

 

Rođen sam 19. avgusta 1907. godine u selu Mašnici, na Limu, na ondašnjoj crnogorsko-turskoj granici. I tako se moje djetinjstvo, ono koje pamtim, počelo s ratom. I kako se počelo s ratom, tako se i nastavilo čitavog života: ratovi na svojoj zemlji, ratovi u drugim zemljama, ali takođe preživljavani kao rješavanje sopstvene sudbine; ratovi oslobodilački, osvajački, zločinački, nepravedni ili pravedni. I ja od prvog svog stava prema njima, a osobito od onoga dana kad sam postao komunist, nijesam mogao da budem ni privrženik rata uopšte, ni pacifist po svaku cijenu.

Osnovnu školu svršio sam u svojoj opštini (prvi razred u Kraljevini Crnoj Gori, drugi pod austrougarskom okupacijom, a treći i četvrti u Kraljevini SHS!). Gimnaziju sam učio u Beranama, Peći i Tetovu, a filozofski faklutet (grupu „jugoslovenska književnost“) završio sam, izdržavajući se od podučavanja đaka, u Skoplju, kud su obično pribjegavali najsiromašniji studenti. Nastavnik gimnazije bio sam, i to s premještajem o polugođu, svega jednu školsku godinu, na kraju koje sam, kao „politički nepoćudan“, zauvijek otpušten iz državne službe. Otada (jesen 1935) živio sam u Beogradu, opet se izdržavajući od podučavanja đaka, a zatim od povremenih korektura, prevoda itd. U ovome mi je, ma koliko to paradoksalno zvučalo, pomoglo i to što sam, oboljevši od tuberkuloze, za pet uočiratnih godina 27 mjeseci proveo po bolnicama i liječilištima, koja neobezbijeđeni bolesnici onda nijesu plaćali. 

Za revolucionarni radnički pokret, učinivši dalji logički korak od dotadašnjih mutnih i anarhoidnih simpatija, opredijelio sam se (s logičkom konsekvencijom da u literaturi budem realist) na samom početku treće godine studija. Otada pa do rata uzimao sam učešća u raznim ilegalnim ili polulegalnim pothvatima i organizacijama pokreta, s čega sam bio hapšen nekoliko puta, protjeran na tri godine iz Skoplja, doživotno iz Zagreba, itd. Uporedo s tim sarađivao sam, pod svojim imenom ili pod raznim pseudonimima, u mnogim naprednim ili liberalno-demokratskim časopisima (Literatura, Stožer, Književni savremenik, Savremena stvarnost, Savremeni pogledi, Naša stvarnost, Srpski književni glasnik, Pregled, Život i rad, itd.) i – kao publicist, u svim lijevim, brzo ugušivanim i opet uporno pod drugim imenima obnavljanjim, nedjeljnim ili petnaestodnevnim listovima (zagrebački Pregled i Odjek, beogradski NIN i 1936, itd.). Bio sam član redakcije Naše stvarnosti i urednik Umetnosti i kritike. I sve to, razumije se, bez ikakve pomisli o honoraru (jedini honorar koji sam za originalni književni rad do rata primio bio je honorar od „Srpskog književnog glasnika“ za pjesmu „Pokisli platan“). 

U predratnom periodu bila su dva pokušaja da se izda zbirka mojih stihova: jedan u Banjaluci, studentski i drugi u Zagrebu, knjižarski. Prvi pokušaj završio se konfiskacijom cijelog izdanja još u tabacima, a drugi se (zbirka Plameni golubovi) takođe završio zabranom i konfiskacijom, ali je nešto tiraža ipak bilo spašeno i rastureno. Za prenos skrivenog dijela tiraža iz Zagreba u Beograd Eli Finci je odležao u zagrebačkom zatvoru puna tri mjeseca. 

Ratni put počeo sam radom u ustaničkoj komandi, za srez andrijevički u Crnoj Gori, nastavio ga kao izdavač, zajedno s V. Maslešom, malog hektografisanog lista Sloboda, na planini Konjsko kod Berana, zatim kao član propagandnog odjeljenja glavnog partizanskog štaba za Crnu Goru, član polit-odjela u dvijema brigadama, da ga završim radom u propagandnom odjeljenju vrhovnog štaba. Ratna fizička i intelektualna prezaposlenost svim drugim osim literaturom, premorenost od pokreta, osobito noćnih, skupni život i njegova istrzanost svakojake vrste nijesu, bar kod ljudi mojih sposobnosti, pogodovali kontinuiranijem književnom radu. Ukratko, ja sam u ratu napisao vrlo malo. 

Učešće u mnogobrojnim poslovima oko pokretanja kulturnog života i stvaranja kulturnih ustanova i organizacija u prvim poslijeratnim godinama (uplašen od kritičara, ne smijem svih tih poslova više ni da se sjetim, a kamoli da ih pobrojim!) takođe je oduzimalo najveći dio snage i vremena. I ja sam tek 1947. štampao knjigu predratnih, ratnih i poratnih pjesama, Prkosne strofe, a tek 1948. zbornik predratnih, ratnih i poratnih književnih i publicističkih članaka „Na poprištu“. Usputno sam objavio zbirčicu prevoda iz V. Majakovskog, dotjerao za novo izdanje svoj prevod Fome Gordejeva M. Gorkog, štampao prevod drame Najezda (rađen zajedno s Radovanom Lalićem) i drugo. 

Zatim je nastupilo šesnaest godina u toku kojih, iz razloga, kako se to nekad govorilo, „od autora nezavisećih“ ne samo što nije bilo mogućnosti da, osim prevoda poeme Majakovskog Vrlo dobro (1957) i nerasturenog sopstvenog izdanja dopunjene poeme Ali Binak (1958) išta objavim, nego i da normalno književno radim. Poslije ovog perioda, „Prosveta“ je štampala moju knjigu pjesama Artikulisana riječ (1965) i knjigu proze Pejzaži i nešto se dešava(1968), a crnogorska „Luča“ izbor iz mojih pjesama Žilama za kamen (1969), a ove godine, zbirku crnogorskih epskih narodnih pjesama raznih vremena u mom izboru i smojim predgovorom i komentarima. Napominjem i to da je Nolit 1967. izdao knjigu mojih novih prevoda iz V. Majakovskog (Bolje tanje a bolje), a Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (knj. XIV/2, 1966) moju raspravu „Junačke pjesme i vlastela“. A za potonjih petnaestak godina i prije njih preveo sam, osim ostalog, i znatan broj pripovijedaka A. P. Čehova, pjesama M. Cvetajeve, A. Ahmatove, M. Aliger, V. Inber, Nazima Hikmeta (prevod „Pisama Taranti Babu“ već 15 godina nije mogao biti objavljen!), kao i sedmorice vijetnamskih pjesnika, među kojima i Ho Ši Mina. 

RADOVAN ZOGOVIĆ

pogovor zbirci Lično sasvim lično, 1971.