Književnost · 19 August 2025

Fuente Grande

Fuente Grande je u španskoj provinciji Granadi gdje su Frankovi fašisti na današnji dan prije 89 godina u zoru 19. avgusta 1936. godine ubili pjesnika Federika Garsiju Lorku. To se desilo u selu Viznar. Zakopan je pod jednom maslinom zajedno sa drugim uhapšenicima. Njegovi posmirtini ostaci, uprkos pokušajima, nikada nijesu pronađeni.

Sa mojom pjesmom Granada htio sam probuditi sjećanje na ovog velikog španskog pjesnika koji je nestao na samom početku građanskog rata. Pablo Neruda je zapisao o njemu: Bio je bljesak, snaga u neprestanom pokretu, radost, sjaj, posve nadljudska blagost; njegova osoba bila je magična i tamnoputa, i donosila je sreću.

Lorka je rođen 5. juna 1898. godine u Fuentevakerosu u dosta imućnoj familiji. Studirao je pravo i književnost u Madridu. Bio izuzetno darovit kao slikar, muzikolog, pozorišni režiser, recitator, dramaturg, i prije svega pjesnik sa velikom inspiracijom i poznavanjem književnih tehnika. Stekao je veliku popularnost koju opravdavaju njegove veličanstvene i lijepe pjesme. Bio je majstor riječi i veliki artrist koji je sjedinjavao znanje, svijest, magiju i neposrednost.

Lorkin život i stvaranje protekli su između dvije velike španske katastrofe. Prva je izgubljeni rat sa SAD i Kubom 1898. godine, koji je izazvao identitesku krizu i krah velikog španskog kraljevstva. Druga katastrofa je građanski rat 1936. godine.

Lorka je pripadao generaciji '27 u kojoj su velika imena španske poezije: Pedro Salinas, Jorge Guillén, Gerardo Diego, Dámaso Alonso, Vicente Aleixandre, Emilio Prados, Luis Cernuda, Rafael Alberti, Manuel Altolaguirre, Miguel Hernández, León Felipe, i drugi.

O Lorki i njegovoj poeziji pisali su mnogi. Navodim ovdje jedan mali izbor glasova književne kritike:

Lorka piše antologijski, kao veliki i pravi liričari. To je poezija svijeta u raspadanju, poezija na smrt osuđenoga koji hoće da sabere u jednom trenutku, ili u nizu trenutaka, opitu i očajnu viziju koja je veoma lucidna u tragičnoj radosti, u sigurnosti i svijesti dobara što ih gubi, svijeta koji mu je drag i koji uskoro neće više gledati . . .

Njegov stil razbija logiku, prijelaz i slijed; to je svijet fragmenata, jer u svakome od njih nalazimo čitaav svijet . . . Bio je "pjesnik" i mogao je reći sve što je htio; sve je bilo rastopljeno zlato, lirski med i slikarska i muzička vrijednost . . . Opsjednut je i opit, ima lucidnost ludila i ditirambskog zanosa; njegova je najveća tajna što je znao svirati - čak i u sordini - onu razjarenu svirku krvi, potpunog osvajanja i očajnog odricanja od savršenstva.

Ugo Gallo: Storia della letteratura spagnola, Milano, 1952.

Sudbina umjetničke ličnosti Garsia Lorke najbolje se ostvarila u lirici, koja znači sažimanje i završetak. Koliko je on i po kakvoj naročitoj nijansi lirski pjesnik? On gotovo nikad nije pjesnik koji osjeća potrebu da pjeva zato da bi na izravan način otkrio unutrašnjost svoje duše. Njegova je poezija lirska i subjektivna samo po tome što je u njoj neprestano prisutan jedinstveni pečat boje njegova glasa, ona tananost, ona profinjena nervoza koja ga čini najfinijim i najtankoćutnijim među našim savremenicima. Ali duša koja tu pjeva, koja se tu, u tajni pjesničkog stvaranja, istodobno krije i otkriva, nije duša pjesnikova; to je duša Andaluzije, duša Španije.

Damaso Alonso: Poetas espanolescontemporaneos, Madrid, 1965.

Federiko Garsia Lorka je jedan od najslavinijih autora savremenoga svijeta. Njegova poezija je svugdje poxnata, a njegove drame tako popularne da ih izvode po cijelom svijetu . . . Lorkina slava je počela rano u njegovoj domovini. Izuzetno je narasla nakon njegove tragične smrti, djelimično i zbog okolnosti koje su njegov život dovele do kraja i njegovo ime učinile krikom antifašizma. Ali to nije važno. Važna je činjenica da je gotovo 30 godina prošlo od njegove smrti, a Lorkine drame se i dalje izvode sa uspjehom i njegove pjesme se čitaju i prevode na gotovo sve poznate jezike. Zato to nije slava koja je izazvana političkim okolnostima, već trajna slava potekla iz književne vrijednosti prvog reda. Možda je Lorka najuniverzalniji pisac koga je Španija ikada dala, uz Servantesa, bar što se tiče popularnosti i priznanja.

Eugenio Florit: Predgovor u Obra escojidas, New York, 1965.

Granada

Kamo ga vode,

o tamno nebo Granade?

Kud ide

u noć crnu,

crnju od noći?

Ni smrt da vidi,

ni smrt da se javi,

ni riječ živa,

ni sunce čisto.

Granada,

noć je uzela tvoja svjetla,

noć je otela najboljega.

Noć crna,

crnja od noći.

Momir Migov Delibašić

Kommentar schreiben

Kommentare: 0