Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče, siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi, te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi. Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode, pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode; na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje, mušice se ognjevite ka komete male roje. Ja zamišljen pod šatorom na šareni ćilim sjedim i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim....
O, ti bićem beskonačni bez početka i bez kraja! Početak si sam osnova i kraj svega u tebe je. Ti, dubino neizmjerna, ti, visoto nedolećna, ti si śajnost svoju skrio mlogostručnim pokrivalom veličanstva i prostranstva, te se ne daš da te vidi oko duše najumnije, nit' um sebe voobrazi, no tek počne o teb' mislit, zanese se u beskrajnost sve s višega k višem odeć, leteć želno da te vidi ili śenku barem tvoju. Al' zaludu njemu muka, po prostoru tumaranje, kada si ga ti stvorio...
PREDGOVOR "Djela duha, pjesma, ili druga djela, odnose se jedino na ono što daje život onome što je njima dalo život, i ni na što drugo. Bez sumnje mogućno je da se pojave razmimoilaženja prilikom poetskih tumačenja jedne pjesme, između utisaka i značenja ili, radije, između odjeka koje, kod ovog ili onog, izaziva dejstvo jednog djela. Ali evo kako ova obična napomena mora, prilikom razmišljanja, da dobije prvorazrednu važnost: ova moguća raznolikost opravdanih efekata jednoga...
Knjigu piše skadarski vezire, a šalje je u Stambolu gradu a na ruke caru gospodaru: "Sultan-care, dragi gospodare, Goru Crnu muka pritisnula: pogibe joj žito u dolini pogibe joj stado u planini; uzvija se narod u gorama, ništa ne zna šta hoće da radi. No otvori blago iz riznice, a otvori žito iz žitnice; domamićeš na to Crnogorce, predaće se tebi Crnogorci, pokorićeš lomnu Goru Crnu, učinićeš dinu zadužbinu i proslavit ime u svijetu." A kad care knjigu razumio on nakiti sitnoga...