Sitemap

Blog

Momir Migov Delibašić

Momir Migov Delibašić, crnogorski i jugoslovenski pjesnik, rođen je 18. juna 1950 godine u mjestu Donja Trepča kod Nikšića. Obrazovao se u rodnom mjestu, Nikšiću, Bileći, Beogradu i Fridrihshafenu. Studirao ekonomiju. Radni vijek proveo je u inostranstvu mijenjajući razne poslove i mjesta boravka. Bio je član Saveza književnika Jugoslavije. Knjige: Pred Šilerovom kućom, 1985; Muke među neukima, 1991; Die sinthetische Freiheit, 1993; La neve nera, 2024; Snovi, mačevi i suze, 2024; Montenegro, lučo, istorijo (antologija), 2024; Die synthetische Freiheit, 2024.

Momir Migov Delibašić, a Montenegrin and Yugoslav poet, was born on June 18, 1950 in Donja Trepča near Nikšić. He studied economics in his hometown of Nikšić, Bileća, Belgrade and Friedrichshafen. He spent his working life abroad, changing his jobs and places of residence. He was a member of the Yugoslav Writers' Association. Books: Pred Šilerovom kućom, 1985; Muke medju neukima, 1991; Die sinthetische Freiheit, 1993; La neve nera, 2024; Snovi, mačevi i suze, 2024; Montenegro, lučo, istorijo (antology), 2024; Die synthetische Freiheit, 2024.

NOTES

— Sa poezijom sreo sam se u petoj godini. Bile su to pjesme potonjeg crnogorskog kralja. Moj susjed ih je čitao na glas. Te pjesme su me ošamutile. Nakon slušanja kraljevskih stihova pokušao sam ponoviti to što sam, a potom pjevao na glas nešto slično tome što sam slušao. To stanje potrajalo je nekoliko časova. Još ranije, prije tog susreta, slušao sam majčine lirske i epske uspavanke.

— Poezija se može posmatrati kao pokušaj dijaloga sa ljudima ili kao saučesništvo sa zbivanjima koja prate čovjeka. Ona je samo odbljesak stvarnosti jednoga svijeta. To je Lorkina vatra u rukama, Pazova podzemna žudnja, san u kojem snijeva svijet i njegova vatrena istina. Rađa se iz mikrokosmosa. Izrasta iz jedne riječi. Vjerujem da je nastala uporedo sa magijom.

—Stvaranje poezije ozbiljna je, svečana, vesela i čak opasna igra. Ta smjena riječi čini me srećnim kad uspijem, osjećaje i misli, da pretvorim u poetske slike i poredam grozdove riječi koje dišu živim govorom, a koje su stanju da nešto bude i pokrenu u ljudima.

—Snaga i ljepota jedne poetske tvorevine zavise prije svega od jezika, poretka zvukova, nivoa značenja i spoljašnjih dimenzija, odnosno njene aure. Pjesma, već napisana, kao ptica leti u svijet. Svi njeni putevi su otvoreni. Ona stremi nekom cilju. U tom letu može da zaluta, da se izgubi i sasvim nestane. Njena sudbina je neizvjesna.

— Dobra pjesma je kao praznik. Kod mene izaziva lijepo osjećanje i radost.

— Moje pjesme nijesu dar od boga, mada nije isključeno da mi neko ponekad diktira.

— Prvi stih u pjesmi dođe sam ili nam ga neko došapne. On odlučuje o daljem toku pjesme, o ritmu i formi.

— Pišem o stvarima koje me prate ili progone, a koje su dio moga života. Moje biće je razapeto imeđu tih stvari i svjetova koji me okružuju.

— Moje pjesme su lavirnt kojim ne treba tražiti put do mojeg bića. To su rastojanja.

— Poezija kao produkt nikad nije sveobuhvatna da bi zadovoljila naše potrebe. Sa novim proizvodima pjesnici pokušavaju utoliti tu žeđ.

— Poezija kao verbalni sistem je tkanje gđe niti treba ugraditi na pravo mjesto.

— Napisao sam oko trista deseteraca. Oni nijesu grandiozni, organizovani i u stalnom usponu kao Njegoševi. Kod njega vlada čisto stanje.

— Veliki pjesnici opjevali su svijet. Mi pokušavamo to isto uvjereni ponekad da ćemo to bolje uraditi sa nekim drugačijim kombinacijama riječi.

— Moje zvanje pjesnika ograničeno je samo na procese stvaranja ili čitanja poezije. Čim izađem iz jednog takvog stanja ja prestajem biti pjesnik.

— Biti pjesnik je određeno stanje duha koje dolazi i odlazi.

— Kontrasti samoglasnika i suglasnika u mojim pjesmama rađaju se po sebi bez napora.

— Ako ne morate pisati poeziju, nemojte je pisati, skoro moleći izjavio je jedan moj poznanik. Pritom je valjda mislio da ne treba poeziju pisati na silu.

— Grci su nedavno, za vrijeme velike ekonomske krize, samo za jednu godinu proizveli hiljadu knjiga nove poezije. Upitno je što će od toga ostati. Za Crnu Goru koja je mnogo manja od Grčke nemam informacija koliko se poetskih knjiga pojavi godišnje. I tamo je taj broj veliki.

— Često se može pročitati ili čuti da su pjesnici čudo svijeta. Za ovu tvrdnju nema nikakvih dokaza.

— Internet je čudo. Omogućio da se broj pjesnika i psaca iz godine u godinu povećava. Da li je to dobro za književnost pokazati će buduće vrijeme.

— Napisao sam više dobrih pjesama. Ima i osrednjih, a osrednjost za poeziju nije dobra.

— Kod javnih nastupa pjesnici nastoje da svojom ponašanjem i poezijom ostave najbolji utisak. O tome kakavi su, publika donosi kolektivni sud koji je veoma objektivan. Prema tome publiku ili narod je nemoguće prevariti.

— Pjesniku koji stvara potrebna je energija, ponekad u ogromnim količinama. Ta energija prelazi u pjesmu ili književno djelo i tamo se akumulira za čitaoce koji je troše prema svojim potrebama. Neka djela sadže toliko energije da je nemoguće potrošiti.

— Sa značenjem riječi u mojem maternjem jeziku nijesam imao problema, sve dok me osoba koja je prevodila moje stihove nije pitala, šta znači to?

— Jezik kojim mi govorimo i zovemo ga maternji, neko drugi je stvarao. Da smo ga mi lično stvorili i prilagodili našim potrebama, bilo bi manje problema.

— Pišem o nečemu što je ostavilo utisak na mene. To može biti riječ koju odavno nijesam čuo ili nešto davno doživljeno. Ili samo jedan pogled.

— Poezija konstruisana od snova i želja ima za cilj da bude korisna društvu. Stihovi mogu biti moto za knjigu ili film, mogu biti vodilja društvenim pokretima i duševna sila koja daje snagu budućim pokoljenjima.

— Književna scena u Crnoj Gori prilično je šarena i haotična. Imamo književne asocijacije koje su na višem rangu sa poznatijim piscima i veliki broj književnih klubova i društava koji okupljaju manje poznate autore koji su veoma žilavi i uporni. Slično je i sa drugim zemljama.

— Neke zajedničke karakteristike i karike povezuju poznatije i priznate pjesnike današnjice i one druge koji su manje priznati. I jedni, i drugi ulažu veliki napor da reklamiraju sebe i svoje radove. Uspješniji, pišu o uspješnim i živim pjesnicima, a ovi im uzvraćaju. Tek ponekad pišu o pjesnicima kojih više nema.

— Pjesma Crna Gora (Montenegro) koju sam napisao 1985. godine poslužila je kao opis moje zemlje u prilogu jedne televizijske kuće iz Monaka. Našla se i u novinama i na You Tube. To me iznenadilo. Na slična iznenađenja u mojoj zemlji moram još čekati.

O NJEGOŠU

Strofe iz Gorskog vijenca

— Petar II Petrović Njegoš, najveće je pjesničko ime crnogorskoga jezika i jedno od velikih imena evropske i svjetske književnosti. Njegova misao nikada nije prestala da vlada Crnom Gorom. Od svojeg herojskog naroda Njegoš je uzeo veličanstvenu građu od koje će splesti vijenac slave i sebi, i njemu. Zbog toga Crnogorci ga prizivaju, isto onako kao Rusi Puškina, Njemci Getea ili Talijani Dantea.

— Za koga je pisao Homer, o kome se ništa ne zna, ne može se precizno kazati. Ali za Njegoša koji je živio ne tako davno, a, o kome znamo niz pojedinosti, siguran sam da je stvarao za sve koji vole slobodu, pravdu i istinu. U Biljardi, gđe je obavljao državničke poslove naginjao se često nad poezijom. Postavljao je sebi smjela filozofska pitanja o bogu, univerzumu, čovjeku i smislu njegovog boravka na zemlji. On se poput Kanta interesovao za sve što se događalo oko njega.

— Intezivno druženje sa Njegoševim strofama traje i traje. Njihova ljepota, moć i magični karakter nadmašuju sve što sam do sada pročitao.

— Njegošev genije ogleda se u retoričkoj snazi, osobenosti stila i monumentalnosti stihova gđe vlada sklad između poretka zvukova i nivoa značenja.

— Osnova Njegoševa jezika je u sažetosti i posrednosti crnogorskijeh govora koji se odlikuju aluzijama, evokacijama i ekspresivnošću. Nagli dijaloški završci, dramska ironija, metafore i kazivanje preko anegdota i poslovica omogućili su prenošenje značenja i postizanje snažnih efekata. U ovoj velikoj građevini duha prepliću se antički svjijet, evropska misao i herojski svijet Crne Gore. Njegoš je stvorio živu vezu sa onim što je bilo i biva, tako da vremenski raspon između davnih dešavanja i onih kasnije znatno se smanjuje. Istorijski predmet o kojem pjeva u konkretnoj prošlosti povezan je borbom neprestanom i vremenom u kojemu je živio.

— Njegoševa poezija sadrži veći broj filozofskih formula koje se odnose na boga, prirodu i čovjekovo bitisanje na planeti. Te formule pokazale su se kao trajne tvorevine. Sa njima opjevane vrijednosti: crnogorska borba, čojstvo, junaštvo, pregalaštvo, i borba dobra protiv zla streme jednom sređenom svijetu.

— Njegoš nije bio izvanjac, nego naš Crnogorac, naš pjesnik i vladar, naš filozof i reformator; naš vrhovni svještenik i vladika Crnogorske crkve. I ako negđe pročitate nešto drugo, ili vam neko kaže drugačije, znajte da to ne pišu i ne govore prijatelji Crne Gore i da su to krupne laži.

— Ponekad me prati utisak da je Njegoš s božanstvenom lakoćom pisao stihove stremeći prema uzvišenom i univerzalnom svijetu.

— Arheologija, arhitektura, poezija i istorija prepliću se i dodiruju u ruinama Pompeja. Njegoš je i tamo na jugu Italije ostavio svoj vladarski i poetski pečat..

— Te ogromne količine kamena koje smo iznijeli i složili na vrh planine, to pregnuće radnog čovjeka, ta veličanstvena statua pjesnika s knjigom, taj orao koji simbolizuje slobodu; to naše hodočašće; to je odanost Radu Tomovu.

— Borba Crnogoraca nije i ne može biti nastavak borbe nekog drugog naroda koji je rezignirao pristajući na sve drugo, samo da se ne brani i ne gine za svoju slobodu.

— Njegoš pripada svima ali jedino Crnogorci mogu i imaju pravo da ga zovu svojim nacionalnim pjesnikom!

— Njegoš je uzdigao crnogorski jezik do razina univezalne vrijednosti. Njegova poezija je so i hljeb crnogorskoga jezika.

— Crnogorci su poklanjali veliku pažnju izgovorenoj riječi. Vjerovali su u njenu snagu. Stvarajući vrijednosni sistem kojim se ocjenjuje ljudsko djelovanje i ponašanje stvorili su iskaze i leksičko blago. Njegoš je živio sa tim blagom. Znao je da ga upotrijebi i iskoristi u svom književnom djelu; znao je da je to vječna sila duševna za buduća pokoljenja. Svojim poetskim djelom ostavio je istinito dostojanstvo crnogorskoga jezika.